GLAVA TREĆA
VJEROVANJA I STAVOVI
Tiberije je postao rimskim carem u 14. godini nove ere. U 27. godini
nove ere postavio je Poncija Pilata za namjesnika Judeje. Pilat će biti
upravitelj deset godina i u tom razdoblju Isus će biti pogubljen.
Prema onome što nam govore povjesničar Josip i židovski filozof Filon,
Pilat je bio doista tvrd karakter, pametan ali tvrdoglav, savršeno
spreman da bude nemilosrdan, čovjek bez ikakvih simpatija za Židove. Na
kraju je bio i smijenjen sa svog položaja zbog nepotrebne brutalnosti.
Ovaj stvarni Pilat nema nikakve sličnosti sa kasnijim slabićem istog
imena iz Evanđelja, koji je oprao ruke od svoje odgovornosti i oklijevao
primijeniti smrtnu kaznu na čovjeka koji je uočen kako izaziva
neprilike.
Rimska vojarna i zapovjedništvo nalazili su se u Cezareji, oko 60 milja
od Jeruzalema, pa je tamo svoju bazu imao i upravitelj. No dolazio je u
Jeruzalem u vrijeme raznih blagdana, kad je vjerojatnost da bi u narodu
moglo biti nekakvih neprilika bila veća. Vojska bi se u takvim prilikama
smjestila u Antoniji, velikoj utvrdi sa koje je bilo moguće nadzirati
sve što se događalo u Hramu i oko njega.
Raniji upravitelji imali su dogovor da vojnici koji odlaze na
garnizonsku dužnost u Jeruzalem ostave svoje zastave u Cezareji. Ove su
zastave bile ukrašene slikama poganskih božanstava ili samog Cara (koga
su također smatrali bogom), pa bi njihova nazočnost u svetom gradu bila
primljena od strane Židova kao ozbiljna povreda njihova svetog zakona.
Bila je to značajna koncesija što su Rimljani dopustili da židovski
osjećaji u ovoj stvari dobiju ovako prevagu nad vojskom i njenim
ponosom. Na kraju krajeva, zastave su doista pokazivale slike koje su
vojnicima – kako se pretpostavljalo – bile svetinja. Reklo bi se da su
poslije ustanka u 6. godini nove ere Rimljani smatrali nužnim da ovom
velikom gestom prividnog poštovanja prema židovskoj vjeri malo spuste
temperaturu, nadajući se vjerojatno da će tako postići da njihovi
podanici lakše prihvate svoju novu situaciju.
Ipak, to je bilo prije nekoliko godina. Koncesija je nervirala Rimljane,
jer je bila ne samo nečasna za vojnike, već je doista bila uvredljiva i
za cara. Što ovaj narod misli tko su oni? Trenutak naimenovanja novog
upravitelja pružio je pogodnu priliku da se nešto učini u svezi s tim.
Pilat je preuzeo dužnost s carskom naredbom da se koncesija povuče.
Već prvom prilikom kad je trebalo poslati vojsku u Jeruzalem, Pilat im
je naredio da ponesu svoje zastave sa sobom, ali da u grad uđu kad se
već spusti mrak. Sljedećeg jutra zastave će već biti spuštene sa zidova
tvrđave Antonije u Jeruzalemu. Fait accompli. Možda je Pilat mislio da
će Židovi reći: ‘K vragu, on je to učinio podmuklo, dok smo mi spavali,
ali on je zapovjednik i sad je već kasno da se bilo što učini oko
toga’.
Ovo je samo još jedna ilustracija rimskog potpunog nerazumijevanja
Židova. Barem u ovoj prilici, Židovi nisu odmah odgovorili nasilnom
akcijom. Kontrolu su preuzele mudrije glave, pa su stale na čelo velikog
broja ljudi koji su u mirnoj i urednoj, ali odlučnoj povorci krenuli u
samu Cezareju da ulože prigovor protiv ovog svetogrđa. U početku, Pilat
je ostao čvrst, izjavljujući da bi ispunjavanje njihove molbe bilo
uvreda za cara. Masa ljudi nije popuštala. Stavili su jasno do znanja da
neće otići, niti će odustati od svog traženja. Ako je potrebno može ih
svih poubijati, ali oni će prihvatiti mučeništvo zbog lojalnosti prema
zahtjevima svoga Boga.
Pilat je na kraju shvatio da oni misle ozbiljno. Bio je potpuno spreman
da bude bezobziran, ali nije bio glup. Posljedice hladnokrvnog masakra
ogromnog broja pasivnih žrtava mogle bi biti daleko opasnije od
popuštanja u ovom posebnom slučaju. Naredio je da se uvredljive zastave
uklone iz Jeruzalema.
Postoji još jedna priča koja nam otkriva Pilatove metode i karakter.
Radilo se o izgradnji vodovoda, kojim bi se dovela voda u Jeruzaem. Ovo
zvuči kao divljenja vrijedan projekt, ali je ozbiljno uzbudio Židove iz
nekog razloga. Malo smo frustrirani što nemamo dovoljno detaljnijih
informacija. Razlog za to je što je židovski povjesničar Josip čini se
malo oklijevao da situaciju objasni. Njegova dva najveća djela bili su
"Židovski rat” i "Židovske starine”; obje knjige sadrže izvješće o
incidentu, ali se u tumačenjima razlikuju. U kasnijem djelu,
"Starinama”, veoma je neodređen, jer kaže samo da ‘im se nije sviđalo
ono što je urađeno u svezi sa vodom’. U "Ratu”, međutim, kaže da su
troškovi operacije plaćeni iz hramskih sredstava, i to iz ‘svete
blagajne koja se zove Korbonas’ ("Rat” 2. 175-7).
