GLAVA ŠESNAESTA
JEDINSTVO I PODJELA
Koncept Mesije izazivao je stalnu uznemirenost u cijelom židovskom
svijetu, izvan onih skupina koje su izjednačavale ovaj koncept s
povijesnim Isusom iz Nazareta, jednako kao i unutar njih. Ideja o
Mesiji, osim za Pavla, prirodno se povezivala s namjeravanom ili
potencijalnom pobunom protiv Rimljana. Zeloti su se uvijek nalazili u
pozadini, održavani u životu uz pomoć članova porodice i sljedbenika
Jude iz Galileje, koji su bili manje ili više aktivni u različitim
vremenima, ovisno o političkoj situaciji. Neki od političkih agitatora
sigurno su ostali udruženi sa Isusovim pokretom, očekujući da uspostave
svoj židovski raj i sa vojnom akcijom i sa božanskom pomoći vraćenog
Isusa.
Spomenuo sam kako je imperator Klaudije u 49. godini poslije Krista
proveo istjerivanje Židova iz Rima. Obično se vjeruje da je ovo
istjerivanje bilo izbacivanje mesijanističkih ili ‘kršćanskih’ skupina.
Ovo je možda doista točno, ali je to više pretpostavka nego jasno
utvrđena činjenica. Povjesničar Svetonije kaže nam samo to da je
Klaudije protjerao "Židove koji su pravili stalne neprilike na poticaj
Krista”. Djela Apostolska govore kako je Pavao sreo u Korintu Židova po
imenu Akvila, pa dodaju:” On i njegova žena Priscila nedavno su
napustili Italiju zbog Klaudijeva edikta kojim su svi Židovi protjerani
iz Rima” (Djela 18.2). Uočite riječi: "svi Židovi”.
Dio Kasije, koji je pisao povijest Rimske Imperije čak 229. godine i
koji je, kako se čini, smatrao kršćanstvo tako malim i beznačajnim u to
vrijeme da mu se činilo da čak nije vrijedno niti spomena, ipak nam
kaže da je Klaudije zatvorio sinagoge u Rimu da bi spriječio buntovničke
razgovore, ali dodaje da su inače dobili dopuštenje da nastave sa
svojim tradicionalnim načinom života.
Očito se nešto dogodilo što je navelo imperatora da uoči političku
opasnost; istjerivanje se ne bi dogodilo zbog čisto vjerskih neprilika,
koje bi se smatrale unutrašnjim židovskim poslovima. Ipak je posve
moguće da je neki agitator istupio u židovskom getu u Rimu, tvrdeći da
je on Mesija, Krist. Ovo ne bi imalo nikakve veze sa Isusovim pokretom,
jedino sa općim židovskim očekivanjima.
Iako ja namjeravam istražiti konflikte između učenja i gledanja Pavla i
‘mesijanista’, ne želim previše pojednostavniti ranu povijest kršćanstva
ostavljajući utisak o dvije ekipe, ‘Pavao i nežidovi’ versus ‘Jakov i
Židovi’. Moramo se podsjetiti, kao prvo, da su Pavao i Jakov bili
obojica Židovi koji su propovijedali da je Isus bio Mesija. Sjetite se
također da je Pavao propovijedao o značenju smrti mističnog Isusa i
govorio ljudima da imaju vjere u ono što im je on (Pavao) rekao, dok je u
Galileji postojala skupina ljudi koji su skupljali učenja i izreke
stvarnog Isusa da bi ih sačuvali u onome što je kasnije dobilo ime
Evanđelje Q (od njemačke riječi Quelle tj. izvor). Ovo su kasnije
koristili i Matej i Luka kao dokumentarni izvor kad su pisali svoja
Evanđelja.
Otprilike u isto vrijeme, u Jeruzalemu, oni su bilježili prvu verziju
onoga što će kasnije postati poznato pod imenom Tomino Evanđelje. Mi
znamo da je ovo bilo posve neovisno o evanđelju Q, jer ono ima puno
istih izreka i pričica, ali je i urađeno u dovoljno različitom obliku da
se može zaključiti da nijedno od njih nije kopija onog drugog. Važno
je pokušati procijeniti i shvatiti koliko su ove skupine bile različite
jedna od druge, unatoč zajedničkoj niti koju u krajnjoj crti duguju
postojanju Isusa.
