Svjetske sile se bore za prevlast (11)
You are here:
- Home
- Biblijske istine
- Svjetske sile se bore za…
U prethodnom poglavlju utvrdili smo da sukobi vojne, ideološke i svake druge prirode koji se odvijaju na zemlji takođe imaju i svoju mnogo širu svemirsku dimenziju, i da zapravo predstavljaju samo novu lokaciju gdje se prenijela velika borba između Hrista i Sotone, konflikt između Božjeg koncepta života i satanizma koji stvorena bića stavlja u poziciju navodne nezavisnosti gdje sama postaju „bogovi“ za sebe. Vrlo je važno da imamo ove motive i širu sliku na umu za pravilno razumijevanje opisanih aktera i sukoba u nastavku Danilove knjige.
Jezik Danila 11. i 12. glava nije simbolički na isti način kao u poglavljima 2, 7 i 8. Nema likova, zvijeri i rogova. Ipak jezik je i dalje šifrovan sa velikom količinom informacija i metafora.
Takve karakteristike teksta dovele su do velikog broja različitih tumačenja. Međutim, postoje dvije vrlo značajne smjernice kojih bismo se trebali pridržavati da bi tumačenje bilo prihvatljivo:
1) Ova vizija počinje sa osvrtom na kralja Kira i završava sa oslobođenjem Božjeg naroda. Tako se baš kao i ostala Danilova proročanstva ne fokusira na kratki period istorije, već pokriva dugački vremenski period od prorokovih dana do kraja istorije pobunjene zemlje. To takođe ukazuje da moraju postojati paralele koje se mogu uočiti između ove i prethodnih vizija.
2) Unutar teksta nalaze se specifične fraze (markeri) koje se mogu precizno pripisati određenim istorijskim događajima ili vremenskim periodima.
U jedanaestom poglavlju Danilove knjige, Gabrijel ulazi u mnogo šire detalje konflikta velikog rata. Interesi svjetskih sila postaju sve veći i sukobi za prevlast intenzivniji.
„A ja sam prve godine Darija Međanina ustao da bih mu bio snaga i tvrđava.“ (Danilo 11:1)
Gabrijel ovdje završava izlaganje iz prethodnog poglavlja vezano za duhovni konflikt na persijskom dvoru. Očigledno je sam Darije imao podršku ovog moćnog anđela u smislu dobijanja duhovne i moralne snage za donošenje i slijeđenje dobrih odluka koje su se ponajviše ticale Božjeg naroda.
Smjena careva i svjetskih sila kroz ratove
Persija
„A sada ću ti reći istinu: Evo, ustaće još tri persijska cara, i četvrti će nagomilati više bogatstva nego svi ostali. I čim se zbog svog bogatstva osili, sve će podići protiv grčkog carstva.“ (Danilo 11:2)
Četiri persijska cara o kojima Gabrijel govori su:
- Kambis (530 – 522. prije n.e.)
- Darije Histasp (522 – 486. prije n.e.)
- Kserks (486 – 465. prije n.e., muž carice Estere)
- Artakserks (465 – 423. prije n.e.)[1]
Četvrti car Persije nakon Kira bio je Kserks, što je grčko ime za Ahasvera, supruga kraljice Estere koja je vladala na vrhuncu persijske moći. On je podigao veliku armiju sa kontingentima iz četrdeset različitih nacija i napao Grčku oko 480. godine prije n.e. Persijska invazija je na kraju odbijena, ali je kao reakciju pokrenula goruću želju nezavisnih gradova-država Grčke da se ujedine i osvete se Persijancima.
Istorija potvrđuje ono što je Biblija izjavila o bogatstvu cara Artakserksa. Istorijski izvještaji ga opisuju kao veoma bogatog vladara, mudrijeg od svih njegovih prethodnika. Spominjanje cara Artakserksa u samo praskozorje velikog rata je naročito značajno. Danilova proročka knjiga bilježi donošenje dekreta o zidanju razrušenog Jeruzalema 457. godine prije n.e. (9:25), koja je sedma godina vladavine cara Artakserksa (Ezra 7:1,11-13). Kao što je Bog vodio istoriju sve do dolaska Mesije, opisane u devetom poglavlju Danilove knjige, tako će je vodili do samog kraja (prema osmom poglavlju), a isto tako će ih voditi u svim fazama ratnih sukoba opisanih u jedanaestom poglavlju.
Postoji mnogo više detalja o tim vladarima i aktivnostima persijskog carstva koji nijesu naznačeni u ovoj viziji.
