GLAVA ŠESTA
PROŠIRITI NA CIJELU ZEMLJU
Pa što je Isus doista rekao o Kraljevstvu Božjem? Pogledajmo nekoliko
primjera prije nego što razmotrimo neke njihove implikacije.
"Kako ste sretni vi koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božije.” (Luka 6. 20; usp. Mat. 5.3)
"Isus je rekao, ‘Sretni su siromašni jer je njihovo kraljevstvo nebesko ‘.” (Toma, 54)
¨Kraljevstvo nebesko je kao kvasac koji je uzela žena i pomiješala ga s tri mjerice brašna dok nije sve uskislo.”
(Mat. 13.33; usp. Toma, 96)
"Učenici rekoše Isusu, Reci nam kako izgleda kraljevstvo nebesko.’ A on
im reče, ‘Ono je kao zrno gorušice. To je najmanje od sveg sjemenja, ali
kad padne na obrađenu zemlju, proizvodi veliku biljku i postaje
sklonište za ptice nebeske.’” (Toma. 20; usp. Mat. 13. 31-32, Marko 4.
30-32, Luka 13. 18-19)
"Ne smijete misliti samo na ono što ćete pojesti i na ono što ćete
popiti; i ne smijete se brinuti…Vaš Otac dobro zna da vam ovo treba. Ne;
mislite na kraljevstvo i sve ove druge stvari bit će vam također date.
Nema potrebe da budete uplašeni, stado malo, jer je vaš otac odlučio da
vam da Kraljevstvo.” (Luka 12. 29-32; usp. Mat. 6. 31-33)
"Isus je rekao, Očevo kraljevstvo je poput trgovca koji je imao
skladište robe, a onda je našao biser. Trgovac je bio razborit; prodao
je robu i onda sebi kupio biser. I vi učinite tako, tražite blago koje
ne propada, koje je trajno, gdje ne dolazi nikakav moljac da ga pojede
niti crv da ga uništi. "’
"Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao osoba koja je imala blago skriveno u
svome polju, ali nije za to znala. I kad je on umro ostavio je to svome
sinu. Sin nije znao (o tome). Preuzeo je polje i prodao ga. Kupac je
krenuo orati, otkrio blago i počeo posuđivati novac uz kamatu svakome
tko je to htio. " (Toma, 109)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, ‘Kad će doći kraljevstvo?’ Ono neće doći
ako ako budete stražarili i čekali ga. Neće biti rečeno, "Gle, evo ga
ovdje je”, ili "Gle evo ga”. Prije bi trebalo reći da je kraljevstvo
rašireno po čitavoj zemlji, ali ga ljudi ne vide.”(Toma, 113)
"Upitan od farizeja kad treba doći kraljevstvo Božije, on im je dao
sljedeći odgovor, ‘Dolazak Božijeg kraljevstva ne može se primijetiti i
neće biti nikoga tko će reći, "Gle ovdje! Gle tamo!”Jer morate znati da
je kraljevstvo Božije među vama.”’ (Luka 17. 20-21)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, Kad će doći mir za mrtve i kad će doći
novi svijet? On im reče, ‘to što vi tražite došlo je, ali vi to ne
znate.”’ (Toma, 51)
"Ali Isus pozove djecu k sebi i reče, ‘Pustite malu djecu do dođu k meni
i nemojte ih zaustavljati; jer takvima kao što su oni pripada
kraljevstvo Božije. Svečano vam kažem, nitko tko ne pozdravi kraljevstvo
Božije kao malo dijete neće nikada ući u njega.”’ (Luka 18. 16-17)
Čitav je niz zanimljivih poenti koje se mogu iznijeti u ovoj fazi. Prvo,
i značajno, ništa od gornjega ni izdaleka ne sugerira apokaliptički
pogled na kraljevstvo, koje bi bilo uvedeno kozmičkom destrukcijom.
Sugerira se ponekad kraljevstvo koje je čudno ili tajnovito, ali
kraljevstvo koje je već ovdje, samo ako biste vi mogli naučiti vidjeti
ga. Bez obzira na to, ne može se izravno opisati; Isus je često rabio
intrigantne metafore, nikad nije rekao da kraljevstvo "jest” (nešto
definitivno), nego je samo govorio da je kraljevstvo "poput” (nečeg
drugog).
