Šta je smisao Pesaha? Da li je Isus "ispunjenje" žrtve?
11. април 2014. у 13:56
Pesah (na hebrejskom doslovno "prolazak") danas, je naziv za jedan od najvećih jevrejskih praznika koji se u Tanahu naziva Hag HaMacot ili praznik beskvasnih hljebova, jedan od tri hodočasna praznika. Iako u Tanahu sam naziv "pesah" predstavlja ime za žrtvu jagnjeta ili jareta koje se klalo 14. nisana, danas kada se ne kolju žrtve - a pošto je ta žrtva u Tanahu svakako dio obreda za praznik beskvasnih hljebova (u večeri između 14. i 15. nisana) - da se ne bi izgubio pomen na žrtvu pesaha i da bi se sačuvalo sjećanje na ovaj događaj, cijeli događaj praznika nazivamo imenom Pesah (jer se sjećamo žrtve) a ustvari obilježavamo Hag HaMacot ili praznik beskvasnih hljebova.
S druge strane, "veliki petak" je na osnovu hrišćanske tradicije jedan od najvažnijih hrišćanskih praznika i predstavlja pomen Isusovog stradanja, dan kada je osuđen i razapet na Golgoti. U samom "Novom zavjetu" (NZ) ovi događaji su opisani na nekoliko mjesta.
Međutim, ono što je posebno interesantno, u kontekstu naše analize, jeste da se ovi događaji poistovjećuju sa "ispunjenjem proročanstava" oličeno u jagnjetu za Pesah, koje je navodno svojim životom i stradanjem ispunio Isus iz Nazareta. Na ovaj način, insistira se na pretpostavci da je jagnje koje se klalo za Pesah bilo samo slika buduće stvarnosti u kojoj Mesija treba da umre za grijehe čovječanstva.
Iako u Tanahu samo jagnje, ili pak jare koje se klalo za Pesah, ukazuje na nešto sasvim drugo (niti je to jagnje/jare za grijeh, niti ima veze sa Mesijom) i ne predstavlja nikakvo proročanstvo, na samom početku NZ, u uvodu jevanđelja po Mateju, pisac navodi sledeću temeljnu pretpostavku, koja će kasnije služiti kao srž svih ostalih učenja:
Pa će roditi (Marija) sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh. -Matej 1:21
Ovde se rađa ideja o Mesiji koji treba da izbavlja (spasi) izraelski narod od njihovih grijeha, da bi Pavle, u jednoj od najranijih poslanica objasnio i kako:
Očistite dakle stari kvasac, da budete novo tijesto, kao što ste prijesni; jer i pasha naša zakla se za nas, Hristos. -1.Korinćanima 5:7
Tu Pavle poistovjećuje Pesah (jagnje) sa Isusovim stradanjem, da bi cijeli koncept dobio svoju punu formu u jevanđelju po Jovanu, napisanom decenijama kasnije, gdje je Isus već božansko biće koje dolazi na ovaj svijet kao "jagnje Božije" koje treba da umre, ali ovaj put ne izbavlja (spašava) samo Izrael od grijeha, nego i cijeli svijet.
A sjutradan vidje Jovan Isusa gdje ide k njemu, i reče: gle, jagnje Božije koje uze na se grijehe svijeta. -Jovan 1:29
Čitavo Jovanovo jevanđelje je fokusirano na ovu ideju, po kojoj je život i smrt Isusa upoređena sa ispunjenjem Pesaha. Opisujući događaje prilikom raspeća on piše:
A došavši na Isusa, kad ga vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni... Jer se ovo dogodi da se zbude pismo: kost njegova da se ne prelomi. -Jovan 19:33.36
Ovo je očigledna aluzija na Šemot/2.Moj 12:46 i BeMidbar/4.Moj 9:12, gdje čitamo da zakone za Pesah jagnje/jare, kojemu se između ostalog nisu smjele prelomiti kosti.
Hrišćanski kredo, glasi otprilike ovako:
On sam (Isus) bio je "pravo pashalno jagnje" i na dan kad se jela Pasha trebao je biti žrtvovan. Jevreji to nisu prepoznali i zato su ga odbacili, čime ja za njih ovaj praznik izgubio svoj značaj.