Grčka
„Tada će ustati silan car i vladaće velikom vlašću i činiće što mu je volja. A kad ustane, njegovo carstvo će se slomiti i razdijeliće se prema četiri vjetra nebeska, ali ne njegovim potomcima, i neće više imati takvu vlast kakvom je on vladao, jer će njegovo carstvo biti iščupano iz korjena i predato drugima, a ne njima.“ (Danilo 11:3,4)
Car koji dolazi na vlast nakon Artakserksa lako se može prepoznati. Jezik koji koristi Gabrijel u trećem i četvrtom stihu jedanaestog poglavlja isti je kao onaj koji koristi u Danilu 8:8. Riječ je o Aleksandru Velikom, čiju su imperiju nakon njegove smrti podijelila četiri generala „prema četiri vjetra nebeska“ (11:3).
Riječ carstvo koja se spominje u drugom i četvrtom stihu se odnosi na cjelokupno Grčko carstvo koje je obuhvatalo i sve grčke kolonije.
Ovdje se završavaju očigledni i laki odjeljci ovog proroštva.
Pojava Sjevernog i Južnog cara
„Tada će se osiliti južni car, to jest jedan od njegovih knezova. Ali će ga onaj nadvladati i zavladaće velikom vlašću – imaće moć veću od njegove. A posle nekoliko godina oni će se udružiti, i kći južnog cara doći će sjevernom caru da sklope nagodbu. Ali ona neće zadržati snagu svoje mišice. Ni on se neće održati, a ni njegova mišica, nego će ona biti predata zajedno s onima koji je budu doveli i s roditeljom svojim i s onim koji je u to vrijeme bude činio moćnom. Ali jedan izdanak njenog korjena podići će se na njegovo mjesto i doći će k vojsci i udariće na tvrđavu sjevernog cara i nastupiće protiv njih i nadvladaće ih. I doći će u Egipat s njihovim bogovima, s njihovim livenim likovima, s dragocjenim predmetima od srebra i zlata i sa zarobljenicima. I nekoliko će se godina držati podalje od sjevernog cara. A ovaj će ući u carstvo južnog cara i vratiće se u svoju zemlju. Ali njegovi sinovi će se spremiti za rat i skupiće silnu vojsku. I on će doći i nezadrživo napredovati i preplaviće sve i proći. I vratiće se i ratovaće sve do svoje tvrđave.
Južni car će se razgnjeviti i izaći će i boriće se s njim, s sjevernim carem. A ovaj će podići veliko mnoštvo, ali to će mnoštvo biti predato onome u ruke. I to mnoštvo će biti odvedeno. Srce će se njegovo uzoholiti, i on će oboriti desetine hiljada, ali neće iskoristiti svoj snažan položaj.
A sjeverni car će se vratiti i podići će mnoštvo veće od onog prvog. I posle nekog vremena, nakon nekoliko godina, on će doći, i to s velikom vojskom i silnom opremom. I u to vrijeme mnogi će ustati protiv južnog cara. Ali razbojnički sinovi iz tvog naroda će se podići, što će dovesti do ispunjenja vizije. I oni će posrnuti. I doći će sjeverni car pa će podići opsadni nasip i osvojiće utvrđeni grad. A mišice južnog cara neće odoljeti, kao ni njegovi izabrani ljudi. Neće imati snage da se odupru.“ (Danilo 11:5-15)
Prelazimo u jedno od najkompleksnijih proročanstava u Bibliji, praktično na teren koji gotovo niko neće da komentariše. Stihovi koje smo upravo naveli bave se nekim zamršenim detaljima različitih vladara i njihovih aktivnosti, odakle dolazi do formiranja dva entiteta – Sjevernog i Južnog cara – u tolikoj razmjeri da ih proroštvo prati sve do samog Drugog Hristovog dolaska. Treba znati da su neprijatelji Izraela, kao Vavilon i Egipat, uvijek napadali sa sjevera i juga. Tako ovi entiteti – Sjeverni car i Južni car – simbolišu protivnike Božjeg naroda, svaki sa svog aspekta. Cijela vizija opisuje ove neprijatelje kao ratne sile čije bitke neposredno ili posredno negativno utiču na Božji narod.
Iz prethodne ilustracije mogli smo uočiti da je u vrijeme podjele Grčke imperije geografski u odnosu na Izrael Sjeverni car predstavljao Seleuke, a Južni car Ptolomeje. Pošto ti entiteti očigledno traju i nakon političkih promjena u ovom širem regionu oko Izraela, sukcesivne sile takođe moraju biti reprezenti Sjevernog i Južnog cara.
