Prvo poglavlje
ŽIDOV IZ GALILEJE
Zvao se Yeshua i njemu se vjerojatno to ime sviđalo. Prema popularnoj
etimologiji, ime znači Bog spašava. Dao mu ga je njegov otac na dan
obrezanja. Bilo je to toliko često ime u ono vrijeme da je bilo potrebno
dodati još nešto da bi se osoba posve identificirala. U njegovom selu
ljudi su ga zvali Yeshua bar Yosef, Isus, sin Josipa. U drugim
dijelovima zemlje govorili su Yoshua ha-notsri, Isus iz Nazareta. U
Galileji tridesetih godina prvo što je bilo važno znati o nekoj osobi
jest: odakle je? Kojoj porodici pripada? Ako se zna iz kojega sela
dolazi i iz koje je porodične skupine, već se moglo znati mnogo o
njegovoj osobi.
Za ljude koji su se susretali s njim, Isus je bio Galilejac. Nije bio iz
Judeje, niti se rodio u dijaspori, u nekoj od židovskih naseobina koje
je Carstvo osnovalo. Potjecao je iz Nazareta, ne iz Tiberijade; bio je
iz jednog nepoznatog sela, a ne iz svetog grada Jeruzalema. Svi su znali
da je sin obrtnika, a ne nekog skupljača poreza ili pismoznanca. Možemo
li saznati što je značilo tridesetih godina biti Židovom iz Galileje?
Pod Rimskim Carstvom
Isus nije imao prilike da ih upozna izbliza - ni car August niti
Tiberije nisu kročili u njegovu malu zemlju, podvrgnutu Rimskom Carstvu
od vremena kad je general Pompej ušao u Jeruzalem u proljeće 63. godine
prije Krista. Pa ipak, čuo je kako se govori o njima, a mogao je i
vidjeti njihov lik ugraviran na nekim novčićima. Isus je veoma dobro
znao da vladaju svijetom i da su bili gospodari Galileje. Mogao je to
provjeriti malo bolje kad je imao oko dvadeset i četiri godine. Antipa,
tetrarh Galileje, vazal Rima, izgradio je jedan novi grad na obalama
svog omiljenog Genezaretskog jezera i pretvorio ga u glavni grad
Galileje. Njegovo ime je sve govorilo. Antipa ga je nazvao Tiberijada u
čast Tiberija, novog cara koji je upravo naslijedio Oktavija Augusta.
Galilejci su morali znati tko je njihov vrhovni gospodar.
Tijekom više od šezdeset godina nitko se nije mogao suprotstaviti
Rimskom Carstvu. Oktavije i Tiberije dominirali su na političkoj sceni
bez velikih nemira. Tridesetak legija, svaka sa po pet tisuća ljudi,
plus ostale pomoćne trupe, osiguravalo je apsolutnu kontrolu nad
ogromnim područjem, koje se širilo od Španije i Galije do Mezopotamije;
od granica na Rajni, Dunavu i Mrtvom moru do Egipta i sjevera Afrike.
Bez zemljopisnog znanja, bez dostupnosti bilo kakve zemljopisne karte
ili barem vijesti o onome što se dešavalo izvan Galileje, Isus nije
mogao ni slutiti iz Nazareta o moći toga Carstva u koje je bila umetnuta
njegova mala zemlja.
Ovaj ogromni teritorij nije bio jako naseljen. Početkom prvog stoljeća
moglo se raditi o pedeset milijuna. Isus je bio jedan više. Stanovništvo
se koncentriralo prije svega u velikim gradovima, izgrađenim gotovo
uvijek na obalama Mediterana, uz obale velikih rijeka ili na zaštićenim
mjestima najplodnijih ravnica. Dva su se grada isticala ispred svih
drugih. Bez sumnje su ih najviše spominjali među Židovima Palestine:
Rim, veliki glavni grad, sa milijun stanovnika, kamo je trebalo ići da
bi se pred carem razriješili ozbiljniji konflikti, i Aleksandrija sa
više od pola milijuna žitelja, gdje je postojala važna naseobina Židova,
koji su povremeno putovali do Jeruzalema. Unutar ovog ogromnog Carstva,
Isus nije ništa više od jednog beznačajnog Galilejca, bez rimskog
državljanstva, pripadnik podjarmljenog naroda.
