Religiozni ambijent
Galileja nije bila Judeja. Sveti grad Jeruzalem je bio daleko. U tom
selu, izgubljenom među planinama, vjerski život nije se kretao oko hrama
i njegovih žrtvenika. U Nazaret nisu dolazili veliki učitelji zakona.
Sami su stanovnici nastojali očuvati vjeru u svojim domovima i na
vjerskim okupljanjima u subotu. Bila je to vjera prilično konzervativnog
i elementarnog karaktera, vjerojatno malo podložna kompliciranijim
tradicijama, ali duboko ukorijenjena u njihovim srcima. Što ih je moglo
utješiti u njihovim tvrdim životima seljaka osim vjere u svog Boga?
Iz Nazareta Isus nije mogao izbliže upoznati pluralizam koji je živio
među Židovima u to vrijeme. Samo na slučajan i nejasan način mogao je
čuti kako se govori o jeruzalemskim saducejima, o raznim skupinama
farizeja, o monasima u Qumranu ili terapeutima u Aleksandriji. Njegova
se vjera alimentirala vjerskim iskustvu koje se doživljavalo u
jednostavnom puku galilejskih sela. Nije teško ocrtati osnovna
obilježja ove religije. Stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svoga
vremena, ispovijedali su dva puta dnevno svoju vjeru u samo jednog Boga,
stvoritelja svijeta i spasitelja Izraela. U židovskoj kući, to je bilo
prvo što se činilo ujutro i posljednje uvečer. To baš i nije bio pravi
credo koji bi se recitirao, već emotivna molitva koja je pozivala
vjerujućeg Židova da živi u ljubavi sa svojim Bogom, kao sa svojim
jedinim gospodarom: Čuj Izraele, Gospodin, naš Bog, jedini je Gospodin.
Ljubit ćeš Gospodina, svog Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom,
svim svojim snagama. Ove riječi, ponavljane svakog dana nakon ustajanja i
prije lijeganja, usjekle su se veoma duboko u Isusovo srce. Kasnije će
to reći ljudima: Ova molita koju izgovaramo svakog dana podsjeća nas na
ono što je u našoj vjeri najvažnije: živimo u potpunoj ljubavi prema
Bogu.
Unatoč tome što su živjeli u tom siromašnom selu, stanovnici Nazareta
bili su svijesni da pripadaju narodu kojega Bog puno voli. Sve nacije
stvarale su paktove i saveze između sebe, da bi se obranile od
neprijatelja, ali je židovski narod živio u jednom drugom, originalnom i
iznenađujućem savezu. Između ovog jedinog Boga i Izraela postojao je
veoma poseban odnos. On je izabrao ovaj mali i nezaštićeni narod kao
nešto svoje i ustanovio s njim savez: Gospodin je bio njegov Bog
zaštitnik, a Izrael Božji narod. Biti Izraelcem značilo je pripadati
ovom izabanom narodu. Isus je to znao. Ispunjavajući ono što je bilo
propisano zakonom, njegov ga je otac Josip obrezao osam dana od njegova
rođenja. Ritual se obavio vjerojatno jednog jutra u dvorištu porodične
kuće. Takav je bio običaj u malim naseljima. Obredom obrezivanja Isus je
bio prihvaćen od svog oca kao sin, ali je u isto vrijeme bio primljen u
zajednicu Saveza.
Židovi su živjeli ponosni što mogu računati sa Torom. Sam Yahve je svom
narodu poklonio zakon, gdje je otkriveno sve što je morao ispuniti da bi
vjerno odgovorio svom Bogu. Nitko o tome nije raspravljao. Nitko to
nije smatrao teškim teretom, već poklonom koji im je pomagao da žive
životom dostojnim svog Saveza s Bogom. U Nazaretu, kao i bilo kojem
židovskom selu, cijeli je život protjecao unutar svetih uputa ovog
zakona. Iz dana u dan, Isus je učio živjeti prema velikim zapovjedima sa
Sinaja. Njegovi roditelji su ga, osim toga, učili ritualnim propisima i
društvenim i porodičnim običajima koje je propisivao zakon. Tora je sve
prožimala. Bila je znak identiteta Izraela. Ono što je razlikovalo
Židove od drugih naroda. Isus nije nikada prezreo zakon, ali će jednog
dana učiti kako živjeti s njim na jedan novi način, slušajući do dna
srce Boga Oca, koji želi kraljevati među svojim sinovima i kćerima,
tražeći za sve dostojan i sretan život.
