POGLAVLJE PETNAESTO
OTKRIVENO PO DUHU
Prije razmatranja Pavlovih mističnijih ideja, volio bih započeti s nekoliko komentara o njegovu stavu prema ženama.
O Pavlu se vrlo loše pisalo u ovom pitanju i njegovo tobožnje
neprijateljstvo prema seksu bilo je nepravično preuveličano. On je bio,
naravno, okrenut vjerskim pitanjima, sa malo osobnog zanimanja za seks.
On je mislio da bi ljudi trebali biti više zainteresirani za Boga i
približavanje kraljevstva (I Kor. 7.25-35). Njegova respektabilna
židovska prošlost dala mu je prilično konvencionalne ideje o braku i o
poštovanju žene prema mužu (I Kor. 11.8-9). Ipak, ostaje činjenica da je
Pavao bio protiv grijeha, a ne protiv samog seksa. Čitanje poglavlja 5
do 7 u I Poslanici Korinćanima ostavlja dojam o čovjeku koji je bio jako
preokupiran moralom, a ne o čovjeku s neurotičnom averzijom prema
seksu, čak i u braku.
Moglo bi se prigovoriti da ženama nije pružao nikakvo poštovanje ili
status i da je očekivao da drže jezik za zubima na sastancima, a da bilo
kakva pitanja postavljaju svojim muževima kada dođu kući (I Kor.
14.33-35). Ja ni za trenutak ne vjerujem da je on napisao ove stihove;
oni su bili umetnuti kasnije od nekog prepisivača koji je bio više
naklonjen mesijanističkoj disciplini. Kao prvo, činjenica je da se
cijeli odjeljak te Poslanice još uvijek čita tečnije i kontinuelnije ako
uklonite ono, "Kao i u svim crkvama svetih, žene treba da ostanu tihe…
ne izgleda da je u redu da žena diže svoj glas na sastancima”. Drugo, on
uključuje apel na autoritet Zakona, za koji Pavao na drugim mjestima
troši znatnu intelektualnu energiju objašnjavajući kako je on od toga
oslobođen. Treće, on je u protuslovlju sa svojom vlastitom Poslanicom. U
poglavlju 11 on je već rekao da je prihvatljivo da žena moli ili
prorokuje na sastancima pod uvjetom da nosi veo.
Pavao je bio optužen da je ženomrzac. Pa ipak, on govori u
najprijateljskijem i odobravajućem tonu o ženama koje su pazile ili
teško radile za Gospodina, osobito u Poslanici Rimljanima 16, gdje šalje
pozdrave (pored ostalih) Febi, Mariji, Trifeni, ‘mojoj prijateljici
Persi’, majci Rufusa, i sestri Nereusa. Pavao je mogao imati problema,
ali ja ne mislim da je nezdravi stav prema ženama bio jedan od njih.
Ako je sam Pavao bio nesposoban da sistematizira svoje misli, ili da
riješi svoje vlastite filozofske kontradikcije i dvosmislenosti, ja ne
mogu sebi umišljati da ću to učiniti ja. Ne želim da se ukopam u
teologiju, ali razumni pregled njegovih koncepata i učenja je nužni dio
cijele priče. Moramo shvatiti zašto su mesijanisti, drugi Židovi i
nežidovi reagirali onako kako su reagirali. Moramo shvatiti što se
dogodilo Pavlu i zašto i kako je njegov utjecaj djelovao na Evanđelja i
na samo kršćanstvo.
Pavao je i sam imao svojih ideja o Isusu, o njegovoj prirodi i
namjerama. Imao je što da kaže o raspeću i uskrsnuću, grijehu i
spasenju, vjeri i milosti, očekivanom Drugom Dolasku Isusa kao vjesnika
Božjeg Kraljevstva i o Zakonu i judaizmu. Ova se pitanja ne mogu jasno
razdvojiti i tkati odvojeno jedno od drugoga.
Pavao je volio rabiti šok taktiku i ekstremne kontraste. Morao je rabiti
snažnu tehniku da bi prenio značenje onoga što se dogodilo. On je bio
preobražen svojim iskustvom i prema njegovoj percepciji svijet je sada
drugačije mjesto. Kako je on svoje iskustvo povezivao s Isusom, njemu je
moralo izgledati da je raspeće Isusa preobrazilo i sam svijet.
"Ovdje mi propovijedamo Krista raspetoga; Židovima prepreku preko koje ne mogu preći, poganima ludost.” (I Kor. 1.23)
"Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona time što je bio proklet on sam (Gal. 3.13)
Grčka riječ koju smo gore preveli kao ‘prepreka’ jest skandalon. Za
Židove je svakako bio skandal sugerirati da je obećani Mesija bio
osuđeni kriminalac koji nije pobijedio nikoga i bio obješen na drvo. Za
Grke, bilo je naprosto apsurdno pridavati bilo kome zaslugu da je spasio
svoje sljedbenike kad nije bio u stanju spasiti ni sebe.
