Ivanovo krštenje
Kad je Ivan stigao u pustinjsku oblast Jordana, na cijelom Istoku su
bile veoma rasprostranjene svete kupke i očišćenja vodom. Mnogi narodi
su vodi pripisivali simboličko značenje svetog karaktera, jer voda pere,
uklanja nečistoću, osvježava i daje život. I židovski je narod
prihvatio obredna pranja i kupke da bi postigao očišćenje pred Bogom. To
je bilo jedno od najizrazitijih sredstava vjerske obnove. Što su više
bili uronjeni u grijeh i nesreću, toliko su više težili za purifikacijom
koja će ih očistiti od svakog zla. Još se uvijek pamtilo uzbudljivo
obećanje koje je Bog dao proroku Ezekijelu, oko 587. godine prije
Krista: Izabrat ću vas među svim zemljama i odvesti u vašu zemlju. Posut
ću vas čistom vodom i bit ćete očišćeni; od svake vaše nečistoće i
smeća ja ću vas očistiti. I dat ću vam novo srce, ulit ću u vas novi
duh.
Želja za purifikacijom generirala je među Židovima prvog stoljeća
iznenađujuću proširenost rituala pročišćenja i pojavu raznih pokreta
ljudi koji su krstili. Svijest da žive daleko od Boga, potreba za
obraćenjem i nada u spasenje posljednjeg dana, navodila je ne mali broj
ljudi da potraže svoje očišćenje u pustinji. Nije Ivan bio jedini. Na
manje od dvadeset kilometara od mjesta gdje je on krstio dizao se
kumranski manastir, gdje je brojna zajednica monaha obučenih u bijelo i
opsjednutih ritualnom čistoćom prakticirala cijelog dana kupke i
rituale purifikacije u malim bazenima koji su posebno za to tamo bili
postavljeni. Privlačnost pustinje kao mjesta obraćenja i očišćenja
morala je biti veoma intenzivna. Flavije Josip nas obavještava kako se
neki Banus, koji je živio u pustinji, nosio odjeću napravljenu od lišća i
jeo hranu koju bi našao u prirodi, prao nekoliko puta danju i noću u
hladnoj vodi, da bi se očistio.
Međutim, krštenje Ivanovo i, nadasve, njegovo značenje, bili su
apsolutno novi i originalni. Nije to bio ritual koji se mogao ostvariti
bilo kako. Za početak, ne ostvaruje se u bazenima ili kakvim drugim
posudama za vodu, kako se to čini u kumranskom manastiru ili oko nekog
hrama, već usred toka rijeke Jordan. Nije to nešto slučajno. Ivan želi
očistiti narod od duboke nečistoće koju je prouzročila zloća, a zna da
kada se radi o veoma ozbiljnoj i zaraznoj nečistoći židovska tradicija
zahtijeva da se rabi ne voda u posudi ili mrtva voda, već živa voda,
voda koja teče i juri.
One koji prihvate krštenje Ivan uranja u vodu Jordana. Njegovo krštenje
je kompletna kupka tijela, ne neko prskanje vodom ni djelomično pranje
ruku ili nogu, kako se to bio običaj u drugim praksama očišćenja u to
vrijeme. Njegovo novo krštenje teži potpunom očišćenju. Baš zato se
radi samo jedanput, kao novi početak života, a ne kao uranjanja koja su
prakticirali monasi u Qumranu nekoliko puta dnevno, da bi vratili
ritualnu čistoću izgubljenu tijekom dana.
Ima ipak nešto još originalnije. Do pojave Ivana, među Židovima nije
postojao običaj krstiti druge. Bio je poznat veliki broj rituala
očišćenja i uranjanja u vodu, ali oni koji su se željeli očistiti uvijek
su se prali sami. Ivan je prvi koji je sebi pripisao vlast da krsti
druge. Upravo zbog toga su ga počeli zvati krstiteljem ili čovjekom koji
ljude uranja u vodu. Ovo daje njegovu krštenju osebujan karakter. S
jedne strane, stvara tijesnu vezu između krštenih i Ivana. Očišćenja
koja su se prakticirala između Židova bila su stvar svakog pojedinca,
privatni rituali koji su se ponavljali uvijek kad se mislilo da su
potrebni. Krštenje u Jordanu je drugačije. Svijet govori o Ivanovu
kštenju. Biti uronjen od krstitelja u živu vodu Jordana značilo je
prihvatiti njegov poziv i uključiti se u obnovu Izraela. S druge strane,
kad je to učinio Ivan a ne bilo tko, krštenje izgleda kao dar Božji.