Toma, sjetite se, nema nikakvih čuda, nikakve priče o Pasiji, ništa o
uskrsnuću. Sastavljeno je zbog mudrosti Isusove, a ne Pavlovih ideja.
Isus iz Tominog Evanđelja ohrabruje znanje kod svojih sljedbenika, ne
vjerovanje. On ne proklamira stvari u koje morate vjerovati, jer
priznaje da je vjera slijepa. Ono što tražite nalazi se u vama i oko
vas; imlicite to znači da nećete naći svoju vlastitu mudrost u dogmi
nekoga drugoga. Ova Isusova učenja nemaju ništa zajedničkog ni sa smrću,
niti s vjerom ili budućnošću koja ne dolazi: ona su bila potpuno
drugačija od onoga što je nudio Pavao.
Klaudije je kao imperator naslijedio Kaligulu. Prvobitno on je izdao
dekret dopuštajući da "Židovi u cijeloj imperiji mogu slobodno održavati
svoje predjedovske običaje bez zabrane ili ometanja”. Ali upozoreni su
da ne zlorabe ovaj čin plemenitosti cara, i uz to im je još rečeno da
se "ne ponašaju s prezirom prema praznovjerju drugih rasa”. U 41. godini
Klaudije je unaprijedio židovskog princa Agripu u Kralja Heroda Agripu
Prvoga. Tetrarh Herod Antipa je prognan, Judeja i Galileja su ponovno
ujedinjene i Agripa je postao kralj nad većim dijelom Palestine, kao što
je bio njegov djed, Herod Veliki.
Agripa je poznavao i razumio Rimljane, ali unatoč njegovim rimskim
kontaktima i njegovu podrijetlu od omrznutoga Heroda, od Židova je bio
dobro dočekan. Postao je poznat kao čovjek velike sposobnosti, odani
Židov iskreno privržen blagostanju svoga naroda. Premda je u krajnjoj
crti bio marioneta Rimske imperije, Židovi su konačno bili oslobođeni
izravne rimske uprave. Mrski porezi počeli su se promatrati kao plaćanje
režimu židovskog kralja umjesto danka koji silom uzima poganski car.
Djela Apostolska opisuju Agripu jednostavno kao zlog dečka koji proganja
mesijaniste jer se to "sviđalo Židovima” (Djela q12.3). On je bio
odgovoran za smrt jednog od prvobitnih Isusovih učenika Jakova, brata
Ivanova i sina Zebedeja. Oblik egzekucije (odrubljivanje glave) bio je
rezerviran za političke zločine; mora biti da su ga smatrali
buntovnikom. Za vjerski prijestup bio bi kamenovan do smrti.
Također za vrijeme Agripine vladavine uhićen je i Petar, ne jednom nego
tri puta (Djela 4.3,5.18,12.3). Sigurno se radilo o tome da autor Djela
jednostavno pokušava potisnuti političke aspekte svega ovoga, pošto o
ovome ništa ne govori.
Zašto bi Agripa sudjelovao u progonu pojedinih mesijanista, ukoliko nisu
bili percipirani kao opasnost za društveni mir i red? Kako to da je u
Markovu Evanđelju upravo Petar prva osoba koja Isusa identificira kao
Krista, Mesiju (Marko 8.29)? Je li to bilo zato što je doista Petar bio
taj koji je prvi inzistirao da ovu ulogu nametne svome Gospodinu poslije
Raspeća i koji je zadržao politička očekivanja glede njegova Drugog
Dolaska (u liku Sina Čovječjeg), kada će on konačno otkriti svoju pravu
prirodu i zbaciti pogane? Jesu li Petrove političke upletenosti i
rezultirajuća uhićenja bili dio razloga zbog kojih je Jakov morao
preuzeti vodeći položaj u središnjoj skupini mesijanista?
Na nesreću po Židove, Agripa je 44. godine umro. On se nadao da će ga
njegov sin naslijediti kao Agripa II, ali njegov sin je u to vrijeme
imao samo 17 godina i Klaudije je bez sumnje mislio da je previše mlad
da vlada. Klaudije je stavio cijelu kraljevinu pod izravnu rimsku vlast i
omrznuti upravitelji su ponovno počeli dolaziti. Judeja je bila izravno
pod poganima ponovno, ali sad, prvi put, to je bila i Galileja.
