Protestantizam se u mnogim stvarima razlikuje od doktrine Katoličke i Pravoslavne Crkve.
Otvaram ovu temu kako bismo na jednom mjestu mogli vidjeti te razlike i uočiti sve zablude protestantizma.
Napisat ću katolički stav, a zatim priložiti i pravoslavni.


Mnogi protestanti imaju načelno mutnu sliku o povijesti kršćanstva, naročito od godine 313. (Konstantinovog obraćenja) do 1517. (Luterovog pojavka). To neznanje i protivljenje Katoličkoj Tradiciji vodi u teološki relativizam, antikatolicizam, i stalan, nepotreban proces ponovnog „izumljivanja kotača".

Protestantizam je od svog početka antikatolički, i određene grupe su to ostale do danas. To je očito pogrešno i nebiblijski ako su katolici zaista kršćani (ako nisu, tada – logično – nisu ni protestanti, koji hrpu svoje teologije naslijeduju po katoličanstvu). Nasuprot tome Katolička Crkva, nije antiprotestantska.

Mnogi protestanti nemaju biskupe, kršćansku službu koja je biblijska (1 Tim 3,1-2) i koja postoji od najranije kršćanske povijesti i Tradicije.

Protestantizam definitivno nema načina pomirbe doktrinalnih spornih pitanja. Protestant može samo načelno procijeniti koliko protestantskih učenjaka, komentatora itd. uzima takav i takav gledište na određene doktrine, protestant jednostavno može prihvatiti autoritet denominacijske tradicije, ispovijesti, ili vjerovanja (koje tada treba biti opravdano nad nekom drugom s kojom se natječe), ali, nema jedinstvene protestantske Tradicije.

Protestantizam je nastao 1517 g. i on je „Marko koji kasno na Kosovo stiže" u povijesti kršćanstva. Nemoguća je „obnova" ili „čisto", prvobitno kršćanstvo, pošto je ono vezano činjenicom novina i apsurdno kasnog pojavljivanja. Kršćanstvo mora imati povijesni kontinuitet ili ono nije kršćanstvo. Protestantizam je „parazit" katolicizma: povijesno i doktrinalno govoreći.

Pojam (zajednički i čest među mnogim protestantima) „nevidljive crkve" je također novitet u povijesti kršćanstva i stran Bibliji (Mt 5,14; 16,18), dakle neistinit.

Kada protestantski teolozi govore o učenjima ranog kršćanstva (npr. kada pobijaju „kultove"), oni kažu „Crkva uči…" (kao što je tada bilo jedinstveno), ali kada se to odnosi na sadašnjost instinktivno i nedosljedno se suzdržavaju od takve terminologije, pošto univerzalni učiteljski autoritet opstoji jedino u Katoličkoj Crkvi.

Protestantski princip privatnog suda stvorio je okružje (pogotovo u protestantskoj Americi) za „kultove" kao Jehovini svjedoci, Mormoni, Adventisti, Scijentologija. Ta snažna predodžba da pojedinac može „započeti" novu, ili „istinitu" Crkvu je protestantska do srži.

Nedostatak učiteljskog autoriteta u protestantizmu čini da mnogi protestanti individualci misle da oni imaju direktnu vezu s Bogom, bez obzira na svu kršćansku Tradiciju i na povijest biblijske egzegeze (mentalitet „Biblija, Duh Sveti i ja"). Takvi ljudi načelno su teološko nedoškolovani, nepoučljivi i s manjkom poniznosti.

Evangeličke „tehnike" evangelizacije često su izmišljene i manipulativne, nemaju direktnu vezu s biblijskim tekstom. Neke čak nalikuju ispiranju mozga do određenog stupnja.

Nažalost, previše evangeličkih protestantskih evanđelista i pastora prikazuje Evanđelje krnje, smeteno, individualistički i uhu-ugodne. Odsutnost podlaganja duhovnom autoritetu u protestantizmu izlila se u civilnu arenu, gdje ideje osobne „slobode", „prava", i „izbora" sada dominiraju do takvog opsega da su građanske dužnosti, komunitarijanizam, i disciplina tragično zanemareni te štete zdravom društvu.

Katolicizam, kao i Pravoslavne crkve je zadržao osjećaj za onostrano, plemenito, sveto, za duhovnost i mistiku. Ideje oltara, i „svetog mjesta" su sačuvane. Kod protestanata crkve nisu drugo već „mjesta okupljanja" ili vježbališta" ili su strukturirane kao „skladišta". Mnogo protestantskih domova estetski bolje izgledaju nego njihove crkve. Isto tako, protestanti (posebno fundamentalisti) često su „navučeni na prosječnost" u njihovom prosuđivanju umjetnosti, glazbe, arhitekture, drame, stvaralačkoj mašti i sl.
Previše vrsti protenstatizma naginju suprotstavljanju materije i duha, favorizirajući potonje, i ponekad pokazuju gnostičke crte.