Možda je Pilat mislio da je ovo savršeno razumno, jer se radilo u svakom
slučaju o koristi za Židove. U našim povijesnim izvorima nema nikakve
optužbe da su sredstva bila pronevjerena radi osobne koristi. Možda je
neki priglupi vojnik prošao kroz prostor koji je normalno za pogane bio
zabranjen i uzeo novac silom, odbacujući prigovore svećenika riječima da
zemlja i sve što je u njoj i onako pripadaju Rimljanima. Kakav god bio
razlog, reakcija je bila žestoka. Bijesna masa Židova vrijeđala je
osobno samog Pilata kad je došao u Jeruzalem.
Pilatove kontramjere imale su u sebi nešto suptilnosti i suzdržanosti,
umjesto da se sastoje samo od brutalne represije. Naoružao je svoje
vojnike teškim batinama umjesto mačeva, naredio da ih sakriju u lokalnoj
odjeći i poslao ih usred rulje da se iskažu na najupadljivijim i
najopasnijim pojedincima. Vojnici su prišli zadaći sa stanovitim viškom
entuzijazma i mnogi ljudi su bili faktično pobijeni, umjesto da budu
samo malo obehrabreni. Ipak, u najmanju ruku bio je to pokušaj kontrole
nad ruljom umjesto smišljenog pokolja, a bio je uspješan u otklanjanju
prijetnje.
Već smo ukazali na pitanje novca za Rimljane i da je to bio veoma
emotivni problem za Židove. Njihove carske takse, koje su obične ljude
držale u siromaštvu i ujedno naglašavale njihovu podložnost poganskoj
imperiji, morale su se platiti kao dodatak drugim obvezama, kao što su
na primjer bile hramske dažbine. Radilo se o dvije drahme koje je svake
godine morao platiti svaki Židov koji je navršio barem 20 godina. Ovo
se odnosilo čak i na Židove raspršene po čitavoj imperiji. Gradovi sa
židovskim zajednicama postavili su sandučiće za skupljanje novca u
sinagogama, a delegacije su s velikim sumama novca nosile to u
Jeruzalem.
Može se pokazati teškim procijeniti razine stanovništva prije toliko
stoljeća, pa se mišljenja o tome koliko je bilo Židova razlikuju. Moglo
ih je biti preko dva milijuna u cijeloj Palestini, preko milijun u
Egiptu i Siriji i još par milijuna u cijeloj dijaspori u rimskoj
imperiji i na daljem istoku. Možda je 7 posto ili otprilike toliko
stanovništva imperije bilo Židova, jer su se njihove zajednice
rasprostirale na zapad sve do samog Rima.
Jeruzalemski hram bio je žarište židovskog života. Ljudi koji su njim
upravljali imali su neku vrstu duhovnog monopola, jer je to bilo jedino
mjesto gdje su se mogle prinositi žrtve Bogu, kao geste pokajanja za
grijehe. Atmosferu u hramu u vrijeme godišnjih blagdana teško je
zamisliti. Svakog dana bilo bi na tisuće hodočasnika koji su kupovali
janjad i golubove i pripremali se za žrtvu. Mjesto je vrvilo ljudima,
životinjama i pticama, a buka je zasigurno bila užasna, sa skičanjem
stvorenja kojima su presijecali grlo, beskrajnim litrama krvi koju je
trebalo ukloniti i smradom gorućeg mesa koje se prinosilo kao žrtrva
Jahvi.
Prvi čovjek u židovskoj aristokraciji bio je Veliki svećenik. Iako je on
i dalje biran od Židova iz malog broja srodstvom povezanih porodica,
Rimljani su inzistirali da za sebe rezerviraju ovlast potvrđivanja
izbora. Ovo je važilo od početka rimske uprave do vremena Klaudija, koji
je bio car od 41. do 54. godine poslije Krista.
Veliki svećenik je predsjedavao Vijećem židovskih vlasti koje se zvalo
Sinedrij (Sanhedrin). Ovo je bila adaptacija grčke riječi synedrion što
znači ‘skupština’. Ime je bilo mnogo starije od početaka samog Vijeća i
išlo je 500 godina unazad do prvobitnog Vijeća staraca, koje je
postojalo kad su Židovi bili pod vlašću Perzijanaca. Vijeće je bilo
omalovaženo do gotovo pune beznačajnosti pod Herodom Velikim, ali su ga
Rimljani oživjeli kad su stvorili provinciju Judeju. Ovo je stavilo
Sinedrij u povlašteni, ali težak položaj posrednika između židovskog
naroda i njihovih imperijalnih gospodara.
Sinedriju je data značajna nezavisnost i autoritet, ali ne do te mjere
da bi mogli zaboraviti tko je gazda. Neki od njih bili su praktični
realisti i znali su da sigurnost i stabilna uprava zahtijevaju mirne
odnose sa Rimljanima. Nije im bilo stalo do ljubavi s Rimljanima, ali su
bili savršeno svjesni koliko su oni moćni. Ako su Židovi htjeli
preživjeti, morali su surađivati, dopadalo se to njima ili ne.