Uopšteno se smatra da se brak koji se pominje u Danilu 11:6 odnosi na Ptolomeja II Filadelfa iz Egipta i Antioha Teosa iz Sirije koji je oženio Ptolomejevu kćerku Bereniku (oko 252. prije n.e.), koji aranžman je propao nakon što je Berenika ubijena.
Ogranak iz Berenikinog korjena (Danilo 11:7-9) bio je njen brat Ptolomej Euergetes. Nakon što je naslijedio svog oca Ptolomeja Filadelfa na prestolu i saznao za smrt njegove sestre Berenike, podigao je veliku vojsku žudeći za osvetom i upao na teritoriju sjevernog carstva, gdje je vladao Seleuk Kalinik sa svojom majkom Laodikejom u Siriji. Tako je zauzeo Siriju, Kilikiju, gornji tok rijeke Eufrata i istočni Vavilon. U međuvremenu je dobio informacije o pobuni u Egiptu, što je zahtijevalo njegov povratak pa je iskoristio priliku da prethodno opljačka carstvo Seleuka.
Sinovi Seleuka Kalinika (Danilo 11:10, prvi dio) bili su Seleuk Keraunus i Antioh Magnus (Veliki). Stariji, Seleuk, koji je prvi došao na presto skupio je veliku vojsku da povrati državu svog oca, ali je ubrzo otrovan. Njegov mlađi i sposobniji brat Antioh je nakon proglašenja za cara osvojio Seleukiju i Siriju, da bi zatim u jednoj borbi pobijedio i egipatskog vojvodu Nikolasa, što je dovelo do neke vrste balansa sila na tom području.
Ptolomej Filopator naslijedio je svog oca Euergetesa na egipatskom prestolu ubrzo pošto je Antioh Veliki naslijedio svog brata u vladavini Sirijom. On je sakupio veliku vojsku i u bici kod Rafije pobijedio Antiohovu armiju (Danilo 11:11).
Ponijet ponosom zbog uspjeha, Ptolomej Filopator je propustio priliku da iskoristi svoju pobjedu i odao se porocima. Postoje izvještaji da je došao u Jerusalim i nakon što je prinio žrtve tražio je da uđe u Svetinju nad svetinjama u Hramu, od čega su ga jedva odgovorili. Zbog toga je bio veoma bijesan i otpočeo nemilosrdno progonstvo Jevreja koji su u vrijeme Aleksandra Makedonskog imali status povlašćenih građana. Pobuna u Egiptu i ubijanje Jevreja (istoričari procjenjuju između 40 i 60 hiljada pobijenih) doveli su do njegovog konačnog sloma.
Primirje zaključeno između Ptolomeja Filopatora i Antioha Velikog trajalo je 14 godina. Kada je Ptolomej umro od razuzdanog života, naslijedio ga je njegov petogodišnji sin Ptolomej Epifan. U međuvremenu Antioh je ugušio pobune u njegovom carstvu i učvrstio carstvo na istoku, što mu je omogućilo da iskoristi priliku i okrene se protiv Egipta (Danilo 11:13).
Antioh nije bio jedini koji je krenuo na mlađanog Ptolomeja. Filip V Makedonski je stupio u savez sa Antiohom, te su pored bune u Aleksandriji i drugim mjestima u Egiptu izgledi ovog carstva zaista postali sumorni (Danilo 11:14, prvi dio).
Sada dolazimo do jednog vrlo interesantnog dijela proroštva u Danilu 11:14 drugi dio, gdje se pominju „razbojnički sinovi iz tvog naroda“. Daleko na obalama Tibra (rijeke u Italiji koja protiče kroz Rim), osnivalo se jedno novo carstvo koje se pothranjivalo ambicioznim planovima i mračnim namjerama. Ono je brzo jačalo i sporadično isprobavalo svoju snagu koja ga je napokon učvrstila među najjače nacije na svijetu i omogućila mu da nepobijeđeno prigrabi sve u svoje ruke. Od tada će ime Rima stajati na stranicama istorije, određujući kroz vjekove sudbinu svijeta i vršeći moćan uticaj među narodima sve do posletka vremena.[2]
Rim se umiješao u korist maloljetnog egipatskog cara, odlučivši da ga zaštite od Sirije i Makedonije. Istorijski, to je bilo oko 200. godine prije n.e. Proviđenje je iskoristilo Gnej Pompeja Velikog (106-48. prije n.e.) protiv surovih planova Antioha III Velikog i Filipa V Makedonskog.[3]
„Petar objelodanjivač“ i razbojnički sinovi
Ali još uvijek nemamo odgovor na pitanje zašto anđeo koristi odrednicu „razbojnički sinovi tvog naroda.“ Čiji su to zapravo naslednici?
