GLAVA TRINAESTA
MESIJANISTI
Postoje ekstremno ozbiljni problemi kad je riječ o pokušaju da se
rekonstruira najranija povijest kršćanstva, one prve godine nakon
raspeća. Veliki dio naših raspoloživih informacija dolazi iznutra. Djela
Apostolska nisu objektivna povijest. Bila je to ‘zvanična’ povijest za
Crkvu, s tvrdnjama o čudima i nadnaravnim pojavama koje su trebale
demonstrirati kako je sve to bila namjera Božja. Djela zadaju sebi puno
truda da ‘očiste’ cijelu priču, kako bi se prikrila ili uklonila istina –
kao što ćemo vidjeti – o kaosu i ogorčenim unutarnjim konfliktima koji
su karakterizirali te godine.
Sama Djela su napisana poslije odvajanja kršćanstva od judaizma. Teško
je pokušati razumjeti prirodu odnosa između Isusovih skupina i Židova
koji su pripadali više ‘glavnoj struji’. Djela su puna židovskog progona
kršćana, ali je zasigurno tu bilo pretjerivanja i ogorčenosti i
utjecaja ‘gledanja unazad’. Na kraju krajeva, saduceji i farizeji bili
su u stanju raspravljati o ozbiljnim doktrinarnim razlikama bez stvarnog
otvorenog rata između njih. Mogli su prihvatiti postojanje esena bez
želje da ih iskorijene. Pored toga, apostol Pavao mogao je dva puta
putovati u Jeruzalem sa razmakom od četrnaest godina (Gal. 2.1); bili su
to očito posjeti etabliranom središtu, koje je, kako treba
pretpostaviti, postojalo slobodno, bez ozbiljnih ometanja. Pitanja
rasprave, opozicije i potiskivanja bila su kompleksna.
Mi smo u stanju da uočimo mnoge značajne detalje glede ovih prvih
sljedbenika Isusova pokreta preuzimajući informacije koje ipak imamo i
postavljajući sebi stanovita bazična pitanja. Kakva je bila njihova
situacija? S kojim su se problemima suočavali? I kakvu vrstu rješenja su
oni tražili?
Glavni voditelji bili su naravno u Jeruzlemu. Morali su uključivati
ljude koji su bili uvjereni da je Isus mogao, ili trebao, povesti ih
protiv Rimljana kao obećani Mesija. Sigurno je moralo biti nekih i u
Galileji, koji su nastavili ići sa svojim društvenim izliječenjima od
sela do sela, sa svojim učenjem o kraljevstvu Božjem i njihovim načelom
otvorenog druženja za stolom za svakoga. Pošto su oni vjerovali u ovaj
stil života i pošto su voljeli svog Učitelja, nije razumno pretpostaviti
da su oni sve ovo napustili kad su čuli vijest da je on pogubljen.
Ponešto je iznenađujuće precizno razmatranje koje su karakteristike ovim
skupinama bile zajedničke, što je bilo to što ih činilo ‘Isusovim
narodom’. Očito je da su svi oni smatrali Isusa svojim osnivačem.
Okupljali su se da zajedno jedu,da lome kruh. Čini se da su svi oni
imali neke ideje o značenju koncepta kraljevstva Božjeg. I živjeli su
životnim stilom istinskog dijeljenja i nematerijalizma:
"Vjernici su svi živjeli zajedno i sve posjedovali zajednički; prodavali
su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što
je kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)
Dosta je zanimljivo da je to sve. Nije bilo, kao što smo vidjeli,
nikakve dosljednosti u ritualizaciji njihovih zajedničkih objeda. Nije
bilo konzistentnosti u naglascima na posebnom tipu saznanja o
kraljevstvu, koje je moglo biti shvaćeno kao sadašnje kraljevstvo,
duhovno kraljevstvo, buduće kraljevstvo, univerzalno kraljevstvo ili
post-rimsko dominantno židovsko kraljevstvo.
Začudno je za mnoge suvremene kršćane, koji misle da se cijeli fenomen
kršćanstva okreće oko povijesnog uskrsnuća i oko toga da je Isus bio
Krist, da nijedan od ovih uvjeta nije bio potrebna ili konzistentna
karakteristika ovih ranih Isusovh skupina. Skupine koje su zaslužne za
skupljanje izreka koje su kasnije postale Evanđelje Q i Tomino evanđelje
nikad ne spominju riječ Mesija niti tvrde da je Isus ustao iz mrtvih.