Sam Bog dopušta očišćenje Izraela. Ivan je samo njegov posrednik.
Ivanovo krštenje pretvara se tako u znak i obvezu radikalnog obraćenja
Bogu. Gest izražava svečano napuštanje grijeha u koje je upao narod i
povratak Savezu s Bogom. Ovo obraćenje se mora odigrati u najdubljem
dijelu osobe, ali se mora prevesti u ponašanje dostojno naroda koji je
vjeran Bogu: Krstitelj traži plodove dostojne obraćenja. Ovo obraćenje
je apsolutno potrebno i nijedan vjerski ritual ga ne može zamijeniti, pa
ni krštenje.
Bez sumnje, sam ovaj ritual stvara klimu pogodnu za buđenje želje za
radikalnim obraćenjem. Muškarci i žene, bilo da spadaju u kategoriju
griješnika ili ne, bilo da se smatraju čistima ili nečistima, bivaju
kršteni od Ivana u rijeci Jordan dok podignutim glasom ispovijedaju
svoje grijehe. Nije to kolektivno krštenje, nego individualno: svatko
pojedinačno preuzima vlastitu odgovornost. Međutim, ispovijedanje
grijeha ne ograničava se samo na okvir individualnog ponašanja, nego
uključuje i grijehe cijelog Izraela. Vjerojatno je sličilo na javno
ispovijedanje grijeha koje je vršio cijeli narod kada se okupljao za
svečanost Okajanja.
Ivanovo krštenje je mnogo više od znaka obraćenja. Uključuje i Božji
oprost. Nije dovoljno kajanje da bi nestali grijesi što ih je nakupio
Izrael i da bi se stvorio obnovljeni narod na koji misli Ivan. On
proglašava krštenje obraćenja radi oprosta grijeha. Ovo oproštenja koje
Bog daje u posljednjem času ovom potpuno izgubljenom narodu jest ono što
možda mnoge najviše uzbuđuje. Svećenike u Jeruzalemu, na protiv,
sablažnjava: Krstitelj djeluje izvan hrama, potcjenjujući jedino mjesto
gdje je moguće primiti Božji oprost. Ivanova pretenzija je nečuvena: Bog
nudi svoj oprost narodu, ali daleko od tog korumpiranog jeruzalemskog
hrama!
Kad se približio Jordanu, Isus je naišao na uzbudljivi prizor: ljudi
koji su došli sa svih strana puštali su da ih Ivan krsti ispovijedajući
svoje grijehe i zazivajući Božji oprost. U tom mnoštvu nije bilo
svećenika iz hrama ni jeruzalemskih pismoznanaca. Većinom su to bili
ljudi sa sela; vide se među njima i prostitutke, skupljači poreza i
osobe sumnjiva ponašanja. Udiše se djelo obraćenja. Očišćenje u živoj
vodi Jordana znači korak iz pustinje ka zemlji koju im Bog ponovno
obećava, da bi je koristili na dostojan i pravedan način. Tu se oblikuje
novi narod Saveza.
Ivan ne misli na zatvorenu zajednicu, kao što je Qumran; njegovo
krštenje nije ritual inicijacije, da bi se formirala skupina izabranih.
Ivan ga nudi svima. U Jordanu sa započinje restauracija Izraela.
Krštenici se vraćaju svojim kućama da bi živjeli na nov način,
pripremljeni da dočekaju sad već bliski dolazak Boga.