Mnogi protestanti naginju razdvajanju života na kategorije "duhovno» i «tjelesno”, kao da Bog nije Gospodin čitavog našeg života. Zaboravljaju da sva nastojanja koja nisu griješna su zapravo duhovna.

Mnoge protestantske «denominacije» uklonile su Euharistiju iz centra i žarišta kršćanskog bogoštovlja. Neki protestanti proslavljaju je samo mjesečno, ili čak kvartalno, to je protivno Tradiciji rane Crkve.

Većina protestanata (iznimka su Luterani i neke Anglikanske crkve) vjeruju u puku simboličku Euharistiju, što je protivno sveopćoj kršćanskoj Tradiciji do 1517. i Biblije (Mt 26,26-28; Iv 6,47-63; 1 Kor 10,14-22; 11,23-30), koje vjeruju u Stvarnu Prisutnost .

Protestanti skoro univerzalno negiraju sakramentalnost braka, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Mt 19,4-5; 1 Kor 7,14.39; Ef 5,25-33).
Protestantizam je ukinuo svećeništvo (Mt 18,18) i sakramenat Reda, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji ( Dj 6,6; 14,22; 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6).

Protestantizam je uvelike odbacio sakramenat Potvrde/Krizme(Dj 8,18; Heb 6,2-4, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji.

Manji dio protestanata je odbacio krštenje djece, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Dj 2,38-39; 16,15.33; 18,8; 11,14; 1 Kor 1,16; Kol 2,11-12). Protestantizam je podijeljen u pet glavnih tabora po pitanju krštenja.


Protestanti su odbacili sakrament bolesničkog pomazanja ( posljednja pomast), protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Mk 6,13; 1 kor 12,9.30; Jak 5,14-15).
Protestantizam zabacuje neraskidivost sakramenta braka i dopušta razvod, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Post 2,24; Mal 2,14-16; Mt 5,32; 19,6.9; Mk 10,11-12; Lk 16,18; Rim 7,2-3; 1 Kor 7,10-14.39).

Protestantizam dopušta kontracepciju, uprkos univerzalnoj kršćanskoj Tradiciji (katoličkoj, pravoslavnoj pa i samom Lutheru).
(Post 38,8-10; 41,52; Izl 23,25-26; Lev 26,9; Pnz 7,14; Rut 4,13; Lk 1,24-25)

Protestantizam (uglavnom njegovo najliberalnije krilo, ali alarmantno i u mnogim drugim dijelovima) prihvaća pobačaj kao moralnu opciju, protivno sve do nedavno jedinstvenoj kršćanskoj Tradiciji (negdje iza 1930.), i Bibliji (npr. Izl 20,13; Job 31,15; Ps 139,13-16; Iz 44,2; 49,5; Jr 1,5; 2,34; Lk 1,15.41; Rim 13,9-10).

Protestantizam dopušta ženske pastore (čak i biskupe), protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Mt 10,1-4; 1 Tim 2,11-15; 3,1-12; Tit 1,6).

Protestantizam je, sve više i više, formalno i službeno u kompromisu sa sadašnjim pomodnim radikalnim feminizmom, koji niječe uloge muškarca i žene, kao što Biblija uči (Post 2,18-23; 1 Kor 11,3-10) i kao što je očuvano u kršćanskoj Tradiciji (razlikovanje uloga, ali ne jednakosti).

Liberalni protestantizam čak prakticira zaređivanje homoseksualaca kao pastora i blagoslivljao njihove «brakove,» ili učio da je homoseksualnost tek nesvojevoljni, «alternativni» stil života, protivno ranijoj univerzalnoj kršćanskoj Tradiciji, kao što biblija jasno naučava (Post 19,4-25; Rim 1,18-27; 1 Kor 6,9).

Protestantizam je izbacio iz svog učenja mnogo kardinalnih kršćanskih doktrina kao što su utjelovljenje, djevičansko začeće, Kristovo uskrsnuće tijela, Trojstvo, Istočni grjeh, pakao, postojanje đavla, čudesa, itd.

Fundamentalistički protestantizam i kalvinizam, lažno uči da je Isus umro samo za odabrane.

Pentekostalni ili karizmatički protestantizam snažno naginje staviti preveliki naglasak na duhovno iskustvo, neprikladno balansirajući s razumom, Biblijom i Tradicijom (uključujući autoritet Crkve u prosudbi valjanosti «privatnih objava»).

Protestantizam ima proturječne poglede na crkvenu upravu, ili ekleziologiju (episkopalci, prezbiterijanci, kongregacionisti, ili uopće nemaju kolektivnog autoriteta),pa je tako disciplina, jedinstvo i red gotovo nemoguć. Neke sekte čak tvrde da imaju «apostole» ili «proroke» među sobom, sa svim pripadajućim zloporabama autoriteta koji iz tog proizlaze.

Neke struje protestantizma (posebno fundamentalisti i adventisti) imaju prekomjernu fascinaciju čak opsjednutost sa «krajem svijeta,» koja vodi u nebiblijsko namiještanje datuma (Mt 24,30-44; 25,13; Lk 12,39-40) i mnoge ljudske tragedije među onima koji su uvučeni u takva lažna proroštva.