Drugo, postoje zanimljive poente, koje i opet mogu biti krivo shvaćene
ili bolje shvaćene ako bismo nešto znali o originalnom jeziku sa kojega
je to prevedeno. Puno je točnije prevesti grčki kod Luke 17.21 ako
bismo rekli da je kraljevstvo Božije ‘među vama’ (ili ‘u vašoj
sredini’), a ne ‘u vama’. Takva interpretacija kraljevstva kao neke
vrste unutrašnjeg duhovnog stanja i suviše je moderna i ‘subjektivna’
za Isusa. Premda je on posve sigurno vjerovao u unutrašnju revoluciju u
srcu čovjeka, pokajanje odnosno obraćenje, ono je bilo zbog toga kako
bi se živjelo u svijetu koji pripada Bogu, izražavajući njegovu volju.
Još jedno mjesto u prevođenju može se ilustrirati razmišljajući
podjednako o engleskom prijevodu kao i o grčkom originalu. Može se
staviti prigovor da je Isus počeo tako da je krenuo naokolo izjavljujući
da je kraljevstvo Božije ‘eto odmah tu’ ili da je ‘blizu’. Međutim, čak
ni na engleskom ovo ne mora značiti ‘da će se uskoro dogoditi’; može
lako značiti da je nešto već tu i dovoljno blizu vama da možete pružiti
ruku za njim. U stvari, grčki glagol i glagolsko vrijeme kako je ovdje
prevedeno ne znače da je kraljevstvo ‘obećano’ – znače da je kraljevstvo
‘nazočno’.
A što da kažemo za "dočekivanje kraljevstva poput djeteta”? Vratit ću
se na temu djece kasnije. Za sada, vrijedno je spomenuti još jedanput
činjenicu da je Isus veoma zadovoljan ako se vladavina Božja uspoređuje s
vladavinom običnog oca nad svojom djecom; i da on naravno ne traži od
svojih učenika da postanu djeca, nego poput djece. Djeca su prijemčiva,
nekritična, otvorena prema svijetu, bez pretenzija, bez barijera. Moja
je sugestija da je također značajno što su djeca indiferentna, ne samo
prema blasfemičnoj nazočnosti Rimljana, nego i prema političkim i
vjerskim razlikama uopće.
Još uvijek ne možemo sagledati sve odjeke i implikacije što ih sadrže
gornji citati, koji su psihološki i emocionalni, društveni, kulturni i
moralni. Mogu biti i šokantni i uznemirujući, prije nego umirujući.
Uzmite samo usporedbu kraljevstva s kvascem koji žena miješa s kruhom.
Naizgled, to je jednostavno normalna slika iz svakodnevnog života, s tim
da možda čudno djelovanje kvasca predstavlja misterij Božijeg
djelovanja u prirodnim procesima svijeta (poput rasta biljke gorušice).
Ali postojao je i Blagdan neuskislog kruha, pri čemu je takav kruh
simbolizirao sveto ili posvećeno. U Isusovo vrijeme nije bilo današnjeg
tvorničkog kvasca; kvasac se pravio tako da bi se komad kruha čuvao na
tamnom i vlažnom mjestu dok ne bi postao pljesniv. Kvasac je stoga bio
simbol moralnog propadanja, kvarenja. Potred ovoga, pretpostavljalo se
da je dominantni muškarac bio taj koji je bio vjerski čist, uz ženu koja
nije imala ista prava ili status i koja je asocirala nečisto ili
prljavo. Imamo eto učitelja koji koristi ‘kvasac’ i ‘ženu’ da bi
govorio o kraljevstvu Božijem! Na ovaj i na druge načine, Isus je
osporavao temelje i pretpostavke "gledišta ustanovljenog sustava”. Nije
nikakvo čudo da ga je narod slušao.
Pogledajmo parabolu o biseru. Ona ne samo da kaže da su zahtjevi
kraljevstva prema čovjeku totalni, zbog čega je potrebno napustiti sve
drugo. U ovoj priči njegov vlasnik je trgovac. On nema više ništa ni
kupiti niti prodati. Ima nešto od neprocjenjive vrijednosti, što ne može
upotrijebiti za trgovanje. Je li to nešto čudesno ili je bezvrijedno?
Nije li ovaj biser istovremeno zaključio njegov život i započeo ga
ispočetka?
Pogledajte različite verzije priče o blagu u polju. Ovo nije nije lagana
priča o moralno prihvatljivim alternativama. Kod Mateja, blago je
stečeno prevarom. Kod Tome, koristi se za posuđivanje novca. Koju god
verziju uzmete u obzir, nijedna nije ugodna.
Moguće je zamisliti neke od problema koji su iskrsli poslije Isusove
smrti, kad su razni učenici raspravljali o tome što je on mislio u ovoj
ili onoj prilici, a i konflikte između onih koji su razumjeli sa više
suptilnosti "prisutno kraljevstvo” i onih koji su se držali naizgled
šire rasprostranjenih vjerovanja u dolazeće i buduće kraljevstvo.