Krstiteljeva očekivanja
Ivan nikad nije sebe smatrao Mesijom posljednjih dana. On je bio samo
onaj koji počinje pripreme. Njegova je vizija fascinirala. Ivan je
razmišljao o dinamičnom procesu u dvije dobro diferencirane etape. Prvi
trenutak će biti priprema. Njegov je protagonist Krstitelj i scena će
biti u pustinji. Ova se priprema okreće oko krštenja u Jordanu: to je
veliki znak koji izražava obraćenje Bogu i primanje njegova oprosta.
Zatim će doći druga etapa koja će se odigrati u obećanoj zemlji.
Protagonist neće biti Krstitelj, već jedna misteriozna osoba za koju
Ivan kaže da biti jača. Poslije krštenja vodom slijedit će krštenje
ognjem, koje će preobraziti narod na definitivan način i uvesti ga u
puni život.
Tko će to doći poslije Krstitelja? Ivan ne govori jasno. Bez sumnje, to
je središnja osoba posljednjih dana, ali je Ivan ne zove Mesijom, niti
joj daje bilo kakvu titulu. Kaže samo da je to onaj koji mora doći, onaj
koji je jači od njega. Je li mislio na Boga?
U biblijskoj tradiciji veoma je uobičajeno Boga zvati jakim; osim toga,
Bog je sudac Izraela, jedini koji može suditi svom narodu ili pobuditi
svoj Duh u njemu. Međutim, čini se čudnim slušati ga kad kaže da je Bog
jači od njega ili da on nije dostojan ni odvezati vezice na njegovoj
obući. Vjerojatno je da je Ivan očekivao neku ličnost koja tek treba
doći, kroz koju će Bog realizirati svoj krajnji plan. Nije imao jasnu
ideju tko bi to trebao biti, ali ga je očekivao kao definitivnog
posrednika. Neće više doći da pripremi Bogu put kao Ivan. Doći će da
pretvori u stvarnost svoj sud i svoje spasenje. On će dovesti do
raspleta proces koji je započeo Krstitelj, vodeći svakoga ka sudbini
koju su i jedni i drugi izabrali svojim reagiranjem na Ivanovo krštenje:
osuda ili obnova.
Teško je precizno saznati kako je Krstitelj zamišljao ono što se ima
dogoditi. Prvo u ovoj definitivnoj etapi bilo bi, bez sumnje, veliki
očišćujući sud, vrijeme krštenja ognjem koje će definitivno očistiti
narod, uklanjajući zlo i uspostavljajući pravdu. Krstitelj je vidio kako
će se odrediti dvije velike skupine: oni koji, kao Antipa i njegovi
dvorjani, nisu slušali poziv na pokajanje, i oni koji su, dolazeći sa
svih strana, primili krštenje počinjući novi život. Bog će ognjem
definitivno presuditi svom narodu.
Ivan rabi poljodjelske metafore koje su veoma pogodne za čovjeka seoskog
podrijetla. To su silovte metafore koje su bez sumnje ostavljale
snažan dojam na seljake koji su to slušali. Izrael je vidio kao Božji
nasad kome treba radikalna čistoća. Dolaii trenutak da se uklone sve
nekorisne izrasline, rušeći i spaljujući stabla koja ne daju dobre
plodove. Ostat će u životu i na nogama samo plodonosna stabla: pravi
Božji nasad, istinski Izrael.
Ivan se koristi i drugim slikama. Izrael je kao selo gdje je bilo svega i
svačega, žita, prašine i slame. Potrebno je temeljito čišćenje, da bi
se odvojilo žito i pospremilo u žitnicu, i da bi se pokupila slama i
spalila u ognju. Svojim sudom Bog će ukloniti sve što ne služi ničemu i
pokupiti svoju čistu žetvu.
Veliki očišćujući sud otvorit će put jednoj novoj situaciji mira i punog
života. Za nju nije dovoljno ni krštenje ognjem. Ivan očekuje i
krštenje duhom svetim. Izrael će iskusiti Božju snagu preobražaja,
životvorni izliv svoga Duha. Narod će na kraju upoznati život dostojan i
pravedan u preobraženoj zemlji. Doživjet će novi Savez s Bogom.
