Pravo značenje priče o bogatašu i siromašnom Lazaru
Pravo značenje priče o bogatašu i siromašnom Lazaru
Prošireno Internet izdanje - stavljeno na internet 29.5.2003.
Napisao dr. Ernest L. Martin, 1984
Uredio David Sielaff, lipanj 2003
Među proučavateljima Biblije općenito vlada veliko nerazumijevanje ovog dijela Svetog pisma. Veće od nerazumijevanja bilo koje druge biblijske teme. Uzrok tome je vrlo snažna i raširena pretpostavka da Krist iznosi stvarnu životnu priču, a ne usporedbu (prispodobu). Istina je, međutim, da je priča o bogatašu i Lazaru usporedba od početka do kraja! Jednom kad shvatimo ovu važnu činjenicu, postat će nam jasno njezino značenje i važnost.
Najbrži i najsigurniji način da na sebe navučete gnjev mnogih propovjednika i kršćana-laika je da izjavite da je priča o bogatašu i siromašnom Lazaru usporedba. To je najbolnija stvar za njihove uši! Čim samo natuknete da je ova priča simbolična već vas optužuju za slobodno i proizvoljno tumačenje Božje riječi. Nauka o Kristovom sudu nad grešnicima u mnogim se glavama snažno temelji na doslovnosti ove priče. I čovjek mora priznati: to je sud s najtežom presudom i posljedicama! I čini se da pokazuje, u vrlo živim detaljima, stanje bezbožnika i grešnika nakon smrti. Čini se da su potpuno svjesni svega, da trpe u neizmjernim mukama, da ih guta neugasivi plamen koji nikad ne jenjava, te da ti razdirući bolovi traju zauvijek, cijelu vječnost. I zaista, da priča o bogatašu i Lazaru nije usporedba s potpuno simboličkim značenjem - to bi i bila njihova sudbina!
Takve scene toliko su užasne da nije čudo što mnogi „prihvaćaju Krista kao spasitelja“ nakon što čuju propovijed o tome kako su bogataš i Lazar stvarni, konkretni ljudi. A propovjednicima izgleda nikada ne padne na pamet da, time što tvrde da Bog prepušta čovjeka vječnim mukama za grijehe učinjene u njegovom kratkom životu, čine Njega samog najnepravednijim i najnerazumnijim bićem u svemiru. Nezamislivo je da milosrdni Bog, koji je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinog Sina da ga spasi (Ivan 3:16), navodno nema druge nego prepustiti paklu za cijelu vječnost nekoga tko u nekom zabačenom kutku svijeta nikada nije čuo za Isusa Krista i njegovo otkupiteljsko djelo. Međutim, upravo ovakvo tumačenje slušamo u mnogim crkvama i na mnogim „probuđenjima“. I ruku na srce, to bismo i morali propovijedati kad bi priča o bogatašu i Lazaru imala doslovno značenje.
Na svu sreću, nema ni najmanje sumnje da je cijela priča usporedba od početka do kraja. Ono što mnogi ne uspijevaju shvatiti je sklonost učitelja, koji su govorili na ranim semitskim jezicima kao što je hebrejski (čak i na grčkom, u semitskim okruženjima), da konstantno koriste simbole ili usporedbe pri poučavanju. Krist u tome nije bio izuzetak. "Sve ovo je Isus govorio u usporedbama mnoštvu naroda, i ništa im nije govorio bez usporedbi, kako bi se ispunilo što je rečeno preko proroka, koji govori: „Otvorit ćusvoja usta u usporedbama; izgovorit ću što je bilo sakriveno od utemeljenja svijeta.“ Matej 13:34–35
Usporedba je pripovjedački oblik u kojemu fizičke značajke poznatih predmeta postaju primjeri za iznošenje važnih duhovnih pouka. U mnogim slučajevima u pričama se koriste pretjerivanja kako bi se naglasila poanta. Jedan poznati primjer je onaj u kojemu Isus kaže da je sjeme gorušice najmanje od sveg sjemenja (što je svima poznato da nije) koje izrasta u najveće stablo (što opet nije točno). (Vidi Matej 13:32). Nitko u 1. stoljeću ne bi se žalio da Isus pretjeruje. Pa naravno da je pretjerivao! Ali to je bio uobičajeni način poučavanja toga vremena.