Realisti nisu imali živaca za žestoki nacionalizam i znali su da
idealistički motivirani čin pobune predstavlja ozbiljnu prijetnju za
Židove, a ne za Rimljane, jer je odmazda nužno morala pripasti
pobjednicima, a represalije su obavezno bile divljačke. Ovo je bio stav
Velikog svećenika Joazara u vrijeme popisa populacije pod Kvirinijem;
pokušao je uvjeriti narod da se tome mirno pokori.
Ovi realisti su također odbacivali narodna vjerovanja i očekivanja, na
koja su gledali kao na maštarije i prilično histerično ometanje da se
jednostavno bude običnim dobrim Židovom koji štuje Boga i ostaje vjeran
prvobitnom Zakonu Tore.
U takvoj situaciji uvijek postoje kolaboracionisti – ime pogodno za one
koji su svoje interese stavili na prvo mjesto, umjesto interesa svog
naroda i svoga društva. Imali su utjecaja i uživali prestiž, družili se s
moćnicima. Neki od njih bili su bogati zemljoposjednici s prelijepim
kućama i možda smislom za stanoviti luksuz i ponešto uvezenog
helenističkog stila.
Zatim, tu su bili obični ljudi. Mrzeći Rimljane s njihovim taksama i
nasilnim vojnicima teške ruke, njihovom ritualno nečistom nazočnošću i
njihovim nedostatkom pravog poštovanja za judaizam, bili su ispunjeni
mržnjom i prema aristokratskim kolaboracionistima i prijezirom prema
njihovom licemjerstvu. Njihovo divljenje i potajno podržavanje bilo je u
njihovim srcima rezervirano za borbene zelote, zato što su ovi
odbijali kompromis i smatrali ropsku poslušnost nelojalnošću prema svom
Bogu. Povrh svega toga, i oni su dijelili očekivanja naroda o dolasku
Mesije, Jahvinog pomazanog kralja, koji će spasiti Židove od
ovozemaljske bijede, pomesti pogane strance i vratiti vladavinu
kraljevstva Izraela. Bila je to eksplozivna mješavina, ali će ona
nastaviti proizvoditi napetosti još četrdeset godina, prije nego što
izbije u ozbiljnu sveopću pobunu.
Hramske vlasti pripadale su stranci koju su zvali saduceji. Oni su se
pojavili pod hašmonejcima i vjerojatno su sebi dali ime po Zadoku,
Visokom svećeniku u doba Davida i Solomona (I Kraljevi 1). Njihov stav
prema prihvatljivoj doktrini bio je, kao što smo zamijetili,
konzervativan i oprezan, prije nego inovativan ili dinamičan. Njihova
gledišta bila su sigurnija i realističnija nego kod drugih sekta
judaizma.
Bilo je dobrostojećih Židova izvan svijeta svećeničke aristokracije,
osobito zemljoposjednika, vlasnika vinograda i uzgajivača maslina
(maslinovo ulje bilo je među najvažnijim proizvodima Galileje). S druge
strane, Židovi su vjerovali da je siromaštvo Bogu drago. Ovo vjerojatno
zbog toga što ga je uvijek bilo tako mnogo. (Velika je šteta što im ni
jedan od njihovih proroka nikad nije rekao da je zla sreća i strana
dominacija također Bogu draga. To bi im prištedjelo strašno puno
nevolja).
Značajni i utjecajni elementi u judaizmu nalazili su se i izvan
saducejske organizacije, jer su mnogi ljudi bili razočarani njihovim
materijalizmom ili ih jednostavno nije privlačio njihov mirni pristup
religiji. Neki su se slagali s riječima što ih je stoljećima ranije
izgovorio prorok Izaija:
"Gospodin reče: Ovi ljudi dolaze mi blizu svojim ustima i časte me
svojim usnama, ali njihova srca su daleko od mene. Njihovo obožavanje
prema meni sastoji se samo od pravila koja su izmislili ljudi.” (Iza.
29.13)
Neki se ljudi povukoše u pustinju, da bi držali zajednički svu imovinu i
živjeli asketskim životom, u stilu ekskluzivnih samostanskih zajednica.
Sekta esena pronađena je u Kumranu, koji nam je poznat zbog otkrića
dokumenata poznatih pod imenom Svitci s Mrtvog mora. Njihovi životi bili
su ozbiljna i disciplinirana odanost onome što su oni vjerovali da
judaizam jest, posvećeni učenju i molitvi, sa svojim vlastitim
tumačenjem doktrine i rituala. Oni su potpuno odbacivali ono što su
vidjeli kao kompromis i teološku grešku svećenstva u Jeruzalemu i nisu
im priznavali nikakav autoritet nad sobom.