Postoji zanimljiv primjer ovakve vrste konflikata u ranoj Crkvi, kod
Timotija II u Novom zavjetu:
"Nemojte uopće ulaziti u besmislene filozofske rasprave – one vode
samo sve dalje i dalje od prave vjere. Razgovori ovakve vrste samo truju
kao gangrena, kao u slučaju Himeneja i Fileta, koji su potpuno
napustili istinu i tvrde da je do uskrsuća već došlo. Vjera nekih ljudi
nije u stanju da im se suprotstavi.” (II Timot. 2.16-18)
Vidimo ovdje zastrašujuće nasljeđe religije, sjekiru ortodoksnosti koja
nemilosrdno uklanja opoziciju, ne osjaćajući nikakvu potrebu za snagom
razuma, samo opravdavanje i autoritet vjere. Eto takvi su oni bili,
izbjegavajući grijeh i slijedeći ‘istinu’, a nitko nije očekivao
španjolsku Inkviziciju.
Čitav niz drugih priča, dužih i snažnijih parabola, također kao svoju
temu imaju kraljevstvo. Ponekad, kraljevstvo i druge implikacije stoje u
pozadini priče u kojoj se uopće ne spominju, priče koja se naizgled
odnosi na neke druge stvari. Imamo priču o Izgubljenoj ovci, pastiru
koji napušta devedeset devet ovaca na obronku brežuljka i ide u potragu
za zalutalom ovcom, a kad je pronađe to mu pruža veliko veselje (Mat.
18.12-13; Luka 15. 4-7 ) Ovo se normalno shvaća jednostavno kao
podsjećanje na ideju o obraćenju jednog pokajanog griješnika, koje je
značajnije od devedeset devet već časnih ljudi, na to da bolesnik treba
liječnika, a ne onaj tko je zdrav, itd. U Tominom Evanđelju, međutim,
ovo je drugo kraljevstvo, jer se kaže:
"Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao pastir koji je imao stotinu ovaca.
Jedna od njih, najveća, zalutala je. On je ostavio devedeset devet i
otišao tražiti onu jednu dok je nije pronašao. Pošto je ova njegova
neprilika završena, rekao je ovci, "Tebe volim više nego onih devedeset
devet.”” (Toma.107)
I opet, čovjek naslućuje ovdje da je borba oko značenja Isusovih riječi
bila daleko teža od Lukinog jednostavnog radovanja oko jednog pokajanog
griješnika. Zašto je to najveća ovca? Zašto je ona poput kraljevstva?
Zašto pastir nju voli više bez obzira što mu je stvorila neprilike?
Pored toga, bilo je i odjeka čitanja Ezekijela, gdje vraćanje zalutalih
prethodi Gospodinovom suđenju:
"Ja ću sam paziti svoje ovce i reći im da legnu, izjavljuje Suvereni
Gospodar. Ja ću tražiti izgubljene. Ja ću povezati povrijeđene i ojačati
slabe, ali mazne i snažne ja ću uništiti…Ja ću donositi sud između
jedne ovce i druge i između ovnova i koza …Ja ću sam prosuđivati između
debelih ovaca i mršavih ovaca…” (Ezekijel, 34.15-17. 34.20)
Isus je našao mnoge načine kako će izraziti ne samo svoj osjećaj o
tajnovitosti i moći Božje vladavine, nego također i svoje bezuvjetno
uvjerenje da će istinsko pokajanje uvijek voditi ka Božjem oprostu i
prihvaćanju.
Ovo je važilo čak i onda kad je rezultat izgledao nerazuman. U paraboli o
vinogradarima (Mat. 20.1-16), oni koji dođoše u jedanaest sati i koji
su radili samo jedan sat na kraju dana plaćeni su istim iznosom novca
kao i oni koji su radili cijeli dan. Nagrade kraljevstva su jednako
velike za onoga koji se iskreno pokajao u posljednjem trenutku, kao i za
one koji su proživjeli dug i pravedan život. Ovo ilustrira prihvaćanje i
plemenitost Boga i također njegov apsolutni autoritet.
Čuvena parabola o rasipnom sinu još je jedna priča koja forsira
konfrontaciju Božjeg stava (kako ga je vidio Isus) sa konvencionalnim
idejama pristojnosti i pravde. Priču imamo kod Luke, u 15.11-32. Mlađi
od dva sina zatražio je od oca svoju polovicu imanja i onda otišao s tim
u drugu zemlju i spiskao novac vodeći raskalašeni život. Kad je ostao
bez novca, bio je prisiljen zaposliti se kod jednog od mjesnih
zemljoposjednika, koji mu dade da hrani svinje.