Zelotski borci otpora obnovili su svoje aktivnosti i mesijanska groznica
se opet podigla. Kao i obično, molili su Boga da ime pomogne.
U godinama 44. i 45. čovjek po imenu Teuda, vjerujući za sebe da je novi
Mojsije, nagovorio je stotine Židova da ga slijede do rijeke Jordan,
obećavajući da će razdvojiti vode rijeke i povesti ih u novi egzodus,
bježeći od poganske uprave. On je vjerojatno bio vjerski fanatik prije
nego neka vojna opasnost, ali je to bila upravo ona stvar koja lako može
izmaći kontroli ili je mogu iskoristiti drugi za svoje manipulacije.
Upravitelj Fad (Fadus) poslao je eskadron konjice da ih skrše. Mnogi su
ubijeni; sam Teuda je uhvaćen, odrubljena mu je glava i vraćena u
Jeruzalem da bude javno izložena kao sredstvo zaplašivanja. Najveći dio
ovih pojedinosti dolazi nam od Josipa, ali Teuda je kratko spomenut i u
Djelima pri kraju 5. poglavlja.
Fadovo upravljanje okončano je kratko poslije toga. Pod sljedećim
upraviteljem, Tiberijem Aleksandrom, raspeti su Jakov i Šimun, sinovi
Jude Galilejca – osnivača zelotizma - vjerojatno zbog pokušaja ustanka
protiv režima ili, kako bi to vlasti nazvale, zbog terorizma. Još jedan
Judin sin, Menahem, postao je novi vođa. Pojedinci mogu umrijeti, ali
pokret će ostati u životu.
U samoj Judeji, ideja jedinstva i sklada između Židova i nežidova nije
dolazila u obzir. Vječiti paradoksi u samom srcu judaizma ostali su i
dalje. Židovi su bili Izabrani Narod Božji, pa ipak, osobito vani, u
drugim zemljama, Židovi su bili svijesni kako su izolirani ovom svojom
odgovornošću u prenošenju i ispunjavanju njegove riječi. Ako postoji
samo jedan Bog, on bi morao biti Bog i svih drugih, s namjerom da
spasenje dobiju svi narodi; ali ostvariti ovaj univerzalizam i učiniti
kraj židovskoj izolaciji, tako što će svi pogani biti preobraćeni na
judaizam, bio je san samo naivne i idealističke manjine. Za većinu,
posebno u Judeji, vladao je osjećaj da su mnogi među poganima bili
neprijateljski raspoloženi prema njima i njihovom Bogu i da njima nije
suđeno da u budućnosti budu puni sudionici Kraljevstva. Oni će biti
kažnjeni ili uništeni, ili će postati robovi Izraela.
Između Židova i nežidova stajao je poštovani Mojsijev Zakon, ne samo kao
odgovor na moralna i društvena pitanja, nego i kao vodič za svakodnevno
ponašanje. Pavao je na kraju također stao između judaizma i nežidova, a
njegova vlastita nutarnja potreba da se prekine dominacija Zakona
značila je da je on doista imao rješenje za židovsku izolaciju i opće
spasenje: ne pokretati novu religiju, ne odbacivati judaizam, nego ga
proširiti u jednoj novoj fazi. Bila bi to kratka i finalna faza prije
Kraja Svijeta, ali je značila uvođenje nežidova i nuđenje spasenja za
svakoga. On je samo morao na tom putu malo iskriviti nekoliko pravila i
uvjeriti svakoga da mu apsolutno vjeruju kada tvrdi da jedino on ima
Istinu i Odgovore.
Na svoj način, Pavao je ostao temeljito i neupitno Židov. Premda on
inzistira u brojnim prilikama da više nema nikakve razlike između Židova
i Grka (Gal. 3.38; Rim. 10.12; Kol. 3.11), njegov ponos na svoj status
kao Židova i njegovo automatsko presumiranje duhovne superiornoti
Izraela bilo je neizbježno:
"Ja, Izraelićanin, potekao od Abrahama preko plemena Benjamin, ne bih
se nikad mogao suglasiti da je Bog odbacio svoj narod, narod koji je
specijalno izabrao u davnoj prošlosti.” (Rim. 11.1-2; usp. 9.4-5; II
Kor. 11.21; Fil. 3.4-5)
U Poslanici Rimljanima 11.17-24, Pavao uspoređuje nežidovske obraćenike s
divljom maslinom "nakalemljenom neprirodno na kultiviranu maslinu”, sa
Židovima koji su se očito i dalje smatrali Izabranim Narodom, ne samo s
prirodnim granama nego i korijenom;”čak i ako vi mislite da ste veći od
drugih grana, sjetite se da vi ne nosite korijen, nego da korijen nosi
vas”.