Isusovo obraćenje
U određenom trenutku, Isus se približio Krstitelju, čuo njegov poziv na
obraćenje i pustio da ga krsti u vodama rijeke Jordan. Događaj se
odigrao oko 28. godine i to je jedan od njegovih najsigurnijih datuma. U
prvim kršćanskim zajednicama, nikome ne bi palo na pamet da izmišlja
tako nepriličnu epizodu, koja nije mogla da ne stvori teškoće Isusovim
sljedbenicima.
Dva su nadasve problema koje je postavljalo njegovo krštenje. Ako je
prihvatio da ga Ivan krsti, nije li onda Isus manji od Krstitelja?
Još i više, ako se spustio u rijeku Jordan kao i svi drugi,
ispovijedajući svoje grijehe, nije li onda i Isus bio grešnik? Ova
pitanja nisu uopće bila teoretska, jer su vjerojatno neki kršćani
živjeli u kontaktu sa krstiteljskim ambijentom koji je slijedio Ivana, a
ne Isusa.
Kršćani nisu mogli negirati činjenicu, ali su je prezentirali na način
da dostojanstvo Isusovo nije bilo okrnjeno. Marko, najstariji
evanđelist, tvrdi: Isus je bio kršten od Ivana u rijeci Jordan, ali je
odmah dodao da je Isus, izlazeći iz vode, doživio čudno iskustvo: vidio
je da Duh Božji silazi na njega kao golub i čuo glas s neba koji je
govorio: Ti si sin moj ljubljeni. Na ovaj način svi su mogli shvatiti
da, unatoč tome što je pustio da ga Ivan krsti, Isus u stvari ona jača
osoba o kojoj je govorio Krstitelj; ona koja će doći poslije njega da
krsti duhom. Matej je otišao i korak dalje. Kad se Isus približio da
bude kršten, Krsitelj pokušava da ga udalji ovim riječima: Ja sam taj
koji treba biti kršten od tebe, a ti dolaziš meni? Isus mu odgovara:
Dolikuje nam da se ispuni sve što je pravedno. I tako bi trebalo biti
potpuno jasno da Isusu nije bilo potrebno da bude kršten; ako to čini,
onda je to zbog nekog nepoznatog razloga, koji ga navodi da tako
postupa. Luki sad nije bilo više nužno da bilo što retušira, jer, iako
spominje Isusovo krštenje, izbacuje intervenciju Krstitelja (već je bio
bačen u Antipin zatvor). Isus je taj koji zauzima cijelu scenu: dok se
moli, doživljava vjersko iskustvo koje navodi Marko. Četvrti evanđelist
čak ni ne govori o krštenju; Ivan nije više krstitelj Isusov, već
svjedok koji ga proglašava jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta
i koji dolazi da krsti Duhom Svetim.
Ostavit ćemo za sada ovu kasniju kršćansku lektiru. Ne može se negirati
da je Ivan krstio Isusa. Za Isusa je to odlučujući trenutak, jer znači
potpuni preokret njegova života. Mladi obrtnik podrijetlom iz malog sela
u Galileji ne vraća se više u Nazaret. Od sada će se posvetiti dušom i
tijelom zadaći pročkog karaktera koja iznenađuje članove njegove
porodicei susjede: nikad nsu mogli ni naslutiti nešto slično dok je bio
među njima. Možemo li saznati nešto o ovom tako važnom trenutku dok je
Isus živio uz Krstitelja, što će na odlučujući način obilježiti njegov
život?
Kako se čini, Isus još uvijek nema vlastiti dobro definirani projekt.
Međutim, njegova odluka da se pusti da ga krsti Ivan dopušta da
sagledamo nešto od njegove potrage. Ako prihvaća krštenje Ivanovo, to
znači da dijeli njegovu viziju o očajnoj situaciji Izraela: narodu je
nužno radikalno obraćenje da bi dobio Božji oprost. Ali Isus dijeli
također i prije svega Krstiteljeve nade. Privlači ga ideja da se narod
pripremi za susret s Bogom. Ubrzo će svi saznati za njegov nagli i
spasonosni dolazak. Izrael će biti obnovljen, Savez će biti obnovljen i
narod će moći uživati u dostojnijem životu. Ovu nadu, preuzetu u početku
od Krstitelja, Isus neće nikada zaboraviti. To će biti njegov glavni
cilj kada se, unutar jednog novog horizonta, posveti tome da je pretvori
u realnost, prije svega među onima koji su najnesretniji: pozivati
narod da prihvati svog Boga, buditi nadu u srcima, raditi na obnovi
Izraela, tražiti suživot koji je najpravedniji i najvjerniji Savezu…
Vjerojatno je da je Isus u pustinji Jordana već profilirao velike crte
svoje misije.