Pavao je gledao na svijet kao da je, pritisnut težinom, praktično
potopljen od snaga grijeha i zla. Problem je bio tako golem da bi
odgovor mogao biti samo nešto nevjerojatno, revolucionarno. Isus Krist,
rekao je on, bez da je ikad adekvatno objasnio kako, spasio je svijet iz
tog stanja; on je umro da spasi sve nas.
Grčki svijet je već bio pun kultova sa spasilačkim bogovima, premda
nijedan nije bio identificiran sa realnim pojedincima koji su umrli u
prethodnih nekoliko godina. Ovo vrlo vjerojatno i nije bila nekakva
važna poenta za Pavla, koji je percipirao Isusa na mističan, prije nego
na historijski način. On je očito vidio Isusa kao mučenika i čini se da
je bio dobro upoznat sa tumačenjem Isusa kao sluge (Fil. 2.7, Rim.
15.8). On je međutim bio više zainteresiran za ideju njegove smrti koja
donosi spasenje. Iako Djela apostolska identificiraju Isusovu Pasiju sa
patnjama Sluge, ne ističu naročito ovu ideju da je ona donijela i
spasenje ljudima.
Unatoč snazi Pavlova osobnog obraćeničkog iskustva, ovo je bilo povezano
s pokretom koji je već postojao. U krajnjoj liniji, postojanje Isusovih
sljedbenika bilo je zavisno od povijesne egzistencije i nekih
fundamentalnih vjerovanja i priča o njegovu životu i smrti. Pavao nije
mogao napustiti ovu ovisnost, ovaj temelj. Pa ipak, nije prihvatio
evaluaciju i interpretaciju Isusa onako kako su naučavali prvobitni
učenici. Njegovi vlastiti mistični koncepti pretvorili su se u ogromnu
količinu leda preko skoro nevidljivo tanke glazure na povijesnom kolaču.
Već smo primijetili da je počeo propovijedati samo nekoliko dana poslije
svog obraćenja. Nije uzeo sebi vremena da prouči povijesnu pozadinu ili
bilo što o učenju samog Isusa. Pavao nije propovijedao ono što je
propovijedao Isus, jer je on propovijedao o samom Isusu. Ovo je pak bio
njegov potpuno duhovni ili mitološki Isus, a ne onaj stvarni, povijesni.
Pavao je, naravno, znao da je Isus živio na zemlji i da je bio uhićen i
raspet. Pavao je znao da je Isusa rodila jedna žena (Gal. 4.5). U Rim.
1.3 on prenosi predaju, koja mu je bila priopćena, da je Isus bio
potomak Davidov (što se moralo tvrditi za Mesiju). To je cijela
‘povijest’ koju nalazimo u Pavlovim spisima. U nijednom od njegovih
mnogobrojnih iskaza o Isusu, nema ni najmanjeg nagovještaja da je Isus
bio učitelj etike ili da je ikad ispričao neku priču ili parabolu.
Postoji samo jedna jedina aluzija na Isusovo učenje, njegovo
protivljenje razvodu (I Kor. 7.10).
Čini se da Pavao nije znao da je Isus bio poznat kao izliječitelj
odnosno čudotvorac. Da je znao, sigurno bi ovo bio upotrijebio u svojim
Poslanicama kao božansku potvrdu, kao dokaz njegovih tvrdnji o Isusovoj
prirodi. Rečeno je da se Pavlovo prividno ignoriranje Isusova života i
učenja može objasniti prirodom njegovih Poslanica. Ako su one bile
instrukcije o značenju i vjeri, u njima ne bi bilo mjesta za ponavljanje
priča i izreka koje su zajednice već poznavale. Ovo je slabo
‘objašnjenje’.
Doista, postoje razne prigode kad je Pavao izgovarao etičke poente koje
su, prema Novom zavjetu, već bile prisutne u Isusovu učenju. Pavao nije
mogao znati za to, s obzirom da on ne evocira Isusov autoritet da bi
naglasio ili potkrijepio svoje izjave, što bi sigurno bilo neodoljivo.
Na primjer, Ne sudite jedni drugima, rekao je Pavao u Rim. 14. 10-13;
jednako kao što je to Isus rekao u Mat. 7.1 i Luka 6.37. Blagoslovite
one koji vas progone i nikada ne vraćajte zlom za zlo, rekao je Pavao u
Rim. 12.14 I 12.17; isto kao Isus u Mat. 5.39 i 5.44, kod Luke u
6.28-29.
Istina u ovoj stvari jest da Pavao nije bio jako zainteresiran za
Isusove riječi i djela, jer ih nije smatrao važnom vrstom znanja o
njemu. Pavao nije bio učenik povijesnog Isusa, ali je vjerovao da je on
pozvan u njegovu službu osobnom vizijom poslije njegove smrti. Zbog toga
mu je bilo potrebno afirmirati svoj vlastiti autoritet u usporedbi s
tim učenicima. Inzistirao je da je znanje očevidaca o ‘Kristu po tijelu’
(II Kor. 5.16) znanje nižeg kvaliteta i ne više adekvatno da se objasni
ili razumije Isusovo značenje.