Razumjeti ljude koji su začeli kršćanstvo teška je zadaća, jer se tu ne
radi samo o tome da se uoče i razumiju ovi detalji povijesne pozadine i
kulturnog okruženja. Najteži dio toga jest pokušaj da se stekne pravilno
razumijevanje tipa svijesti koju su imali, a koja je toliko različita
od naše. Oni su bili potpuno zaokupljeni mislima i idejama koje bismo mi
smatrali ‘religioznim’, ali upravo u tome i jest naš prvi problem. U
našem društvu, čak i religiozni ljudi imaju i druge koncepte, koji nisu
religiozni. Na primjer, oni mogu popravljati motore svojih automobila
ili imati snove ili slušati liječnikova objašnjenja o svom stanju, ali
nijedna od ovih stvari nema nikakva utjecaja na njihove ideje o tome za
što je odgovoran Bog ili o tome treba li on imati volje da nešto učini u
svezi s tim. U Judeji prvog stoljeća, ako bi točak otpao s kola, mogla
bi to biti krivnja nekog demona; pojava kišne oluje ili fenomen
kemijskog procesa kojim se kruh dobija od kvasca bili su misteriozna
djela Božja.
Bolest, neplodnost i poraz u borbi viđeni su kao prirodne posljedice
grijeha. Ljudi u antičkom svijetu očekivali su od svojih lutajućih
mudraca da izliječe bolesne, putem ozdravljujuće moći dobivene od
bogova, kao nešto što je normalni svakodnevni događaj. Nisu pojma imali o
bakterijama ili o histeričnim odnosno psihosomatskim stanjima, o
placebu ili kontrolnim grupama za testiranje lijekova. Nisu čuvali
nikakve zapisnike o recidivima.
Općenito prihvaćeno gledanje bilo je da snovi i vizije predstavljaju
savršeno normalan kanal komunikacije između ljudskog i božanskog. Što
bi drugo moglo biti? U Isusovo vrijeme, Grci su tek počinjali debatirati
o tome da li ‘inspiracija’ doista nastaje iznutra ili je čovjeku u
glavu stavljaju bogovi.
Pitanje da li su antički ljudi bili ‘racionalni’ nema nikakvog smisla,
jer i ovo je samo još jedan suvremeni pojam. Možemo ih proučavati sa
simpatijama, ali to je nešto posve drugo od toga da suludo zamišljamo
kako bismo trebali, ili čak uopće i mogli, vjerovati u ono u što su oni
vjerovali, i to na potpuno isti način i s istim razlozima zbog kojih su
oni vjerovali.
Uzmimo na primjer vjerovanje u proročanstva, to jest u ideju da usputni
navodi u starim dokumentima mogu biti anticipacija i objašnjenje
događaja u njihovom vlastitom svijetu. Pošto su vjerovali da je sve na
svijetu pod kontrolom i u vlasti Boga, njihovo prirodno gledanje bilo bi
daleko od individualne slobode i naklonjeno predestinaciji. Bog je
sve napravio i Bog sve zna, pa prema tome Božji svijet mora raditi prema
njegovim planovima, točno onako kako je on zamislio.
Božja otkrivenja o svezi sa svijetom i njegovim namjerama za svoj
narod, sve je to bilo tu, u Svetim spisima, u starim svetim knjigama.
Proučavane i analizirane bez kraja i konca, sve je moralo biti
protumačeno u njihovu svjetlu, a to bi zasigurno otkrilo neizbježnu
svezu između ranijih zbivanja i izreka sa kasnijim događajima. Na kraju
krajeva, nikakvo drugačije događanje nije čak bilo niti moguće, jer bi
inače Bog to njima rekao.
Važno je do kraja dobro razumjeti snagu i značenje ovakvog stava. S
jedne strane, moglo bi se tvrditi da vjerovanje može doista uzrokovati
da se događaji dogode, jer bi netko mogao poduzeti smišljenu akciju da
se proročanstvo ispuni. S druge strane, jedan od rezultata ovog
vjerovanja, koji ga čini apsurdnim za objektivno oko, bio bi da će sve
moguće manipulacije biti promatrane kao opravdane ako bi se, makar
nategnuto, uspjelo izvući neko suvremeno značenje ili napomena iz nekog
ranijeg navoda, bez obzira koliko bio opskuran ili nevjerojatan. Ovo
bi također značilo da bi oni mogli tvrditi da se neki događaj dogodio na
neki određeni način samo zato što izgleda postoji neko proročanstvo o
tome. Ovo nije krivudanje, ovo je logično; ako Sveti spisi kažu da je
to bilo onako kako je trebalo biti, onda je to bilo kako je moralo biti.
Onda bi prešli na priču u skladu sa Svetim spisima, a ne u skladu sa
pravim izvješćima o tome koje su dali stvarni svjedoci.
Prvi kršćani su također započeli s ovakvim vjerovanjem. Ovo znači da su
pisci dokumenata koji su završili u ‘Novom zavjetu’ vjerovali da
židovski Sveti spisi moraju biti puni proročanstava o Isusu, premda je
on rođen stoljećima nakon što su napisani. Oni su imali potrebu da
pravdaju svoju poziciju i svoje tvrdnje o Isusu, pružajući autoritet
‘dokaza’ iz proročanstava za ciljeve evangelizacije tek rođene crkve.
Ovo je utjecalo na priče ispričane o Isusu poslije njegove smrti i prije
nego što su zapisane, pa su stoga utjecale i na konstrukciju Evanđelja.