Isus je primio krštenje kao znak i obvezu radikalne promjene. Tako je to
tražio Krstitelj od svih koji su dolazili da ih uroni u vode Jordana. I
Isus želi konkretizirati svoje obraćenje i to čini donoseći svoju prvu
odluku: od sada unaprijed on će se posvetiti suradnji s Krstiteljem u
njegovu služenju narodu. Nije li to najbolji način da se dočeka ovaj Bog
koji već dolazi da očisti i spasi Izrael? Odvaja se od svoje obitelji i
posvećuje se svom narodu. Zaboravlja i svoj posao. Privlači ga jedino
ideja suradnje u tom divnom pokretu obraćenja što ga je inicirao Ivan.
Kad se, usred tišine pustinje, smire noću povici Krstitelja i više se ne
čuje šušur ispovijedanja grijeha onih koji uranjaju u vodu Jordana,
Isus sluša glas Boga, koji ga zove na novu zadaću.
Isus se ne vraća odmah u Galileju, već provodi neko vrijeme u pustinji
uz Krstitelja. Nije nam poznato kakav je mogao biti život onih koji su
se kretali oko Ivana. Nije presmjelo pomisliti da su bila dva tipa
sljedbenika. Njihova većina, kad su jednom kršteni, vraćala se svojim
kućama, premda je u njima bila živa svijest da čine dio obnovljenog
naroda koji se stvarao oko Krstitelja. Neki su, međutim, ostajali s njim
u pustinji, udubljujući se više u njegovu poruku i pomažući mu u
njegovim zadaćama. Vjerojatno su provodili život u stilu strogosti i
molitava, nadahnuti Krstiteljem. Isus je ne samo prihvatio Ivanov
projekt, nego se i pridružio ovoj skupini učenika i suradnika. Izvori
nam ne dopuštaju da kažemo nešto više. Vjerojatno mu je pomagao u
njegovoj aktivnosti krštavanja i to činio s entuzijazmom. Tamo je
upoznao dva brata, Andriju i Šimuna, te jednog njihovog prijatelja,
Filipa, koji su svi bli podrijetlom iz istog sela Betsaide. Sva su
trojica dakle pripadala Krstiteljevom krugu, iako će nešto kasnije
pristupiti Isusu.
Isusov novi projekt
Pokret koji je inicirao Krstitelj počeo se primjećivati u cijelom
Izraelu. Čak i skupine obilježene kao nedostojne i grešne, kao što su
skupljači poreza ili prostitutke, čuju njegovu poruku. Samo vjerska
elita i Herodove pristaše oko Antipe pružaju otpor.
Obično je svaki entuzijazam naroda za neki novi poredak stvari
uznemirivao vladajuće. S druge strane, Krstitelj je hrabro osuđivao
svačije grijehe, pa se nije ustručavao ni pred nemoralnim ponašanjem
kralja. Ivan se pretvara u opasnog proroka, prije svega kad je Herod
odbacio svoju ženu da bi se oženio Herodijom, ženom svog polubrata
Filipa, koju je upoznao u Rimu u svojim mladenačkim danima. Nije teško
razumjeti uznemirenost i neraspoloženje koje je izazvao ovaj događaj.
Antipa je bio oženjen kćerkom Arete IV, kralja Nabateje. Brak je bio
dobro prihvaćen, pošto je zapečatio mir između regije Pereje i tog
pograničnog naroda, koji je uvijek bio neprijateljski i ratnički. Sada
je, bez sumnje, ovaj razvod ponovno narušio mir. Nabatejci su ga
smatrali uvredom za svoj narod i pripremali se da zarate s Herodom
Antipom.