Pa ako je sve to tako očigledno i ako je Pesah ukazivao na Mesiju oličenom u liku i djelu Isusa iz Nazareta, kako je moguće da Jevreji kao narod nikada nisu prepoznali ova "proročanstva"? Kako je moguće da nisu priznali Isusa za obećanog Mesiju o kojem govori Pismo?!
Pavle na to ima vrlo "jednostavan" odgovor, kada kaže sledeće:
No zaslijepiše pomisli njihove; jer do samoga ovog dana stoji ono pokrivalo neotkriveno u čitanju starog zavjeta, jer u Hristu prestaje. Nego do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo na srcu njihovom stoji. A kad se obrate ka Gospodu, uzeće se pokrivalo. -2.Korinćanima 3:14-16
Čini se da Jevreji namjerno ne žele da vide očigledno, da su ogrezli u bezakonju i tvrdovratosti, da su zatvorili svoje umove - jer da nisu, ono očigledno milijardama hrišćana bi im postalo savršeno jasno, zar ne? Ili možda ipak nije tako?
Pismo nas uči sledeće:
Pravedan se čini ko je prvi u svojoj raspri, ali kad dođe bližnji njegov, ispituje se.
-Mišle (Priče Solomonove) 18:17
U samom NZ se pohvaljuje istraživački duh.
Ovi (u Veriji) pak bijahu plemenitiji od onijeh što žive u Solunu; oni primiše riječ sa svijem srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako. -Djela apostolska 17:11
Prema tome, vidjeli smo šta kaže tužilac, red je da čujemo šta kaže i odbrana, da napokon utvrdimo da li je to tako, kao i šta zaista uči Tanah u kontekstu Pesaha.
Odmah na početku slobodno možemo reći da cijela ta priča ima nekoliko, jako ozbiljnih, promašaja i nedosljednosti, a u nastavku analize ćemo se fokusirati na dvije ključne stvari:
- Vidjećemo, na osnovu Tanaha, na šta zaista ukazuje Pesah (jagnje/jare) i njegova žrtva.
- Analiziraćemo ozbiljne kontradiktorne tvrdnje na osnovu izvještaja u NZ povodom gore iznjetih tvrdnji, konteksta Tanaha, kao i pojedinih tendencioznih zaključaka.
Zapovjest o Pesahu (prolasku) je u detalje objavljena i u Šemot/2.Moj 12, a mi ćemo u svrhu naše analize izdvojiti samo neke djelove.
Kažite svemu zboru Izrailjevu i recite: desetoga dana ovoga mjeseca (nisana) svaki neka uzme jagnje ili jare, po porodicama, po jedno na dom... I čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca, a tada savkoliki zbor Izrailjev neka ga zakolje uveče. I neka uzmu krvi od njega i pokrope oba dovratka i gornji prag na kućama u kojima će ga jesti. I neka jedu meso iste noći, na vatri pečeno, s hljebom prijesnijem i sa zeljem gorkim neka jedu. Nemojte jesti sirovo ni u vodi kuhano, nego na vatri pečeno, s glavom i s nogama i s utrobom. I ništa nemojte ostaviti do jutra; ako li bi što ostalo do jutra, spalite na vatri. A ovako jedite: opasani, obuća da vam je na nogu i štap u ruci, i jedite hitno, jer je prolazak (Pesah) Gospodnji. Jer ću proći po zemlji Misirskoj tu noć, i pobiću sve prvence u zemlji Misirskoj od čovjeka do živinčeta, i sudiću svijem bogovima Misirskim, ja Gospod. A krv ona biće vam znak na kućama, u kojima ćete biti; i kad vidim krv, proći ću vas, te neće biti među vama pomora, kad stanem ubijati po zemlji Misirskoj. I taj će vam dan biti za spomen, i praznovaćete ga Gospodu od koljena do koljena; praznujte ga zakonom vječnijem. -Šemot/2.Moj 12:3.6-14
Kao što možemo vidjeti, prilikom prvog Pesaha, Jevreji su desetog nisana uzimali jagnje ili jare, koje su trebali čuvati kod svojih kuća do četrnaestog dana. Pred veče su ga trebali zaklati, njegovom krvlju namazati dovratke - a ispečenu životinju tokom večeri u žurbi pojesti, zajedno sa gorkim travama i prijesnim hljebom. Krv na dovratcima je trebala da pokaže vjernost Bogu, a samim tim bi ta kuća bila pošteđena od pomora prvenaca.