Gradovi su, da tako kažemo, nervni sustav Carstva. U njima se
koncentrira vojna i politička vlast, kultura i administracija. Tu žive,
općenito, vladajuće klase, veliki posjednici i oni koji su posjedovali
rimsko državljanstvo. Ovi gradovi sačinjavaju neku vrstu arhipelaga
usred manje naseljenih područja, gdje živi neobrazovano stanovništvo
koje pripada raznim pokorenim narodima. Otuda važnost rimskih popločanih
putova koji su olakšavali transport i komunikaciju između gradova, ali i
dozvoljavali brzo premještanje legija. Galileja je bila ključna točka u
sustavu komercijalnih putova i ruta Bliskog Istoka, jer je omogućavala
komunikaciju između pustinjskih naroda i naroda uz more. U Nazaretu,
Isus je živio praktično daleko od velikih putova. Tek kad je došao u
Kafarnaum, važno selo na sjeveroistoku Galilejskog jezera, mogao je
upoznati via maris ili morski put, veliku komercijalnu rutu koja je,
polazeći od Eufrata, prelazila Siriju, stizala do Damaska i spuštala se
do Galileje, da bi presjekla zemlju dijagonalno i nastavila kasnije
prema Egiptu. Isus se nikada nije upustio u avanturu carskih putova.
Njegove su noge tabanale samo stazama Galileje i putovima koji su vodili
prema svetom gradu Jeruzalemu.
Da bi se olakšalo upravljanje i kontrola takvog ogromnog teritorija, Rim
je podijelio Carstvo na provincije kojima je upravljao guverner
(upravitelj), zadužen da održava mir, nadzire skupljanje poreza i dijeli
pravdu. Zbog toga, kad je – koristeći unutrašnje borbe koje su izbile
među židovskim guvernerima – Pompej intervenirao u Palestini, prvo što
je učinio bilo je da preuredi regiju i stavi je pod kontrolu Carstva.
Rim je tako okončao neovisnost koju su Židovi uživali punih osamdeset
godina zahvaljujući pobuni Makabejaca. Galileja, jednako kao i Judeja,
sada je pripala rimskoj provinciji Siriji. Bilo je to 63. godine prije
Krista.
Židovi Palestine povećali su spiskove podjarmljenih gradova i mjesta
koje je Rim sad počeo upisivati na spomenicima kao gradove Carstva. Kad
je neki narod bio pobijeđen nakon žestokog ratnog pohoda, pobjeda se
proslavljala na osobito svečan način. Pobjednički general predvodio je
građansko-vojnu povorku koja je išla ulicama Rima. Žitelji su sad mogli
razmišljati ne samo o bogatom ratnom plijenu, nego i o poraženim
kraljevima i vojskovođama koji su prolazili ulicama u lancima, da bi
poslije bili ritualno usmrćeni. Trebalo je da se očigledno vidi vojna
moć pobjednika i ponižavajući slom pobijeđenih. Slava ovih pobjeda
kasnije je ovjekovječena natpisima na zgradama, na novcu, u literaturi,
na spomenicima i, nadasve, na trijumfalim lukovima koji su se podizali
diljem cijelog Carstva.
Podjarmljeni narodi nisu smjeli zaboraviti da su potpali pod Rimsko
Carstvo. Kip cara, podignut uporedo s kipovima tradicionalnih bogova,
svakog je posjećao na to. Njegova nazočnost u hramovima i na javnim
prostorima gradova pozivala je narode da služe njegovu kultu kao svom
istinskom gospodaru. Međutim, bez sumnje, najučinkovitije sredstvo da ih
se održi u podjarmljenosti bio je da se koriste kažnjavanje i teror.
Rim sebi nije dopuštao ni najmanji znak slabosti u suočenju sa ustancima
ili pobunom. Legije su mogle kasniti manje ili više, ali su uvijek
stizale. Praksa raspinjanja na križ, masovnog odrubljivanja glava,
odvođenja u roblje, paljenja sela i masakriranja gradova nije imala
nikakvu drugu svrhu nego da se zaplaši narode. Bio je to najbolji način
da se postigne održavanje poretka odnosno lojalnost naroda.
Veličanstvena i mračna uspomena na Heroda
Palestina nije nikada bila okupirana od rimskih vojnika. Nije to bio njihov način postupanja.