Iz manje poznate istorije antičkog svijeta saznajemo da je Nimrod, unuk Nojevog sina Hama, zbog svojih zločina i bogohulnih aktivnosti pobjegao od svojih progonitelja u Rim. Staro ime za grad Rim je „Saturnia,“ zapisao je Plinije u svojoj „Prirodnoj istoriji,“ knjiga III. Ali šta znači riječ „Saturnia“? Mjesto gdje živi „Saturn“. A stanovnici drevne Italije zvali su Nimroda „Saturnom“, što znači „sakriveni“ – zato što se on „krio u Rimu od svojih progonitelja.“[4]
Sakriveni Nimrod otkriven je u Rimu gdje je i ubijen (najvjerovatnije od strane patrijarha Sima tj. Šema). Obožavaoci Nimrodovog kulta plakali su nad njegovom smrću, a kasnije je postavljen paganski oltar na vatikanskom brežuljku kao spomen na taj događaj. Stoga nije čudo da su, gdje god da se širila vavilonska misterija, ljudi čuli da je Petar – drugo ime za Nimroda – ubijen u Rimu. Prema saznanjima Alberta Rivere, bivšeg jezuite, pravi apostol Petar nije ubijen niti sahranjen u Rimu, i ti dokazi su vješto zataškani.[5] Apostol Petar nikad nije bio u Rimu.
Kada je Aleksandar Makedonski raskrinkao vavilonske misterije iz Mesopotamije i uveo ih u zapadni svijet, one su prvo gravitirale ka Pergamu, a potom ka Rimu. Rim je dugo bio religijski centar, a najvažniji dio Rima bilo je brdo Vatikan. „Vatikansko svetilište izgleda da je bilo dobro poznato … centar kulta … obožavanja Sibile ili Kibele („Majke Božije“) … U blizini Trga Svetog Petra nađeno je ništa manje nego devet zapisa koji se odnose na isti kult…“[6]
U vrijeme apostola „pagansko groblje ležalo je na okruglom brežuljku koji se zvao Vatikanus“ – vatikanski brežuljak, gdje se danas nalazi sjedište Rimokatoličke crkve. „Latinska riječ ‘vatis’ znači ‘prorok’ ili ‘gatar’ [‘kan’ znači ‘zmija’ – prim. aut.]. U prošlosti je na ovom mjestu postojalo etrursko proročište“.[7] Zapazite da je ovo satansko proročište bilo lažni prorok – onaj koji je umirivao ljude govoreći im ono što žele da čuju, a bilo je povezano i sa grobljem (kultom mrtvih). Glavni objekat strahopoštovanja na ovom groblju, vjekovima prije Hristovog vremena, bio je oltar ili grob nekog „Petra“! Ali zašto bi pagani ukazivali čast „Petru“ mnogo prije nego što se uopšte znalo za tog apostola?
Odgovor na ovo pitanje zapanjujuće ukazuje na Vavilon i Nimroda. Nimrod, majstor rata, kriminala i magije, prema drevnoj tradiciji, je onaj koji objelodanjuje tajne, „prvorođeni“ među oboženim ljudskim bićima. On je bio religijski heroj ili zvijezda svog vremena. Nimrod je stoga prozvan „objelodanjivač“, a na vavilonskom jeziku (dijalektu hebrejskog), riječ za „objelodanjivača“ je „Petar“!
Anaklet, koji je bio starješina ili možda biskup u otpaloj rimskoj crkvi, posvetio je stari oltar paganina Petra (ili Nimroda) apostolu Petru oko 80. godine n.e., prema podacima iz Pontifikalne Knjige.[8]
Sada je Anakletu bilo lako da ubijedi besposleni paganski narod u Rimu koji je išao sve dalje od istine, a interesovao se za misterije – da je oltar u Rimu mjesto gdje je sahranjen apostol Petar. A da bi učvrstio svoju vlast, on je tvrdio da ga je na dužnost postavio sam apostol Petar. Anaklet je tvrdio da je on jedini Petrov naslednik i insistirao na tome da Rim bude novo sjedište svih hrišćanskih crkava.
Kada se i van lokalnih okvira raširila vijest o tome da biskup u Rimu pretenduje na vlast, mnogi drugi lažni učitelji su vidjeli svoju ličnu korist u tome da mu se pridruže pošto bi onda takođe mogli da koriste Petrovo ime i preuzmu običaje koji su se proslavljali u čast paganskog „spasitelja“ i da ih pripišu Hristu, čime bi stvorili svoju ličnu vjersku zajednicu. Eto kako je novo sjedište otpadničkih crkava brzo počelo da gravitira ka Rimu!