Pored toga, nešto kasnije, u samom tekstu, sam Bog nam ukazuje na suštinu Pesaha:
I držite ovo kao zakon tebi i sinovima tvojim dovijeka. I kad dođete u zemlju koju će vam dati Gospod, kao što je kazao, držite ovu službu. I kad vam reku sinovi vaši: kakva vam je to služba? Recite: ovo je Pesah žrtva za Gospoda, kad prođe kuće sinova Izrailjevih u Misiru ubijajući Misirce, a domove naše sačuva. Tada narod savi glavu i pokloni se. -Šemot/2.Moj 12:24-27
Dalje, bitno je napomenuti i sledeće:
I reče Gospod Mojsiju i Aronu: ovo neka bude zakon za pashu: nijedan tuđin da je ne jede... Došljak ili najamnik da je ne jede... Ako bi kod tebe sjedio tuđin i htio bi svetkovati pashu Gospodnju, neka mu se obreže sve muškinje, pa onda neka pristupi da je svetkuje, i neka bude kao rođen u zemlji; a niko neobrezan da je ne jede. -Šemot/2.Moj 12:43.45.48
Prema tome, Pesah je samo za Jevreje koji su u Savezu, kao i one koji žele da uđu u njega, da se obrežu i postanu dio naroda. Kako se ceo ritual odigravao u sumrak na isteku četrnaestog dana, sama večera se odigravala tokom noći 15. nisana, *na samom početku 15. dana. To je ujedno bio i početak praznika Hag HaMacota/Beskvasnih hljebova.
*dani u Bibliji počinju sa zalaskom sunca i završavaju sa zalaskom sunca sledećeg dana.
I držite dan prijesnijeh hljebova, jer u taj dan izvedoh vojske vaše iz zemlje Misirske; držite taj dan od koljena do koljena zakonom vječnijem. Prvoga mjeseca četrnaesti dan uveče počnite jesti prijesne hljebove pa do dvadeset prvoga dana istoga mjeseca uveče. Za sedam dana da se ne nađe kvasca u kućama vašim; jer ko bi god jeo što s kvascem, istrijebiće se ona duša iz zbora Izrailjeva, bio došljak ili rođen u zemlji. -Šemot/2.Moj 12:17-19
Međutim, pored toga, što je uopšteno govoreći, sam praznik trebao da predstavlja podjsećanje na robovanje u Egiptu, postoji nekoliko zaista fascinantnih stvari kojima nas Bog uči kroz ovaj praznik. (Podvučeno je moje)
U jevrejskoj tradiciji beskvasni hljeb/maces je nazvan "hljebom bijede", jer, između ostalog, macot treba da nas podsjećaju na bijedu praotaca koji su billi robovi u Egiptu. Interesantno je da Tora "previđa" činjenicu da je beskvasni hljeb za Jevreje u Egiptu predstavljao simbol ropstva. Mjera slobode koju je neko uživao u Egiptu, mjerila se, prema jevrejskim izvorima, vrstom hljeba koju je neko jeo. Egipat je bio zemlja agrikulture - žitnica Starog Svijeta, a kako je osnovni ekonomski oslonac zemlje predstavljalo upravo uzgajanje žitarica nije začuđujuća činjenica da je stari Egipat imao ministra hljeba (heb. שר האופים / sar haofim, u našem prevodu piše carski hljebarnik - vidi Berešit/1.Moj 40:1,2...) koji je bio zadužen za pitanja uzgoja žitarica i industriju hljeba. Jevreji su, kao robovi robova, najniži društveni sloj u Egiptu, jeli beskvasni hljeb - jer im faraon nije dozvoljavao pauzu od osamnaest minuta (koliko je neophodno za kvasanje tijesta). Jevrejski robovi radili su od izlaska do zalaska sunca, a tokom cijelog napornog radnog dana dobijali su samo jedan obrok koji se sastojao od nesamljevenog žita koje su "zobali", ili od brašna pomješanog s vodom od koga su (na licu mjesta - na stijenama) pekli macot/beskvasni hljeb. Bilo bi logiĉno za očekivati da s prvim danom slobode Jevreji ukinu ponižavajuću zabranu jedenja kvasnog hljeba koja se odnosila na njihov društveni stalež te da posegnu upravo za zabranjenim hljebom koji je, u njihovim očima, već godinama, predstavljao vrhunac "lične slobode" kao i statusni simbol viših slojeva. No, ako bi Jevreji, jednom oslobođeni, težili za tim da u novosteĉenoj slobodi oponašaju Egipćane - time bi samo dokazali da su iznutra još uvijek usužnjeni, da još uvijek robuju egipatskom sistemu vrijednosti.