Doista, jednostavno je uvredljivo za najranije sljedbenike Isusa
zamišljati da su oni naprosto odustali u očaju kad je on bio razapet i
onda ponovno postali motivirani njegovim pojavljivanjima tri dana
kasnije. On je njima previše značio da bi oni pretrpjeli tako potpun
poraz da bi ga prevladati moglo samo nešto nadnaravno. Ono što se
stvarno dešavalo nije bilo lansiranje kulta uskrsnuća, već nastavljanje
Isusova pokreta koji je on započeo za vrijeme svog života. Njegovim
sljedbnicima sad je bilo potrebno da iznova promisle o svom položaju i
da nastave živjeti sa svojim emocijama i iskustvima.
U rješavanju svojih problema njihova polazna točka morala bi biti
činjenica da su osobe i događaji od nekog značaja uvijek izražavani u
terminima da je bio izabran, dovršen, inspiriran ili vođen Bogom. To je
bio njihov prirodni način, njihov jedini način izražavanja značenja. Oni
su neizbježno razmišljali na taj način. A na koje su se koncepte oni
mogli pozivati? Oni su zasigurno gurani u različitim pravcma svojom
vlastitom prošlošću, preferencijama i karakterima, ali oni su većinom
bili Židovi. Jedine ideje i objašnjenja koja su njima bila moguća
dolazila bi iz judaizma. Judaizam je bio zidna tapeta njihove svijesti.
U čemu su bili njihovi problemi? Morali su naći načine da izraze svoje
osjećaje o značenju Isusa. Ako su željeli braniti i pravdati svoju
poziciju, oni su neizbježno – kao što ljudi s vjerovanjima i idealom
uvijek čine – morali obraćati druge, navesti ih da shvate i prihvate
njihova gledišta. Prema tome, oni su morali dokazati da za njihove
tvrdnje postoji božanski autoritet.
Naravno, različiti pojedinci imali bi različita mišljenja o tome što je
važno. Razlika u naglašavanju stvorila bi široku raznolikost
percipiranih problema i solucija. Na primjer, naglasak na Isusovu životu
mogao je voditi skupljanju i čuvanju njegovih mudrih izreka.
Preferiranje takvog pristupa je rezultat različitog mentaliteta u odnosu
na one koji bi više voljeli demonstrirati božanski autoritet pričama o
čudima. To je također bila najznačajnija opcija ako su htjeli uvjeriti
sunarodnjake Židove da je Isus bio Mesija.
Isus nije bio voljan igrati ulogu Mesije, ali njega sad više nije bilo
tu da raspravlja o tome. Neki među njima odlučiše da su njihove sumnje
bile ispravne od samog početka i da on jest ipak bio Mesija. Kako je
Mesiju po definiciji birao Bog, narodno očekivanje bi bilo da će on biti
u stanju pokazati nadnaravne moći. Josip nam kaže da su se čuda
pripisivala i drugima koji su pretendirali na titulu Mesije. U tom
kazivanju, naravno, događaji bi bili preuveličani i interpretirani. Kao i
mudre izreke, priče o čudima bi se skupljale zajedno radi lakšeg
pamćenja i za molitvene svrhe.
Naglasak bi pak mogao biti stavljan na značenje njegove smrti, više nego
na događaje u njegovu životu, konfrontirajući probleme svetih spisa,
proročanstava i zakona. Bio je to ozbiljan izazov uvjeriti Židove da
egzekucija može potvrditi prije nego demantirati da je njihov učitelj
bio Mesija.
Neki od njih bi se više bavili uskrnućem, ali i unutar ovog koncepta
moramo imati na umu da je bilo različitih pristupa. Jednostavno nije
potrebno biti ni praznovjeran niti naivan. Uzmite u obzir značenje ovoga
što slijedi. U Djelima, Petar govori kongregaciji o izboru zamjene za
Judu. Kad je jednom odlučeno da mora biti znakovita skupina od dvanaest
apostola, priča o Judi nameće da se nužno nađe zamjena, inače kasnije
povijesne reference ne bi mogle govoriti o Dvanaestorici nego o
Jedanaestorici.