Njegovo učenje nije moglo potisnuti njegovo prihvaćanje Jeruzalema,
samog Svetog Grada, kao mjesta Raspeća i kao neospornog središnjeg
autoriteta Isusova pokreta. Podređenost drugih skupina demonstrirana je
njihovom suradnjom, uz Pavlove napore da prikupi novac od ovih crkava za
potporu ‘svetih’ u Jeruzalemu. On potiče velikodušnost Korinćana
govoreći im da je prikupljanje već izvršeno u Galaciji (I Kor. 16.1) i u
Makedoniji (II Kor. 8.1-15).
Pavao je spreman i na bezobrazne manipulacije u svezi s ovim;on je očito
poticao i plemenitost Makedonaca hvaleći doprinose koje su dali
Korinćani (II Kor. 9.1-4), ali će ipak inzistirati, nakon što je stvorio
neki osjećaj krivnje i rivaliteta, na tome da ovaj novac "dolazi kao
dar vaše plemenitosti a ne zato što je bio iznuđen od vas” (II Kor.
9.5).
Dubina Pavlova židovstva jasno se vidi u njegovim Poslanicama. Da bi
postigao neku poentu ili pojačao uputu on će upotrijebiti primjere kao
što su Abraham ili Izak, ili će se pozvati na Adamov grijeh, ili će
citirati židovske svete spise. Za njega je posve očito da neki tobožnji
primjer ispunjenja židovskih svetih spisa znači da je nešto istinito,
odnosno da je to Bog podržao. Čak i kad njegovi čitatelji dolaze iz
nežidovske sredine, on će govoriti o pitanjima kao što su Zakon i
obrezivanje kao da se radi o nečemu što je njihova zajednička briga. Za
njega je prirodno spominjati kamene ploče i ideju Zavjeta (II Kor.
3.3-6), presumirajući da je to njima već objašnjeno i da su oni
razumjeli.
Vrijedi da se podsjetimo do koje su velike mjere temelji kršćanstva bili
u biti židovski. Ti rani obraćenici, Židovi ili nežidovi, uvedeni su u
impresivni i etablirani korpus židovskih učenja, spisa i prakse. Sve ono
što je dolazilo tako prirodno svim propovijednicima koji su započeli i
koji su dominirali u pokretu, uključujući tu i Pavla, gotovo sve što je
utjecalo na njihove pojmove o vrijednostima i oblike izražavanja,
dolazilo je iz njihove židovske prošlosti.
Ako Pavao nije odbacivao judaizam ili židovske svete spise, kako je onda
izražavao svoj stav prema Zakonu?Već sam spomenuo njegovu tvrdnju da
Zakon nije potreban za spasenje, kad je iskoristio za to primjer
Abrahama, koji je dobio Božje priznanje kroz vjeru prije nego što je
Mojsijev Zakon uopće postojao. Međutim, Pavao argumentira iz nekoliko
pravaca da je Zakon ili nedovoljan ili u stvari kreira grijeh umjesto da
ga uklanja. On nije ni za trenutak vjerovao da ispunjavanje beskrajnih
pravila može riješiti ogromni problem zla u svijetu.
On je iznosio argument da nitko ne može u potpunosti pokoriti se svim
zahtjevima Zakona.Tvrdio je da što više pravila imate to ćete više
iskušenja stvoriti (bez uklanjanja želje da se grijeh počini) i to više
prilika ćete dobiti da pravila prekršite; tako odstranjivanje pravila
doista odstranjuje i mnoga zla djela. (Ovdje ću se oduprijeti iskušenju
da kvalificiram (ili uništim) ovu opservaciju kao dijelić etičke
filozofije). On je tvrdio da čovjeku treba izravniji odnos s Bogom i da
obdržavanje Zakona naprosto nije dovoljno u Božjim očima.