U sado-mazohistiĉkom društvu opresor je onaj koji (odredbama ili vlastitim ponašanjem) propisuje norme ponašanja za obe grupe - za svoju vlastitu, kao i za ugnjetavane. Njegove norme ne regulišu samo vanjske pojave - nego u mnogome određuju unutrašnji mehanizam žrtve - njegove težnje, ideale i sistem razmišljanja. Na žalost, pitanje opresorovog uticaja na unutrašnje psihološke procese žrtve, još uvijek, nije u potpunosti riješeno. Ono što se, danas, smatra sigurnim je da su osjećaji žrtve prema svijetu i ličnosti opresora uglavnom dvojaki (ambivalentni). S jedne strane postoji izvjesna identifikacija žrtve sa opresorom (progonjeni razumije zašto je progonjen, sam sebi pripisuje osobine koje mu servira progonitelj, sve što je vezano za progonitelja ovjenčano je oreolom božanstvenosti i uzvišenosti, a najdublja želja progonjenog je da sam postane identičan progonitelju), a s druge, pak, želja da se, po svaku cijenu ostane drukčijim od progonitelja. I jednom i drugom pristupu nedostaje svaka inventivnost i izvornost - jer i jednom i drugom kao predložak za vlastiti smjer djelovanja i sistem vrijednosti služi sistem vrijednosti progonitelja. U prvom slučaju progonjeni kopira sistem vrijednosti progonitelja, nastoji biti primljen u zajednicu progonitelja - ili barem sam progoni njemu podređene, i to s istim žarom i istim metodama koje na njemu primjenjuju njegovi progonitelji. U drugom, pak, slučaju progoniteljev sistem vrijednosti služi kao pravilo šta progonjeni nikada ne smije biti, želiti ili činiti.
Bog, propisima vezanim za pashalnu žrtvu i beskvasni hljeb, na vrlo originalan naĉin, prekida začarani krug patološke veze između progonjenog i progonitelja. Umjesto da zauvijek zabrani Jevrejima uživanje kvasnog hljeba (kao nešto što je u svijesti Jevreja bilo nerazdvojno povezano sa egipatskim "višim slojevima"), ili da im zapovjedi da oponašaju Egipćane da bi sami sebe ubijedili da su "slobodni" (slobodni = Egipćani), Bog pronalazi treći (vrlo osebujan pristup). S jedne strane zapovijeda Jevrejima da zakolju i pojedu jagnje ili jare (užitak koji je uskraćen i samim Egipćanima - jer jagnje i jare je u zemlji Gošen bog, vidi Šemot 8:26, Vajikra 17:7), čime se za uspostavljanje razlike na relaciji žrtva-opresor nije služila pasivnim receptom "ja ne radim ono što radi on - jer ja sam drukčiji" - nego daleko aktivnijim i kreativnijim pristupom - "ja sam drukčiji, pa smijem i ono što on ne smije". (Podvučeno je moje)
Da bi svima, pa i onim vječitim skepticima, bilo potpuno jasno da su Jevreji ispekli "gošenskog boga" (vrhunac drskosti) a ne možda neku drugu životinju, koja i ne bi izazavala tolike kontraverze u očima egipćana, jagnje/jare je moralo da ostane prepoznatljivo i nakon što bude ispečeno, zajedno sa glavom, nogama i iznutricama. Isto to jagnje/jare, međutim, Jevreji neće jesti s kvasnim hljebom - da ne bi, samim posizanjem za istim dokazali da još uvijek robuju Egipatskom poimanju slobode, nego će se odreći kvasnog hljeba kroz ograničen vremenski period (ne zauvijek) - dok ne budu izvan domašaja Egipćana, nakon čega će, kada su već sami sebe ubijedili da su slobodni - i to time što su mogli jesti kvasni hljeb - a nisu, po isteku sedmog dana Jevreji moći najnormalnije uživati kvasni hljeb - ne pripisujući više toj normalnoj ljudskoj potrebi egipatsku konotaciju. Sve buduće generacije jedanput godišnje će, kroz period od sedam dana, obustaviti uživanje kvasnog hljeba da bi "uvježbali" osnovni jevrejski moto - slobodan sam samo kad gospodarim sobom. Dakle, ne kad mogu šta hoću - nego kad sam određujem šta hoću. (Podvučeno je moje)