Situacija je postala eksplozivna kad je Krstitelj, koji propovijeda na
manje od dvadeset kilometara od granice sa Nabatejcima, javno osudio
ponašanje kralja, smatrajući da je suprotno Tori. Prema onome što nas
obaviještava Flavije Josip, Herod se plašio da bi ogroman utjecaj koji
je Ivan imao na narod mogao izazvati neku vrstu revolta, pa je zaključio
da je mnogo bolje ukloniti ga ranije, nego kasnije se suočiti sa teškom
situacijom u revoltu i lamentirati zbog svoje neodlučnosti. Prije nego
bi se situacija mogla pogoršati, Antipa nalaže uhićenje Krstitelja i
zatvara ga u tvrđavi Maqueronte, a nešto kasnije daje nalog da ga ubiju.
Smrt Krstitelja morala imati veliki odjek. S njim je nestao prorok
zadužen da pripremi Izrael za konačni dolazak Boga. Cijeli je Ivanov
projekt bio prekinut. Nije bilo moguće niti završiti prvu etapu.
Obraćenje Izraela ostalo je nedovršeno. Što će sad biti s narodom? Kako
će djelovati Bog? Među učenicima i sljedbenicima Ivanovim vlada samo
nemir i nedoumica.
Isus reagira na iznenađujući način. Ne napušta nadu koja je nadahnjivala
Krstitelja, nego je radikalizira do neslućenih ekstrema. Ne nastavlja
krštavati kao drugi Ivanovi učenici, koji će nastaviti njegovu
djelatnost i poslije njegove smrti. Smatra dovršenom pripremu koju je
Krstitelj poticao do tada i preobražava njegov projekt u drugi, novi.
Nikada ne dovodi u sumnju Ivanovu misiju i autoritet, ali započinje
drugačiji projekt za obnovu Izraela. U Isusu se budi uvjerenje: Bog će
djelovati u ovoj beznadnoj situaciji na neslućeni način. Smrt Krstitelja
neće biti propast Božjih planova, nego početak njegove spasonosne
akcije. Bog neće napustiti svoj narod Na protiv, upravo će sada otkriti
još više svoju milost.
Isus je počeo sve gledati sa jednog novog obzora. Već je dovršeno
vrijeme priprema u pustinji. Počinje konačni i siloviti dolazak Boga.
Treba se postaviti na drugačiji način. Ono što je Ivan očekivao za
budućnost počinje se već sada pretvarati u stvarnost. Počinju vremena
koja ne pripadaju staroj epohi pripremanja, već jednoj novoj eri. Već
stiže Božja pomoć.
To o čemu je Isus meditirao nije bilo samo mijenjanje vremenske
perspektive. Njegova intuicija vjernika i njegovo totalno pouzdanje u
Božju milost doveli su ga do toga da je korjenito transformirao ono čemu
se nadao Krstitelj. Kad bi jednom bila završena priprema u pustinji,
narod je čekalo, po Krstiteljevoj logici, veliko očišćujuće Božje
suđenje, krštenje ognjem, i tek nakon toga njegov siloviti i
preobrazujući dolazak putem krštenja Duhom. Isus je počeo gledati na sve
to sa polazišta Božje milosti. Ono što sad počinje za ovaj narod koji
nije mogao dovršiti svoje obraćenje nije Božji sud, već veliki dar
njegova spasenja. U ovoj očajnoj situaciji narod će upoznati
nevjerojatnu samilost Božju, a ne njegov rušilački gnjev.
Ubrzo počinje Isus govoriti novim jezikom: dolazi kraljevstvo Božje. Ne
treba ništa nego nastaviti čekati, treba ga dočekati i prihvatiti. Ono
što je Ivanu izgledalo kao nešto još uvijek daleko, već sad silovito
nailazi; uskoro će razviti svoju spasilačku snagu. Treba proklamirati
svima ovu Dobru Vijest. Narod se mora obratiti, ali obraćenje se neće
sastojati u pripremanju za suđenje, kako je mislio Ivan, nego u tome da
se uđe u kraljevstvo Božje i primi njegovo spasilačko oproštenje.