Slično tome, Pavla nije stvarno zanimalo raspeće kao povijesni događaj,
kao odgovor rimskih vlasti na socijalne nemire ili političke brige. Za
Pavla, Isusova smrt bila je transcendentalni i duhovni događaj, dio
božanskog plana; demonske snage u svijetu, nesvijesne da je sve to bilo
od Boga predestinirano u početku vremena, bile su odgovorne za raspeće
natprirodnog ‘Gospodina Slave’ (I Kor. 2.6-8).
Treba pretpostaviti da su Isusove skupine u Palestini čuvale i prenosile
Isusovo učenje, dok su ga vani, u helenističkom svijetu, Pavlove male
zajednice praktično ignorirale. One su smatrale osnovom za svoje
pripadnišvo svoju vjeru i uvjerenje u status Isusa kao Sina Božjeg, kao i
svoje očekivanje njegova povratka na Zemlju, kada će oni, kao odani
vjernici, dobiti vječni život u budućem Kraljevstvu.
Koncept Boga je veoma uzvišen i dalek, pa ljudi uvijek nalaze daleko
pristupačnijom ideju o božanskim ili duhovnim bićima kao posrednicima
između njih i Boga, bili to anđeli, pretci, djevice, umrli sveci, etc.
Nežidovi, upoznati s polubogovima poganskih kultova, bez ikakvog
prethodnog shvaćanja ideja o ‘Mesiji’, što znači Pomazanog Kralja
Izraela, lako su dolazili do zamišljanja ‘Christosa’ kao božanskog bića
ili utjelovljenog boga. Oni bi svakako bili daleko više zainteresirani
za svoje vlastito spasenje i besmrtnost, nego za prilično čudnu i nerado
viđenu ideju o židovskom vladaru koji je predestiniran da zavlada novim
svijetom pod židovskom dominacijom.
Mogli biste pomisliti da je Pavao, koji je i sam bio Židov, pružio
adekvatnu edukaciju o značenju riječi ‘Mesija’. On to nije učinio. On
nije spominjao Isusa kao ‘Krista’, već je uvijek govorio ‘Isus Krist’
ili ‘Krist Isus’. Premda je ovo, strogo gledano, poluime i polutitula,
on je ustanovio praksu da se ovo koristi kao kombinirano ime. Ovo ima
veze i s njegovim osjećajem neadekvatnosti koncepata drugih naroda da bi
mogli objasniti njegova vlastita osjećanja o svom iskustvu i o značenju
Isusa.
U stvari, Pavao nije bio doista zainteresiran za koncept ‘Mesije’ kako
je obično shvaćan, sa svojim političkim konotacijama. U svojim
Poslanicama on nikada nije mario da ovu ulogu objašnjava.
Mnogo više je volio opisivati Isusa kao Sina Božjeg. Može biti znakovito
da je upravo prvi opis njegova propovijedanja u Djelima, kratko nakon
njegova obraćenja, bio ‘Isus je Sin Božji’ (Djela 9.20). On nije ovo
iznio kao jednostavan i konzistentan koncept i nije time mislio ništa
tako naivno kao doslovni porodični odnos. Tek kasnije, u poganskom
svijetu, koji je bio dobro upoznat sa pojmom da obične žene mogu začeti s
bogovima, ova vrsta ‘objašnjenja’ njegova Sinovstva ušla je u
Evanđelja. Pavao nije bio upoznat sa bilo kakvim pričama o mudracima i
zvijezdama, ili pastirima i štalicama.
S jedne strane, Pavao je rekao da je Isus "bio proglašen Sinom Božjim …
kroz njegovo uskrsnuće iz mrtvih” (Djela 9.20). Drugim riječima, njegovo
Sinovstvo je počelo i njegovo značenje je bilo otkriveno tek kada je
bio mrtav – što je bio još jedan dobar razlog da se ignorira njegov
život. S druge strane, Pavao bi opisivao Isusa kao preegzistentno
natprirodno biće, identificirajući ga sa personifikacijom Božje
Mudrosti, koja je pomagala Bogu u stvaranju neba i zemlje (Poslovice
3.10, 8.22-36):
"Isus Krist, kroz koga sve stvari počeše postojati i kroz koga i
mi egzistiramo.” (I Kor. 8.6;
cf. Kol. 1.16-17)
Pavao je ipak bio posve spreman govoriti o svim vjernicima kao o
usvojenim ‘sinovima’ Božjim (Gal. 4.5-7, Ef. 1.5), kao što su to
prvobitno bili Izraelci (Rim. 9.4), sa Isusom kao "najstarijim od mnoge
braće” (Rim. 8.29).