Sa stanovišta zapadnog sistema razmišljanja sloboda je uvijek sloboda od nečega. Za Jevreja je sloboda sloboda za nešto. Stvarno slobodan ĉovjek je samo onaj ko gospodari svojim bićem, ko svjesno i samostalno donosi odluke. Jevrejska misao podvlači i drugi, liĉni, nivo simbolike kvasnog i beskvasnog. Kvasanje daje tijestu lažnu veliĉinu - veliĉinu koju tijesto zapravo nema. Pesah je praznik Oslobođenja. Ne samo oslobođenja od faraona, nego od svih tlačitelja, uključujući tu i nas same. Savremeni čovjek robuje daleko okrutnijim i perfidnijim gospodarima nego što su to bili egipatski faraoni: predstavi koju je o sebi svjesno i planirano stvorio, novcu, društvenom položaju, uspjehu, želji za priznanjem. On svoje užitke pretvara u gospodare. Ako postoji stvar koju je dvadeset prvi vijek doveo do apsolutnog savršenstva, u toj mjeri da je svako dalje unapređenje nemoguće, onda je to robovanje. U primitivnim društvima mnogi su robovali - ali su bar pojedini uživali. Uvriježeno je vjerovanje da danas više nema robovanja. No, kada bi se naše društvo "izmjerilo" aršinom koji preporuĉuje Tora - zaključak bi bio upravo suprotan - danas više nema slobodnih ljudi. Od najuspješnijeg biznismena do najbjednijeg siromaška svi robuju "nečemu". Čovjek nikada nije bio dalje od sebe samoga. (Podvučeno je moje)
Pesah, Praznik Slobode, zahtijeva i (ako ne prvenstveno) oslobađanje od vlastite tiranije - od robovanja sebi samome. Dok tražimo po kući ostatke kvasnoga treba, zapravo, da zagrebemo po vlastitoj duši, tražeći ostatke taštine, oholosti, iluzija, samozavaravanja i samodopadljivosti. Sutradan, dok budemo spaljivali kvasno, treba, zapravo, da se oslobodimo "magične" vlasti što je nad nama imaju idoli savremenog svijeta: pare, uspjeh, izgled, standard itd.
Sada, kada smo shvatili suštinu i smisao Pesaha na osnovu samog Tanaha, slobodno možemo da se osvrnemo i na drugi dio naše analize. Na koji način se sve ovo uklapa u "novozavjetnu" priču o Isusu, i na koji način je Isus ispunjenje pashalnog jagnjeta, da ne kažem jareta? Ko to zaista ima pokrivalo dok čita Tanah, Jevreji ili možda neko drugi?
Analizirajući sve ovo i uporedivši sa tvrdnjama iz NZ, koje smo naveli na početku analize, dolazimo do nekoliko zapanjujućih zaključaka:
- Žrtva Pesaha (jagnje/jare) uopšte nije žrtva za grijeh!
- Pesah (jagnje/jare) ne ukazuje na misiju Mesije!
- Pesah ukazuje na izbavljenje iz egipatskog ropstva, kada su pošteđeni prvenci svih onih koji su zaklali "jagnje/jare pesaha" i namazali dovratke.
- Zaklati Pesah (jagnje/jare), u očima Egipćana je predstavljalo najviši oblik drskosti i nepoštovanja prema njihovih bogovima, a samim tim je predstavljalo glasačku kutiju za običnog Jevrejina - u koga se on zaista uzda, u Boga Izraela ili bogove Egipta.