Budući da nam se dogmatski govori da je Krist običavao govoriti mnoštvu u usporedbama (što je bio uobičajeni način poučavanja semitskih naroda), zašto mi danas inzistiramo na doslovnom značenju tog simboličkog jezika? Ta ljudi Isusovog vremena nisu inzistirali na tome. Zamijetite što je apostol Pavao rekao u vezi svojevrsnog „suda vatrom“, a što nitko u ona vremena (pa čak ni danas) ne shvaća doslovno. Pavao kaže: "Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga; ako je žedan, daj mu piti. Jer čineći tako skupljaš užarenu žeravicu na njegovu glavu“ (Rimljanima 12:20, iz Izreka 25:22). Ovo spominjanje vatrenog suda nad pojedincem samo je figurativno i pokazuje na koji način osobu počne „peći“ savjest. Ne misli se ni na kakvu doslovnu žeravicu!
Isti je slučaj s usporedbom o bogatašu i siromašnom Lazaru! Nitko zdrave pameti ne bi pomislio da je Isus mislio doslovno! Cijela priča ima figurativno značenje od početka do kraja, i svatko tko tvrdi drukčije trebao bi bolje proučiti cijelu priču.
Ako to učinimo ustanovit ćemo da nipošto ne treba smatrati da Isus iznosi slučaj iz stvarnoga života jer praktički svaki detalj priče ima simboličko značenje. Ako se pak priča uzima doslovno, Isusova poruka i njezino simboličko značenje se gube.
Usporedba skroz-naskroz
Prvo što trebamo zamijetiti je činjenica da je Lazar jeo mrvice koje su padale sa bogataševa stola. Jesu li te mrvice stvarne ili simboličke? Ako se radi o stvarnim mrvicama, kako je Lazar mogao njima utažiti glad? Nekoliko mrvica teško da će zadovoljiti glad odrasloga čovjeka. Očito, Isus je mislio na to da je Lazar jeo ostatke namijenjene psima ili drugim životinjama. Međutim zagovornici doslovnog značenja inzistiraju na stvarnim, fizičkim mrvicama kako bi bogataša strpali u stvarni pakleni oganj!
Zatim se kaže da je Lazar umro i da su ga anđeli odnijeli u Abrahamovo krilo. Gdje se nalazilo Abrahamovo krilo? Neki kažu da ono označava nebesko prebivalište tj. nebo. U stvari Abrahamovo „krilo“ označava gornji dio Abrahamova tijela, prsa. Mogu li Lazar i deset tisuća otkupljenih kršćana stati u Abrahamovo krilo? Pa tamo nema mjesta za disati, kamoli da se čovjek protegne! Svi se ovdje, međutim, slažu da je Isus iznio simboličku sliku.Točno! To je upravo naša poanta: ako jedan dio priče ima preneseno značenje i ostatak priče može imati!
Zatim vidimo da je bogataš bio u stanju vidjeti Lazara i Abrahama zajedno te voditi razgovor s Abrahamom, iako tekst kaže da je Abraham bio „vrlo daleko“. Kako su bogataš i Abraham bili u mogućnosti razgovarati jedan s drugim? Ako se Abraham i Lazar nalaze u nebu, kao što mnogi propovjednici tvrde, to znači da će otkupljeni biti u stalnom kontaktu s buntovnicima i grešnicima u paklu i da će gledati njihovu muku i agoniju. Doista, tako su blizu da mogu razgovarati. Možete li zamisliti tu radost i zadovoljstvo svetih dok budu cijelu vječnost promatrali agoniju zlih i bezbožnika u paklu? Ako ovu priču uzmemo doslovno upravo tako će biti! Kakva će to slava biti promatrati svog neotkupljenog oca, svoju neobraćenu majku, sestru, brata, sina, kćer, muža ili ženu kako u vječnom ognju snose posljedice nepoznavanja (neprihvaćanja) spasenja, bez ikakve nade u olakšanje svog položaja, dok ti spokojno i sretno uživaš u Abrahamovom krilu! Jer, ne gubi iz vida: Abraham i bogataš dovoljno su blizu jedan drugome da bi vodili razgovor. A bogataš je dovoljno blizu Lazara da bi ga prepoznao.