Veliki dio ovoga nalazi se u Poslanici Rimljanima, u kojoj čak opisuje
Zakon kao "zakon grijeha i smrti”(Rim.8.2). Međutim, ako je Pavao doista
odbacivao židovske svete spise, ne bi bio u stanju argumetirati tvrdnje
biblijskim citatima ili ispunjenim proročanstvima. U osnovi, njegovo
osjećanje je bilo da demonske sile koje su odgovorne za grijeh mogu
biti savladane jedino izravnom intervencijom Boga, a ne pokoravanjem
pravilima. Vjerovao je da je ova intervencija već počela, slanjem na
Zemlju i ukrsnućem Krista. Rekao je da je Krist kompletiranje Zakona
(Rim. 10.4; Gal. 2.21; Kol. 2.14), i da je Novi Zavjet u Duhu zamijenio
Stari Zavjet pisanog Zakona koji je dat Mojsiju (II Kor. 3.6, 3.14; I
Kor. 11.25).
Ispunjenje nije odbacivanje. Ovo za Pavla nije bila nova religija. Ovo
je bila ista religija. Pavao je vjerovao da se judaizam ispunjuje a ne
odbacuje, da se ne zamjenjuje nečim što se zove ‘kršćanstvo’. Nova
religija bi bila isprazna ideja ako se svijet već nalazi blizu svoga
kraja.
Univerzalizam Pavlove vizije izazivao je antagonizam nekih Židova, jer
se činilo da je suprotstavljen njihovom ekskluzivnom statusu Izabranog
Naroda. Za Pavla, međutim, svakome je potrebno spasenje od grijeha, a ne
samo Židovima (Rim. 3.9, 3.23-25). Ja sam već ranije spominjao
bogobojazne poganske vjernike na ivicama judaizma, koji su možda
obrezivali svoje sinove, ali nisu bili spremni učiniti taj korak i sami.
Oni će zauvijek ostati drugorazredni varijetet Židova; ali Pavao je
inzistirao na tome da je obrezivanje prosto još jedno pravilo i da nije
nužno za spasenje. Oni su zato mogli steći za sebe status prvorazrednih
kršćana.
Vidjeli smo da je Pavao stekao uvjerenje da je njemu bilo namijenjeno
biti Apostolom za nežidove (Gal. 1.16; Rim. 11.13, 15.16), kao što je
Petru bilo namijenjeno da bude Apostolom za Židove (Gal. 2.8).
Povlačenjem ove paralele na jedan prilično lukav način podrazumijevao se
ekvivalentan status s prvobitnim primarnim apostolima, umjesto da bude
novopridošli skorojević, kako su jeruzalemski mesijanisti gledali na
njega.
Čini se da Pavao opet manipulira kad priznaje da u židovskom društvu
poštuje židovka pravila, kao na primjer propise o prehrani, ali je
spreman napustiti ih u poganskom okruženju, jer vjeruje da su nepotrebni
za spasenje:
" Bio sam Židov među Židovima da pridobijem Židove… Među onima koji
nemaju nikakvog Zakona, ja sam i sam bio slobodan od Zakona… " (I Kor.
9. 20-21)
Ovo izgleda kao čista hipokrizija radi brzog postizanja rezultata. Pavao
međutim inzistira da neće praviti nikakve kompromise s bilo kim kad je
riječ o njegovim uvjerenjima ili njegovoj teologiji tj. njegovoj verziji
evanđelja (Gal. 1.8, 2.5. Ja ovdje vidim nekakvu ironično izokrenutu
verziju stava samog Isusa: Isus bi također dijelio hranu s bilo kim, ali
u njegovom slučaju ovo je bilo zbog toga što je znao da pedanterija u
svezi sa pravilima o hrani jednostavno nije potrebna da bi čovjek bio
častan ili dobar. On nije glumio da jest nešto što nije bio, odnosno
"svima sve” (I Kor. 9.222)
Židovi su uvijek imali snažan osjećaj da su jedna jedinstvena zajednica.