Pavao ne izjavljuje precizno da je Isus bio Bog, ali doista kaže da je i
prije dolaska na zemlju posjedovao božansku prirodu (Fil. 2.6), koju je
dijelio s Bogom. Pavao je bio zaokupljen ciljevima i funkcijom Isusa,
prije nego s bilo kakvim hladnim i razumnim filozofiranjem o ugrožavanju
monoteizma. On snosi krivicu za dvosmislenost i za povremeno
zamagljivanje razlike između Boga i Isusa. On pojma nije imao da stvara
stoljeća i stoljeća problema, s ogorčenim argumentima o herezi i
naraštajima pokušaja da se ustanovi ‘ortodoksno’ gledište, koje bi
pogodilo pravu ravnotežu između Isusova humaniteta i božanstva.
Najranija vjerovanja kršćanskih zajednica, temelj koji zapravo dijele
Pavao i mesijanisti, sačuvani su u Prvoj Poslanici Korinćania.
Originalni jezik pasusa koji slijedi otkriva naizgled semitizme koji su
zasigurno došli iz Palestine, pokazujući da je to njemu prije bilo
preneseno nego da bi on sam to stvorio:
"Ja sam vas učio ono što sam i sam naučio, naime da je
Krist umro za naše grijehe u skladu sa pismima; da je bio pokopan i
da je podignut u život trećeg dana, u skladu s pismima; da se javio prvo
Kefi i zatim Dvanaestorici…na kraju se javio i meni također.” (I Kor.
15.3.-5, 8)
Kako izgleda, mada je raspeće donijelo spasenje, ono je moralo biti na
neki način potvrđeno ili pokrenuto na djelovanje uskrsnućem. Pavao je
otišao još i dalje od ovoga. Sama smrt je bila krajnja žrtva, Krist
zamjenjuje Pashu (I Kor. 5.7). Čak je i židovski Zakon bio privremena
mjera koju je Bog nametnuo, sve dok je nije zamijenio vjerom u Krista.
(Gal. 3. 24-26, Rim. 10.4).
Pavao nije samo očekivao kraj svijeta; on je vjerovao da je on već
započeo. Kao farizej, Pavao je već vjerovao u očekivanje općeg uskrsnuća
mrtvih na kraju vremena. Vjerovao je da je Krist bio prvi, da je
njegovo uskrsnuće početak procesa (I Kor. 15.20).
Ovo ne mora nužno značiti da smo se vratili ideji tjelesnog uskrsnuća,
navodne povijesne činjenice oživljenog tijela.. Kao što smo ranije
primijetili, Pavao inzistira na potpunoj transformaciji uskrslog u
drugačije stanje, nebesko ili duhovno tijelo (I Kor. 15. 35-44).
A što je sa ovim ‘pojavljivanjima’ koje spominjemo u našem najranijem
sačuvanom dokazu (gore)? Znamo da Pavao nije vidio povijesnog Isusa.
Razmotrite činjenicu spomenutu ranije da on ne rabi drugačiji izraz da
bi razlikovao prirodu svog iskustva od iskustva jeruzalemskih učenika.
Nigdje on ne tvrdi da je njegova vizija bila posebna povlastica njemu,
povlastica jedinstvene prirode.
I dalje, za riječ koja u našem jeziku glasi ‘pojavio se’ Pavao je rabio
grčku riječ ophthe. Točniji i doslovniji prijevod za nju bio bi "bilo
otkriveno” – što je daleko intrigantnija i suptilnija inerpretacija.
Vjera mora biti da se prvobitno oslanjala na činjenici da su svi oni
tvrdili da su imali otkrivenja ove ili one vrste; ne na bilo kojoj vrsti
fizičkog dokaza.
Doktrina spasenja je doista veoma čudna i misteriozna. Postojanje
doktrine nije ništa promijenilo glede činjenice da mi još uijek živimo u
svijetu u kome umiremo i u kome trpimo od arbitrarnih nesreća sudbine i
u kojem svakog dana vidimo nevine žrtve zla. Od čega smo mi to onda
spašeni? Čemu je služila Isusova žtva?
Pavao se veoma trudi da istraži značenje spasenja. Ponekad ga objašnjava
kao oslobođenje od prokletstva židovskog Zakona (Gal. 3.10-22; Rim. 7.
1-8.4). Ponekad ga objašnjava kao spasenje od same smrti, obećanjem
vječnog života za vjernike u budućem kraljevstvu (Rim. 5.12-17; I Kor.
15.26, 15.54-57).
Vjernik može prigovoriti da sam tupoglav i da sve to lijepo dolazi na
svoje mjesto ako pročitamo Poslanicu Rimljanima. Ona objašnjava da su
ljudi krivi jer su grešni i zato zaslužuju bijedu i smrt; postavlja
pitanje kako Bog može da nam oprosti, zaboravi naše grijehe i pruži nam
nadu u vječni život, a da time ne nagovijesti da grijeh nije važan jer
se jednostavno može izbrisati? Za grijeh treba platiti tešku cijenu.