Izvan judaizma, dominantni oblik religije u ovom multikulturnom svijetu
sastojao se od takozvanih ‘misterijskih’ religija. Ove su se razvile od
najranijih kultova plodnosti. Čak i u vremenu prije početaka
poljoprivrede, najznačajnija manifestacija prirodnog svijeta bio je
ciklus godišnjih doba, nastupanje zime koja ubija vegetaciju, a onda
povratak života i rast u proljeće. Teškoće, pa čak i potencijalno
gladovanje, moralo se prihvatiti ako je to bio način na koji bogovi
djeluju, i bilo je bitno slaviti ovaj vječni krug smrti i uskrsnuća, jer
bi inače bogovi u svojoj srdžbi mogli zaustaviti nastupanje proljeća.
Ove religije su prema tome sve bile usredotočene oko jednog osobitog
središnjeg mita ili dramatične priče, koja je uključivala boga ili
boginju koji umiru, bilo doslovce ili metaforički, putujući u donji
svijet, u kraljevstvo mrtvih, da bi kasnije bili ponovno rođeni ili
uskrsnuli odnosno vratili se u gornji svijet. Cijela drama je prema tome
simbolizirala nastupanje zime, koje je donosilo žalost, te ponovno
rađanje proljeća, koje je bilo razlog za radost i veselje.
Zvale su se ‘misterijske religije’ jer je njihova najdublja, unutrašnja
praksa uvijek držana u tajnosti od autsajdera. Oni koji su bili određeni
za inicijaciju morali su položiti svečanu zakletvu šutnje, prije nego
što bi im bilo dopušteno da u potpunosti sudjeluju, a kršćenje ove
zakletve moglo je biti ne samo nečasno, nego i opasno. Ovi tajni rituali
katkada su se održavali u zamračenoj prostoriji, ili u nekoj pećini
noću, s dramatskim ili simboličkim uprizorenjima scena iz središnjeg
mita svoga kulta. Možda je postojao dugi period priprema i instruktaže
prije završnih ceremonija. Ponekad je inicijacija smišljeno pobuđivala
ekstremne emocije ili je involvirala fizičke muke i testove hrabrosti.
Poenta ovih iskustava bila je unutrašnja duhovna transformacija,
podizanje svijesti na novu razinu. Inicirani je trebalo da izađe na
drugu stranu kao nova osoba, ponovno rođena, pošto je osjetila smrt
izbližega ili božanstvo, ili i jedno i drugo. Sticala je povlasticu da
besmrtnost dijeli s uskrslim bogom.
Ovi kultovi nisu bili mali i opskurni, već su bili rašireni širom
antičkog svijeta. Proizašli su iz širokog niza najrazličitijih kulturnih
sredina, od grčkih kultova kao što je Adonisov (bez sumnje najljepšeg
od svih bogova plodnosti), preko azijskih misterija Velike Majke
Boginje, do kultova iz Irana i Egipta. Jedan kult slijedio je
poljoprivrednog boga Asirije koji se zvao Tamuz: njihov mit bio je
priča o njegovu silasku u donji svijet, odakle je spašen od vrhovne
boginje Ištar. Sljedbenici Cibele izražavali su svoju tugu zbog smrti
boga ‘danom krvi’, tijekom kojega je vrtoglavi ples korišten da pobudi
trans, tako da bi pomahnitali plesači mogli sami proizvesti krv. Zatim
bi slavili blagdan Hilarije 25. marta, proslavljajući dolazak proljeća
kao uskrsnuće Atisa. Postojale su također misterije Serapisa,
zajedničkog boga dviju kultura, kombinirajući grčke i egipatske
elemente, što je izgleda učinjeno iz političkih razloga. Središte ovog
kulta nalazilo se u Aleksandriji.
Najpopularnija religija među rimskim vojnicima bio je stari iranski
misterij koji je zahtjevao obožavanje Mitrasa (Mitre), perzijskog boga
sunca. Vojnici su ga zvali Mitras. Oni su kult nosili sa sobom kroz sve
zemlje imperije, pa su ga donijeli i u London. Njegova privlačnost za
vojnike možda je uključivala ‘mušku energičnost’ njegove ideje
žrtvovanja bika, što je simboliziralo ponovno rađanje života, te
činjenica da je dio ceremonije inicijacije u kult bilo kupanje u krvi
žrtvovanog bika. Mitraizam je nastavio da cvjeta kao rival kršćanstvu
sve do 3. stoljeća poslije Krista.
Osim mitraizma, najčuvenije i najznačajnije od ovih misterijskih
religija bili su Eleuzinski i Orfejski misteriji Grčke i kult Izide i
Ozirisa iz Egipta. Rituali su se vršili u Eleuzisu, blizu Atene, još
ranije od 600. godine prije Krista. U misteriji Eleuzisa obožavala se
Demetra, boginja žita, a središnji mit bila je otmica Demetrine kćeri
Perzefone od Hada, koji ju je postavio za kraljicu donjeg svijeta. Zeus,
dirnut Demetrinom tugom, dopustio je Perzefoni da se privremeno vraća u
gornji svijet svake godine.
Orfejski misteriji, sa bazom u Grčkoj i južnoj Italiji, bili su u biti
slični. Tu je priča bila o Orfeju, legendarnom grčkom pjesniku koji se
spustio u donji svijet da bi vratio svoju ljubljenu Euridiku poslije
njene smrti, ali ju je izgubio kad nije poslušao zapovijed bogova da se
ne osvrće za njom dok ga je slijedila van. Ovo se osnivalo na poemama iz
čak 7. stoljeća prije Krista, a koje je, prema vjerovanju sljedbenika,
napisao sam Orfej.