"Mi zbog toga moramo izabrati nekoga tko je bio s nama cijelo vrijeme
dok je Gospodin Isus putovao s nama naokolo, nekoga tko je bio s nama od
momenta kad je Ivan krstio sve do dana kad nam je on oduzet – i on može
s nama djelovati kao svjedok njegova uskrsnuća.” (Djela 1.21-22)
Ovaj je pasus sigurno od ogromnog značaja u podvlačenju značenja
‘uskrsnuća’ kao kontinuelne duhovne nazočnosti Isusa među njegovim
sljedbenicima. Ako se uskrsnuće shvati kao fizički događaj koji se može
dokazati, čudesan ali povijesni, koji biste mogli snimiti na video
traku, kako onda zaboga može skupina kršćana glasovati o izboru
‘svjedoka’ nakon događaja?
Biti ‘podignut’ iz mrtvih može lako značiti biti nagrađen ili opravdan
od Boga, dobiti uzvišeni status i biti podignut u nebo. Ovo je način
izražavanja značaja i sudbine, a ne oživljavanjem mrtvih tijela.
Priča o uskrsnuću može biti priča o snovima i vizijama, ili razgovor o
Isusovoj transformaciji u duhovno stanje. Zar Isus nije još uvijek s
njima u njihovim srcima i duhu dok lome svoj kruh? Zar ne bi mogli uzeti
ustajanje iz mrtvih kao način da drugima pokušaju izraziti ovaj osjećaj
njegova neprekinutog utjecaja na njihove živote, a jednako tako i
opravdanja i objašnjenja što je njegov život značio? Stalna nazočnost
Isusa može se iskusiti u životu čak i kad nekome nije bila ukazana
povlastica vizije.
Drugi bi bili zaokupljani njegovim odsustvom prije nego njegovom
prisutnošću. Bilo bi savršeno moguće ignorirati bilo kakvu ideju
zemaljskog uskrsuća i zamišljati da je Isus otišao u prisustvo s Bogom,
pa onda ovo kombinirati s očekivanjem njegova trijumfalnog povratka
prilikom budućeg dolaska kraljevstva. Uviijek će biti onih koji su
preferirali popularnu ideju o dolasku Sina Čovječjeg na Sudnji Dan, kad
će oni konačno pokazati Rimljanima tko je gazda, umjesto suptilnije
aprecijacije prisutnog kraljevstva koje se nalazilo svuda oko njih samo
ako bi oni naučili vidjeti ga.
Kako izgleda, Isus se ‘pojavljivao’ ili ‘otkrivao’ raznim ljudima na
razne načine: mudrost, životni stil, vizija, sveti spisi. Ljudi koji su
marili više za Isusa nego za judaizam preferirali bi izreke, vizije,
priče o čudima. Drugi su razumijevali ozbiljne prepreke na putu
pravdanja tvrdnje o sudbini Izraela putem tvrdnje o statusu Mesije za
svog nestalog osnivača. Druge skupine su prisvajale pravo da naslijede
tradicije Izraela i tumače ih kao vlastite, eseni na primjer; ali
izgleda da bi to bila krajnje kuražna i pretenciozna ideja za skupinu
galilejskih židovskih seljaka.
Njima je bilo potrebno uvjeriti druge Židove da je Isus bio Mesija i da
će se on, premda je bio pogubljen, vratiti na Zemlju da dovrši svoju
mesijansku ulogu i izbaci Rimljane kako se očekivalo. Znali su da bi
najbolje opravdanje koje bi uopće mogli dobiti bilo ispunjenje
proročanstava, ‘dokaz’ daje ono što se dogodilo Isusu bilo pretkazano u
svetim spisima; da su njegove patnje i smrt bile u skladu sa rječju
Božjom.
Meni se čini da je vjerojatno da je zbog ovih problema vodeći položaj u
Jeruzalemu prenesen sa Petra na Jakova. Petar je imao autoritet zbog
dugog druženja s Isusom, ali on je bio nepismeni ribar. On nije bio ni u
kakvom položaju da pretražuje svete spise u potrazi za opravdanjima.