Kad bi se jednom uspostavila kontrola nad teritorijem, legije su se
ponovno povlačile u Siriju, gdje su bile stacionirane na strateškim
točkama. Palestina je zauzimala mjesto od vitalne važnosti, jer se
nalazila između Sirije, ulaznim vratima prema bogatstvima Male Azije, i
Egipta, jedne od najvažnijih žitnica koje su snabdijevale Rim. Nazočnost
legija je bila potrebna da bi se ovo područje obranilo od invazije
Parta koji su, s druge strane Eufrata, bili jedina vojna prijetnja
Carstvu. Što se ostalog tiče, Rim je nastavio u Palestini svoj običaj da
ne okupira podjarmljene teritorije, već da njima upravlja putem
suverena, po mogućnosti domaćih, koji su obnašali svoju vlast kao vazali
ili klijenti cara. Oni su bili ti koji su, u njegovo ime, izravno
kontrolirali stanovništvo, ponekad na brutalan način.
Herod Veliki bio je bez sumnje najokrutniji. Isus ga nije upoznao, pošto
se rodio malo prije njegove smrti, kada je, u dobi od blizu sedamdeset
godina, još uvijek bio pod opsesijom straha od urote. Puno godina prije
toga bio je već učvrstio svoju vlast, naređujući ubojstvo svih
pripadnika svog vlastitog porodičnog kruga koji su mogli predstavljati
bilo kakvu opasnost za njegovu suverenu vlast. Jednog za drugim, naredio
je nestanak prvo svog rođaka Aristobula, koji je udavljen u nekom
bazenu u Jerihonu, zatim svoje supruge Marijamne koju je optužio za
preljub, svoje šogorice Aleksandre i drugih. Na kraju svog života i
dalje je bio isti. Tri godine prije svoje smrti dao je udaviti svoje
sinove Aleksandra i Aristobula, legitimne nasljednike prijestolja.
Kasnije, izluđen od straha, ali računajući uvijek s blagonaklonošću cara
Augusta, naredio je da se ubije njegov sin Herod Antipater. Pet dana
poslije Herod je umro u svojoj palači u Jerihonu. Isus je imao dvije ili
tri godine i tek počinjao praviti svoje prve korake oko kuće u
Nazaretu.
Čovjek kao Herod bio je idealan za kontrolu nad Palestinom i Rim je to
znao. Zbog toga je u jesen 40. godine prije Krista rimski Senat odbacio
sve druge opcije i proglasio ga kraljem saveznikom i prijateljem naroda
rimskog. Herodu su ipak trebale tri godine da uspostavi kontrolu nad
svojom kraljevinom, ali je 37. godine prije Krista uspio zauzeti
Jeruzalem, uz pomoć rimske vojske. Nikad nije postao kraljem koji bi
bio omiljen u židovskom narodu. Kao sina bogate idumejske obitelji,
uvijek su ga smatrali strancem uljezom u službi rimskih interesa. Za
Carstvo je, međutim, bio idealni vazal koji je osiguravao dva glavna
cilja: održavati stabilnu regiju između Sirije i Egipta i izvući
maksimalni prihod iz tih zemalja, putem krutog poreskog sustava. Uvjeti
Rima bili su jasni i konkretni: Herod je morao braniti svoje granice,
osobito prema Arapima i Partima na istoku; nije smio dopustiti nikakav
revolt ili ustanak na svom teritoriju; najzad, kao kralj saveznik morao
je surađivati sa svojom vojskom u bilo kakvoj akciji koju bi Rim želio
poduzeti u okolnim zemljama.
Herod je uvijek bio veliki realist. Znao je da je njegova prva dužnost
da kontrolira teritorij izbjegavajući svaki ustanak ili subverziju. Zbog
toga je podigao mrežu utvrda i palača, gdje je postavio svoje trupe. U
Galileji je okupirao Seforu i pretvorio je u snažan grad i glavni
administrativni centar u regiji. Zaokupljen obranom granica, izgradio je
utvrdu Herodion kod Belena, Maqueronte istočno od Mrtvog mora i Masadu
na jugu. U Jeruzalemu je podigao toranj Antoniju za kontrolu područja
Hrama, osobito u vrijeme svečanosti Pashe. Herod je na taj način podizao
monumentalnu i grandioznu kraljevinu. Znao je na zadivljujući način
kombinirati sigurnost, luksuz i raskošan život. Njegova palača na
terasama Masade, kompleks gotovo neosvojivog Herodiona ili kraljevska
rezidencija u ograđenoj oazi Jerihona bili su predmet zavisti cijelog
Carstva. Pa ipak, tek su izgradnja Cezareje na moru i podizanje hrama u
Jeruzalemu potvrdili Heroda kao jednog od velikih graditelja antičkog
svijeta.