Još nešto što u ovoj priči odskače od logike je činjenica da je bogataš uopće u stanju govoriti. Ne bi li se očekivalo da bude zauzet vrištanjem i jaukanjem? Ponavljam, ako je priča doslovna ova je situacija s razgovorom naprosto nemoguća. I ne samo to. Što bogataš traži od Lazara? Ne traži da ga izbavi iz vatre, nego samo da mu kapljom hladne vode rashladi jezik. Zar bogataš ne zna da mu ta kaplja neće ni izdaleka olakšati bol? I kako kaplja stvarne, fizičke vode uopće može donijeti olakšanje duhovnom biću (koje bogataš zapravo jeste)? Ako je voda doslovno voda, pretvorit će se u paru prije nego što dotakne bogatašev jezik! I zašto bogataš nije tražio od Abrahama da mu donese tu kaplju vode? Abraham se zapravo nalazi mnogo bliže bogatašu nego Lazar, ili se bar tako čini s obzirom da bogataš razgovara s Abrahamom, a ne s Lazarom. Što je to tako posebno u Lazaru, da bi baš njegova kaplja vode rashladila bogatašu jezik, dok od Abrahama nije tražio takvu pomoć?
Poanta je sljedeća: cijelu je ovu scenu - punu značenja i pouke - nemoguće razumno objasniti ako držimo da je Isus iznosio stvarne činjenice. Međutim, ako je ovo usporedba (kao što uistinu jeste, jer Isus ništa nije poučavao bez usporedaba), tada dobivamo prekrasnu i razumljivu poruku. (Sjetimo se još jednom da Pavao nije imao na umu doslovnu žeravicu na čovjekovoj glavi (Rimljanima 12:20)).
Podrobnija analiza priče
Već smo rekli da je priča o Lazaru i bogatašu usporedba (Matej 13:34). Jednom kad to prepoznamo priča poprima duboko značenje. Također je vrlo važno zamijetiti kontekst u kojem ju nalazimo. Nije slučajno što je Isus iznio ovu usporedbu upravo na ovom mjestu. Isus je, naime, netom završio s poučavanjem o nepravednom upravitelju koji je loše upravljao novcem svojega gospodara (Luka 16:1–13). Ova usporedba nadovezuje se na prethodnu kako bi još bolje ilustrirala što znači biti vjerni upravitelj.
Najprije otkrijmo Lazarov „pravi identitet“. Ovo je jedino mjesto u Isusovim usporedbama gdje nalazimo osobno ime. Neki misle da upotreba osobnog imena automatski isključuje mogućnost da se radi o usporedbi. No to nije uvjerljiv argument. Ime „Lazar“ je transliteracija hebrejskog imena Eleazar tj. Eliezer (koje znači „Bog je pomogao“), a u starom zavjetu nalazimo jedanaest različitih osoba s tim imenom. Tek analizom usporedbe možemo otkriti tko je Eleazar. To mora biti netko tko je na određeni način bio blizak s Abrahamom (ili Božjim savezom s Abrahamom) budući da ga usporedba smješta u Abrahamovo krilo nakon smrti. No vjerojatno je bio poganin. Rečenica da je „čeznuo da se nahrani mrvicama koje su padale s bogataševa stola“ tipična je za ilustraciju pogana (vidi Matej 15:22–28). Čak i izraz "ležao je pred njegovim vratima" podsjeća na uobičajenu frazu koju su Židovi koristili za opis pogana obraćenih na židovstvo („prozelit pred vratima“). Ovaj Eleazar također mora da je imao neke veze sa službom upravitelja budući da Isus iznosi ovu usporedbu kako bi dodatno objasnio što znači biti istinski upravitelj.
U povijesnom dijelu Biblije postoji samo jedan Eleazar (Eliezer) koji se uklapa u ovaj opis: u bliskom je odnosu s Abrahamom, poganin je (etnički ne pripada Abrahamovom rodu) i upravitelj je. To je Eleazar iz Damaska, glavni Abrahamov sluga.