Izida (Izis) bila je najveća i najpopularnija od egipatskih boginja, a
Ozirisu je bila i sestra i žena. Misteriji o Izidi, sa svojom egipatskom
atmosferom i ritualima, imali su romantičnu privlačnost u helenskom
svijetu; Egipat je već u Isusovo vrijeme bio star i legendaran.
Krajem svakog oktobra vjernici bi imali emotivne ceremonije u spomen
Ozirisove smrti, predstavljajući očaj Izide dok je bila u potrazi za
njim. Na kraju, tijelo bi se tobože pronašlo u odvojenim komadima i
dijelovi bi bili ponovno sastavljeni. Magično vraćen u život, uskrsnuli
bog je bio pozdravljan od nazočnih gledatelja u ekstazi, koji su ga
smatrali garancijom svoje vlastite besmrtnosti poslije smrti.
Zamišljati da ja ovdje pokušavam ‘uvrijediti’ kršćanstvo, implicirajući
sličnost između simbolizma žetvenog ciklusa koji stoji u osnovi ovih
religija i (naizgled toliko različite) jedinstvene povijesne smrti i
neočekivanog Isusovog uskrsnuća, znači potpuno nerazumijevanje moje
poente. Posve je očito da su ovi kultovi pripremili teren za široko
obraćenje na kršćanstvo. Njegovi sljedbenici već su bili upoznati s
idejom obećanja vječnog života putem vjere i s idejom proslavljanja
uskrsnuća u proljeće. Njih nije trebalo uvjeravati u istinitost ili
stvarnost uskrsnuća, jer su oni već u to vjerovali. To nije bio neki
novi ili čudesni koncept, za koji bi ih trebalo pridobijati da povjeruju
u njega, odnosno nešto protiv čega su oni imali neku vrstu racionalnog
intelektualnog otpora.
Istina je da je svijet oko Mediterana i na Srednjem istoku bio apsolutno
prepun kultova uskrsnuća i kad je Pavao počeo propovijedati o Isusu, to
je započelo naprosto kao još jedan takav kult više. Međutim, umjesto
običnog nuđenja simbolizma i mitologije, priča je imala posebnu
privlačnost tvrdnji o ličnostima i događajima u nedavnoj povijesti -
premda za ovo nije bio zaslužan Pavao, kao što ćemo vidjeti – a također
se pozivala i na impresivni autoritet židovskih svetih spisa.
Bilo bi pogrešno misliti da je unutar samog judaizma postojalo neko
posebno vjerovanje o uskrsnuću koje je jednostavno bilo prihaćeno kao
‘ortodoksna’ verzije istine, usvojeno od praktično svih Židova. Bilo je i
suviše raznolikosti u židovskom vjerovanju da bismo mogli iz njih
destilirati neke posebne konzistentne doktrine. Posve je lako objasniti i
razumjeti zašto su o uskrsnuću mogle proisteći tolike različite
interpretacije. Počev od prihvaćanja ideje o Božjem Sudu tijekom
Posljednjih Dana, prije nego što bi sadašnji svjetski poredak bio
pometen, moglo se postaviti pitanje zašto dobri Židovi koji su ranije
umrli ne bi sudjelovali u uživanju nagrada - ukoliko ih se najprije ne
vrati iz mrtvih. Zatim se moglo debatirati da li će i zli ljudi također
biti vraćeni nazad, kako bi se suočili s kaznom i dobili ono što su
zaslužili. Sljedeća debata mogla bi biti oko toga da li će opće
uskrsnuće uključivati i pogane, jednako kao i Židove. Jedna popularna
ideja bile je da bi neke izuzetne osobe mogle ustati iz mrtvih uoči
općeg uskrsnuća, kao znak dolaska Posljednjih Vremena; mnogi su
očekivali ponovno pojavljivanje velikog proroka Ilije.
Prvobitno, judaizam nije imao nikakvih koncepata o uskrsnuću i životu
poslije smrti. Nije bilo nikakvog opravdanja za takve ideje u najranijim
dokumentima, nikakvog nagovještaja ideje o besmrtnosti duše. Prvobitno
izraelsko gledanje na smrt bilo je turobno prije nego umirujuće, vječiti
san u sjenovitom kraljevstvu koje se zvalo Šeol. U Prvoj knjizi
Samuela, 28.7-21, mrtvi prorok Samuel biva vraćen iz Šeola od Vještice
Endor, što nam pruža rijedak primjer antičkih predaja o ovoj temi.
Saduceji nisu vjerovali u život poslije smrti, pa su ideju o uskrnuću
odbacivali kao narodno praznovjerje, kao novinu koju nije odobravala
Tora. Što se njih tiče, odnos jednog Židova s njegovim Bogom morao se
razriješiti u ovom svijetu.