U Nazaretu nije bilo nikakvog hrama. Stranci su ostajali presenećeni kad
bi ustanovili da Židovi nisu gradili hramove, niti su gajili kult slika
božjih. Postojalo je samo jedno mjesto na zemlji gdje se njihov Bog
mogao štovati: sveti hram u Jeruzalemu. Tamo je stanovao Bog Saveza,
usred svog naroda, na nevidljiv i misteriozan način. Tamo su hodočastili
stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svijeta, da bi slavili svog
Boga. Tamo su se svečano proslavljali židovski blagdani. Tamo se
podnosila žrtva za grijehe cijelog naroda na svečanosti pokajanja. Hram
je za Židove bio srce svijeta. U Nazaretu su to znali. Zbog toga su, za
vrijeme molitve, okretali svoj pogled prema Jeruzalemu. Isus je
vjerojatno naučio moliti tako. Kasnije, međutim, ljudi će ga vidjeti
kako se moli dižući oči prema nebu, prema jednom starom običaju koji se
još uvijek poštuje kod psalama. Za Isusa Bog je Otac neba. Nije vezan ni
za kakvo sveto mjesto. Ne pripada jednom narodu ili nekoj konkretnoj
rasi. Nije svojina ni jedne religije. Bog pripada svima.
U subotu, Nazaret bi se preobrazio. Nitko nije ranio zorom. Ljudi nisu
izlazili na polje. Žene nisu pekle kruh. Svaki rad bi bio prekinut.
Subota je bila dan odmora za cijelu porodicu. Svi su je s veseljem
očekivali. Za te ljude bio je to pravi blagdan, koji je protjecao oko
domaćeg ognjišta, a imao je jedan svoj veoma prijatan trenutak za
domaćim ručkom, koji je uvijek bio bolji i obilatiji nego tijekom
ostatka nedjelje. Subota je bila još jedno bitno obilježje židovskog
idetiteta. Poganski narodi, koji nisu znali za sedmični odmor, ostajali
su iznenađeni ovom svečanošću, koju su Židovi poštovali kao znak svog
izbora. Profanirati subotu značilo je prezreti izbor i savez.
Apsolutni odmor za sve, mirno susretanje sa članovima porodice i
susjedima i okupljanje u sinagogi omogućavalo je cijelom narodu da
doživi iskustvo obnavljanja. Subota je doživljavana kao predah koji Bog
voli, jer se nakon stvaranja neba i zemlje i sam odmorio i uzeo predah
sedmog dana. Bez obveze da slijede mučni ritam dnevnog rada, toga su se
dana osjećali slobodnijima, mogli su se podsjećati da ih je Bog
oslobodio iz ropstva kako bi uživali u svojoj vlastitoj zemlji. U
Nazaretu sigurno nisu puno marili za diskusije koje su vodili
pismoznanci oko poslova koji su u subotu zabranjeni. Isto tako nisu
mogli puno znati o strogosti sa kojom su eseni poštovali sedmični odmor.
Za ljude na selu subota je bila Božji blagoslov. Isus je to jako dobro
znao. Kad su ga kasnije kritizirali zbog slobode sa kojom je liječio
bolesne u subotu, branio se jednom lapidarnom rečenicom: Subota je
načinjena zbog ljubavi prema čovjeku, a ne čovjek zbog ljubavi prema
suboti. Koji je dan bolji od subote da se ljudi osobode svojih patnji i
bolesti?
U subotu ujutro svi bi se stanovnici skupili u seoskoj sinagogi radi
zajeničke molitve. Bo je to najvažniji čin dana. Bez sumnje, nazaretska
sinagoga je bila veoma skromna. Možda neka jednostavna kuća koja je
služila ne samo kao mjesto molitve, nego i za razgovor o pitanjima od
zajedničkog interesa za cijelo selo, radovima koje je trebalo zajednički
obaviti, pomoći koju je trebalo pružiti ljudima u nuždi. Skupovima u
subotubili su nazočni gotovo svi, premda žene nisu bile obavezne doći.
Susret je počinjao s nekom molitvom, kao što je Shema Izrael ili neki
blagoslov. Potom se čitao neki dio iz Petoknjižja, iza kojeg je slijedio
ponekad neki tekst iz proroka. Cijelo je selo moglo čuti Riječ Božju,
muškarci, žene i djeca. Ovaj vjerski običaj, koji je toliko iznenađivao
strance, omogućavao je Židovima da ojačaju svoju vjeru izravno na pravom
izvoru. Pa ipak, mali je bio broj onih koji su mogli razumjeti
hebrejski tekst iz Svetih spisa. Zbog toga bi neki prevoditelj prevodio i
parafrazirao tekst na aramejskom. Poslije je počinjala propovijed u
kojoj bi riječ mogao uzeti bilo koji odrasli muškarac. Biblija koju je
narod u selu imao u glavi nije bila hebrejski tekst koji mi danas
poznajemo, već ovaj aramejski prijevod koji je subotu za subotom slušao u
sinagogi. Koliko možemo vidjeti, Isus je o tome vodio računa kad je
govorio narodu.