Cijena je smrt. Bog nas je volio toliko mnogo da je poslao svog
vlastitog Sina na svijet da podnese kaznu koju smo mi zaslužili, da trpi
u naše ime. Ovo je posve u skladu sa svetim spisima o Sluzi Patniku
koji nosi grijehe i pokvarenost mnogih (Izaija, poglavlje 53). Krist je
platio cijenu, pretpostavljamo Bogu, dajući svoj vlastiti život kao
otkupninu, da bi otkupio nas, da bi nas oslobodio grijeha i prokletstva,
sve dotle dok imamo vjere.
Prema Pavlu, dakle, spasenje u osnovi znači spasenje od grijeha i od
snaga zla. Pavlova mašta je bila puna demona i duhova. Površno čitanje
Novog zavjeta na našem jeziku (ili engleskom) ne otkriva nam da
‘gospodari ovog vijeka’ (I Kor. 2. 6-8) nisu zemaljski vladari odgovorni
za raspeće, nego (u grčkom originalu) demonske sile koje vladaju
svijetom. Striktni kršćani koji ne odobravaju astrologiju, kao neku
vrstu razvodnjenog ploda okultnoga, vjerojatno nisu svijesni da su u
grčko-rimskom astralizmu – čije termine Pavao rabi i prihvaća –
"elementarne sile ovog svijeta” (Gal. 4.4, Kol. 2.8, 2.20) bili duhovi
koji nastanjuju zvijezde i planete i djeluju na sudbine ljudi.
Raspeće i uskrsnuće bili su stoga proglašeni pobjedom nad ovim demonskim
silama (Kol. 2.15; Rim. 8. 38-39). Pavao je morao biti oprezan kako bi
postigao da ova ideja brisanja grijeha ne bi postala moralno
destruktivnom, s ljudima koji će izaći s argumentom da sad mogu slobodno
griješiti budući da im je već oprošteno (Rim. 6.1-2, 6.12-23).
Ove sile grijeha su puštene u svijet probitnim grijehom Adamovim, koji
je jeo zabranjeno voće s drveta saznanja dobra i zla i bio u rezultatu
protjeran iz Edenskog vrta (Gen. 2 i 3; Rim. 12-14). "Neposluhom jednog
čovjeka mnogi su postali grešnici” (Rim. 5.19), rekao je Pavao,
propuštajući kao i obično da objasni što misli. Možda je mislio da, bez
obzira što radimo ili koliko tvrdo nastojimo, mi ne možemo izbjeći
grijeh: nema recepta za potpuni mir pobožne i osjetljive duše. Teolozi
su na ovom temelju podigli doktrinu Prvobitnog grijeha, izjavljujući da
smo svi mi ovo naslijedili od Adama, kao neku vrstu defektnog gena.
Koliko je nesreće morao ovaj jadni koncept izazvati kroz stoljeća.
Ova nesreća je došla od Pavla, koji je bio mučen borbom protiv ‘tijela’,
‘tjelesnih strasti’, zahtjeva niže prirode – "ne ja nego grijeh živi u
meni” (Rim. 7.17) – kao kontrasta plemenitosti života u duhu (Rim. 8.6).
Već smo ranije susreli tendenciju Židova da se kreću nazad-naprijed
između simbola zajednice i pojedinca (na primjer, sin čovječji ili Sluga
Patnik). Adam se može percipirati kao neka vrsta korporativnog
personaliteta, za čiji grijeh svi ljudi moraju pretrpjeti smrt. Pa ipak,
Židovi su, općenito uzevši, bili ponešto oprezniji nego Pavao i
dovoljno mudri da inzistiraju kako unatoč Adamovu padu, pojedinci ostaju
osobno odgovorni za grijehe koje su sami napravili.
Pavao je objasnio Isusa kao drugog Adama, još jednog pojedinca čija
sudbina se tiče i svih drugih, ali ovaj put pobjeđujući grijeh. On je
bio dar od Boga, koji je daleko premašio težinu učinaka Adamovog
grijeha, donoseći život, pravednost i opravdanje za svakoga (Rim.
5.14-19; I Kor. 15. 21-22).
Pavao je također objasnio spasenje u terminima procesa ponovnog
izmirenja naroda koji se vraća Bogu nakon što je bio od njega odvojen
(Rim. 5.10-11; II Kor. 5.18-20; Kol. 1.21-22). U drugim prilikama on ga
opisuje kao defenzivno pitanje, okretanje ustranu od ljutnje i gnjeva
Boga prema grešnicima i od užasa dolazećeg Suda (I Sol. 1.10; Rim. 2.5,
2.8, 9.22). Ako niste spašeni, alternativa je da ste prokleti. Pavao ne
govori o bilo kakvom konceptu Pakla gdje su grešnici kažnjeni. Osim što
spominje ljutnju i gnjev Božji i ‘dolazeću kaznu’, jedino što nam on
kaže jest da kazna znači "biti izgubljen vječno, isključen iz nazočnosti
Gospodina” (II Sol. 1.9).