"A Abram reče: „Gospode, Gospode, što mi možeš dati, kad sam bez djece, i onaj koji će biti nasljednik moje kuće, nije li Eliezer iz Damaska? Gle nisi mi dao potomstva; i evo, rob rođen u mojoj kući, bit će moj nasljednik.“( Postanak 15:2–3)
Još davno se u nekim biblijskim komentarima pojavila ideja da Lazar iz usporedbe predstavlja Abrahamovog slugu Eleazara (Geiger, JuJ Zejtschr., 1868, str. 196.), no iz nekog razloga malo današnjih komentatora uzima za ozbiljno ovu identifikaciju. Ali jednom kad uspostavimo ovu jednostavnu poveznicu, ona baca na priču neopisivo jarko svjetlo koje nam pomaže da ispravno protumačimo njezino značenje.
Lazar iz usporedbe, dakle, predstavlja Abrahamovog vjernog slugu (upravitelja) Eleazara. A on je doista bio vjerni upravitelj Abrahamovih dobara! Iako je bio Abrahamov zakonski nasljednik, s pravom da naslijedi sve što je Abraham posjedovao (Postanak 15:3), Eleazar je prihvatio zadatak koji mu je Abraham povjerio, a koji je rezultirao njegovim vlastitim razbaštinjenjem. No vidimo u Bibliji da ga je Eleazar izvršio vjerno i besprijekorno.
"Abraham reče svom najstarijem sluzi u svom domaćinstvu, koji je upravljao svim što je imao: „Stavi svoju ruku pod moje stegno i zakuni mi se Gospodom, Bogom neba i Bogom zemlje, da nećeš uzeti mojem sinu ženu od kćeri Kanaanaca među kojima boravim." (Postanak 24:2–3)
Eleazar je postupio upravo onako kako je Abraham zatražio, iako je znao da će ispunjenje tog zadatka za njega osobno značiti gubitak prava na išta od Abrahamove baštine, sada i ubuduće! Svakim korakom prema sjeveru, kuda se uputio potražiti ženu za Izaka, Eleazar je bio korak dalje od vlastitog nasljedstva! I bio je u potpunosti svjestan te činjenice, što vidimo i iz onoga što je rekao Labanu, Rebekinu bratu: „"I Sara, žena mog gospodara [Abrahama], rodila mu je sina, u njegovoj starosti i on mu je dao sve što posjeduje (Izaku)“ (Postanak 24:36). Za Eleazara ništa nije ostalo! Njegova vjernost Abrahamu dovela je do toga da je sam ostao bez baštine, tj. bez svih obećanja i blagoslova koje je Bog dao Abrahamu. Oni su pripali Izaku i njegovoj budućoj obitelji. Abrahamovo nasljedstvo uključivalo je bogatstvo, moć, prestiž, kraljevstvo, svećeništvo, zemlju Kanaan kao „vječni“ posjed. A Eleazar je bio doslovno „izbačen“ iz nasljedstva. On i njegovo potomstvo nisu naslijediti ništa. Zato se Lazara i naziva „siromašnim“ (u engl. doslovno „prosjakom“), budući da je u potpunosti ostao bez zemaljskog bogatstva.
Tko je bogataš iz usporedbe?
Bogataš je stvarni Abrahamov potomak, „sin“. Isus navodi da je bogataš zvao Abrahama svojim „ocem“ (Luka 16:24) i Abraham ga je priznavao za sina (stih 25.) Takvo sinovstvo činilo je bogataša zakonskim nasljednikom svega što je pripadalo Abrahamu. Doista, bogataš je posjedovao sva fizička obilježja blagoslova obećanih Abrahamovom sjemenu. Nosio je grimiz, simbol kraljevske vlasti, znak da mu je pripadalo Davidovo tj. Mesijino kraljevstvo. Odijevao se u lan, koji simbolizira svećeništvo i pokazuje da mu pripadaju Bogom određeni svećenici i Hram. Tko je taj bogataš koji je za svoga zemaljskoga života posjedovao ove blagoslove?
Izraelsko pleme kojemu je na kraju pripalo u posjed i kraljevstvo i svećeništvo, pleme koje je postalo predstavnikom svih obećanja danih Abrahamu, bilo je Judino pleme. U to nema ni najmanje sumnje ako analiziramo cijelu usporedbu. Juda je imao „petero braće“. Bogataš je također imao petero braće (stih 28.).