Moramo imati na umu da je ova priča ispričana slušateljima koji bijahu
svi ili skoro svi Židovi. Dužnost da hrani svinje, koje su smatrane
nečistim životinjama, i to za gazdu koji je bio poganin, nije bilo samo
nešto nedostojno ili nesretno; bilo je to i ponižavajuće, bila je to
strašno sramna sudbina.
Sin se pokajao i vratio se kući k ocu. Njegov otac ga nije osudio niti
kaznio, nego se obradovao. Obukao ga je u finu odjeću i oraganizirao
bogatu trpezu i proslavu. Stariji sin je bijesno reagirao. On je uvijek
bio poslušan, nikad nije učinio ništa krivo, ali je zabava priređena za
njegova brata nakon života kojim je živio, rastrošno, uzaludno i
skandalozno. Otac mu je rekao, Sine moj, ti si uvijek sa mnom i sve što
ja imam tvoje je. Ali je posve pravo da se radujemo i slavimo, jer je
tvoj brat bio mrtav i sad se vratio u život; bio je izgubljen, a sad smo
ga našli” (Luka 15.31-32).
Zaključaka koje treba izvući ovdje je nekoliko. Pored pranja prošlih
grijeha istinskim pokajanjem, te odbijanja oca da stane na stranu jednog
brata protiv drugog, ima tu možda i poruka poštovanima i kreposnima da
ne budu puni sebe i da se zajedno s Bogom raduju pokajanju grešnika. U
konvencionalnom židovskom društvu, pored toga što bi kontakti sa
poganima izazivali optužbe o ritualnoj nečistoći, nemoralna prošlost
(kao što bi bila prošlost jedne prostitutke) pretvarala je osobu u
izopćenika. Bila bi to osoba koju treba izbjegavati i ignorirati, a ne
spašavati ili pozdravljati dobrodošlicom ili dočekivati u svojoj kući sa
svečanim objedom. Isus, jednako kao i Ivan Krstitelj, pa i drugi sveti
ljudi, aktivno su tražili društvene izopćenike, radije nego da budu dio
bilo kakve ekskluzivne skupine ili izolirane samostanske zajednice.
Uočite i ono, "tvoj brat ovdje bijaše mrtav a sad je oživio.” Postojala
je široko rasprostranjena uporaba ovakvog tipa simboličkog spominjanja
onoga što bismo mi nazvali uskrsnućem. Pokajati se, obratiti se,
‘vidjeti svjetlo’, biti ‘ponovno rođen’; ili, da potražimo u Isusovu
učenju, ‘novi život’, pa prema tome i ‘mrtav’ u odnosu na pređašnji
život. Nije teško zamisliti kako je ovakva vrstu izražavanja, o Isusu
koji je doveo život iz ‘smrti’ u nekom simboličkom smislu, mogla dovesti
do toga da bi naivni i praznovjerni seljaci krivo razumjeli i sve
pretvorili u dosadna doslovna čuda, u priče o tome kako je on fizički
mrtve ljude vraćao natrag u život.
Premda je opraštanje Božje bilo veliko, ipak je pokajanje bilo potrebno.
Novi stav prema životu morao je biti autentičan, oslobođen svakog
licemjerja da bi oprost bio zaslužen. Isus je podvukao ovo jednom drugom
parabolom, onom o dužniku koji ne oprašta, ili o nemilosrdnom sluzi
(Mat. 18.23-35). I ova opet počinje, "kraljevstvo nebesko se može
usporediti…” Sluga, koji je dugovao ogromnu svotu novca, ali nije imao
nikakvih sredstava da to i plati, moli za milost, i njegov mu gospodar
oprosti dug. Međutim, ovom sluzi je s druge strane prijatelj, sluga kao i
on, također dugovao novac, i umjesto da mu oprosti on ga baca u tamnicu
kad ovaj nije mogao platiti. Gospodar čuje za ovo i grdi ga – "Zar ti
nije bila dužnost milosrđe prema kolegi sluzi na način kao što sam se ja
smilovao tebi?” – i onda vraća na snagu prvobitni dug i baca ga u
tamnicu, sve dok ne bude mogao platiti. Poruka je ovdje čini se da možda
možeš doista ući u nazočno kraljevstvo, ali moraš oprostiti kao što je
tebi oprošteno i sudit će ti se svejedno, u skladu s onim što si
zaslužio. Gdje sve ovo ostavlja apokaliptičnost, dolazak kraja svijeta?