Prenaglašavanje «prijetećeg kraja» vremena (koji nalazimo u protestantizmu) često je vodio u "kule u zraku” mentalitet, sve do određivanja socijalnih, političkih, etničkih i ekonomskih osjetljivosti ovdje na zemlji.

Protupovijesno gledište mnogih protestanata vodi pojedince u razmišljanje da im govori Duh Sveti, pa prema tome nije govorio mnoštvu kršćana kroz 1500 godina prije početka protestantizma.

Propusti u orginalnoj protestantskoj misli vodili su čak u gore pogreške u reakcijama. Npr. vanjsko opravdanje, smišljeno da osigura prevlast milosti, dovelo je do zabrane bilo kakvog vanjskog znaka njegove prisutnosti («vjera protiv djela», sola fide). Kalvinizam sa svojim pregrubim i tvrdim Bogom odbio je ljude do te mjere da su postali Unitaristi. Mnogi utemeljitelji novijih kultova započeli su kao kalvinisti (Jehovini svjedoci, Scientisti, Univerzalni život, itd.). Jedna pogreška začinje drugu, još ozbiljniju pogrešku.

Evangelikanizam je nebiblijski opsjednut (po tipičnom američkom pomodarstvu) sa «zvijezdama» (TV evangelizatori).
Evangelikanizam je poludio sa krivom idejom da je velik broj članova u kongregaciji (ili brzi rast) znak Božje prisutnosti na poseban način i njegov jedinstveni blagoslov. Zaboravljaju da i mormonizam strelovito raste, a Bog nas je pozvao na vjernost prije nego na «uspjeh» i laskave statistike.
Evangelikanizam često stavlja naglasak na brojčani rast prije nego na individualni duhovni rast.

Evangelikanizam je trenutno obuzet samoispunjenjem, samopomoći, i često otvorenom sebičnošću, više nego tradicionalnim kršćanskim naglaskom na patnju,trpljenje, žrtvu i služenje.

Evangelikanizam ima krnje i površno gledanje na ulogu trpljenja u kršćanskom životu. Umjesto toga «zdravlje- i – blagostanje» i «izgovori – i – proglasi pokreti kojima protestantski pentekostalizam buja iznutra i imaju stav prisvajanja (sticanja) i duhovnog blagostanja koje nije u skladu sa Biblijom i kršćanskom tradicijom.

Mnogi evangelici su usvojili svjetovno razmišljanje, što je na mnogo načina, više kapitalistički nego kršćanski. Na blagostanje i osobni dobitak gleda se više nego na pobožnost, i to im se čini kao dokaz Božjeg miljeništva, u puritanskoj i posvjetovnjačenoj američkoj misli, protivno Bibliji i kršćanskim učenjima.

Evangelikanizam rapidno tolerira ljevičarske političke poglede, ali ne u skladu s kršćanskim pogledima.

Evangelikanizam rapidno tolerira teološka krivovjerja i liberalizam.

Protestantizam je zbiljski eliminirao praksu ispovijedanja pred svećenikom (ili barem pred pastorom), protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Mt 16,19; 18,18; Iv 20,23).
Protestantizam je odbacio molitve za mrtve, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Tob 12,12; 2 mak 12 39-45; 1 Kor 15,29; 2 Tim 1,16-18;

Protestantizam neutemeljeno odbacuje posredovanje svetih za nas poslije smrti, i zazivanje svetaca na koje oni odgovaraju svojim učinkovitim molitvama (Jak 5,16).
Neki protestanti ne vjeruju u u anđele čuvare, unatoč kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Ps 34,7; 91,11; Mt 18,10; Dj 12,15; Heb 1,14).

Protestantizam, u svom očajanju da skrpa neki oblik povijesnog kontinuiteta odvojeno do katoličke Crkve, ponekad pokušava utvrditi linearnost od srednjovjekovnih sekti kao što su valdenzi, katari i albigenzi. Kako god, ovi pokušaji su osuđeni na propast kada se bliže prouči što su te sekte vjerovale. One su ili sadržavale mnogo onog što je protestanti naučavaju kao katoličku anatemu ili su držale heretičke ideje koje su protubožačke kršćanstvu (katolicima i pravoslavnima), ili oboje, čineći time ovu protestantsku teoriju u najmanju ruku sumnjivom.

Sola Sctriptura je protestantima «Ahilova peta.» Samo zazivati sola Scriptura nije riješenje problema autoriteta i sigurnosti tako dugo dok mnogobrojne interpretacije postoje. Kada bi Biblija bila tako jasna da bi se svi protestanti složili jednostavno čitajući je sa spremnošću da prihvate i slijede njezin nauk, bila bi to jedna stvar. Ali budući da to dugoročno nije slučaj (mnoštvo «denominacija»), sola Scriptura je u najboljem slučaju maštarija. Od svih protestantskih ideja, «jasnoća» ili razumljivost Biblije je sigurno je jedna od najapsurdnijih i najočiglednije pogrešnih.