Herod nije nikad zaboravio kome sve to duguje. Redovito je slao predivne
poklone imperatoru i drugim članovima carske familije. Svakih pet
godina organizirao je u Cezareji atletske igre u čast cara. I, nadasve,
gajio je više od bilo koga kult cara. Podizao je u njegovu čast hramove i
posvećivao mu čitave gradove. U Samariji je restaurirao stari glavni
grad i nazvao ga Sebaste, što je grčki prijevod Augustovog imena.
Izgradio je u Jeruzalemu teatar i amfiteatar, koje je ukrasio natpisima
koji su veličali cara i trofejima koji su podsjećali na njegove
vlastite vojne pobjede. Međutim, bez sumnje, najsmjeliji i
najgrandiozniji projekt bio je izgradnja Cezareje na moru. Njena luka
olakšavala je dolazak rimskih legija morskim putem i u isto vrijeme
transport pšenice, vina i maslinova ulja prema Rimu. Novi je grad
slikovito predstavljao veličinu, moć i bogatstvo Heroda, ali i njegove
nesalomljive podložnosti Rimu. Fasade njegove palače, podovi u mozaiku,
fresko slike, obilna upotreba mramora ili staze za šetnju omeđene
stupovima, sugerirali su Rim u minijaturi. Putnici koji su stizali
brodom ili kopnom mogli su iz daljine ugledati ogromni hram, gdje su se
uzdizale dvije gigantske statue imperatora Augusta i božice Rima, koje
su dominirale gradom. Očišćeni bijeli kamen koji je pokrivao građevinu
blještao je u svjetlosti sunca zasljepljujući čitav grad. Trebalo je
educirati narod da obožava svog gospodara, cara u Rimu, koga su već
počeli nazivati Augustom, što znači Uzvišeni, ime obično rezervirano za
bogove.
Herod je uvijek surovo gušio bilo kakav gest pobune ili otpora protiv
njegove politike kralja vazala Rima. Jedna od najdramatičnijih epizoda
dogodila se potkraj njegova života i imala je velike reperkusije zbog
simboličke težine zbivanja. Radovi su na hramu već bili dobro poodmakli.
Pred iznenađenim očima stanovnika Jeruzalema rađala se grandiozna
građevina u helensko-rimskom stilu. Već su mogli zamišljati impozantni
kraljevski portiko, ukrašen stupovima od bijelog mramora, u korintskom
stilu. Sve je to proračunato radio Herod. U isto vrijeme dok se nastojao
svidjeti židovskom narodu podižući hram njegovom Bogu, pokazivao je
pred cijelim svijetom svoju vlastitu veličinu. Ali Herod je želio da
osim toga jasno pokaže gdje je ležala vrhovna vlast. Zbog toga je
naložio da se iznad velikih ulaznih vrata postavi zlatni orao, koji je
simbolizirao moć Rima. Malo je stvari koje bi mogle biti više
ponižavajuće za Židove od toga da moraju proći ispod imperijalnog orla
da bi ušli u kuću Božju. Juda i Matija, dva ugledna učitelja zakona,
vjerojatno farizeji, potakli su svoje učenike da ga dograbe i sruše.
Herod je brzo djelovao. Uhitio je četrdeset mladića, počinitelja djela,
zajedno s njihovim učiteljima, i naredio da budu živi spaljeni. Zločin
se pamtio i komerirao i poslije Herodove smrti, pa je pored ulaza u hram
održavano oplakivanje četrdeset i dva mučenika. Isus je vjerojatno čuo,
kad bi se približio hramu u Jeruzalemu, kako se o njima govori.