"Sinovi Lee: [1] Ruben, prvenac Jakova, [2] Šimun, [3] Levi, Juda, [4] Isakar i [5] Zebulon." (Postanak 35:23)
"Tada reče Lea: ‘…sada će moj muž stanovati kod mene, jer sam mu rodila šest sinova.“ (Postanak 30:20)
Dakle, i Juda i bogataš imali su „petero braće“. I ne samo to, imali su u svojoj sredini „Mojsija i proroke“ (stih 29.). Njima je bila dana Božja riječ (Rimljanima 3:1-2). Iako je bogatašu (Judi) pripalo nasljedstvo, tj. Abrahamovi blagoslovi (duhovni i fizički), Isus nam pokazuje da nije bio vjeran upravitelj svoga nasljedstva. Kad se dijelila istinska baština Juda se nalazio u hadu (prebivalištu mrtvih) i „u mukama“, dok se Lazar (Eleazar, vjerni sluga) nalazio u Abrahamovom krilu. Bio je primljen u „vječne stanove“ (stih 9).
"Velika provalija"
U usporedbi se kaže da je "velika provalija" (ponor, bezdan) postavljena između položaja na kojem se nalaze Abraham i Eleazar i onoga na kojem se nalazi bogataš (Juda). Što je ta provalija zapravo? Grčka riječ upućuje na duboki klanac, u stvari duboki kanjon sa strmim stijenama s obje strane, vrlo udaljenima jedna od druge (stih 23). "…postavljena je između nas i vas velika provalija, da oni koji bi htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, niti oni koji bi htjeli odande prijeći k nama." (stih 26). Zamijetite riječ „prijeći“. Na svim drugim mjestima u Novom zavjetu ona se upotrebljava za označavanje prijelaza preko vode. A grčka predodžba o boravištu mrtvih obično uključuje neku vrstu vodene barijere koja dijeli mrtve pravednike od mrtvih grešnika, bila to rijeka ili more. Isto nalazimo i u židovskom poimanju boravišta mrtvih, međusobno odvojenih „ponorom, vodom i svjetlošću odozgo“ (knjiga Enoha, poglavlje 22.).Također je uobičajeno za klance opisane u grčkoj literaturi da se na njihovoj najnižoj točci nalazi voda.
Pogledajmo sada kanjon iz perspektive obećane zemlje. Samo je jedna moguća lokacija koja točno odgovara značenju grčke riječi. To je veliki tektonski jarak koji se proteže između brdskog kraja koji pripada Efraimovom plemenu i kojim protječe rijeka Jordan i brdskih predjela s druge straneJordana (Transjordanija). Ta linija dio je najvećeg i najdubljeg tektonskog jarka na zemlji. Pogled na njega je zaista spektakularan; sa obje strane uzdižu se impresivne stijene, nakon njih protežu se pustinje, a dolje u sredini meandrira rijeka Jordan.
Sad kad smo identificirali „veliku provaliju“ kao veliki tektonski jarak (u geografiji ga obično nalazimo pod nazivom sirijsko-jordanski tektonski jarak) pred nama se otvara prekrasna simbolika koju su tadašnji Židovi jako dobro razumjeli i koristili u svojim alegorijskim pričama toga vremena. Točno u sredini „provalije“ je rijeka Jordan koja je razdvajala zemlju obećanja, danu u posjed Abrahamu i njegovom sjemenu, od teritorija poganskih naroda. Zapadna obala rijeke Jordan predstavljala je ono što se u Bibliji smatralo prvobitnom Obećanom zemljom. Anđeo je rekao Jošui: "Skini obuću sa svojih nogu, jer je mjesto gdje stojiš sveto.“ I Jošua učini tako.“ (Jošua 5:15). Kad su se Izraelci konačno spustili niz kanjon, došli do Jordana te prešli preko njega, smatrali su da su stigli u zemlju obećanu Abrahamu i njegovom sjemenu!
Ulazak u zemlju Kanaan (na zapadnoj obali Jordana) također je simbolički predstavljao konačno duhovno spasenje. Autor poslanice Hebrejima prepoznaje da je prelazak Izraelaca preko Jordana pod vodstvom Jošue (i zauzimanje obećane zemlje) tipska slika kršćana koji dobivaju svoj konačni „odmor“ u Božjem kraljevstvu (Hebrejima 3:1–4:11). Odjek tog simbolizma nalazimo i u duhovnosti američkih crnaca koja često koristi temu prelaska rijeke Jordan i ulaska u zemlju Kanaan.