Drugi istorijski izvori takođe svjedoče da je u svojim začecima područje Rima bilo stjecište pljačkaških bandi koje su bile poznate i po otmicama žena. Rim je bio ključ za ispunjenje vizija.
Rim kao moćni Sjeverni car
Dakle, negdje od Danila 11:14-16 na scenu velikog sukoba ulazi Rim u ulozi Sjevernog cara.
„I doći će sjeverni car pa će podići opsadni nasip i osvojiće utvrđeni grad. A mišice južnog cara neće odoljeti, kao ni njegovi izabrani ljudi. Neće imati snage da se odupru. Onaj koji dođe protiv njega činiće šta hoće i niko mu se neće oduprijeti. On će stajati u Zemlji Ljepote i u njegovoj će ruci biti istrebljenje.“ (Danilo 11:15,16)
Antioha III Velikog je naslijedio Antioh IV Epifan (215-164. prije n.e.) kojemu neki teolozi bezuspješno pripisuju titulu antihrista. Progonio je Jevreje i izazvao Makabejsku pobunu, odakle je potekao jevrejski praznik Hanuka (vidi Jovan 10:22). Poznat je i po tome što je prvi počeo koristiti božanske epitete na kovanicama.
Grčko poluostrvo palo je pod rimsku vlast 146. godine prije n.e. nakon Korintske bitke. Makedonija je postala ključna rimska provincija, pošto je rimska kultura dugo bila grčko-rimska.
Godine 65. prije n.e., Sirija je pobijeđena od generala Pompeja i pripojena rimskoj imperiji.
Istoričari smatraju da sam Rim ima svoje početke u 8. vijeku prije n.e. Od malog grada u centralnoj Italiji na rijeci Tiber narastao je u imperiju koja je na svom vrhuncu zauzimala najveći dio centralne Evrope, Britaniju, veliki dio zapadne Azije, sjevernu Afriku i mediteranska ostrva.
Niko se nije mogao održati pred Rimom.
Kao novi Sjeverni car, Rim je ušao u Judeju 63. godine prije n.e, i osvojio je. Rimski general Pompej posredovao je u jevrejskom građanskom ratu i proglasio Judeju rimskim protektoratom.
„I čvrsto će odlučiti da dođe sa silom cijelog svog carstva, i s njim će biti sklopljena nagodba, i on će uspješno djelovati. I daće mu kćer da je upropasti. A ona se neće održati i neće ostati njegova. Tada će on svoje lice okrenuti prema ostrvima i mnoge će osvojiti. Ali će jedan zapovjednik prekinuti sramotu koju mu ovaj čini, tako da njegovog sramoćenja više neće biti. Vratiće na njega njegovu sramotu. A ovaj će okrenuti svoje lice nazad prema tvrđavama svoje zemlje i posrnuće i pašće, i više ga neće biti.“ (Danilo 11:17-19)
Stihovi 17-19 imaju generalnu primjenu na Julija Cezara (100-44. prije n.e.), zaključno sa njegovim ubistvom.
Najslavniji rani rimski vojskovođa Julije Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rima. Pobijedivši Pompeja u građanskom ratu 46. prije n.e. zavladao je kao diktator. Cezarova diktatura predstavlja kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak konačne transformacije stare republike u politički sistem koji će pod Oktavijanom, Cezarovim nećakom, postati poznat kao Principat.
Godine 69. prije n.e., cezar je izabran za kvestora, koja funkcija je uključivala regulisanje saobraćaja, trgovine i ostalih svakodnevnih poslova u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u rimskom cirkusu. Budžet za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar, međutim, nije štedio na novcu i organizovao je dotad najspektakularniju zabavu za narod, što mu je vrlo podiglo popularnost.
Godine 63. prije n.e., Cezar postaje Pontifex Maximus. Ta funkcija je uključivala dobijanje nove kuće Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču rimske religije i, najvažnije za Cezara, oprost svih dugova.
Cezar je 62. prije n.e. izabran za pretora, te se nakon vojnih osvajanja u Španiji vraća sa velikim bogatstvom koje mu je omogućilo da podmiri svoje velike dugove.
Godine 59. prije n.e., Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom koji se smatrao najbogatijim Rimljaninom sklopio prvi trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata.
Godine 55. prije n.e., Pompej i Kras su ponovo izabrani za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. Kras je poginuo u ratu sa Partima u bici kod Kare, 53. prije n.e. Nakon Krasove smrti, Pompej i Cezar počinju se međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih. Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u Senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. prije n.e., Senat ga poziva u Rim. Senat mu naređuje da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu Senata i 10. januara 49. prije n.e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Na Rubikonu je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata.
Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nijesu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej odbija. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. prije n.e. u kojoj Cezar pobjeđuje dvostruko brojniju Pompejevu vojsku. Pompej bježi u Egipat, a Cezar kreće u potjeru.
U Egiptu Pompej biva ubijen po naređenju Potinusa faraonovog evnuha, a Cezar nanosi poraz Ptolomeju XIII u bici kod Nila i prepušta upravu nad Egiptom Kleopatri VII. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II u bici kod Zele, 47. prije n.e. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici! (Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu, Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar nanosi poraze protivnicima i u bici kod Tapsa, 46. prije n.e. te Gneju Pompeju, sinu Pompeja Velikog, u bici kod Munde, 45. prije n.e.
Godine 46. prije n.e., Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45. prije n.e. postaje jedini konzul. Na taj način Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom carstvu je u njegovim rukama. 44. prije n.e. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem (83-30. prije n.e.).
Cezara je pri ulasku u senat ubila grupe senatora u atentatu na Martovske ide 15. marta 44. prije n.e.
Nakon Cezarovog ubistva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubicama (svi su ili ubijeni ili počinili samoubistvo) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Aktijuma, 31. prije n.e., Oktavijan je postao samovladar, a od 27. prije n.e. i službeno prvi rimski car.
Julije Cezar je posle smrti proglašen božanstvom, a njegovo ime je postalo dio vladarske titule. Cezarevo ime se nalazi u korjenu riječi kajzer, ćesar i car.
„A na njegovo mjesto ustaće onaj koji kroz slavno carstvo šalje onoga što prikuplja porez, ali će za nekoliko dana biti slomljen, i to bez gnjeva i ratovanja.“ (Danilo 11:20)
Oktavije (latinski: Gaius Julius Caesar Octavianus Augustus) naslijedio je svog strica, Julija Cezara. On je sa Markom Antonijem i Markom Lepidom osnovao novi trijumvirat i postao vrhovni vladar. Poznat je kao osnivač poreza. Avgust je počasna titula koju je on dobio u času stupanja na vlast, 27. godine prije n.e. Augustus na latinskom znači uzvišeni ili velečasni. Kasnije je to postala titula svih rimskih careva koji su vladali nakon njega. Oktavije je umro 14. godine n.e. bez „gnjeva i rata“.
Apostol Luka piše: „U to vrijeme [Isusovog rođenja] izašla je naredba cara Avgusta da se popiše sve stanovništvo. Bio je to prvi popis koji je izvršen dok je Kvirinije upravljao Sirijom. Svi su išli na popis, svako u svoj grad.“ (Luka 2:1-3) Cilj ovog popisa bio je oporezivanje.
„Na njegovo mjesto ustaće čovjek vrijedan prezira kome se neće ukazati carska čast. On će doći mirno i laskanjem će se domoći carstva. I mišice osvajača biće nadvladane pred njim i biće slomljene, čak i gospodar od saveza.“ (Danilo 11:21,22)
Na rimskom prestolu Avgusta je naslijedio Tiberije, sin Oktavijeve žene Livije iz prvog braka za kojeg je imperator smatrao da je nedostojan te funkcije ali je na kraju laskanjem popustio. Građani mu stoga nijesu ukazivali ljubav, poštovanje i carsku čast. Sam Tiberije je bio lukav i pretvoran čovjek koji je znao da se prilagodi situaciji i prikrije svoje slabosti.[9]
U vrijeme njegove vladavine, Isus Hrist, Gospodar saveza, je osuđen i razapet, šest godina prije smrti Tiberija (uporedi sa Danilo 9:25-27).
Intrige i uspon Rima kao Sjevernog cara
„Uz pomoć ljudi koji će se udružiti s njim, on će činiti prevaru, uzdići će se i postaće čvrst pomoću malog naroda.“ (Danilo 11:23)
Ovaj stih kao da nas opet vraća u prošlost koja objašnjava uspon Rima kao Sjevernog cara. Pomoću intriga i prevara, od malog naroda izrasla je svjetska sila.