Crkva je kasnije istraživala daljnje implikacije unutar Pavlovih riječi,
"Baš kao što svi ljudi umiru po Adamu, tako će svi ljudi biti dovedeni u
život po Kristu” (I Kor. 15.22), poslije implikacije da će sve demonske
sile, pa stoga i svi grijesi, biti uništeni Kristom kad konačno
kraljevstvo dođe. Ovo, zajedno sa sličnom implikacijom u I Kor. 3.13-15,
kasnije je protumačeno kao uništenje samog grijeha, ali očuvanje
osobnosti "svih ljudi”, gdje Bog pokazuje vrhunsku milost obraćajući
konačno neobraćene mrtve i spašavajući cijeli svijet.
Ova ideja nije se crkvi dopadala kao ideja vječne kazne u vatri pakla i
nije se održala. Možda je netko shvatio krajnju besmislenost strastvene
predanosti misionarskom radu ako će i onako svi biti spašeni na kraju. S
druge strane, crkva se dugo borila s Pavlovim prihvaćanjem
predodređenosti (Rim. 8.29-30), idejom da je sve stvari Bog unaprijed
odredio. Ako je svačija sudbina unaprijed određena, time se ne samo
uklanja smisao misionarskog rada, to uklanja vašu sposobnost da
napravite pojedinačni moralni izbor ili da zaslužite bilo kakvo
priznanje ili nagradu ili kaznu za to što ste kršćanin ili niste.
Potpuno je nemoguće konzistentno živjeti ukoliko predestiniranost uzmete
ozbiljno. Pavao potpuno proturiječi svom vlastitom navodnom vjerovanju u
predestinaciju kad naglašava da će svatko u odgovarajuće vrijeme dobiti
ono što zaslužuje na osnovu djela koje je odlučio učiniti (Gal. 6.7;
II Kor. 5.10; Rim. 2.6).
Međutim većina ljudi ne želi da se bakće s konzekvencama i
implikacijama. Nalaze da im je mnogo lakše ići kroz život ne ispitujući
kakva je konzistencija ili integritet njihovih vjerovanja. Autori
Evanđelja po Mateju, Marku i Luki odmakli bi se što dalje od teškoća s
Pavlovim doktrinama, preferirajući prikazati Isusa kao propovijednika i
čudotvorca koji će se vratiti na oblacima kao Sin Čovječji. A što se
tiče doktrina o spasenju, ovo je najkomliciranije koliko Evanđelja uopće
mogu biti:
"Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe nego da služi i da svoj život da za otkupninu mnogih.” (Marko 10.45)
Ivanovo Evanđelje, kao što ćemo vidjeti, imat će svojih vlastitih filozofskih i teoloških teškoća.
Veoma je čudno da je centralna poruka koja je rabljena da se proširi
kršćanstvo bila snaga spasenja Raspeća, kad nema nigdje nikakvih dokaza
da je itko bio ‘spašen’ na bilo koji vidljivi način i kad pisci
Evanđelja izbjegavaju da to objasne. Oni možda nisu bili sposobni da to
objasne, jer ni sam Pavao nije uspijevao donijeti odluku što je to
značilo – između pokajanja i otkupnine, ponovnog izmirenja i
izbjegavanja kazne, spasa od židovskog Zakona ili od demonskih sila ili
od smrti same.
Pavao je vjerovao da je Bog odlučno intervenirao u povijesti i izbrisao
prošlost. Inzistirao je da je stari poredak otišao potpuno, da sada
"postoji novo stvorenje”(II Kor. 5. 17). U ovom promijenjenom svijetu
čovjek mora "živjeti novi život” (Rim. 6.4), "postati posve novo
stvorenje” (Gal. 6.15). Promjena je bila totalna i kompletna, tu je
svježi novi početak. Dosta je ironično da bi se moglo smatrati da su
Pavlove rječi, prije nego bilo kakvo djelo Božje, promijenile svijet i
dale povijesti posve novi pravac. U ono vrijeme, međutim, Pavao je
smatrao sebe i svoje sljedbenike kao one koji žive u jedinstvenom i
urgentnom periodu, između Raspeća i Drugog Dolaska. Zemaljske stvari
bile su mnogo nižeg prioriteta od religijskih. Kako možeš biti zabrinut
što si rob ili se ženiš kad je konačna pobjeda nad zlom na pragu? (I
Kor. 7.21, 7.27, 7. 29-31).
Ovaj stav pretvara Pavlov savjet u čudnu mješavinu društene diverzije i
konformiteta. On je indiferentan prema sudovima ljudskog prava (I Kor.