Podsjetimo se da se bogataš iz usporedbe nalazi u plamenu suda (stih 24). U tom istom tektonskom jarku nekada su se nalazili upravo gradovi Sodoma i Gomora koji „stoje kao primjer, podnoseći kaznu vječne vatre.“ (Judina poslanica 7).
"…pretvorio u pepeo gradove Sodomu i Gomoru i osudio ih na propast i postavio kao primjer onima koji bi bezbožno živjeli.“ (2 Petrova 2:6)
Kada shvatimo alegoriju, pouka Isusove usporedbe postaje jednostavna i vrlo poučna. Tema njegove priče je vjerno upravljanje. Iako je Eleazar (Lazar), Abrahamov vjerni upravitelj, ostao bez zemaljske nagrade, kasnije (nakon smrti, kada dođe istinska baština) našao se u Abrahamovom naručju. No glavni predstavnik Abrahamovih tjelesnih potomaka, Juda, duhovni vođa svih izraelskih plemena, što se tiče istinske baštine ostaje istočno od Kanaana, na drugoj strani. Iako je u tijelu baštinio sve fizičke blagoslove, nakon smrti nije mogao prijeći duhovni Jordan i preuzeti Abrahamovo nasljedstvo.
Kao ni Mojsije, kojemu zbog buntovništa (tj. zbog toga što nije pred narodom prikazao Boga u istinitom svjetlu, op. pr.) nije bilo dozvoljeno prijeći „veliku provaliju“ i ući u obećanu zemlju u kojoj teku med i mlijeko. I zaista, Judi su pripadali kraljevstvo, svećeništvo, božanski nadahnute knjige, proroci i ostali neizrečeni blagoslovi, ali nije mu bilo dozvoljeno da uživa u budućim istinskim duhovnim blagoslovima jer se kao sin pokazao nevjeran odbacujući poruku o spasenju koju je nudio Božji vlastiti Sin. Isus je rekao: „Neće povjerovati čak ni da tko ustane od mrtvih“. (Luka 16:31).
Zaključak
Jedino evanđelje u kojem se pojavljuje usporedba o bogatašu i Lazaru je Lukino evanđelje. Luka je bio suputnik apostola Pavla, apostola poslanog poganima. Ono pokazuje specifičnu poruku da su i pogani baštinici Abrahamova obećanja ako su vjerni kao Eleazar. Pa ipak, Pavao ne želi da se pogani uzvisuju zbog svog novostečenog položaja pred Bogom.
"Dakle što sada? Ono što Izrael traži, to nije postigao… Bog im je dao duha pospanosti, oči da ne vide, i uši da ne čuju, sve do današnjeg dana.“ (Rimljanima 11:7-8)
Ali „da li su se spotakli da padnu? To nikako.. (stih 11.) „Ako je njihov pad bogatstvo za svijet, i njihov gubitak bogatstvo narodima /poganima, kao Eleazar/, koliko više njihova punina!“ (stihovi 12-13)
Jednoga dana, prema Pavlovim riječima,"sav će Izrael biti spašen" (stih 26). Bog će pokazati svoju milost tjelesnim Abrahamovim potomcima, kao što ju ima prema vjernim nežidovskim upraviteljima. Sve ovo zorno pokazuje da su had, muke, Abrahamovo krilo, grimiz, lan, velika provalija, pa čak i Lazar i bogataš, simboličke slike, a ne stvarne osobe. U konačnici, priča je usporedba.
Pregled simbola
1. Lazar iz usporedbe je Eleazar, Abrahamov sluga tj. upravitelj (Postanak 15:2).
2. On je bio poganin iz Damaska ("obraćenik na vratima") koji je "jeo mrvice“.
3. Ostao je bez nasljedstva svoga gospodara (i time postao „prosjak“), no ostao je vjeran Bogu i Abrahamu.
4. Po završetku svog zemaljskog života Eleazar je primio Abrahamovu baštinu (nalazio se u Abrahamovom krilu), u „vječnim stanovima“.