„U mirno vrijeme ući će u najbolji dio pokrajine i činiće ono što nisu činili ni njegovi očevi ni očevi njegovih očeva. Plijen, ono što je opljačkano i blago razdijeliće među njima, i protiv utvrđenih mjesta smišljaće spletke, ali samo za jedno vrijeme.“ (Danilo 11:24)
Politička vještina prisvajanja glavnih resursa koju je ispoljio Rim razlikovala se od prethodnih carstava koji su to postizali kroz pobjede u ratovima i velike gubitke. Rimske vođe primijenile su strategiju koju nijesu praktikovali njihovi prethodnici. Razne spletke i diplomatske vještine bile su jedna od najučinkovitijih metoda Rima. Kraljevi su ostavljali svoja kraljevstva Rimu putem različitih saveza i kroz to i sami izvlačili korist. Rim je nudio raznim zemljama aranžmane u svojstvu njihovog protektora, baš kao u početku što je učinio sa maloljetnim Ptolomejem, naslednikom egipatskog prestola. To je koncept tzv. zaštitničkog reketa koji je primjenjivala mafija kroz istoriju i primjenjuje dan danas. Ne čine li isto i veliki vojni i politički savezi današnjice?
„I s velikom će vojskom podići svoju moć i svoje srce protiv južnog cara. A južni car spremiće se za rat, sa izuzetno velikom i moćnom vojskom. Ali neće opstati, jer će se protiv njega smišljati spletke.“ (Danilo 11:25)
Ovdje nalazimo opis konačnog pokoravanja Egipta (Južnog cara), što uključuje bitku kod Aktijuma 31. godine n.e. Car Juga u to vrijeme nije bio jedan od Ptolomeja, već Marko Antonije koji je zajedno sa Markom Lepidom i Cezarom bio formirao trijumvirat, tropartijsku vladavinu u Rimu. Jedan od ciljeva je bio da osvete ubistvo Julija Cezara. Napokon, Marko Antonije je otišao u Egipat i oženio se naslednicom prestola, Kleopatrom, što mu je dalo pravo na egipatski tron.
„I oni koji jedu za njegovim stolom dovešće ga do propasti. A njegova vojska biće zbrisana i mnogi će pasti pobijeni. I srce obojice careva smišljaće zlo i za jednim će stolom govoriti laž. Ali ništa neće uspjeti, jer će kraj biti tek u za to određeno vrijeme.“ (Danilo 11:26,27)
Pakt u formi trijumvirata bio je pun intriga i međusobnih laži. Kad je Cezar krenuo na Egipat da se pozabavi Markom Antonijem, Markova vojska je bila uništena. On je imao sopstvene rimske legije ali i egipatsku vojsku kraljice Kleopatre. Kad je ta mješovita armija uvidjela besmislenost ovog sukoba, prelazili su na stranu rimske vojske. Ostatak egipatske vojske se razbježao i Marko Antonije je bio zbrisan.
Kad se Cezar vratio u Rim sa svim ratnim plijenom i trofejima iz Egipta, mogao je da ima i Kleopatru, ali ona je počinila samoubistvo.
„I srce obojice careva smišljaće zlo i za jednim će stolom govoriti laž. Ali ništa neće uspjeti, jer će kraj biti tek u za to određeno vrijeme.“ (Danilo 11:27)
Kontekst ovih stihova ostaje isti i još jednom se naglašavaju zli i mračni planovi glavnih aktera koji počivaju na lažima obeju strana. Ali ti planovi kao da će biti osujećeni do kraja koji proroštvo predviđa u za to određeno vrijeme. Koje je to vrijeme?
Ako se vratimo na stih 24. zapazićemo da se pominje „jedno vrijeme“. U proročkom jeziku, to odgovara jednoj godini odnosno 360 dana, što je jednako doslovnih 360 godina. Početna tačka vladavine imperije iz glavnog utvrđenog grada Rima je 31. godina prije n.e. nakon poraza Marka Antonija. Cezar se vraća u Rim.
„On će se vratiti u svoju zemlju s velikim blagom i njegovo će srce biti protiv svetog saveza. Djelovaće uspješno i vratiće se u svoju zemlju.“ (Danilo 11:28)
Ovdje se govori o dva povratka. Sledeći se dogodio u narednom osvajanju kada se vojna kampanja Rima spustila do Judeje i razorila Jerusalim i Hram 70. godine n.e. pod zapovjedništvom vojskovođe Tita. U tom smislu, Sjeverni car se okrenuo protiv svetog saveza. Taj termin ima religijske konotacije koje se tiču ratovanja protiv Boga, iako su Rimljani, slično kao nekada Vavilon, poslužili kao oruđe za kaznu otpalog izabranog naroda.
