Urbanizacija u Galileji
Ova teška situacija galilejskih seljaka pogoršala se još više kada je, u
kratkom periodu od dvadeset godina, Antipa obnovio Seforu i izgradio
novi glavni grad Tiberijadu. Sve se ovo dogodilo prije nego što je Isus
navršio dvadeset i pet godina. Ovi Galilejci, koji su stoljećima živjeli
u selima i naseljima, obrađujući skromne parcele u svom vlasništvu,
prvi put su osjetili na svom teritoriju blizinu gradova, koji će brzo
promijeniti panoramu Galileje, izazivajući ozbiljnu društvenu
dezintegraciju.
Još su Asmonejci postavili u Sefori naoružanu posadu, da bi garantirali
kontrolu oblasti i osigurali plaćanje poreza. Herod ih je slijedio,
koristeći je kao glavno administrativno središte u Galileji, sve dok
nije, poslije njegove smrti, sravnjena sa zemljom Judinim ustankom i
kasijom intervencijom rimskih vojnika. Antipa nie oklijevao obnoviti
grad, čim je preuzeo vlast.
Izgrađen na maloj uzvisini, koja je dominirala nad plodnim zemljištem,
bio je u to vrijeme najbolje mjesto za podizanje glavnog grada Galileje.
Antipa ga je nazvao carskim (Autocratoris). Bio je to samo do godine
kad je osnovana Tiberijada, novi i sjajni glavni grad što ga je Antipa
izgradio na obali Galilejskog jezera, na terenu koji je nekad služio
kao groblje.
U Rimskom carstvu gradovi su se gradili za stanovanje vladajućih klasa.
Tu su živjeli vladajući sloj, vojnici, skupljači poreza, dužnosnici i
upravitelji, sudci i bilježnici, veliki zemljoposjednici i ljudi koji su
bili odgovorni za skladištenje proizvoda. Iz gradova se upravljalo
selom i izvlačilo poreze. Nejednakost razine života između gradova i
sela bila je očigledna. U seoskim dijelovima Galileje, ljudi su živjeli u
veoma skromnim kućama od gline ili neobrađenog kamena i s krovovima od
granja; ulice su bile od nabijene zemlje i bez popločavanja; odsustvo
mramora ili dekorativnih elemenata bilo je potpuno. U Sefori, na protiv,
mogle su se vidjeti dobro sagrađene zgrade pokrivene crvenim krovovima,
s podom od mozaika i fresco slikama; ulice popločane, čak i jedna
avenija širine oko trinaest metara, ukrašena s jedne i druge strane
redovima kolonadama. Tiberijada je čak bila i monumentalnija, s
Antipinom palačom, raznim administrativnim zgradama i gradskim vratima
okruženim s dva tornja, koji su imali čisto ukrasni i simbolički
karakter, da bi se jasno odvojilo stanovništvo grada od onoga na selu.
U Sefori je živjelo između 8.000 i 12.000 stanovnika; u Tiberijadi oko
8.000. Nisu se mogli takmičiti, ni veličinom niti po moći i bogatsvu sa
Cezarejom na moru, gdje je boravio prefekt rimski, ni sa Escitopolisom
ili obalnim gradovima Tirom i Sidonom. Bili su to manji urbani centri,
ali je njihova nazočnost uvodila jednu važnu novinu u Galileju. Sa sela
se sada moralo hraniti dva urbana stanovništva koje zemlju nije
obrađivalo. Seoske obitelji, naviknute obrađivati svoju zemlju da bi si
osigurale što je potrebno za život, našle su se u obvezi da povećaju
proizvodnju da bi se održavale vladajuće klase.
Iz Sefore i Tiberijade se oporezivalo i upravljalo cijelom Galilejom.
Seljaci su doživjeli prvi put pritisak i blisku kontrolu herodovskih
upravitelja. Nije bilo moguće izbjeći plaćanje rente i poreza.
Organizacija oporezivanja i skladištenja postajala je svaki put sve
učinkovitija. Zahtjevi za održavanje centara administracije u razvoju
svaki put sve veći. Dok je u Sefori i Tiberijadi rasla razina života i
mogućnost da se kupe luksuzni trgovački artikli, u selima su se sve više
osjećali nesigurnost i problemi održavanja života. Sefora i Tiberijada
uvodili su ranije nepoznate odnose kontrole, administrativne moći i
ubiranja poreza.