4.3), ali savjetuje pokoravanje članova zajednice građanskim vlastima.
Rim. 13. 1-7 daje nam zastrašujuću ideju da članovi parlamenta i
kongremeni i poreznici mogu tvrditi da imaju božansko imenovanje jer
svaki takav autoritet dolazi od Boga. Zanimljivo je da je ovaj savjet o
pokoravanju imperijalnim vlastima adresiran na zajednicu u Rimu, iz koje
su mnogi bili protjerani od Klaudija zbog stvaranja neprilika nekoliko
godina ranije i koji će od Nerona biti okrivljeni za veliki požar Rima
nekoliko godina kasnije.
Pavao također savjetuje poslušnost robova svojim gospodarima (Ef.
6.5-7), pa ipak je ideja da su slobodni čovjek i rob braća u Gospodinu
(Filem. 16) i da svi imaju istog gospodara na nebu (Ef. 6.9) potkopala
samu instituciju ropstva – na koncu.
Sve što je dolazilo od mesijanizma moralo je biti društveno i politički
uznemirujuće; svako spominjanje kraljeva, revolucije i novog
kraljevstva, suđenja od sile veće nego što je imperator. Za Pavla,
međutim, ideja obične političke revolucije bila je trivijalna. Njegove
zajednice trebale su izbjegavati neprilike sa zemaljskim vlastima jer su
bile toliko irelevantne u usporedbi s Drugim Dolaskom.
Ideja o ovom Drugom Dolasku bila je, naravno, veoma potrebna. Kako bi
Isus mogao biti Mesija ako su učenja govorila da se od Mesije očekuje da
će donijeti kraj svijeta i kraljevstvo Božje? Isus je bio došao i bio
žrtvovan a svijet je ipak, sa svim zlom u njemu, još bio živ. Vjernicima
nije uopće bilo ništa bolje. Prema tome, pobjeda nad zlom je tek
počela, ali nije bila dovršena: on će doći ponovno i sva obećanja će
tada biti ispunjena (I Sol. 4.15-5.9). Štoviše, on će doći uskoro: "naše
vrijeme je sve kraće” (I Kor. 7.29); "Bog mira će ubrzo satrti Sotonu”
(Rim. 16.20); "oni među nama koji će još biti živi bit će uzneseni u
oblake” (I Sol. 4.17). A nas evo tu, dvije tisuće godina kasnije, i još
čekamo.
Na neki način, ovaj osjećaj ogromne nade preživio je neostvarivanje
kraja svijeta: "vaša nada slave” (Kol. 1.27), "takva neiscrpna utjeha i
tako sigurna nada” (II Sol. 2.16). Pavao je peobrazio vjeru Izraela u
budućnost iz nade zajednice u osobni i individualni osjećaj nade.
Kršćanstvo se preobrazilo – bez stvarnog autoriteta bilo Pavla ili
mesijanista – od ideje o kraljevstvu na Zemlji u nadu u blaženstvo na
nebu poslije smrti. Kroz naraštaje, kršćani su izdržali patnje i očaj
zbog ovih divnih nada za budućnost; ili zbog ovih tužnih i strašnih,
praznih obećanja.
Ovo je bilo moguće samo kroz vjeru, čiju važnost Pavao stalno iznova
naglašava. Izrael se oslanjao na poslušnost pravilima Zakona više nego
na vjeru (Rim. 9.31-32). Premda Pavao preporučuje dobro moralno
ponašanje, on također smatra dobra djela rezultatom i podupiračem vjere.
Neki elementi u crkvi počeli su brinuti u svezi s implikacijama tvrdnje
da je za spasenje dovoljna vjera i kasnija poslanica, koja se pripisuje
Jakovu, protivi se i čak satirizira sugestiju da je vjera bez dobrih
djela dovoljna (Jakov 2. 14-26).
Pavao je zapravo prava varalica glede ovog koncepta vjere, izbjegavajući
definiciju i pomičući stupove golmanskih vrata onako kako odgovara
njegovim ciljevima. Za Židove, vjera je bila povjerenje u svog Boga da
će voditi subinu njihove nacije kao Izabranog naroda. Za Pavla, vjera je
značila potpuno nekritičko prihvaćanje onoga što je Pavao rekao da je
Bog učinio i što je Pavao rekao da je raspeće i uskrsnuće značilo. Vjera
je u biti značila lojalnost i pokoravanje njemu, ne samo povjerenje u
Boga i odanost Bogu.
Pavao vara jer rabeći istu riječ, ‘vjera’, vjere u potpuno različite
stvari identificiraju se i daje im se isti status i značenje. Pavao
ističe da je Abraham bio ‘opravdan’ od Boga zbog njegove vjere (Rim. 4.
1-5); on nije mogao biti opravdan po Mojsijevu Zakonu, jer je živio
prije Mojsija. Pavlova logika jest da ste onda i vi opravdani vjerom,
bili pretvoreni u pravednu osobu i dobili novi status u Božjim očima.
