José Antonio Pagola
ISUS, povijesni pristup
Predstavljanje
Tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u ovom fascinantnom Galilejcu
koji se rodio prije dvije tisuće godina u jednom beznačajnom selu
Rimskog carstva i bio pogubljen kao zločinac blizu starog kamenoloma
pred Jeruzalemom kad je navršavao trideset godina? Tko je bio ovaj
čovjek, koji je na odlučujući način obilježio vjeru, kulturu i umjetnost
Zapada, do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Nitko vjerojatno
nije imao toliku snagu nad ljudskim srcima
i nitko kao on nije izrazio nemire i nedoumice ljudskog bića; nitko nije
probudio toliko nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto i
danas, kad ideologije i religije proživljavaju tako duboku krizu
njegova osoba i njegova poruka i dalje jačaju vjeru tolikih milijuna ljudi?
Za mene ovo nije samo jedno pitanje više. Isto tako ni želja da
zadovoljim svoju povijesnu ili intelektualnu radoznalost. Želim znati
tko je stajao na početku moje kršćanske vjere. Ne zanima me živjeti s
nekim Isusom koga sam izmislio ja ili bilo tko drugi. Želim se
približiti što je više moguće njegovoj osobi: tko je on bio? Kako je
shvaćao svoj život? Što je zastupao? U čemu je bila snaga njegove
osobe i originalnost njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila
avantura njegova života? Znamo za jaki utisak što ga je proizveo na
one koji su ga poznavali. Znamo kako je zapamćen: profil njegove osobe,
osnovne crte njegova djelovanja, snažne crte i bitni sadržaj njegove
poruke, privlačnost koju je probudio kod nekih i neprijateljstvo koje je
stvorio kod drugih. Znam dobro da nije moguće napisati Isusovu
biografiju u suvremenom značenju ove riječi, kao što isto tako to ne
možemo učiniti za Budu, Konfučija ili Lao Cea; ne posjedujemo izvore, ni
prikladne arhive. Ne možemo rekonstruirati ni njegov psihološki profil;
unutrašnji svijet osobe, pa i one čiji nam je život dovoljno dobro
dokumentiran, izmiče u dobrom dijelu analizama historičara: što možemo
reći o intimnom svijetu Avgusta ili Tiberija? Pa ipak, poznat nam je
jaki utisak koji je Isus ostavljao na one koji su ga upoznali.
U svom radu nastojao sam približiti se tom povijesnom liku Isusa,
proučavajući, procjenjujući i prikupljajući važne doprinose svih onih
koji su se do danas posvetili na najintenzivniji način istraživanju
njegove osobe. Vodio sam računa o njihovoj analizi izvora, proučavanju
povijesnog konteksta, doprinosima socijalnih, kulturnih i antropoloških
znanosti, jednako kao i najnovijim nalazima arheologije. Nije to lak
posao. Trudio sam se izbjeći rizik da se nađem zapleten u mreži
neizbježnih rasprava, kako bih iz njihovih najsolidnijih doprinosa
shvatio čudesni i jedinstveni dojam koji je ostavio Isus.
Nisam dozvolio da me ulovi kritički postavljena rekonstrukcija ovog ili
onog istraživača. Trudio sam se proučiti do temelja njihove radove, ne
gubeći iz vida neupitnu povijesnu činjenicu koju svi priznaju: Isus je
zapamćen od onih koji su mu bili najbliži kao dobra vijest. Zašto? Što
je to novo i dobro što su zapazili u njegovom djelovanju i u njegovoj
poruci? To sam želio proučiti i ispričati jednostavnim riječima ljudima i
ženama današnjice.
Hto sam 'kaptirati' na neki način iskustvo onih koji su ga izbliza
doživjeli kao dobru vijest. Što je to novo i dobro što su primijetili u
njegovu ponašanju i u njegovoj poruci?
Htio sam na neki način ponovno proživjeti ono što su osjećali oni koji
su se s njim sreli - naći se na istoj valnoj dužini sa njima, osjetiti
žar dobre vijesti koju je on probudio u njima. Teološka refleksija je
nužna i neophodna da bi se duboko ušlo u kršćansku vjeru, ali ne možemo
dopustiti da ostane zatvorena u konceptima i šemama koje polako gube
svoju snagu, u mjeri u kojoj ljudsko iskustvo doživljava evoluciju.
Konkretni
Isusov život potresa dušu; njegove jednostavne i prodorne riječi zavode.
Isus koga propovijedaju evanđelisti življi je od katekizma. Njegov
jezik je jasniji i privlačniji od riječi teologa. Ponovno čuti Isusa na
najživlji mogući način može i danas biti dobra vijest za vjernike i
nevjernike.
Teško se njemu približiti i ne biti privučen njegovom osobom. Isus
donosi drugačiji horizont životu, dublju dimenziju, bitniju istinu.
Njegov život je poziv da se proživi život od njegova najdubljeg
korijena, a to je Bog, koji samo želi za svoje sinove i kćeri život sa
više dostojanstva i sreće. Kontakt s njim zove nas da se oslobodimo
rutine i zbrke, oslobađa od zabluda, straha i egoizma koji paraliziraju
naš život; unosi u nas nešto što je od toliko odlučujuće važnosti, a to
je radost života, empatija prema najslabijima odnosno neumorni rad za
pravedniji svijet. Isus nas uči živjeti jednostavno i dostojanstveno,
ispunjeni osjećajima i nadom.