Pored toga, Jakov je bio Isusov brat i mogao je zbog toga lako
zahtjevati pravo nasljeđa na mjesto voditelja skupine.
Jakov je bio pobožan, družio se sa pismoznancima i farizejima. Moža je
on bio odgovoran za uvođenje u Isusove skupine onih ranih i pismenih
sljedbenika, koji su mogli imati daleko više interesa za intelektualne
vježbe u tumačenju svetih spisa i opravdavanju nego za propovijedanje
koje se koristilo pričama o čudima.
Bio je to veliki izazov. Kako je Isus mogao biti od Boga izabran za
posebnu ulogu a ipak pretrpjeti svo ono što mu se dogodilo? Više nego
dovoljno teško bilo je već to što se morao sukobiti s činjenicom da je
bio pogubljen prokletim metodom vješanja na drvo. Pravorijek u
Deuteronomiju mora da je imao ogroman impakt na duhove ljudi u ranoj
crkvi, pošto se njegovi odjeci čuju kroz cijeli Novi zavjet (Ivan 19.31,
Djela 5.30, 10.39, Gal. 3.13).
Morali su pretražiti svete spise i naći mjesto koje bi pokazivalo da su
patnja i smrt bili smišljeni Božji plan, a ne znak poraza. Trebalo je
pokazati da je Isusova smrt bila ispunjenje proročanstva, ali i odložena
pobjeda, početak umjesto kraja. I tako su proročanstvo i povijest
postali ogledalo i slika, otac i sin jedno drugome. Ljudi koji nisu
znali što se dogodilo s Isusom poslije njegova uhićenja prikupili su
prikladne biblijske reference iz proročkih tekstova i psalma, iz kojih
je izrasla suvisla "Priča o Pasiji”. Onda se moglo tvrditi da tekstovi
stari stoljećima bijahu napisani imajući Isusa na umu.
Njihov uspjeh u ovom pokušaju imao je i drugi učinak. U kulturnom
ozračju Jeruzalema, daleko od relaksiranije i multikulturne Galileje,
galilejski seljaci izgubili su mnogo od svoje prvobitne tolerancije i
otvorenosti koju su naslijedili od samog Isusa. U njihovu učenju i
njihovom budućem usmjerenju ubrzo je postala dominantna mješavina
biblijskih opravdanja i ideja iz popularnog judaizma. Okruženi
društvenim kodovima i stavovima i ritualnim zakonima judaizma, možda
drugačije usmjerenje nije za njih ni bilo moguće.
Jakov ih je, kako ja mislim, doveo na crtu. On nije vidio da bi
prihvaćanje Isusova mesijanstva bilo nekonzistentno s judaizmom, i zašto
bi? Na protiv, svaki pojedini koncept koji su koristili bio je
židovski. Mesija, sudbina Izraela, kraljevstvo Božje: ovo poganima nije
značilo ništa. Oni nisu očekivali budući Sudnji Dan, zbacivanje poganske
imperije i zasluženo kažnjavanje nežidova? Razmišljati u terminima
‘povratka kraljevstva Izraela’ znači ne brinuti za sudbinu nežidova.
Kako bi i mogli privući druge Židove u svoje redove ukoliko im ne bi
uspjelo pokazati im da je sam judaizam oduvjek išao k Isusu i raspeću?
Bilo kakav univerzalizam i nediskriminacija koja se podrazumijevala u
poruci i životnom stilu Isusa sad je potopljena. Oni su bili Židovi. Žao
mi je Marije Magdalene.
Naravno, oni su bili posebna skupina Židova, zato što su vjerovali u
Mesiju najneočekivanije vrste. Bilo bi nerazumno ‘okrivljavati’ ovu
šačicu očajnih Isusovih sljedbenika što su ostali Židovi umjesto da
stave na noge nezavisnu crkvu. Morali su se za nešto uhvatiti, a njihovo
židovstvo bilo je prirodan izbor. Dokumenti koje imamo, premda
kršćanski, stalno naglašavaju židovsku pravovjernost ove prvobitne
skupine. Autor Luke i Djela govori nam o tome da su redovno i često
molili u židovskom hramu (Luka 24.53, Djela 2.46, 3.1, 5.42).
