Treće poglavlje
ČOVJEK KOJI JE TRAŽIO BOGA
Ne znamo kad i u kojim okolnostima, ali, u određenom trenutku, Isus
ostavlja svoj posao obrtnika, napušta svoju porodicu i udaljava se od
Nazareta. Ne traži novi posao. Ne približava se nikakvom ovlaštenom
učitelju radi proučavanja Tore ili boljeg upoznavanja židovskih
tradicija. Ne ide prema obalama Mrtvog mora da bi ga primili u kumransku
zajednicu. Isto tako ne upućuje se prema Jeruzalemu da bi izbliza
upoznao sveto mjesto gdje se prinose žrtve Bogu Izraela. Udaljava se od
svake naseljene zemlje i ulazi u pustinju.
Kao i svim Židovima, pustinja Isusu evocira mjesto gdje je rođen njegov
narod i gdje se treba vratiti u vremenima krize, da bi se iznova
započela povijest uništena zbog nevjernosti prema Bogu. Tamo ne dopiru
zapovijedi Rima niti buka hrama; ne čuju se razgovori učitelja zakona.
Umjesto toga, može se čuti Boga, u tišini i osami. Prema proroku Izaiji,
to je najbolje mjesto da se otvori put Bogu i pusti da uđe u srce
naroda. U pustinju su se povukli oko 150. godine prije Krista
disidentski monasi Qumrana; tamo su svoje sljedbenike vodili popularni
proroci; tamo je podignutim glasom Krstitelj upućivao svoju poruku. I
Isus se kreće prema pustinji. Žudi da čuje tog Boga koji u pustinji
govori srcu.
Međutim, nemamo podataka za pomisao da je tražio intenzivnije iskustvo s
Bogom, koje bi utažilo njegovu unutrašnju žeđ ili umirilo njegovo srce.
Isus nije mistik u potrazi za osobnim skladom. Sve navodi na mišljenje
da je tražio Boga kao snagu spasenja za svoj narod. Patnja ljudi je to
što ga navodi da i sam pati: brutalnost Rimljana, ugnjetavanje koje guši
seljake, vjerska kriza naroda, iznevjeravanje Saveza. Gdje je Bog? Zar
nije prijatelj života? Zar neće intervenirati?
Isus još uvijek nema vlastiti projekt kad se nađe s Krstiteljem. Odmah
je bio očaran ovim prorokom iz pustinje. Nije nikad vidio ništa kao to. I
njega fascinira ideja da se stvori obnovljeni narod, da bi se
nastavila povijest, prihvaćanjem spasonosne Božje intervencije. Nikome
se Isus nije divio toliko kao Ivanu Krstitelju. O nikome nije govorio
sličnim riječima. Za Isusa on nije samo prorok. On je više od proroka.
Čak je najbolji među svima koji su rođeni od žene. Što je Isusa moglo
toliko osvojiti? Što je našao u osobi Ivana i u njegovoj poruci?
Ivanova radikalna dijagnoza
Između jeseni 27. godine i proljeća 28. pojavljuje se na vjerskom obzoru
Palestine originalan i neovisan prorok koji ostavlja veoma snažan dojam
u cijelom narodu. Ime mu je Ivan, ali ga narod zove Krstiteljem, zato
što prakticira neobičan i iznenađujući ritual u vodama Jordana. On je,
bez sumnje, čovjek koji će kao nitko drugi obilježiti Isusov životni
put.
Ivan je bio iz svećeničke obitelji. Njegov sirovi jezik i metafore koje
rabi odražavaju seoski ambijent nekog ruralnog naselja. U jednom
trenutku Ivan raskida s hramom i s cijelim sustavom rituala pročišćenja i
oprosta vezanim za njega. Ne znamo što ga pokreće da napusti svoj
svećenički posao. Njegovo ponašanje je kao u čovjeka kojega je dograbio
Duh. Ne oslanja se ni na kakvog učitelja. Ne citira doslovno Svete
spise. Ne poziva se ni na kakav autoritet da bi opravdao svoje
djelovanje. Napušta svetu zemlju Izraela i kreće u pustinju da povišenim
glasom priopćava svoju poruku.
Ivan ne samo da poznaje duboku krizu u kojoj se nalazi narod već, za
razliku od drugih pokreta onog vremena, koji dodiruju razne aspekte,
koncentrira snagu svog proročkog pogleda na korijene svega: grijehe i
neposlušnost Izraela. Njegova je dijagnoza sigurna i odriješita:
povijest izabranog naroda došla je do potpunog sloma. Božji projekt je
osujećen. Sadašnja kriza nije samo još jedna kriza više. To je završna
točka do koje se došlo dugim lancem grijeha. Narod se sada nalazi pred
definitivnom reakcijom Boga. Jednako kao što šumski radnici otkopaju
korijenje stabla prije nego što zadaju odlučujuće udarce da ga sruše,
tako je i Bog stavio sjekiru na korijen stabla. Beskorisno je da ljudi
žele pobjeći od njegova neizbježnog gnjeva, kao što zmije ljutice bježe
od požara koji im se približava. Nije više moguće pribjeći
tradicionalnim načinima da se nastavi povijest spasenja. Ničemu ne služi
prinositi žrtve radi okajanja. Narod bezglavo juri ka svom kraju.