Kad je Herod umro, provalio je bijes zatomljivan kroz mnoge godine i
došlo je do nemira i ustanaka u raznim dijelovima Palestine. U Jerihonu,
jedan od njegovih robova, koji se zvao Šimun, iskoristio je konfuziju
trenutka, pa je, okruživši se skupinom od nekoliko ljudi, opljačkao
kraljevsku palaču i zapalio je. Vjerojatno se tih istih dana dogodilo da
se pastir Atronges suprotstavio, u blizini Emausa, Herodovim vojnicima
koji su prenosili žito i oružje. Najozbiljnija epizoda dogodila se u
Sefori, gdje se jedan sin Ezekije, ranijeg vođe razbojnika, koji se
zvao Juda, stavio na čelo jedne skupine očajnih ljudi, zauzeo grad i
opljačkao kraljevsku palaču, došavši tako u posjed oružja i trgovačke
robe koja je tamo bila pohranjena.
Reagiranje Rima nije trebalo dugo čekati. Kvintilio Varo, guverner
Sirije, stavio je pod svoju komandu dvije legije, kompletirao ih sa
četiri puka konjice, regrutirao i druge pomoćne trupe vazala sa tog
područja – ne manje od dvadeset tisuća ljudi ukupno – i uputio se prema
Palestini da zemlju dovede pod kontrolu. Varo je marširao pravo prema
Jeruzalemu i njegovoj okolici, da bi zagospodario glavnim gradom i
spriječio bilo kakav pokušaj opkoljavanja. Njegove akcije bile su
razorne, poslao je u roblje veliki broj Židova, a najžešće pobunjenike
je bez milosti dao razapeti na križ.
Josip Flavije kaže da ih je ukupno bilo oko dvije tisuće. U međuvremenu,
poslao je Gaja u Galileju, da uguši glavno žarište pobune. Ovaj je to
učinio na brutalan način, ne nailazeći gotovo ni na kakav otpor. Zauzeo
je grad Seforu i zapalio ga. Zatim je zastrašio seljake paleći nekoliko
sela u okolini i odveo sa sobom veliki broj stanovnika tog kraja u
roblje.
Isus je imao u to vrijeme tri ili četiri godine i živio je u selu
Nazaretu, koje se nalazi samo pet kilometara od Sefore. Ne znamo ništa o
tome što je mogla doživjeti njegova porodica. Možemo biti sigurni da je
brutalna intervencija Rima zapamćena za dugo vrijeme. Ove se stvari ne
zaboravljaju lako među seljacima malih sela. Veoma je vjerojatno da je
Isus uzdrhtala srca slušao još u djetinjstvu o ovim stvarima. Znao je
vrlo dobro o čemu govori kad je kasnije opisivao Rimljane kao šefove
nacija koji vladaju narodima kao apsolutni gospodari i ugnjetavaju ih
zahvaljujući svojoj moći.
Nakon smrti Heroda u 4. godini prije Krista situacija se nije puno
izmijenila. Njegovi sinovi osporili su testament svog oca, pa je August
definitivno riješio pitanje nasljeđa na svoj način: Arhelaj će ostati u
Idumeji, Judeji i Samariji; Antipa će vladati u Galileji i Pereji,
regiji koja se prostire istočno od Jordana; Filipu je data Galaunitida,
Traconitida i Auranitida, pitome i slabo naseljene zemlje prema sjeveru i
istoku od Galileje. Nitko od njih nije imenovan kraljem. Konkretno,
Antipa je dobio naslov tetrarha, to jest suverena jedne četvrtine
kraljevstva Heroda Velikog.
Antipa je vladao Galilejom od 4. godine prije Krista do 30. godine
poslije Krista, kada ga je imperator smjenio i poslao da svoje dane
okonča kao prognanik u Galiji. Isus je bio njegov podanik kroz cijeli
svoj život. Obrazovan u Rimu, ponašao se na način svojstven tetrarhu,
carevom vazalu. Moguće je vidjeti u njemu neke crte koje su bile
karakteristične za njegova oca. Vladao je dugi niz godina, kao i on;
htio je također izgraditi svoju malu zemlju, pa je podigao uz Galilejsko
jezero glavni grad Tiberijadu, neku vrstu minijaturne Cezareje, koju je
Herod podigao na obalama Mediterana; idući stopama svog oca, nije
krzmao da ukloni kritke koje mu je iz pustinje upućivao prorok zvan Ivan
Krstitelj, naređujući bez milosti njegovo pogubljenje. Isus se
vjerojatno nikad nije osjećao sigurnim u njegovoj zemlji.
|