Kako se to može dovesti u vezu sa, na primjer, ovim: ”I vi također
morate ostati spremni, jer Sin Čovječji dolazi u sat kad vi ne
očekujete” (Luka 12.40)?
Očigledno je da za Isusa nije bilo dovoljno čekati neko buduće
kraljevstvo. Ako bi ljudi promijenili svoje živote i svoja srca
odražavali bi vladavinu Boga u današnjem svijetu. Kraljevstvo ne samo da
je bilo već sada tu, to je bilo kraljevstvo koje je prihvaćalo
društvene izopćenike i grešnike (koji su se pokajali). To nije bilo
nešto ekskluzivno, samo za učene i za društvenu elitu.
Da li je on dakle vjerovao u budući fizički događaj, iniciran silom
Božjom, kad Sin Čovječji dođe na oblacima, kako je prorokovano u Knjizi
Danijelovoj; događaj u nekom neodređenom budućem vremenu, ali koji bi
se mogao čak odigrati u vrijeme života samog Isusa? Ja naslućujem da
jest. Ja vjerujem da su njegova posebna inspiracija, njegovo
razumijevanje i vjerovanje ostavili odjeke u ranom kršćanstvu koji se
mogu detektirati još i danas.
Kako ja to vidim, genij njegove inspiracije sastojao se od separacije i
fuzije židovskih narodnih shvaćanja. On nije jednostavno prihvatio
ideju o dolasku Sina Čovječjeg, nakon čega će doći Posljednji Sud i
nakon toga Kraljevstvo Božije. Možda je njegovo vlastito, osobno
religiozno iskustvo, nakon Ivanova krštenja, tako transformiralo njegovu
viziju, učinilo ga toliko svjesnim vladavine Boga u svijetu oko njega
da je istinski osjećao da već živi u Božjem kraljevstvu.
On je stoga razdvojio pojmove Kraljevstva i Suda, stavljajući
kraljevstvo na prvo, umjesto na drugo mjesto; a onda je sjedinio pojmove
pokajanja i kraljevstva. "Obraćenje”, pokajanje, preobrazit će vaš
život i otkriti nazočnost kraljevstva Božjeg već sada. Živeći sa ovakvom
sviješću, bit ćete spremni za dolazeći Sudnji Dan. Ovaj Posljednji Sud
započet će Bog, a ne akcija ljudi (kao što su oslobodilački napori
zelota).
"On je također rekao, "Evo čemu je nalik kraljevstvo Božije. Čovjek
baca sjeme u zemlju. Noću i danju, dok on spava, dok je budan, sjeme
klija i raste; kako, on to ne zna. Sama od sebe zemlja proizvodi prvi
pupoljak, onda klas i onda puno zrno u klasu. I kad je žetva spremna, ne
gubi vrijeme; počinje žeti jer je vrijeme žetve došlo.”’ (Marko
4.26-29)
Ovdje misterij procesa rasta, neshvaćen i nepotpomognut od ljudi,
predstavlja čudo kraljevstva. Ali je tu i ideja o neizbježnom
približavanju žetve. Žetva je za Židove bila simbol za kraj svijeta i
Posljednji Sud. Na primjer:
"…tamo ću ja sjediti i suditi svim narodima na sve strane. Zamahni srpom jer žetva je sazrela.” (Džoel 3.12-13)
Razmislite o paraboli o korovu u kojoj neprijatelj čovjeka sije korov
između žita. Kad sluge pitaju bili trebalo čupati i vaditi korov, on
kaže, "Ne, jer kad čupate korov možete počupati i žito zajedno s njim.
Neka oboje rastu do žetve, a u vrijeme žetve ja ću reći žeteocima: prvo
pokupite korov i vežite ga u snopove, da biste ga spalili, a onda
skupite pšenicu u moj hambar.” (Mat. 13.29-30; ova priča postoji i u
Izreci 57 u Tominom Evanđelju.)
Sam Matej potrudio se pružiti objašnjenje ove parabole u stihovima
37-43. On ovo raspreda u svjetlosti svoje vlastite teologije, na
primjer pretvarajući sijača dobrog sjemena u Sina Čovječjeg (koga
identificira sa Isusom). Međutim sama parabola ostaje kakva jest i veći
dio objašnjenja važi i dalje. Korov su sile zla koje se još slobodno
kreću svijetom i one će biti odvojene od predstavnika Sina Čovječjeg u
vrijeme žetve. I što je možda najvažnije, kraljevstvo koje je počelo
dolaskom Isusa – i stvarno jest, naravno, jer je njegovo učenje
osvijestilo njegove sljedenike da je kraljevstvo već tu – završava
žetvom, Sudom. Razlikuje se od Kraljevstva Oca, koje nastaje nakon
Suđenja, poslije kojega će "kreposni svijetliti kao sunce” (Mat. 13.43).