Pavao je bez sumnje ovo naslijedio, ali je tome dao svoj vlastiti stil
izražavanja. Imao je snažan i konzistentan osjećaj jedne jedinstvene
Crkve, često pišući kako su svi ‘u Kristu’, ili svi kao dio tijela
Kristova (I Kor. 12. 26-27; Ef. 4.16). Pavlove ‘crkve’ bile su naravno
skupine ljudi, a ne zgrada; kršćanskih crkava u tom smislu neće biti
još dva stoljeća. Riječ koju je on rabio bila je ecclesia, što znači
skup.
Pavao se nije kolebao ni odstupao od ovog inzistiranja na jedinstvu, čak
ni onda kad se našao upletenim u ozbiljnim kontroverzama glede
različitih interpretacija Isusa; čini se da nije nikad niti pomišljao
pokušati stvoriti crkvu spremnu da izjavi kako želi biti neovisna od
mesijanista. Ovaj osjećaj jedinstva mora da je nadživio mnoga neslaganja
i povijesne nezgode da bi vremenom bila osigurana jedna Katolička
Crkva, društvo unutar društva, koherentnija i sposobnija da ustraje od
svojih takmaca, mitraizma i drugih poganskih misterijskih kultova.
Postoji jedna prividna nedosljednost o kojoj moramo nešto reći. U Prvoj
Poslanici Solunjanima Pavao naizgled optužuje Židove da su ubili Isusa
(I Sol. 2.14-16). Stihovi 13 do 16 jesu zapravo još jedna interpolacija
nekog kasnijeg prepisivača. Kao prvo, nije dosljedno Pavlovoj vlastitoj
tvrdnji da je raspeće bilo krivica demonskih sila. Drugo, optužba da su
Isusa ‘ubili Židovi’ posve je uobičajena na drugim mjestima u Novom
zavjetu, u Evanđeljima i u Djelima, ali kod Pavla. Na svim drugim
mjestima u svojim Poslanicama Pavao govori o Isusu da je bio ‘raspet’
ili ‘predan’; Nikada ne kaže da je bio ‘ubijen’. Treće, kao što smo
vidjeli, Pavao jednostavno nije bio neprijateljski raspoložen prema
Židovima.
Četvrto, pasus podrazumijeva da je za ubojstvo Isusa i istjerivanje
kršćana, Božja srdžba ili odmazda konačno pala na glave Židova, kao da
su konačno odbačeni. Ako je to slučaj, zašto bi Pavao pisao Rimljanima
nekoliko godina kasnije sugerirajući da će Židovi, kad jednom vide da se
svi nežidovi obraćaju, i oni također vidjeti svjetlo, priznati Krista i
biti spašeni (Rim. 11.11, 11.25)?
Peto, nakon Prvog židovskog ustanka i uništenja Jeruzalema u 70. godini,
bilo je rašireno vjerovanje među kršćanima da je ovo kazna od Boga,
izrečena Židovima zbog ubojstva Krista, pa tako nema sumnje da je
događaj – poslije Pavlove smrti – bio dio razloga za interpolaciju. I na
kraju, poglavlje se čita posve prirodno ako poslije stiha 12 nastavite
stihom 17.
Takva interpolacija nije samo predmet iritacije za povjesničara. Ne samo
da nije pravedna prema Pavlu, već su njeni učinci bili zlokobni, pa
makar to bilo i nenamjerno. Antisemitizam je zasigurno morao dobiti
takav jaki poticaj kroz stoljeća, jer je naizgled imao za sobom
autoritet Pavla.
Međutim, sa svojim teškoćama i dvosmislenostima i unatoč njegovu
inzistiranju na jedinstvu, Pavao nije imao nikakve potrebe da mu netko
pomogne postati uzrokom podjele i hereze i reinterpretacije kroz
generacije koje će doći. U svom vlastitom vremenu, Pavao se nije mogao u
potpunosti suočiti s implikacijama i posljedicama logike svojih
vlastitih učenja; ali mesijanisti su mogli.
Pokušajte zamisliti situaciju. Petar se sastao s Pavlom i proveo s njim
nekoliko dana. Imali su mnogo toga zajedničkog: obojica su bili Židovi,
obojica uvjereni u Isusovo mesijanstvo i otkupljivačko značenje njegove
smrti, obojica spremni da propovijedaju drugim Židovima o ispunjenju
Pisama. Četrnaest godina kasnije, jeruzalemski mesijanisti, sada
predvođeni Jakovom, dobijaju vijest da je Pavao u nedavnim godinama
širio svoje vlastito osebujno evanđelje, ali čineći to u njihovo ime i u
ime Isusa.