Problem je u tome da je on mislio da ste opravdani vjerom u Isusa, kako
ga je tumačio Pavao.
Ovo sadrži u sebi rupu dovoljno veliku za mene da prođem skroz logičkom
kočijom sa četiri konja ne dodirujući bočne zidove. Baš kao što je
Abraham bio živ ranijeg datuma nego Mojsije, on je također živio prije
Isusa. Ako je Abraham bio opravdan vjerom prije raspeća i uskrsnuća,
onda vam nije potrebno ništa znati ili vjerovati u raspeće i uskrsnuće
da bi bili spašeni, na potpuno isti način i s točno istim razlogom da
vam ne treba Mojsijev zakon.
Pavao bi vjerojatno reagirao bijesom i prezirom na takav argument, pošto
ne bi bio u stanju suprotstaviti se logikom. Imamo obilje dokaza da on
nije bio impresioniran logikom ili racionalnim ili intelektualnim
znanjem (Rim. 1.21-22; Kol. 2.8; I Kor. 1.19-21, 3. 18-19, 13.8). Ovo
jedva da predstavlja nekakvo iznenađenje, jer je ponekad rabljeno da ga
naprave budalom; Pavao nije dobro prolazio s atenskim filozofima (Djela
17. 17-18, 17.32). Nije bio glup čovjek ali je bio tako potpuno uvjeren u
svoje otkrivenje da je racionalnost bila potpuno nepotrebna, kompletno
irelevantna u usporedbi s tim.
I na kraju, bez obzira koliko milijuna sljedbenika prihvaćaju riječi
bilo kojeg vjerskog vođe, nitko ne može demonstrirati nikakav metod
dokazivanja da je ono što je njihov lider rekao ili vjerovao istinito
ili točno. Kršćanstvo mora neizbježno počivati na iracionalnom temelju
neodbranjive vjere.
Pa ipak, čak je i ova vjera bila predmetom Božje plemenitosti (Rim.
9.18). Bila je to milost Božja, dar naklonosti od božanstva koja je
stajala na prvom mjestu i učinila vjeru mogućom (Rim. 3.24, Ef. 2.5).
Još jedamput mi smo nemoćni i bespomoćni. I Židovi bi prigovorili protiv
ovoga također. Ako je raspeće svejedno donijelo spasenje i ako će Bog
dijeliti dar vjere, onda time postaje irelevantna slobodna ljudska
odluka da se pokaje i zasluži oproštenje promjenom svog ponašanja.
Ovo nije samo religija kojoj nedostaje logike, ovo je filozoska i
moralna paraliza. Pavao se ne bi složio s tim, jer je njegov osobni
osjećaj bio ogromno oslobođenje, osobito zbog njegove slobode od stega
Zakona (Gal. 5.1; II Kor. 3.17). On je stekao slobodu nežidova, koji je
naveden da radi pravu stvar svojom vlastitom savješću iako nije znao
zapovijedi Zakona (Rim. 2. 14-15). Pavao je volio rabiti kontrast između
slobode i ropstva i paradoks da je naša sloboda kupljena a ipak smo
sada robovi; naša sloboda od kandži zla i grijeha; naše robovanje Kristu
(I Kor. 6.20, 7. 22-23).
Pavao je pozivao ljude da vole jedni druge (Rim. 12.10, 13.10; gal.
5.6). Ovo je blo od središnje važnosti, vitalno načelo života; poglavlje
13 Prve Poslanice Korinćanima je besmrtna pohvala ljubavi, u poeziji
strasti i genija. Sve je došlo iz samog Pavla i nije bilo ‘primljena’
doktrina. ( Ne spominje da je Isus također pozivao na ljubav ili da bi
ona trebala biti proširena i na neprijatelje.)
Osim vjere i ljubavi, drugi bitan zahtjev za puno članstvo u zajednici
bilo je krštenje (Gal. 3.27; Rim. 6.3-4; Kol.2.12). Pavao nije na ovo
gledao kao na neku vrstu površne geste. To je bila identifikacija i
sudioništvo u pogrebu i uskrsnuću samog Krista, simbolizirano silaskom i
izlaskom iz vode. Kršteni pojedinac, pošto je iskusio smrt svog
ranijeg života, bio je očišćen i preobražen za novi život. Njegovo
značenje je stoga bilo izravno povezano i poteklo od jednako ozbiljnog
krštenja Ivana Krstitelja, ali sa preobražajem inspiriranim usksrnućem
kao paralelom pokajanja, promjene srca i stava koju je zahtjevao Ivan.
Kakve god principe i praksu da su dijelili, Pavao i mesijanisti su ipak
bili osuđeni na to da se sukobe. Oni koji sebe još uvijek smatraju
vjernim Židovima ne bi se nikad mogli složiti s Pavlovim stavom prema
Zakonu. |