Istu je ideju kasnije izrazio Pavao:
"Uskrsnuće mrtvih nastalo je preko jednog čovjeka… nakon dolaska
Krista, onih koji pripadaju njemu. Poslije toga doći će kraj, kad on
preda kraljevstvo Božije Ocu, završavajući svaki suverenitet, autoritet i
moć.” (I Kor. 15.21,24)
Ja mislim da temelj svega ovoga potječe od samog Isusa i da je on
vjerovao da premda je Kraljevstvo već prisutno, u odgovarajućem
trenutku doći će Sin Čovječji, mrtvi će ustati i svijetu će se suditi.
Međutim, vrijeme i način svega ovoga i priroda kasnijeg kraljevstva bili
su u cjelini u rukama Boga i o tome se nije trebalo brinuti. U
međuvremenu, kako su ljudi trebali živjeti svoje živote na ovom svijetu?
Već je davno rečeno da što se tiče njegovih etičkih instrukcija, Isus
nije bio strašno originalan. To su jednostavno bile tipične stvari među
najboljim idejama njegova vremena i mnoge od njih nuđene su također u
ovom ili onom obliku i od drugih židovskih učitelja. Ovakva vrsta
opservacija je po mom mišljenju ne samo nefer nego i potpuno besmislena.
Besmislena su zato što se etički naputci odnose na to da treba biti
dobar, a ne ‘nov’. Mnoge slične etičke pouke o tome mogu se naći u
budizmu i Islamu, ali nije na nama da kažemo tko je koga plagirao, niti
da kažemo, "Ah, nemoj krasti, kako je to dosadno, sve smo to već i
ranije čuli”. Na nama je da priznamo univerzalnost sućuti i nepravde, da
tome posvetimo pozornost i popravimo svoje živote. Isto tako je
besmisleno izdvojiti nekoliko etičkih pouka i koristiti ih da formiramo
neku vrstu prosudbe o totalitetu čovjeka koji stoji iza toga. Kakvog bi
smisla imalo kazati da 98% Einsteinove matematike nije baš strašno
originalno?
Smatram da su ovakve opservacije nefer zato što je, kao što smo već
vidjeli i vidjet ćemo opet, Isus često davao novi vid postojećoj ideji
ili je njene implikacije odveo dalje od bilo koga prije njega.
Isus nije odbacivao nikoga, ni za koga nije smatrao da mu se nikako ne
može pomoći, da mu nije moguće dati bilo kakvu utjehu. Isto tako nije ni
za koga mislio da je izgubljen slučaj; svatko tko je imao sposobnosti
donijeti moralnu odluku mogao se okrenuti boljim načinima, mogao je
postati vrijednim Božjeg oprosta. On se stalno družio sa izopćenima i
pokvarenima, izlažući sebe samog društvenom odbacivanju, ali nikad nije
bio ni dotaknut njihovom moralnom iskvarenošću. Koliko možemo vidjeti,
on nikada nije sudio ni osuđivao, pa ipak, na neki način, on je uvijek
težio ne toliko da on sam popravi njihove živote, već da ih nagovori da
preuzmu odgovornost, da izvrše promjenu u srcu i žive boljim životima.
Primjer za ovo imamo kod Luke, 19.1-10, gdje Isus doživljava
neodobravanje rulje kad je otišao da večera u kući Zakeja, bogatog
skupljača poreza. "Otišao je posjetiti kuću grešnika”, govorili su oni.
Kad bismo samo mogli znati točno što se dogodilo, što je bilo rečeno.
Znamo samo rezultat: pod Isusovim utjecajem, Zakej je ponudio dati
polovicu svog imanja siromašnima i nadoknaditi široke ruke štetu bilo
kome koga je prevario u prošlosti.
Imamo zatim priču o ženi preljubnici koja je, barem meni, uvijek
izgledala kao arhetip priča o Isusu (nalazimo je kod Ivana, 8.3-11).
Rulja se sprema da ženu koja je uhvaćena u preljubu kamenuje do smrti.