Ova mistična doktrina, sa samo najtanjom mogućom svezom sa etikom i
učenjima Isusa, nije mogla pobuditi ništa drugo nego uznemirenost, bijes
i neprijateljstvo u Jeruzalemu. Pavao je uzeo svoju osobnu viziju kao
autoritet da ponudi spasenje svakome tko je imao vjere u Pavlova učenja.
Nije imalo nikakve važnosti jesu li ljudi bili obrezani ili ne.
Prehrambeni zakoni su odbačeni. A sam Zakon se odbacivao kao
irelevantan.
Ovo se događalo tobože zbog Novog Zavjeta. Židovi nisu imali ništa
protiv koncepta novog zavjeta (Jer. 31.31), odnosno sugestije da će
Zakon biti ukinut kad dođe Mesija i kad bude uspostavljeno Kraljevstvo
Božje – Zakon posve jasno tada ne bi bio više potreban – ali ovo nije
isto što i sugestija da je Raspeće već sada okončalo Zakon.
Možda su mesijanisti otkrili da je Pavao izgleda skrenuo s puta i da se
ponaša licemjerno da bi unaprijedio svoje vlastite ciljeve; koliko je
daleko on možda otišao ‘praveći se Židovom da bi pridobio Židove’? Možda
su otkrili da je Pavao transformirao njihovog židovskog Mesiju u
svjetskog Spasitelja, koji će kad se vrati ne samo ‘obnoviti kraljevstvo
Izraela’ nego i ponuditi spasenje u ime Isusa čak i omrznutim
Rimljanima, koji su ga ne samo raspeli nego i njih svakodnevno
ugnjetavaju!
Ovo bi izgledalo nevjerojatno. Ali već i nekakav šapat o Pavlovoj
neodređenosti glede božanstva i sagledavanje da je on u stvari kreirao
neki novi poganski kult, gdje bi Krist bio viđen kao bog poput Ozirisa
ili Mitrasa, bilo bi dovoljno da oni budu užasnuti do mjere koja se ne
može riječima iskazati.
Možda su čuli nešto o Pavlovoj verziji Euharistije. Već smo vidjeli da
je naš najraniji zapis o Davanju Hvale, kako je zapisan u Učenju
Dvanaest Apostola, bio proslava života, bez ikakvog spomena o
proklamiranju Isusove smrti. Pavao je bio taj koji je izašao s takvom
idejom. Ovo je naš najraniji pokazatelj o Euharistiji, koja se sada
najčešće opisuje kao Misa ili Sveta Pričest:
"Kalež blagoslova koji mi blagosivamo jest pričešće krvlju Kristovom i
kruh koji lomimo jest pričešće tijelom Kristovim…Jer ovo je ono što sam
ja primio od Gospodina i sa svoje strane prenio na vas: da je iste noći
kad je bio izdat ("predat”!) Gospodin Isus uzeo komad kruha, zahvalio
Bogu za njega i razlomio ga, te rekao, ‘Ovo je moje tijelo koje je za
vas; činite ovo meni na spomen’. Na isti način uzeo je kalež poslije
večere i rekao, Ovaj kalež je novi zavjet u mojoj krvi. Kadgod pijete iz
njega, činite to meni na spomen’.” (I Kor. 10.16, 11.23-25)
Kad Pavao kaže da je ovo primio od Gospodina, on ne govori da su ga
ovome naučili učenici. On tvrdi da je ovo bio rezultat otkrivenja, pa
prema tome mora biti prihvaćen po vjeri. Ovo je našlo svoj put do
Evanđelja iz Pavlova učenja, ne iz povijesti. Njegovo postojanje kao
rituala čini se samo po sebi kao nekakvo čudo. Bilo bi krajnje veliko
iznenađenje da Židov izađe s ritualom koji involvira simboličko pijenje
krvi, koju su Židovi smatrali nečistom (Djela 15.20, 15.29).