- Pesah je samo za Jevreje, i nema nikakve veze sa nejevrejima i neobrezanima - pa je sasvim glupo pozivati se na pashalno jagnje ukoliko "neko treba da umre za grijehe cjelog svijeta".
Bez ikakve želje da bilo koga uvrijedim, a moram da primjetim, čini mi se da NZ pisci koriste Tanah kao što pijanica koristi rasvjetu. Manje zbog osvjetljenja, a više radi potpore. Uopšte nije bitan kontekst i šta tekst zaista kaže u svojoj prirodno datoj, izvornoj cjelini, već se svaki i najmanji fragment teksta, koji bi mogao ukazati na Isusa koristi kao "dokaz" za njegovu misliju ili mesijanstvo. Ako ćemo pošteno, takvim pristupom možemo dokazati i sledeće:
https://www.youtube.com/watch?v=Aja6F3SPPA4
Međutim, taj pristup nije pristup provjeravanja i istraživanja "da li je to tako", već pristup gnostičko-vankontekstualnog "silovanja" teksta, kako bi svoje pretpostavke i predrasude ugurali u tekst, dok on govori o nečemu sasvim trećem.
No pored svih ovih očiglednih kontradikcija i nedosljednosti, "šlag na torti" jeste što se ni sami NZ pisci nikako ne mogu dogovoriti oko sledeće jako bitne stvari, u kontekstu "ispunjenja proročanstva":
- Da li je Isus razapet 14. nisana ili 15. nisana?!
- Da li je poslednja večera bila pashalna večera ili nije?!
Na početku analize smo naveli uopšteni hrišćanski kredo, koji je u skladu sa jevanđeljem po Jovanu, kome je jako bitno da Isus kao "jagnje božije koje na sebe uzima grijehe svijeta" bude razapet 14. nisana, na dan kada se klalo jagnje za Pesah. U skladu sa time u ovom jevanđelju, posljednja večera nije pashalna večera, već sasvim obična večera koja je posebna samo po tome što je bila posljednja za Isusa i njegove učenike.
Na toj večeri nema beskvasnog hljeba i nema vina, kao ni čuvene Isusove paralele o euharistiji/pričešću, jer beskvasni hljeb i vino tek sutra veče treba da se jedu zajedno sa Pesahom koje će on "zamjeniti" svojom smrću na krstu. Po Jovanu, posljednja večera se odigrala u noći između 13. i 14. nisana, a Isus je mučen i razapet 14. nisana. Sledeći stihovi to nedvosmisleno potvrđuju:
A neki mišljahu, budući da u Jude bješe kesa, da mu Isus reče: kupi što treba za praznik; ili da da što siromašnima. -Jovan 13:29
Očigledno da praznik još nije počeo, inače ovakva pomisao bi bila totalno besmislena s obzirom da je za praznik, kao i za Šabat, zabranjeno kupovati i prodavati. Očigledno se radi o večeri između 13. i 14. nisana.
A Isusa povedoše od Kajafe u sudnicu. Ali bješe jutro, i oni ne uđoše u sudnicu da se ne bi opoganili, nego da bi mogli jesti pashu. -Jovan 18:28
Ovde vidimo da tokom suđenja Isusu Pesah još nije počeo, što znači da su se ovi događaji odigrali 14. nisana, u toku dana.