I još nešto. Isus nas dovodi do toga da vjerujemo u Boga kako nas je on
stvorio, ne praveći od njegova tajanstva ni idola niti prijetnju, već
prijateljsku i blisku nazočnost, neiscrpni izvor života i sućuti za
svakoga. Isus nas vodi tome da budemo božji kao što je i on sam.
Živimo ponekad nažalost s bolesnim slikama Boga, koje prenosimo od
naraštaja do naraštaja ne pazeći na njihove katastrofalne učinke. Isus
nas poziva da proživljavamo njegovo iskustvo Boga Oca, koji je humaniji
i veći od svih naših teorija: Boga spasitelja i prijatelja,
nevjerojatnu i nezasluženu ljubav za svakoga.
Pišem ovu knjigu iz Katoličke crkve. Poznajem je iznutra i znam iz
iskustva koliko je lako pobrkati vjernost kršćanskoj vjeri sa obranom
jednog viševjekovnog naslijedja. Dobro poznajem iskušenje živjeti
korektno u njoj i ne voditi nikakvu brigu o onome jednom i jedinom što
je tražio Isus: kraljevstvo Božije i njegovu pravdu. Treba se vratiti
korijenima, prvobitnom iskustvu koje je iniciralo sve drugo. Nije
dovoljno ispovijedati da je Isus otjelovljeni Bog ako nas poslije toga
ne zanima kakav je bio, kako je živio i kako je postupao ovaj čovjek u
kome se otjelovio Bog. Malo čemu služe obrane sublimnih doktrina o njemu
ako ne idemo njegovim koracima.
Ništa nije u Crkvi važnije od toga da upoznamo, ljubimo i vjerno
slijedimo Isusa Krista. Ništa nije važnije nego da se ponovno rodimo u
njegovu Duhu.
Znam da Isus pripada svima, ne samo kršćanima. Njegov život i njegova
poruka baština su Čovječanstva. U pravu je francuski pisac Jean Onimus
kad manifestira svoj prosvjed: Zašto pristaješ biti privatnom svojinom
propovjednika, doktora i nekih znanstvenika, ti koji si rekao stvari
toliko jednostavne i neposredne, riječi koje su i danas za svakoga
riječi života? Dok je ispisivao ove stranice, mislio je na one koji su
se, razočarani realnim
kršćanstvom što ga imaju pred očima udaljili od Crkve i danas hodaju
tražeći raznim putevima svjetlost i toplinu za svoj život. Neke od njih
poznajem izbliza. Ne osjećaju Crkvu kao izvor života i oslobođenja. Na
žalost, ponekad su upoznali krćanstvo kroz dekadentne i ne puno vjerne
stranice evanđelja. S Crkvom ili bez Crkve, mnogo je onih koji žive
izgubljeni, ne znajući na koja vrata pokucati. Znam da bi Isus za njih
mogao biti velika vijest.
Mislim također na one koji o njemu ne znaju gotovo ništa. To su osobe
koje kažu za sebe da su kršćani a ne znaju promucati nekakvu koliko
toliko vijernu sintezu njegove poruke. Ljudi i žene za koje ime Isusovo
nije nikada predstavljalo ništa ozbiljno ili čija je memorija odavno
odvojena od njihove svijesti. Mladi ljudi koji ne znaju skoro ništa o
vjeri, ali koji možda potajno osjećaju da ih Isus privlači. Patim kad
čujem kako govore da su napustili religiju da bi bolje živjeli. Bolje
nego sa Isusom? Koliko bi me obradovalo kad be neki od njih ugledali na
ovim stranicama put na kome će ga sresti.
Ali me ništa ne bi obradovalo više nego kad bih saznao da je njegova
Dobra vijest došla do onih najsiromašnijih, putevima o kojima ni ja sam
ne znam baš ništa. Oni su bili i danas su oni koje je on najviše volio:
bolesni koji pate bez nade, ljudi koji umiru od gladi, ljudi koji
prolaze kroz život bez ljubavi, bez doma i bez prijateljstva; žene koje
maltretiraju njihovi muževi ili prijatelji, oni koji su osuđeni da
život provedu u zatvoru, oni koji žive opterećeni svojom krivnjom,
prostitutke koje su robinje tolikih mutnih interesa, djeca koja ne znaju
što je ljubav njihovih očeva, ljudi zaboravljeni ili zanemareni od
Crkve, oni koji umiru sami i bivaju pokopani bez križa i bilo kakve
molitve, oni koji ljubav imaju samo kod Boga.
Znam da Isusu ne trebam ni ja niti bilo tko drugi da bi si otvorio put
do srca i života ljudi. Znam također da i drugi mogu pisati o njemu sa
iscrpnijeg povijesnog stanovišta, iz iskustva koje je življe od moga i
prije svega sa stanovišta radikalnijeg slijeđenja njegove osobe. Daleko
sam od toga da mislim kako sam shvatio cijeli misterij Isusa. Nadam se
samo da ga nisam previše izdao. U svakom slučaju, susret sa Isusom nije
plod povijesnog istraživanja niti doktrinarnih refleksija. Događa se
samo u unutrašnjoj privrženosti i vjernoj sljedbi. Sa Isusom se
počinjemo sretati kad počnemo vjerovati u Boga kako je vjerovao on, kad
povjerujemo u ljubav kako je vjerovao on, kad se približimo onima koji
pate kako se približavao on, kad branimo život kao on, kad gledamo na
ljude kako je gledao on, kad se suočimo sa životom i smrću s nadom kako
je to učinio on i kad počnemo širiti Dobru vijest kako je to činio on. |