Nije bilo ni govora o tome da bi oni poučavali kako je Isus bio
‘božanski’. Mesiju je imenovao Bog; on nije bio i sam božanske naravi.
Sjetite se da je bilo raznih pretendenata na mesijanstvo, ali oni
zasigurno nisu tvrdili da bi oni bili Bog. Monoteizam judaizma
rezultirao bi time da bi takva pretenzija bla nerazumljiva prije nego
uvredljiva, jer je to tako smiješno.
Oni nisu imali nikakav osjećaj ‘nove religije’. Uporaba riječi
‘kršćanin’ i ‘kršćanstvo’ problem je sam po sebi, jer ima psihološki
učinak na čitatelja. Razni pisci govore o ‘jeruzalemskim kršćanima’ ili
‘židovskim kršćanima’, pa nevini čitatelj vidi ove termine kroz dvije
tisuće godina odvojene i drugačije religije. Ovo nije bila skupina ljudi
koja je na Uskrsni Ponedjeljak napustila sinagoge, glasala za papu i
počela graditi katedrale.
Značajno je da su tek nekoliko godina kasnije u Antiohiji, u nežidovskom
svijetu, sljedbenici ovih učenja prvi put počeli sebe nazivati
‘kršćanima’ (Djela 11. 26). Ovaj naziv nije došao iz židovskog svijeta,
iako riječ ‘Krist’ jest. Ako upotrijebimo riječ kao što je ‘eseni’, lako
je razumjeti da je ovo bio pokret koji je za sebe smatrao da je i dalje
u okvirima judaizma; to nije bila religija ‘odvojena’ od religije
farizeja i saduceja. Ja zbog toga više volim riječ ‘mesijanisti’, koja
predstavlja skupinu Židova s posebnim vjerovanjima glede ‘Mesije’, ali
koja i dalje za sebe smatra da je u okvirima judizma. Ovo mi se čini
manje pogrešnim nego da o njima govorimo kao o ‘židovskim kršćanima’.
Prvi Isusovi ljudi našli su naziv za svoju vjeru i svoju praksu kao
‘Put’. Ova se riječ stalno ponavlja u Djelima: 9.2, 18.26, 19.9, 19.23,
22.4, 24.14, 24.22.
Da razmotrimo sad kako su ovi mesijanisti koristili svete spise i
proročanstva kao potporu za svoj stav. Biblijska podrška za uskrsnuće
trećeg dana, što je bilo možda kad je Marija Magdalena imala svoju prvu
viziju ili san, nije osobito zanimljiva. Jedini relevantni zapis jest:
"Poslije dva dana on će nas opet oživjeti; trećeg dana on će nas
obnoviti da bismo mogli živjeti u njegovoj nazočnosti.” (Hosea 6.2)
Ovo se zapravo ne odnosi na osobu koja je ustala iz mrtvih, nego na
Izrael kojega će Bog obnoviti nakon što je zalutao i bio kažnjen.
Zanimljivije je vidjeti kako su mesijanisti gledali na ideje smrti,
patnje i grijeha.
Ja mislim da je prva važna ideja bila vidjeti Isusovu smrt u smislu
mučeništva. Mučenik ima plemenitu smrt umjesto bijedne ili čak slučajne.
On prolijeva svoju krv u ime nekog ideala; davanje vlastitog života
umjesto ‘prosto’ tragedije.
Druga važna ideja došla je od žrtvenog jarca. Židovski Dan okajanja bio
je godišnji ritual u kojemu bi jedan jarac bio žrtvovan Bogu u Hramu.
Drugi ‘žrtveni jarac’ (ili jarac uklanjanja) simbolički bi primio na
sebe sve grijehe Izraelićana i bio otjeran u pustinju da umre. Ovo je
izneseno u Knjizi levita u 16.7-10 I 20.22.
No i dalje je ostao problem Mesije koji pati a ne pobjeđuje. "Zar nije
bilo određeno da će Krist trpjeti i tako ući u svoju slavu?” (Luka
24.26). Pa ne baš. Doktrina o Mesiji patniku nije bila poznata prije
Isusova vremena. Mesija je jasno bio vojni pobjednik koji će biti
aklamacijom postavljen za Kralja Izraela, a ne netko tko će umjesto toga
trpjeti i biti odbačen.