Prema Krstitelju, zlo nagriza sve. Cijeli je narod kontaminiran, ne samo
pojedinci; cijeli Izrael mora ispovijediti svoje grijehe i radikalno se
okrenuti Bogu, ako ne želi da bude bespovratno izgubljen. I sam hram je
korumpiran; to više nije sveto mjesto; ne služi tome da se ukloni zlo
iz naroda; beskorisne su žrtve kajanja koje se tamo podnose; potreban je
novi ritual za radikalno očišćenje, nevezan za kult hrama. Zlo zahvaća
čak i zemlju na kojoj živi Izrael; i njoj je potrebno da bude očišćena i
naseljena obnovljenim narodom; treba ići u pustinju, izvan obećane
zemlje, da bi se u nju ponovno ušlo kao obraćeni narod kome je Bog
oprostio.
Nitko ne smije imati nikakvih iluzija. Savez je raskinut. Uništio ga je
grijeh Izraela. Nekorisno je pozivati se na izbor što ga je učinio Bog.
Ničemu ne služi osjećati se sinovima Abrahama; Bog bi mogao napraviti
sinove Abraham i od kamenja rasutog po pustinji. Ništa ne oslobađa od
korjenitog obraćenja. Izrael je praktično na istoj razini kao i poganski
narodi. Ne može se pozivati na raniju povijest koju je proveo s Bogom.
Narodu treba potpuno očišćenje da bi se Savez ponovo uspostavio.
Krštenje koje Ivan nudi jest upravo taj novi ritual obraćenja i
radikalnog oproštenja koji je Izraelu nužan; početak izbora i novog
saveza za ovaj upropašteni narod.
Isus je osvojen i impresioniran ovom grandioznom vizijom. Ovaj čovjek
stavlja Boga u središte i na obzoru cijele potrage za spasenjem. Hram,
podnošenje žrtava, tumačenja zakona, sama pripadnost izabranom narodu:
sve je relativizirano. Samo je jedna stvar odlučujuća i urgentna:
obratiti se Bogu i dobiti njegov oprost.
Novi početak
Ivan ne želi baciti narod u očajanje. Na protiv, osjeća se ovlaštenim da
sve ljude pozove da krenu prema pustinji, kako bi doživjeli radikalno
obraćenje i bili pročišćeni u vodama Jordana, da bi, kad jednom dobiju
oprost, mogli ponovno ući u obećanu zemlju i dočekati skori dolazak
Boga.
Dajući primjer svima, prvi je on otišao u pustinju. Ostavlja svoje malo
selo i upućuje se prema nenastanjenom području istočne obale Jordana.
Područje se nalazi u regiji Pereje, na vratima obećane zemlje, ali izvan
nje.
Kako se čini, Ivan je brižljivo odabrao mjesto. S jedne strane, nalazilo
se blizu rijeke Jordan, gdje je bilo u obilju vode za ostvarenje
rituala krštenja. Što se tiče ostalog, tim je krajem prolazio važni
trgovački put, koji je išao od Jeruzalema prema regijama smještenim
istočno od rijeke Jordan i kojim je prolazilo puno ljudi kojima je Ivan
mogao dovikivati svoju poruku. Postoji, međutim, i drugi, mnogo dublji
razlog. Krstitelj je mogao naći i veće obilje vode na obalama
Genezaretskog jezera. Mogao je stupiti u kontakt s većim brojem ljudi u
gradu Jerihonu ili u samom Jeruzalemu, gdje su postojali bazenčići ili
miqwao, kako javni tako i privatni, za komotno ostvarivanje rituala
krštenja. No izabrana pustinja se nalazila nasuprot Jerihonu, na točnom
mjestu gdje je, po tradiciji, narod pod vodstvom Jošue prešao rijeku
Jordan da bi ušao u obećanu zemlju. Izbor je bio namjeran.
Ivan je počeo tamo živjeti kao čovjek u pustinji. Nosio je na sebi kao
odjeću ogrtač od devine kože, s kožnatim remenom, a hranio se skakavcima
i divljim medom. Ovaj elementarni način odijevanja i prehrane nije samo
rezultat njegove želje da živi asketskim i pokajničkim životom. Još
više želi pokazati stil života čovjeka koji stanuje u pustinji i hrani
se spontanim proizvodima neobrađene zemlje. Ivan želi podsjetiti narod
na život Izraela u pustinji, prije njegova ulaska u zemlju koju će mu
Bog dati u baštinu.
Ivan ponovo dovodi narod u pustinju. Na vrata obećane zemlje, ali izvan
nje. Novo oslobođenje Izraela mora se inicirati tamo gdje je prvotno i
započeto.
Krstitelj poziva ljude da se simbolički postave na točku početka, prije
prelaženja rijeke. Isto kao i prvi naraštaj pustinje tako i sada, narod
mora čuti Boga, očistiti se u vodama Jordana i ući obnovljen u zemlju
mira i spasenja.
U ovom evokativnom scenariju, Ivan se pojavljuje kao prorok koji poziva
na obraćenje i nudi krštenje za oprost od grijeha. Evanđelisti
pribjegavaju dvama tekstovima biblijske tradicije da bi predstavili
njegov lik. Ivan je glas koji viče u pustinji: Pripremite put
Gospodinu, poravnajte njegove staze. Ovo je njegova zadaća: pomoći
narodu da pripremi put Boga koji već dolazi. Rečeno drugačije, on je
glasnik koji ponovo vodi Izrael pustinjom i ponovo ga uvodi u obećanu
zemlju.
|