Apsurdno je zamišljati da bi sam Isus uveo ovu praksu, kao da je on
dalekovidno, ali mirno bio svijestan svoje brze smrti, kao i značenja
koje će njegovi sljedbenici dati prolivanju njegove krvi; kao da je
imalo bilo kakvog smisla slaviti njegovu simboličku nazočnost u kruhu i
vinu kad je njegova stvarna tjelesna nazočnost još uvijek bila s njima; i
kao da je ta skupina ljudi, od koje su većina bili Židovi, koji su
vjerovali da će svijet brzo doživjeti svoj kraj, mogla pozitivno primiti
da uspostavljaju jedan ritual za sljedbenike jedne nove religije.
Podrijetlo Euharistije mora zasigurno biti misterioznije od ovoga. Bilo
je ‘u zraku’ mnogo ideja, zajedničkih vjerovanja i prakse, koje su
dijelili poganski misterijski kultovi toga vremena. Usksnuće smo već
uočili kao uobičajeni koncept. Mitraizam je dijelio praksu krštenja i
zajedničkog objeda, kao i ideje apokalipse i suđenja; sam Mitras
očekivao se da se vrati na Zemlju i konačno porazi snage zla. Božanske
figure bile su rođene, kako se govorilo, iz sjedinjenja između boga i
neke djevice. Ovo se govorilo za Tamuza, boga jednog veoma starog
sumerskog kulta uskrsnuća; govorilo se to za Dionizija, sina Zeusa, koji
je sam bio kralj bogova, i Semelu, kćer Kadmusa, kralja Tebe.
Ima još tih znakovitih i zanimljivih paralela. Rođenje Mitrasa očekivali
su pastiri, koji su mu donijeli darove. A u njihovu ritualu pričešća,
koje je datumski ranije od Pavlova, postoji sljedeći pasus: "Onaj koji
neće jesti od moga tijela niti piti moje krvi tako da bi mogao biti
jedno sa mnom, neće biti spašen.”
Na svoju veliku muku, ovaj pasus otkrio je Tertulijan, jedan od ranih
Otaca Crkve, koji je rođen u Kartagi oko 160. godine poslije Krista.
Jedino objašnjenje koje je on uopće mogao uzeti u obzir da ga tolerira
bilo je da je đavao bio odgovoran za još ranije napravljenu parodiju
riječi Isusovih, kako bi umanjio značenje kršćanske pričesti.
Ovo ne znači nužno da ja sugeriram kako je Pavao svijesno ili smišljeno
adaptirao ritual prema poganskom kultu. Već smo razmotrili dubinu i
temeljitost njegova židovstva, pa izgleda nerazumno zamišljati ga kako
prihvaća mogućnost bilo kakvog ‘insajderskog’ iskustva u takvom kultu.
Međutim, misterija rituala ostaje i dalje. Da li je pojačavao svoj
vlastiti autoritet uvodeći specifičnu praksu jednako kao i teologiju?
Koliko je daleko po vašem mišljenju on bio spreman ići sa onim svojim
‘Židov da bi pridobio Židove’, kad se više nije osjećao sputanim
pravilima drugih ljudi? Gdje je on to pronašao? Tko zna što se dogodilo s
njim i kojim je utjecajima bio izložen u onim ranim mjesecima dok mu se
još vrtjelo u glavi od njegova obraćeničkog iskustva i dok je očajnički
tražio kako da to objasni i uklopi u svoj život?
Kakvo god bilo njegovo podrijetlo, ovaj ritual koji je dosta neugodno
mirisao na kanibalizam, mogao je možda biti prihvatljiv nežidovima ali
je vjerojatnije da je mesijanistima bio pomalo odvratan. Ovo bi bila
jedna indikacija više da su Pavao i mesijanisti obraćali ljude na dvije
različite stvari: ovi su pokušavali apsorbirati Židove u svoju
mesijanističku sljedbu judaizma, dok je Pavao obraćao sve moguće vrste
ljudi na nešto što je u biti bio novi koncept, premda ga je on smatrao
ispunjenim judaizmom.
Da nije bilo Pavla, povijesni zapis o Isusu mogao je možda opstati u
okvirima neke židovske sljedbe, a sam mesijanizam je mogao iščeznuti kao
i druge skupine unutar judaizma. Ali iznad svega drugoga, Pavao je
stvorio moćan i destruktivan klin Kraja Zakona, koji će na kraju dovesti
do odvajanja kršćanstva i potpune nezavisnosti od judaizma. |