Ono što su oni pronašli bila je posve druga figura u Knjizi Isaije:
ideja o Sluzi Patniku. Ovo je tema koja dominira u velikom dijelu
poglavlja 40 do 53 kod Izaije i koja odjekuje kroz Novi zavjet, i u
izravnim citatima iz Izaije (na primjer u Djelima 8. 32-33 gdje se
navodi Izaija 53. 7-8, Mat. 12. 17-21 koji navodi Iza. 42. 1-4) i u
namjernim uporabama njegovih koncepata, kao što su služenje, žrtva i
otkup (e.g. Marko 10. 43-45, Luka 22.27).
Pasusi o Sluzi uglavnom su u pjesničkoj formi. Možda ih čak i nije
napisao Deutero-Izaija, već neki treći pisac, a uklopljeni su u
dijelovima sadašnjih poglavlja 42, 49, 50, 52 I 53 Knjige Izaijine od
strane urednika koji su sklopili zajedno Izaiju i ‘Drugog Izaiju’. Kao i
mnogi proročanski zapisi mogu biti teški za razumijevanje, a koncept
Sluge čini se da znači različite stvari na različitim mjestima. Međutim,
općenito, Sluga je sam Izrael umjesto neki pojedinac (e.g. Isa. 41.
8-9, 44.21, 49.3). Tamo ima različitih spominjanja o donošenju
svjetlosti nežidovima (e.g. Isa. 42.6, 49.6, 49.22), ali se ovo ne bi
smjelo naivno interpretirati kao neka indikacija o dolasku kršćanstva
ili neki koncept univerzalizma koji bi nadilazio judaizam: riječ je o
dovođenju svih pogana do saznanja o Jahvi i podređenosti njegovoj volji i
njegovom štovanju, o svim nacijama koje prihvaćaju supremaciju Izraela i
judaizma. Povezano je to s uzvišenim vjerskim konceptom, nerazorivim
sve dok uvijek postoji sutra – kraljevstvom koje nikad neće doći.
Ono što se mesijanistima stvarno sviđalo bila je četvrta od "Pjesama o
Sluzi”, koja se nalazi u Isa. 52.13-53.12. Ona govori o Sluzi kao
pravednom i nevinom čovjeku koji podnosi život bijede i trpljenja, ali
koji ovo prihvaća kao svoju misiju, kao Gospodinovu volju. Kroz svoje
patnje on preuzima grijehe onih koji su pošli stramputicom i na neki
način otkupljuje svoj narod, polažući na kraju svoj život za ljubav
drugih. Život služenja i mučenička smrt: baš ono što im je bilo
potrebno.
"On će biti podignut i uzdignut i uzvišen visoko…on je bio prezren i
odbačen od ljudi…bio je proboden za naše prijestupe, bio je uništen zbog
naše zloće; kazna koja nam je donijela mir bila je na njemu i njegovim
ranama mi smo izliječeni …Gospodin je stavio na njega zloću svih nas…on
je bio odveden kao jagnje za klanje…on je izlijevao svoj život do smrti i
bio je ubrojen među zločince. Jer on je nosio grijehe mnogih i
posredovao za prijestupnike.” (Isa. 52.13, 53.3, 53.5-7, 53.12)
Izgleda tako prikladno. Kršćani koji su ovim impresionirani doista bi
trebali uzeti u obzir da je, kao i obično sa biblijskim opravdanjima,
sve ovo iščupano iz konteksta, dok se pasusi između ovih, koji su
potpuno neprikladni kao proročanstva o Isusu, naprosto ignoriraju:
"Bilo je mnogih koji su bili užasnuti njime – njegova pojava je bila
tako izobličena kao kod ni jednog drugog čovjeka…iako Gospodin pretvara
njegov život u žrtvu za krivnju, on će vidjeti svoje potomstvo i
produžiti svoje dane… on će dijeliti plijen sa jakima.” (Isa. 52.14,
53.10, 53.12)
Međutim, mesijanisti su našli opravdanje koje im je bilo potrebno. Oni
su bili dobro upoznati s idejom hramskih žrtvovanja, kao ponuda Bogu za
iskupljenje grijeha. Bila im je poznata ideja projiciranja grijeha na
grešnog jarca koji je također umirao u njihovo ime. Bilo im je poznato
spajanja patnje i grijeha, prve kao kazne za drugo. Kad tražite
odgovarajuće mjesto u Bibliji o nezasluženoj patnji i smrti, nije veliki
korak asocirati sudbinu Sluge sa smrću Isusovom i protumačiti tu smrt
kao konačni nesebični akt: posljednja žrtva, otkupljenje za njihove
grijehe, umiranje za njih.