Isus to nudi svima. Ne samo onima koje je Ivan krstio u Jordanu, već i
nekrštenima. Ne nestaje kod Isusa ideja o sudu, ali se totalno mijenja
njena perspektiva. Bog dolazi za svakoga kao spasitelj, ne kao sudac.
Ali Bog nikoga ne prisiljava, samo poziva. Njegov poziv može biti
prihvaćen ili odbijen. Svatko odlučuje o svojoj sudbini. Neki slušaju
poziv, prihvaćaju kraljevstvo Božje, ulaze u njegovu dinamiku i
dopuštaju svoju preobrazbu; drugi ne slušaju dobru vijest, odbijaju
kraljevstvo, ne ulaze u dinamiku Božju i zatvaraju se prema spasenju.
Isus napušta pustinju koja je bila scenom pripreme i premješta se u
zemlju koju nastanjuje Izrael, da bi proklamirao i inscenirao spasenje
koje se sad dolaskom Božjim nudi svima. Ljudi neće više morati
pribjegavati pustinji, kao u Ivanovo vrijeme. On će sam, praćen svojim
učenicima i najbližim suradnicima, obilaziti obećanu zemlju. Negov život
obilaženja galilejskih sela i okolice bit će nabolji simbol dolaska
Boga, koji stiže kao Otac da uspostavi dostojniji život za sve svoje
sinove.
Isus napušta također Ivanov vanjski aspekt i proročku strategiju. Strogi
život u pustinji bit će zamijenjen svečanim stilom života. Ostavlja po
strani Krstiteljev način odijevanja. Isto tako nema smisla nastavljati s
postom. Došao je trenutak da se slave zajednički objedi, otvoreni
svima, da bi se prihvatio i slavio novi život koji Bog želi uvesti u
svoj narod. Isus pretvara banket u kojemu sudjeluju svi u najizrazitiji
simbol naroda koji u potpunosti prihvaća život koji želi Bog.
Sada ni samo krštenje nema smisla kao ritual novog ulaska u obećanu
zemlju. Isus to zamjenjuje drugim znacima oprosta i izlječenja, koji
izražavaju i pretvaraju u stvarnost oslobođenje koje Bog želi za svoj
narod. Da bi se dobio oprost nije potrebno uzlaziti do Jeruzalema radi
podnošenja žrtava okajanja; isto tako nije potrebno uroniti u vode
Jordana. Isus to nudi gratis svima koji prihvaćaju kraljevstvo Božje. Da
bi objavio svoju milost na opipljiviji i konkretniji način, posvetit će
se nečemu što Ivan nije nikada radio: liječiti bolesne koje nitko ne
liječi; ublažavati bol napuštenih ljudi, dodirivati gubave koje nitko ne
dodiruje, blagoslivati i grliti djecu i malene. Svi moraju osjetiti
spasilačku blizinu Boga, uključujući i one koji su najviše zaboravljeni i
prezreni: skupljače poreza, prostitutke, opsjednute, Samaritance.
Isus napušta i tvrdi jezik pustinje. Narod mora sada čuti Dobru Vijest.
Negova se riječ pretvara u poeziju. Poziva ljude da gledaju život na nov
način. Počinje pričati usporedbe koje Krstitelj nije nikada mogao ni
zamisliti. Narod je osvojen. Sve mu počinje govoriti o blizini Boga:
sjeme koje siju i kruh koji peku, ptice nebeske i žetve na polju, svadbe
u familiji i objedi oko Isusa.
Sa Isusom sve počinje biti drugačije. Strah od suda ustupa mjesto
radosti dočekivanja Boga, prijatelja života. Nitko više ne govori o
njegovoj neizbježnoj srdžbi. Isus poziva na potpuno povjerenje u Boga
Oca. Ne samo da se mijenja vjersko iskustvo naroda. Preobrazbu
doživljava i sama figura Isusova. Nitko ga sad ne vidi kao suradnika ili
učenika Krstitelja, nego kao proroka koji sa strašću proklamira dolazak
kraljevstva Božjeg. Je li on ona osoba koju je Ivan nazivao jačom?
|