5. Bogataš iz usporedbe je Juda, Jakovljev sin. Juda je imao petero braće (baš kao bogataš).
6. Bogataš je bio Abrahamov sin (direktni potomak), dok Eleazar (Lazar) to nije bio!
7. Bogataš (Juda) je imao kraljevstvo (purpur, grimiz) i svećeništvo (lan).
8. Iako je Juda trebao predstavljati Boga na zemlji, nije bio istinski sluga (upravitelj) Abrahamovih blagoslova.
9. Iako su Juda i njegova braća blagoslovljeni Božjom riječju (starim zavjetom) ne prepoznaju (ne priznaju) onoga tko je uskrsnuo od mrtvih (Krista).
10. „Velika provalija“ je veliki jordanski tektonski jarak, granična crta između zemlje pogana i zemlje obećanja (Abrahamove baštine). Prelazak Jordana tipična je slika koju su Židovi prepoznavali kao simbol spasenja.
Jednom kad prepoznamo sve te elemente, cijela priča dolazi „na mjesto“ i prepoznajemo jednostavnu, ali duboku Kristovu pouku koja pokazuje da su obećani fizički blagoslovi (iako vrlo vrijedni), drugorazredni s obzirom na otkupljenje koje svatko, bio židov ili ne, ima u Isusu Kristu.
==================
Jevreji su imali kult Avrama i čak gajili nadu da on može da posreduje u njihovom spasenju. U jevrejskoj apokrifnoj knjizi "Testament Avramov" čitamo kako Bog neke duše kažnjava smrću a druge šalje u raj samo na osnovu Avramove molitve. Ovo je insert iz pomenute knjige koji otkriva kakvu moć su Jevreji pridavali Avramu:
"I Avram reče anđelu, "Gde je duša koju si držao u sredini?" I andjeo reče "Ona je spasena kroz tvoju pravednu molitvu i gle, andjeo koji nosi svetlost uze je i odnese je gore u Raj!´" (Testament Avramov 14,7-8)
Kao odgovor na ovu zabludu, Isus Hristos priča priču o bogatašu i Lazaru, priču o bogatašu koji se muči u paklu zbog svojih greha i siromašnom Lazaru koji je u Avramovom naručju. U toj priči Isus se obračunava sa lažnom nadom da se nepravedni mogu spasti posle smrti i zato u ovoj priči ispravlja Avramove reči, stavljajući mu u usta izjave koje osporavaju nadu uskogrudog bogataša da ode u raj:
"Sinko! Opomeni se da si ti primio dobra svoja u životu svom, i Lazar opet zla; a sad se on teši, a ti se mučiš. I preko svega toga postavljena je među nama i vama velika propast, da ovi koji bi hteli odovud k vama preći, ne mogu, niti oni otuda k nama da prelaze." (Luka 16, 25-26)
Dakle, ovim rečima je osporena svaka mogićnost da neko iz tobožnjeg čistilišta ili možda pakla, ode u raj, ili drugim rečima osporena je uvražena zabluda da posle smrti čovek može da se spase, ako za se života nije pokajao za svoje grehe i pomirio sa Bogom.
U nastavku priče bogataš upućuje molitvu Avramu da neko iz mrtvih dođe i da posvedoči njegovoj braći da bi izbegli mučenje u paklu.
"Tada reče: Molim te dakle, oče, da ga pošalješ kući oca mog, jer imam pet braće: neka im posvedoči da ne bi i oni došli na ovo mesto mučenja."
Kako su danas mnogi zainteresovani da svoju veru provere i utvrde natprirodnim iskustvom koje će im pružiti saznanja o dešavanjima na onom svetu, obratimo pažnju na Avramov odgovor:
"Reče mu Avraam: Oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju. A on reče: Ne, oče Avraame! Nego ako im dođe ko iz mrtvih pokajaće se. A Avraam reče mu: Ako ne slušaju Mojsija i proroka, da ko i iz mrtvih ustane neće verovati." (Luka 16,28-31)
Dakle, ako neko iz mrtvih dođe, i ispovedi kakve muke čekaju nepravednike zbog njihovih greha, to tim ljudima neće pomoći da se pokaju, ako se već nisu pokajali zahvaljujući saznanjima koja su im otkrivena kroz Mojsija i proroke, a to znači kroz učenje Svetog pisma.
Koliko često mi danas čujemo za iskustva ljudi koji su bili proglašeni klinički mrtvima i kada su ustali iz mrtvih pričom o mukama u paklu motivišu i vernike i nevernike na religioznu vernost?!