Sluga kod Izaije je samo preuzimao grijehe Izraelićana, ne cijelog
svijeta; Gospodin je ‘stavio na njega zloću svih nas’, jer "mi smo svi,
kao ovce, otišli stramputicom”. Za malu skupinu Židova u Jeruzalemu,
prije nego što je iskovana riječ ‘kršćanin’, ova opservacija bi bila
nevažna. Oni su objasnili sebi značenje ove ranije besmislene smrti: on
je umro za njihove grijehe, to je događaj spasenja za njih. Uskrsnuće je
moglo biti promatrano kao posve odvojena stvar: tu je bila riječ o
transformaciji i sudbini samog Isusa, ne o značenju njegove smrti za
zajednicu koju je ostavio za sobom.
Sve što je sad trebalo učiniti bilo je da malo varaju. Meni se čini da
je potez genija uzeti tri različita i odvojena koncepta i stopiti ga u
jedno: tvrditi da su Mesija, Sluga Patnik i Danijelov Sin Čovječji sve
slike ili aspekti Isusovi. Onda su mogli tvrditi da su patnje Mesije
bile pretkazane u Bibliji. Također su mogli objasniti zbunjujuću
činjenicu da kraljevstvo još nije stvarno uspostavljeno kako treba, jer
će se Isus uskoro vratiti kao Sin Čovječji.
Može biti krajnje znakovito da u grčkom Starom zavjetu "Sluga Božji” i
"Sin Božji”koriste jednu te istu riječ – pais – da bi se prevelo sluga i
sin. Lako može biti da je upotreba koncepta sluge, prenesena u
nežidovski svijet poganskih bogova sa polubožanskim sinovima i pričama o
uskrsuću, dovela prvi put do konverzije ove fraze u "Sin Božji”. Ne bi
to bio prvi niti jedini put da prevodilačka omaška postane odgovorna za
stoljeća besmislenih grešaka i beskrajnih nadogradnji pogrešne doktrine.
U kasnijem razdoblju ideju Mesije Sluge Patnika odbacili su i Židovi i
kršćani. Židovi je nisu prihvatili, a crkva kad je jednom postala
kršćanska izgleda da je donijela odluku da im se to ne dopada. Koncept
Sluge ubrzo nestaje iz ranog teološkog razvoja i učenja o Isusu kad su
napisana Evanđelja.
Međutim, u ovoj najranijoj fazi, imamo malu židovsku skupinu ili skupinu
sa jakom židovskom dominacijom, koja prihvaća Isusovo mesijanstvo.
Njihova politika evangelizacije bila je prirodno usmjerena prema drugim
Židovima, ne poganima. Čak i idealizirana kršćanska povijest u Djelima
mora to priznati:
"Oni su obično proklamirali svoju poruku samo Židovima." (Djela 9)
Neki od njih, uključujući Filipa, otišli su na sjever u Samariju u
potrazi za obraćenicima; znamo da je sam Isus bio tolerantan prema
Samarijancima. Napuštanje Jeruzalema moglo je biti reakcija
slobodoumnijih učenika protiv tvrde linije ‘judaizacije’ koju je
provodilo novo vodstvo mesijanista.
Početak evangelizacije nežidova pripisuje se sljedbenicima Stjepana,
koji su ‘otišli u Antiohiju, gdje su počeli propovijedati Grcima,
proklamirajući Dobru vijest Gospodina Isusa i njima također” (Djela
11.20). Za pretpostaviti je da je ovo bio rezultat njihove situacije,
prije nego nužni dio smišljenog plana da evangeliziraju nežidove.