Uskrsnuće, zajedno s mnogim drugi idejama tog vremena, pojavilo se prvi
put u babilonskom izgnanstvu, ne samo kod proroka tog vremena, nego i
zbog izloženosti Židova utjecaju perzijskih vjerskih koncepata i
stavova. Ovi su uključivali optimističkije gledanje na život poslije
smrti, na Posljednji Sud i rat između sila dobra i zla. Uskrsnuće mrtvih
radi Posljednjeg Suda, da bi se nagradili blagoslovljeni i kaznili
prokleti pojavilo se prvi put u Knjizi Izaije (26.19). Izaija spominje
Dan Gospodinov u drugom poglavlju, a kasnija poglavlja upuštaju se malo
opširnije u priču o suđenju i spasenju, kao i o uništenju zemaljskih
sila odnosno starog svjetskog poretka. Ove ideje su kasnije pojačane u
Knjizi Danijelovoj:
"Mnoštva koja spavaju u prašini zemljinoj će se probuditi: neki radi
vječnog života, drugi na sramotu i vječiti prijezir.” (Dan. 12.2)
Što se tiče neba, za Židove je ovo bilo Božja domena, a ne za duše
mrtvih. Ideja da bi duše pravednika išle u nebo poslije smrti izrasla je
zajedno sa kršćanstvom, premda je koegzistirala prije nego što je
potpuno zamijenila nadu u uskrsnuće. Ovo je bilo malo glupo, doista. Ako
su pravednici već u raju s desne strane Boga ne bi zbilja imalo nikakva
strašno velikog smisla vraćati ih još i iz mrtvih. Ako ideš u Raj a ne u
Šeol kad umreš, zašto bi ti bilo potrebno gledati unaprijed s nadom da
će biti uspostavljeno Kraljevstvo Božje na Zemlji?
‘Raj’ je perzijska riječ koju su usvojili najprije Grci a zatim Hebreji.
Ona znači park ili vrt i rabila se u Septaguinti kako bi se prevele
riječi ‘edenski vrt’. Kasnije, od ideje o povratku u prijašnje dane
blaženstva i slave, riječ je korištena za zemlju pravednika u
budućnosti, njihovu nagradu poslije Suda. Još kasnije, ovo se razvilo u
ideju o nebeskom raju kao odrazu onog zemaljskog.
Kad je kontrola nad hramom bila u rukama konzervativnih saduceja, Židovi
koji su kontrolirali sinagoge (i koji jesu prihvaćali doktrinu o
uskrsnuću) bili su poznati kao farizeji. Ovo ime dolazi od riječi koja
znači ‘odvojen’, jer su oni sebe gledali kao odvojene od svega što je
bilo grešno ili nečisto. Oni su se prvi put pojavili u drugom stoljeću
prije Krista, kao reakcija protiv političke odluke hašmonejskih vladara,
koji su odlučili konsolidirati vlast crkve i države kombinirajući
Kraljevstvo Izraela s Velikim svećenikom (zbog čega su svi svećenici
bili iz istih probranih porodica).
Farizeje je moguće lako odbaciti kao zločestu čeljad u Evanđeljima, zato
što su debatirali o Isusovu učenju. No u stvari oni su imali veliku
reputaciju mudrosti, obrazovanosti i vjernosti Zakonu. Nisu bili
fanatični kao zeloti, preferirajući toleranciju i strpljivost u odnosu
prema militantnom ekstremizmu ili političkom aktivizmu. Premda su
voljeli i poštovali svoj Zakon i željeli sačuvati njegove tradicije,
bili su i dovoljno razumni da vide potrebu da se njihova vjera prilagodi
svijetu koji se mijenja. Ovo je uključivalo Sopher’im, pismoznance ili
doktore Zakona, ne samo u proučavanje i podučavanje o svojim svetim
spisima, nego također i tumačenje i debatu o tome kako primijeniti pisma
situacijama i pravilima ponašanja u sadašnjosti.
Ovo je značilo da su farizeji, premda se njihovo standardno poučavanje
sastojalo od nesuptilnih ali učinkovitih metoda ponavljanja i
memoriranja, također ohrabrivali vitalni intelektualni razvoj,
izgrađujući značajno tijelo oralne tradicije kao dodatak pisanom Zakonu.
(Ova ‘Tradicija’ je na kraju i zapisana, u drugom stoljeću poslije
Krista kao Mišna (Mishnah) i u petom stoljeću kao Gemara. Ova dva djela
sačinjavaju židovsku knjigu zakona koja je poznata kao ‘Talmud’.
Saduceji nisu imali živaca za ova ‘tumačenja’. Oni su ih odbacivali,
zajedno sa kasnijim prorocima i idejama pod perzijanskim utjecajem.
Moguće je također da su se oni bojali svega što bi potecijalno moglo
potkopati njihov autoritet. Oni su vjerovali da se bit judaizma nalazi u
Tori, u pet knjiga Mojsijevih, i u ceremonijma hrama, a sve ostalo je
bilo skretanje pozornosti od pravilnog služenja Bogu. Oni su gledali na
spekulacije o kraju svijeta ili doktrinu o Mesiji kao na nešto što Sveti
spisi ne samo da ne podupiru, nego su i opasno subverzivne, pa ne mogu
donijeti ništa osim stvaranja društvenog nemira.