Poljoprivreda obitelji u Galileji bila je tradicionalno veoma
diverzificirana. Seljaci su gajili na svojoj zemlji razne proizvode,
misleći na svoje različite potrebe i na tržište razmjene i uzajamnog
reciprociteta koje je postojalo između porodica i stanovnika u selu.
Međutim, u ovoj novoj situaciji sve se više poticala monokultura.
Velikih zemljoposjednicima je to bilo zanimljivo, da bi se povećala
proizvodnja, olakšalo plaćanje poreza i posao oko skladištenja
proizvoda. U međuvremenu, vlasnici malih parcela i nadničari bili su sad
sve više nezaštićeni. Gradske elite nisu mislile na potrebe siromašnih
porodica, koje su se hranile ječmom, grahom, prosom, lukom ili smokvama,
nego na proizvode kao što su pšenica, ulje ili vino, interesantnije za
skladištenje i zaradu.
U ovo isto vrijeme počelo je u Galileji cirkuliranje srebrnih novčića
koje je Antipa kovao u Tiberijadi. Monetizacija je olakšavala kupnju
proizvoda i plaćanje poreza Rimu. S druge strane, omogućavalo je
bogatima da akumuliraju svoje dobitke i osiguraju svoju budućnost u
vremenima oskudice. Optjecaj novca bio je pod kontrolom urbane elite i
išao je u korist najbogatijih. Konkretno, zlatni i srebrni novac rabio
se redovno za akumuliranje blaga, što je služilo dobivanju počasti,
javne reputacije i moći; čuvanje blaga u trezorima bilo je moguće samo u
gradovima. Srebrni novac se koristio za plaćanje imperijalnog poreza za
svaku osobu i razne obveze. Novac od bronze se koristio za
uravnoteženje u razmjeni proizvoda; to je bio novac kojim su obično
rukovali seljaci.
Čini se da je Isus cijelog svog života gledao kako raste nejednakost,
koja je favorizirala privilegiranu manjinu Sefore i Tiberijade i
izazivala nesigurnost, siromaštvo i raspadanje velikog broja seljačkih
porodica. Raslo je zaduživanje i gubljenje zemlje od najslabijih. Sudovi
u gradovima rijetko kad su podržali seljake. Povećavao se broj
siromaha, nadničara i prostitutki. Uvijek je bilo sve više siromašnih i
gladnih koji nisu mogli uživati u zemlji koju je Bog darovao svom
narodu.
Aktivnost Isusova među selima Galileje i njegova poruka o kraljevstvu
Božjem predstavljali su snažnu kritiku takvog stanja stvari. Njegova
čvrsta obrana siromašnih i gladnih, radosnije dočekivanje najnižih
slojeva toga društva ili njegova osuda luksuznog života bogatih u
gradovima bili su javni izazov onom društveno-političkom programu koji
je poticao Antipa, favorizujući interese najmoćnijih i tjerajući u
krajnje siromaštvo onih najslabijih. Parabola o prosjaku Lazaru i
bogatašu koji živi veoma raskošno, ignorirajući one koji umiru od gladi
pred vratima njegove palače; priča o neosjetljivom zemljoposjedniku koji
misli jedino na podizanje silosa i čuvanje svoga žita; stroga kritika
onih koji stavljaju svoje bogatstvo u trezore ne misleći na one koji su u
velikom siromaštvu; njegove objave u kojima izjavljuje da su sretni
siromasi, gladni i oni koji plaču zbog gubitka svoje zemlje; zaklinjanja
upućena svojim sljedbenicima da dijele život najsiromašnijih u tim
selima i da hodaju kao i oni, bez zlata, srebra i bronce, bez druge
tunike za rezervu i bez sandala; njegovi pozivi da se bude milostiv
prema onima koji trpe i da se oproste dugovi, i tolike druge izreke,
omogućuju da se i danas shvati kako je Isus doživljavao patnje tog
naroda i sa kakvom je strašću tražio novi svijet, pravedniji i bratski,
gdje bi Bog mogao vladati kao Otac svih njih.
|