„U vrijeme koje je određeno on će opet krenuti i poći će na jug, ali ovaj put neće biti kao prvi put.“ (Danilo 11:29)
Određeno vrijeme sada odmiče dalje kroz istoriju. Dolazimo do 330. godine n.e. kada ističe 360 godina prorečenih u 24. stihu za vladavinu iz utvrđenog grada Rima. Car Konstantin (272-337. n.e.) presto imperije tada preseljava u Konstantinopolj (današnji Istanbul). Supremacija Rima privodila se kraju u pogledu političke i vojne sile koja je gospodarila svijetom. Odmah po izmještanju prestonice, svakakvi problemi zadesili su Rim. Carstvo se podijelilo na zapadno i istočno, a varvarska plemena sa sjevera su počela atakovati na Rim. Ostrva na Mediteranu koja je Rim ranije kontrolisao sada su postala lansirne tačke sa kojih su djelovale druge sile, što je sve dovelo do ispunjenja biblijskog proroštva podjele imperije na deset „rogova“ iz Danila 7. glava. I baš kao što 29. stih naglašava, Rimsko carstvo nije bilo u stanju iz nove prestonice da bude vojno i politički uspješno kao ranije.
„Protiv njega će doći kitimski brodovi, i on će klonuti.“ (Danilo 11:30, prvi dio)
„Kitimski[10] brodovi“ iz 30. stiha su Vandali. Njihovi neprekidni vojni uspjesi slabili su Rim, i kad je istočni imperator poveo rat protiv njih, bio je poražen i klonuo. Stihovi 29. i 30. opisuju završne scene autoriteta paganskog Rima, dok se u pozadini već odvijao prelaz na Papski Rim. Nova religijska sila počinje da otvara front sa sjevera koja podiže svoje pretenzije i u vertikalnoj dimenziji – prema samom Bogu.
Prema Bibliji, sjever predstavlja zlo koje se suprotstavlja Bogu (vidi Isaija 14:31; Jeremija 1:14).
Simbolika Južnog cara
S druge strane jug, prema biblijskoj tradiciji predstavlja ljudsku moć koja se suprotstavlja Bogu. Jug simboliše Egipat, a naročito faraona koji ponosno odbacuje autoritet Boga: „Ali faraon reče: ‘Ko je Gospod da poslušam njegov glas i da pustim Izrael? Ja ne poznajem tog Gospoda i neću pustiti Izrael.’“ (2. Mojsijeva 5:2)
Proroci su gledali na savez između Izraela i Egipta kao na prebacivanje vjere i odanosti s Boga na čovjeka. Vjera u Boga se zamjenjuje vjerom u čovjeka: „Teško onima koji u Egipat silaze za pomoć, koji se oslanjaju na konje, koji se uzdaju u mnoga bojna kola i u jake bojne konje, a ne gledaju na Svetog Boga Izraelovog, ne traže Gospoda.“ (Isaija 31:1)
Za razliku od „sjevera“ koji predstavlja religijsku silu koja se protivi Bogu, „jug“ simboliše ljudske napore, odbacuje Boga i pokazuje na čovjeka i njegovu mudrost. Ovaj obrazac je bio poznat još u vrijeme drevnog Izraela i, kao što ćemo vidjeti u nastavku proučavanja, ponavljaće se sve do kraja istorije pobune na zemlji. S jedne strane postoji sila koja na sebe uzima ulogu boga ili lažnog posredništva božanskog i ljudskog, dok se druga oslanja na ljudsku filozofiju, ljudski rezon, ideologije sekularnih, ateističkih i materijalističkih oblika. Istovremeno vrše se pokušaji sklapanja saveza i nalaženja kompromisa između Sjevernog i Južnog cara, što rezultira religijsko-političkim oblicima kontrole nad čovječanstvom (u tzv. hrišćanskom svijetu, to je savez između države i crkve) i neminovno netolerancijom prema biblijskoj religiji koja ne pristaje na bilo kakve kompromise.
__________________
[1] E. J. Bickerman, Four Strange Books of the Bible: Jonah, Daniel, Koheleth, Esther (New York: 1967), p. 117.
[2] Vidi Thomas Newton, Dissertations on the Prophecies, Volume I, p. 352.
[3] Vidi Charles Rollin, Ancient History, Volume V, pp. 305-306.
[4] „Hronološke starine,“ Džekson, str. 233.
[5] Alberto Rivera, „Vatikanske ubice“, poglavlje 3 „Crkveni oci“.
[6] „Svetilište Svetog Petra i Vatikanska iskopavanja,“ autor Dž. Tojnbij i Dž. V. Perkins, str. 6.
[7] Verner Keler, „Biblija kao istorija,“ str. 390.
[8] Liber Pontificialis I, p. 125.
[9] Encyclopedia Americana, XII, p. 251-252, Tiberius (1849).
[10] Vidi 1. Mojsijeva 10:4. Geografski se ovaj pojam odnosi na Kipar. | 