Reakcija u Jeruzalemu kad su saznali za postojanje ove skupine u
Antiohiji bilo je inzistiranje da i njih treba obrezati - pretvoriti u
Židove (Djela 15.1). Za Jakova i njegove sljedbenike, vjera je bila
judaizam. Svaki novi obraćenik na ‘Put’ morao je pristati na židovska
vjerovanja, židovska prehrambena pravila, i tako dalje.
Antiohija nije bila Jeruzalem. Bilo je sasvim u redu sjediti u
Jeruzalemu i prepirati se s onima koji su željeli obratiti nežidove i
inzistirati da ova nova interpretacija vjere mora biti limitirana na
Židove. Bilo koja Isusova skupina izvan Judeje bila je u drugačijoj
situaciji nego ovi vođe. Čak i odnosi sa lokalnom sinagogom nisu bili
isti kao odnosi s hramom. Još ozbiljnije problematično bi bilo svako
miješanje Židova i nežidova.
Nastali su problemi i dugogodišnje trvenje oko načela prihvaćanja
nežidova u skupine sa židovskom dominacijom. Ovo ne bi bio samo rezultat
problema relevantnosti židovskih zakona o hrani i obrezivanja. Ako
ozbiljno držite do židovskih pravila, kako možete izbjeći onečišćenje
ako imate redovite kontakte sa nežidovima? Alternativno, ako su redoviti
kontakti sa nežidovima prihvatljivi, kako možete i dalje vjerovati u
pravila o onečišćenju, prehrambenim restrikcijama, i tako dalje.
Ovo će također izazvati napetost kod bilo kakvog pokušaja opisivanja
Židova i nežidova kao pravednika i grešnika. Ako se biti pravednikom ne
može definirati kao poštovanje židovskog zakona, što to onda znači?
Članstvo u zajednici bi se moralo bazirati na razlogu svog postojanja,
samom Isusu, a ne na židovstvu.
Ovo ne bi značilo ‘odbacivanje’ židovstva. Cijelo njihovo učenje
izgrađeno je na temelju židovskih svetih spisa i tradicijama Izraela.
Isus i zajednica Puta smatrali su se proširenjem i ispunjenjem te
pozadine. Ako bi ih kritizirali farizeji, morali bi uzeti ozbiljno
njihove argumente, a njihovim odbacivanjem osjećali bi se pogođenim ili
bijesnim.
Sljedbenici Stjepana koji su prvi propovijedali nežidovima u Antiohiji
pobjegli su od proganjanja u Jeruzalemu. Očito je da je Stjepan ozbiljno
antagonizirao tamošnju ortodoksnu židovsku hijerarhiju. Svoja gledišta
možda je izražavao manje diplomatski nego Jakov. Čini se da se Stjepan
nije slagao s hramskim bogosluženjem i da je na Isusa gledao kao na
posljednjeg u dugom spisku proroka koje su židovski vođe odbacili i ubli
(Djela, poglavlje 7). Njegov je pokret ugušen a sam Stjepan je
kamenovan zbog blasfemije.
Prema Djelima, ovo se dogodilo na poticaj Saula, koji će kasnije postati
apostol Pavao, ali koji je u to vrijeme još proganjao i uhićivao
Isusove sljedbenike. U stvari, Saul nije mogao biti u Jeruzalemu u to
vrijeme. Ovo je samo još malo dramatiziranja od prilično nepouzdanog
autora Djela, da bi jače naglasio transformaciju Pavla od neprijatelja u
apostola.
Sam Pavao, u prvoj glavi svog pisma Galaćanima, doista potvrđuje da je
proganjao crkvu, ali potvrđuje također da je išao u Jeruzalem prvi put
tek tri godine poslije svog obraćenja, te da je crkvama u Judeji bio
nepoznat. Nikakvo proganjanje mesijanista od strane Pavla nije se
dogodilo u Jeruzalemu. Treba pretpostaviti da je bio usmjeren na Isusovu
skupinu u Siriji – skupinu koja je već bila dobro uhodana u nežidovskom
svijetu.
Pavao i mesijanisti neće olakšavati život jedni drugima. Pavao je došao ne da donese mir, nego mač. |