"Ako među vama ima jedan koji nije nikad zgriješio, neka on baci na nju
prvi kamen.” Rulja se povlači, jedan po jedan. "Ženo, gdje su oni? Zar
te nije nitko osudio?… Ni ja te ne osuđujem… idi i ne griješi više.” Ova
priče ima sve: ljubav i sućut, ljudsku slabost, oproštenje, svijest o
licemjerju, konfrontaciju s moralom i pravdom i nadu i potencijale što
ih sadrže one završne rječi – nemoj nastaviti isto kao i prije;
budućnost je u tvojim rukama; od sada živi kako treba.
Ovdje ne mislimo reći da je Isusova poruka bila jednostavno okretanje
novog lista da bi čovjek postao ‘društveno prihvatljiv’ dobri dečko ili
dobra djevojka. U stvari, poruka je nevjerojatno zahtjevna. Oprost mora
biti bezgraničan, ne samo nešto malo bolji nego što je bio ranije:
"’Gospodine, koliko često moram oprostiti svome bratu ako mi je učinio
krivo? Da li čak sedam puta? Isus je odgovorio, "Ne sedam, kažem ti,
nego sedamdeset i sedam puta.”’ (Mat.18.21-22)
Ovo ne treba naravno shvatiti doslovno. Nije moguće brojiti 77 grešaka i
onda izgubiti strpljenje 78. put.Treba jednostavno oprostiti, bez
obzira na sve. Samo Bog ima vlast osuđivati.
Plemenitost također treba biti potpuno neograničena. Rečeno ti je da posudiš ne očekujući da će ti se vratiti:
"Daj svakome tko traži i ako netko želi posuditi nemoj se
okrenuti.” (Mat. 5.42; usp. Luka 6.30, "nemoj tražiti svoju svojinu
nazad od čovjeka koji te orobio.”)
"Ako imaš novca nemoj posuđivati uz kamatu. Radije daj nekome od koga novac nećeš dobiti nazad.” (Toma 95)
Ivan Krstitelj je rekao da čovjek sa dvije tunike mora to podijeliti s
čovjekom koji nema nijednu (Luka 3.11). Isus je rekao da ako netko želi
tvoju tuniku da mu daš i ogrtač također (Mat. 5.40; usp. Luka 6.29).
Više od svega drugoga bila je to poruka ljubavi, o pružanju ljubavi. Ovo
je rečeno već i prije i bit će rečeno ponovno i vrijedno je da se
uvijek ponovno otkriva kroz naraštaje, preko društvenih i nacionalnih
barijera. Ne volite dovoljno, rekao nam je on. Nije moguće voljeti
previše. Srž ove poruke vjerojatno je najbolje prenesena kod Luke:
"Postupaj s drugima kako bi želio da oni postupaju s tobom. Ako
voliš one koji vole tebe, kakvu hvalu možeš očekivati? I grešnici vole
one koji vole njih. I ako činiš dobro onima koji tebi čine dobro, kakvu
hvalu možeš očekivati? Jer čak i grešnici čine toliko. I ako posuđuješ
onima od kojih se nadaš i primiti, kakvu hvalu možeš očekivati? I
grešnici posuđuju grešnicima da bi dobili isti iznos nazad. Umjesto
toga, volite svoje neprijatelje i činite dobro i posudite kad se uopće
ne nadate da će vam se vratiti.” (Luka 6.31-35)
Kakva je priroda ove ljubavi koja ne teži nikakvoj nagradi? Ovo se može
bolje razumjeti ako nam je poznata suptilnost grčkog originala. Na
engleskom možemo reći "Volim preprženi kruh”, "Volim svoga muža”, "Volim
svoju kćerku” ili "Volim skijanje”. Znamo iz konteksta na što mislimo,
iako koristimo isti glagol. U grčkom, strastvena ili seksualna ljubav,
eros, može se razlikovati od tople privrženosti koja se prevodi kao
philia, a isto tako i od agape, što je ona vrsta ljubavi o kojoj ovdje
govorimo. Isus nije govorio svojim sljedbenicima da osjećaju za strance
na isti način kao za prijatelje ili rođake. Agape je aktivno i istinsko
zanimanje za dobro drugih. Tu nema osude, nema odmazde, ne spriječava je
čak ni mržnja ili uvreda ili zlostavljanje.
"Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze,
blagolovite one koji vas psuju, molite se za one koji s vama postupaju
loše. Čovjeku koji vas udari po jednom obrazu pružite i drugi obraz…Ne
sudite pa ni vama neće biti suđeno; ne osuđujte pa ni vi nećete biti
osuđeni; pružite oprost pa će i vama biti oprošteno. " (Luka 6.27-29,
37)
Prije nego što je spomenuo drugi obraz, Matej je uveo ovaj princip
neosvećivanja na sljedeći način: "Čuli ste kako je bilo rečeno: Oko za
oko i zub za zub. Ali ja vam kažem: ne pružajte zlom čovjeku nikakav
otpor.” (Mat. 5.38-39)
Moram napraviti malu digresiju u obranu starog zakona judaizma na ovom
mjestu. Često se prihvaćala pretpostavka da je ovo pravilo bilo
nemilosrdno zahtjevanje surove pravde. Original, međutim, kaže više od
ovoga:
"Ako postoji ozbiljna povreda, morate uzeti život za život, oko
za oko, zub za zub, ruku za ruku, stopalo za stopalo, izgorjelo za
izgorjelo, ranu za ranu, ogrebotinu za ogrebotinu.” (Egzodus 21. 23-25)
Cijela poenta je bila ne zahtjevati kažnjavanje, nego spriječiti
neograničeno izbijanje bijesnog osvećivanja; ograničiti ispunjenje
pravde do precizne razine pretrpljene povrede.
Da se vratimo ovom iznenađujućem konceptu o ljubavi prema
neprijateljima, što je Isusova originalna doktrina. Isus je odavno
poznavao izreku ‘ljubite svoje susjede kao sebe’, koja se nalazi u
Tori, Leviti 19.18. Isus je rekao da ovo nije dovoljno, da Bog zahtijeva
više:
"Vi ste naučili kako je bilo rečeno: morate ljubiti svoje susjede i
mrziti svoje neprijatelje. Ali ja vam kažem ovo: ljubite svoje
neprijatelje i molite za one koji vas proganjaju; na taj način ćete biti
sinovi svog oca na nebu, jer on čini da se njegovo sunce diže i na loše
ljude kao i na dobre… (Mat. 5. 43-45)
Morate znati da je bilo posve uobičajeno kod Židova da dobru osobu
nazivaju "sinom Božjim”. Tek je u poganskom svijetu takav opis mogao
biti uzet kao da znači doslovnog potomka božanstva, odnosno shvaćen u
ekskluzivnom smislu kao Sin Božji.
Shvatite također da se upotreba riječi ‘mržnja’ može vidjeti na
različite načine. Na aramejskom jeziku bilo je posve normalno reći
"Volim A i mrzim B” da bi se jednostavno izrazila preferencija, što je
značilo da više volite A nego B. Još je, međutim, zanimljivija činjenica
da ne postoji nikakav zapis bilo kakvog takvog zakona ili pravila koji
bi naređivao Židovima da mrze svoje neprijatelje – sve dok to nije
pronađeno u Svitcima sa Mrtvog mora. Esenska zajednica u Kumranu
dijelila je ljude na Sinove Svjetlosti i Sinove Mraka i naučavala da one
prve moramo voljeti a ove druge mrziti. Da li je Isus ovo čuo od esena
izravno ili možda preko Ivana Krstitelja? To ne možemo znati.
Moramo se podsjetiti koliko je zaprepašćujuća bila ova ideja u
svjetlosti činjenice da je Isus govorio narodu koji je živio pod
neprijateljskom okupacijom. Zamislite kazati ogorčenim Parižanima da
moraju ljubiti naciste 1943. godine. Bila bi to zanimljiva metoda da im
se ponudi neočekivana vrsta slobode. Ideja izgleda kao užasno
idealistička, čak neprihvatljivo nemoralna bilo kome tko vjeruje u
obranu prava i u nacionalni ponos, itd. Za Isusa takve brige bile su
vezane za nevažne stvari kao što su moć i status, a ne za život ljubavi u
kraljevstvu Božjem.
Na kraju krajeva, bilo koji oblik odmazde, nasilja, agresije nije
pobjeda za kraljevstvo Božje, nego samo još jedna pobjeda za snage zla.
To je kapitulacija pred zlom, umnožavanje umjesto smanjivanja mržnje ili
pokvarenosti u svijetu. Jedini način da se pobijedi ranjavanje i
agresija jest da se to uguši ljubavlju, da se to rasprši i neutralizira,
tako što će se odbiti reagirati na to i tim putem postati dijelom toga.
Ljubite svoje neprijatelje. Mala šačica njegovih sljedbenika uspjela je
to postići. Mnogo više njih našli su sreću u progonu heretika. Koliko je
to natčovječanski teško, kako nerazumno je bilo od njega čak očekivati
da će bilo tko to pokušati. I kakva inspiracija to ostaje i dalje,
vjekovima kasnije. |