Pilat dakle čuvši ovu riječ izvede Isusa napolje, i sjede na sudijnsku stolicu na mjestu koje se zove kaldrma a Jevrejski Gavata. A bješe petak uoči pashe oko šestoga sahata; i Pilat reče Jevrejima: evo car vaš. -Jovan 19:13-14
Iz ovog stiha dobijamo i vrijeme raspeća, i odrednicu da se sve to odigralo uoči Pesaha. Prema tome, više je nego očigledno da pisac Jevanđelja po Jovanu, posljednju večeru stavlja u večeri između 13. i 14. nisana, Isus sa učenicima ne jede Pesah žrtvu, dok se samo suđenje i raspeće dešava sutradan, 14. nisana - što se relativno lijepo uklapa u Jovanovu sliku o Isusu kao "pashalnom jagnjetu koje uzima grijehe svijeta na sebe". Ujedno, ovo je i tradicionalno shvatanje hrišćanstva kada su u pitanju ovi događaji. Međutim, sva ostala (sinoptička) jevanđelja kažu sledeće:
A u prvi dan prijesnijeh hljebova (15. nisan) pristupiše učenici k Isusu govoreći: gdje ćeš da ti zgotovimo pashu da jedeš? A on reče: idite u grad k tome i tome, i kažite mu: učitelj kaže: vrijeme je moje blizu, u tebe ću da učinim pashu s učenicima svojijem. I učiniše učenici kako im zapovjedi Isus, i ugotoviše pashu. -Matej 26:17-19
I u prvi dan prijesnijeh hljebova (15. nisan), kad klahu pashu, rekoše mu učenici njegovi: gdje ćeš da idemo da ti zgotovimo pashu da jedeš? I posla dvojicu od učenika svojijeh i reče im: idite u grad, i srešće vas čovjek koji nosi vodu u krčagu; idite za njim, I gdje uđe kažite gospodaru od one kuće: učitelj veli: gdje je gostionica gdje ću jesti pashu s učenicima svojijem? I on će vam pokazati veliku sobu prostrtu gotovu: ondje nam zgotovite. I iziđoše učenici njegovi, i dođoše u grad, i nađoše kao što im kaza, i ugotoviše pashu. -Marko 14:12-16
A dođe dan prijesnijeh hljebova (15. nisan) u koji trebaše klati pashu; I posla Petra i Jovana rekavši: idite ugotovite nam pashu da jedemo. A oni mu rekoše: gdje hoćeš da ugotovimo? A on im reče: eto kad uđete u grad, srešće vas čovjek koji nosi vodu u krčagu; idite za njim u kuću u koju on uđe, I kažite domaćinu: učitelj veli: gdje je gostionica gdje ću jesti pashu s učenicima svojijem? I on će vam pokazati veliku sobu prostrtu; ondje ugotovite. A oni otidoše i nađoše kao što im kaza; i ugotoviše pashu. -Luka 22:7-13
Matej, Marko i Luka, jednoglasno, govore da je posljednja večera ustvari pashalna večera - gdje je Isus zajedno sa učenicima jeo pashalno jagnje, lomio maces/beskvasan hljeb i pio vino (Jovan ništa od toga ne spominje u "svojoj" posljednjoj večeri jer po njegovom oni su "zaostali" čitava 24 sata). Prema tome, oni posljednju večeru, kao pashalnu večeru, stavljaju u noći između 14. i 15. nisana (tada se po propisima Tore jela Pesah žrtva), a Isus je razapet u toku dana 15. nisana.
(Podvučeno je moje)
I na kraju, ko je u pravu? Jer očigledno, ako je Jovan u pravu, onda ostali nisu, i obrnuto. Jedno s drugiim nikako ne ide, a svakako, sve zajedno je poprilično zbrkano i kontradiktorno.
Na kraju, na svakom poštenom i ozbiljnom istraživaču je da sam procjeni šta tekst zaista kaže o smislu Pesaha, na šta ta žrtva zaista ukazuje, kome stoji "pokrivalo" na očima, ko ne vidi ili ne prepoznaje očigledno. Za neke, sve je to opet stvar vjere a ne istraživanja.
Kako god bilo, ja sam ovdje iznio "drugu stranu medalje", u iskrenoj želji da će ona pomoću, ili ako ništa probuditi neke konstruktivne ideje onima koji tragaju za istinom i žele da služe Bogu koji oslobađa od svakog ropstva i zablude, da se bolje međusobno razumijemo - a kad se jednom svedu računi, sve će se svesti na sledeće:
Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe: "Da činiš pravdu, da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim!" -Miha/Mihej 6:8
Glavno je svemu što si čuo: Boga se boj, i zapovijesti njegove drži, jer to je sve čovjeku. -Kohelet/Knjiga prorovjednika 12:13
P.S. na donjem linku, obavezno pročitati razlog nastajanja ove i sličnih analiza:
https://www.facebook.com/notes/eliyahu-yardeni/za%C5%A1to-prou%C4%8Davanje-tanaha/720708067960407
- povezane analize:
https://www.facebook.com/notes/eliyahu-yardeni/da-li-je-novozavjetno-bezgrješno-začeće-stvarno-najavljeno-u-starom-zavjetu/723548164343064 |