Još jedno popularno vjerovanje koje su saduceji odbacivali kao drugu
babilonsku inovaciju bilo je široko rasprostranjeno prihvaćanje
postojanja demona. Ironija je da je dio razloga za ovo mogao biti u
evoluciji židovskog razmišljanja o Bogu. Sofisticirani koncept
transcendentnog božanstva nije bio toliko pristupačan kao više
personalizirana ideja o plemenskom bogu. Ovo važi i danas, naravno;
jedna prividno monoteistička religija sa dalekim Konačnim Bićem uvijek
na kraju završava kao neka vrsta prerušenog politeizma, sa posredničkim
duhovnim bićima između Boga i ljudi – bili to anđeli, sveci, duhovi,
pretci, Sinovi ili Djevice.
Perzijska religija za vrijeme babilonskog izgnanstva unijela je u
židovsku imaginaciju ideju o silama dobra i zla u vječitom sukobu.
Svitci sa Mrtvog mora zajednice u Kumranu govore o kozmičkom ratu između
Sinova Svjetlosti i Sinova Mraka. Međutim, slične ideje bile su
rasprostranjene i izvan takvih zatvorenih skupina. Kakve god bile
njegove varijacije, judaizam je ostao u biti monoteističan; anđeli i
demoni su uvijek promatrani kao u krajnjoj crti podložnici svemogućeg
Boga, kad god on ushtije da pokaže svoju moć.
Postojanje anđela (od grčkog angeloi, glasnici) i demona (od daimones,
duhovi) dopušta obje ideje, sofisticiranu (ako je Bog savršen, pa prema
tome nepromijenjen i nepromjenjiv, kako može djelovati u svijetu? –
putem posrednika) i jednostavniju ideju ( zašto se događaju strašne
stvari? – zbog zlih duhova). Držalo se da su nečisti duhovi odgovorni za
uzrokovanje oluja i nesretnih slučajeva, jednako tako kao i bezumlja i
bolesti. Raniji stav da je bolest Božja kazna postojala je još uvijek i u
prvom stoljeću poslije Krista, ali su ljudi postali spremniji vjerovati
da je bolest uzrokovao bolesnik kojega je opsjeo demon.
Za nas su zanimljive dvije posljedice ovoga. Jedna od njih jest da tamo
gdje postoji vjerovanje u opsjednutost demonom postoje i praktičari
egzorcizma, koji koriste moći ili rituale za izgon demona. (Židovi su
doista uživali znatnu reputaciju u vanjskom svijetu kao mađioničari i
čarobnjaci, ne samo egzorcisti.) Druga posljedica jest da ako su duhovi
odgovorni za sve moralno i fizičko zlo u svijetu, onda će svanuće
Kraljevstva Božjeg istjerati sve zle duhove da bi bili uništeni,
izliječujući automatski sve bolesti u svijetu. Ovo je značilo da će
dolazak Kraljevstva biti skopčan sa izliječenjem bolesnih; ili,
alternativno, pričanje priča o bolesnim ljudima koji su izliječeni moglo
bi se promatrati kao dokaz da Kraljevstvo uskoro dolazi.
Vođa zlih sila bio je Sotona ili Belijal, đavo (daibolos). Kao i drugi
duhovi, on je bio podređen Bogu, a ne nekakva posljednja, konačna zla
sila. Koncept Sotone nije bio od velikog značaja ranijim Židovima. Ime
se prvi put pojavilo u prvoj knjizi Kronika (21.1). Postao je poznat kao
‘Protivnik’, a pojavljuje se u Knjizi o Jobu kao neka vrsta duhovnog
birokrata koji provjerava ljudsku dobrotu, ali sa ograničenim moćima i
pod Božjom kontrolom. Ideja o njemu kao autoritetu koji vlada hordama
demona, iskušavajući i proganjajući čovječanstvo, dovela je tek kasnije
do koncepta o njemu kao personifikaciji zle sile i neke vrste pandana
dobrom Bogu (umjesto sofisticiranije ideje o jednom Bogu od koga sve
dolazi, pa i loše stvari).
Ako mrtvi idu u Šeol i ako Sotona nema svoje vlastito kraljevstvo,
odakle je onda došla ideja o paklu? Originalna riječ koja se rabi u
Bibliji jest Gehenna. Ovo je dolina zapadno od Jeruzalema gdje je u
ranijim stoljećima jedan suparnički kult žrtvovao djecu bogu Molehu (II
Kraljevi 23.10, Jeremija 7.31, 32.35). Nakon što je mjesto njihovih
obreda obeščastio Josiah, počelo se na kraju rabiti kao odlagalište
smeća u Jeruzalemu. Bilo je to dakle mjesto crva, pošto se crvi hrane
otpadom, i vatre, koja je tamo vječito tinjala radi uništavanja otpada.
Ovo je objašnjenje za spominjanje crviju i vatre kod Marka, 9.43-48,
koji citira iz Knjige Izaijine 66.24. Mjesto je uvijek donosilo loše
asocijacije i mnogi Židovi su ga gledali kao mjesto gdje će, nakon
uskrsnuća, pokvareni ljudi biti mučeni.
Ja se pak pitam koliko je kršćanskih savjesti, s krivnjama malim ili
velikim, bilo stoljećima mučeno strahom od sadističkih vizija vječite
kazne u vatrama pakla. Kakva tragedija. Daleko od toga da bi to bila
kozmička lokacija beskrajne patnje, evo što je riječ jedino značila:
odlagalište smeća izvan Jeruzalema. |