Kad bi prošla subota, cijeli se svijet ponovno vraćao svom radu. Teški i
monotoni život svakodnevice prekidao se samo zbog vjerske svečanosti
ili svadbe, koja je bez sumnje bila svečano iskustvo koje su ljudi sa
sela najviše koristili. Svadba je bila živa porodična i narodna
svečanost. Najbolja. Kroz nekoliko dana članovi porodice i prijatelji
pratili su mladence jedući i pijući s njima, plešući svadbene plesove i
pjevajući ljubavne pjesme. Isus je sigurno bio nazočan na više nego
jednoj jer je njegova porodica bila brojna. Kako izgleda, uživao je u
pratnji mladenaca tijekom ovih svečanih dana i volio je jesti, pjevati i
plesati. Kad su kasnije optužili njegove učenike da ne žive strogim
životom u stilu Ivanovih učenika, Isus ih je branio na iznenađujući
način. Objasnio je jednostavno da uz njega život mora biti svečanost,
nešto slično ovim svadbenim danima. Nema smisla proslavljati svadbu i
odreći se jela i pića: Mogu li se možda gosti na svadbi uzdržavati od
jela dok je mladoženja još s njima?
Vjerske svečanosti bile su kod svih veoma omiljene, ali ne znamo kako su
ih slavili u malim selima stanovnici koji nisu hodočastili do
Jeruzalema. Jesen je bila naročito svečano riejme. U rujnu se slavila
svečanost nove godine (Rosh ha-shana). Deset dana kasnije dan ispaštanja
(Yom Kippur), proslava koja se odvijala uglavnom unutar hrama, gdje su
se podnosile posebne žrtve za grijehe naroda. Za šest dana slavila se
mnogo veselija i popularnija svečaost, koja je trajala ovaj put sedam
dana. Zvali su je svetkovinom šatora (Sukkot). Po svom podrijetlu, bila
je to vjerojatno svečanost jematve, koja se slavila na polju, u malim
pastirskim kućercima podignutim između vinograda. Tijekom svečanosti,
koju su djeca iščekivala s posebnom radošću, porodice su živjele izvan
kuće, u kolibama koje su ih podsjećale na pustinjske šatore, gdje su se
sklanjali njihovi pretci kad ih je Bog spasio iz Egipta.
U proljeće se slavila velika svečanost Pashe (Pesah), koja je privlačila
tisuće hodočasnika Židova iz cijelog svijeta. Uveče prvog dana klalo se
pashalno jagnje, a s padom noći svaka se porodica okupljala da bi
sudjelovala u emotivnoj večeri, kojom se komemoriralo oslobođenje
židovskog naroda iz ropstva u Egiptu. Fešta je trajala sedam dana, u
ozračju radosti i ponosa na pripadnost izabranom narodu, ali i napete
nade da će opet vratiti slobodu koju su izgubili pod jarmom rimskog
imperatora. Pedeset dana poslije, pred ljeto, slavila se svečanost
Duhova ili proslava žetve. U Isusovo vrijeme bila je praćena
podsjećanjem na Savez i darivanje zakona na Sinaju.
Isusova vjera je rasla u ovom religioznom ozračju svoga sela, na
subotnjima okupljanjima i na velikim svečanostima Izraela, ali i nadasve
u krilu porodice, gdje se mogao ohrabriti vjerom svojih roditelja,
upoznati duboki smisao tradicija i naučiti kako se moliti Bogu. Imena
njegovih roditelja i braće, sva ukorijenjena u povijesti Izraela, navode
na pomisao da je Isus odrastao u duboko religioznoj židovskoj obitelji.
Tijekom prvih godina, njegova majka i žene iz porodičnog kruga bile su
te koje su imale najtješnji kontakt s njim i koje su ga mogle najbolje
uvesti u vjeru njegova naroda. Kasnije je sigurno Josip preuzeo brigu ne
samo da ga nauči poslu, nego i da ga uklopi u život odraslih ljudi,
vjernih Savezu s Bogom.
Isus je još kao dijete naučio moliti se Bogu. Pobožni Židovi znali su
moliti ne samo pri liturgiji u sinagogi i kod usrdnih molbi koje su
bile propisane za trenutak ustajanja i lijeganja u krevet. U bilo kojem
trenutku dana dizali su svoje srce prema Bogu slaveći ga jednom tipično
židovskom molitvom koja se zove blagoslov (beraka). Ove molitve počinju
uzvikom divljenja: Beruk ata Adonai! (Blagoslovljen budi Gospodine),
poslije čega slijedi motiv koji je izazvao korak zahvaljivanja. Za
jednog Izraelca, sve može biti motiv za blagoslivanje Boga: buđenje i
dočekivanje noći, toplina koja pogoduje tlu ili proljetne kiše, rađanje
djeteta ili žetva na polju, dar života ili dobivanje plodova obećane
zemlje. Isus je još kao dijete udisao ovu vjeru prožetu djelovanjem i
slavljenjem Boga. Jedan stari kršćanski izvor sačuvao je blagoslov koji
je izbio spontano iz njegova srca, kad je vidio kako su njegovu poruku
prihvatili mali: Blagosivam te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si
sakrio ove stvari od mudrih i pametnih i otkrio ih malima.
|