Kakva je vrednost te vere koja nije utemeljena na poznanju Božjeg karaktera ljubavi na osnovu Svetog pisma, već je utemeljena na fanatizmu iz straha? Nikakvu vrednost nema jer je iznuđena čudima i zato licemerna! Ni mi ne možemo da cenimo ljubaznost neke osobe prema nama koja je iznuđena, već samo onu koja je iskrena i dragovoljna.
Da li je Isus mogao da ceni onu veru u Njega i Njegovo vaskrsenje koja je bila iznudjena Njegovom ličnom pojavom posle vaskrsenja pred Njegovim učenicima?
U Svetom pismu čitamo kako je Isus tada uputio ukor realisti koji veruje samo u ono što vidi:
"Isus mu reče: Pošto me vide verovao si; blago onima koji ne videše i verovaše." (Jovan 20,29)
> Imenjace da li bi mogao da istumacis ovo gde Isus narodu kazuje samo u pricama da oni ne bi razumeli: Marko 4,12 ''Da očima gledaju i da ne vide, i ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.'' Zasto da ne razumeju pa zar On nije dosao upravo da svet primi svetlost?
Dokaz da su oni ipak od Isusa primili svetlost jeste u tome što su ga poslali na krst, jer da nisu razumeli ono što je propovedao, ne bi se osećali ukoreni za sopstvenu pravednost kao bezvrednu pred Bogom, i ne bi ga zbog tog ukora koji im je pružao imali potrebu da ga pošalju na krst.
Zašto je onda Isus njima često pričao u pričama a učenicima dublje objašnjavao?
Bog otkriva ljudima istinu onoliko koliko je potrebno da bi imali slobodu izbora, a ne toliko da bi slobodu izbora izgubili.
Ako im istinu ne bi otkrio, oni ne bi mogli biti odgovorni za svoje postupke jer ne bi imali slobodu da odbace greh i izaberu dobro. Svetlost istine okriva razliku izmedju dobra i zla i tako donosi slobodu izbora ali i odgovornost.
Velika svetlost istine, znači i veliku odgovornost.
Ali prevelika svetlost istine, ne bi darovala ljudima slobodu izbora, već bi im je oduzela, jer bi onda ljudi bili primorani da prihvate istinu, je zato što je iskreno žele, već zato što ne mogu drugačije, jer im je veoma jasno predstavljena da ne mogu da je odbace.
Zato Bog daje veću svetlost istine onima koji po njoj žive koliko je razumeju, a onima koji je ne žive, ne otkriva veću svetlost, jer bi tada bili primorani na poslušnost istini, iako to ne žele. Onima koji ne žive svetlost koju imaju, Bog ne daje mnogo veću svetlost jer ne želi da im omete slobodu izbora. Zato je farisejima otkrivao svetlost u manjoj meri nego svojim učenicima.
Još jedan razlog govorenja u pričama jeste zajedničko objašnjenje i zašto su proročanstva data Božjem narodu kroz razne simbole (zver, vavilon). Da je Isus sve otvoreno govorio pred onima koji istinu ne žele, oni bi zloupotrebili njegove reči i poslali bi na krst pre svršetka perioda od tri i po godine, kada svoje delo još nije završio, isto kao što bi samo Sveto pismo bilo uništeno od katolika kada bi u njemu bilo otvoreno napisano da je papa zver iz Otkrivenja.
Svako ko je bio iskren od fariseja, mogao je da u Isusovim rečima, svetlošću Svetoga Duha prepozna smisao Njegovih reči, a ko nije bio iskren, ni ne treba da je prepozna kada to ne želi. Svako ko je danas iskren, on će Svetim Duhom prepoznati istinu u simbolima koji se koriste da se predstave istorijski dogadjaji u Otkrivenju.
Možda je jasniji red stihova iz Mateja gde jasni Isus kaže da oni sami svoje srce kamene:
13:11 A On odgovarajući reče im: Vama je dano da znate tajne carstva nebeskog, a njima nije dano.
13:12 Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
13:13 Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumeju.
13:14 I zbiva se na njima proroštvo Isaijino, koje govori: Ušima ćete čuti, i nećete razumeti; i očima ćete gledati, i nećete videti.
13:15 Jer je odrvenilo srce ovih ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumeju, i ne obrate se da ih iscelim.
13:16 A blago vašim očima što vide, i ušima vašim što čuju.
|
