Život radnika
Ne znamo sa sigurnošću je li Isus mogao imati i neki drugi odgoj pored
ovoga kojega je dobio u svojoj kući. Nije nam poznato je li u onom
nepoznatom selu postojala škola povezana sa sinagogom, kao što je to
bilo kasnije u dosta tih naselja u Palestini. Kako izgleda, mali je broj
bio onih koji su znali čitati i pisati u nižim slojevima Rimskog
carstva. Nešto slično se dešavalo u Galileji. Narod u tako malim selima
kao što je Nazaret nije imao sredstava za učenje niti za knjige u svojim
kućama. Samo su vladajuće klase, aristokracija u Jeruzalemu,
profesionalni pismoznanci ili monasi u Qumranu imali sredstava da steknu
određenu pisanu kulturu.
U malim selima Galileje, ova se potreba nije osjećala. Ne znamo uostalom
niti to da li je Isus naučio čitati i pisati. Ako i jest, nije to mogao
mnogo prakticirati u svojoj kući: u njegovoj kući nije bilo knjiga koje
bi čitao, ni crnila ili pergamenta za pisanje. Pa ipak, vještina koju
pokazuje Isus kada raspravlja o tekstovima Svetih spisa ili o vjerskim
tradicijama, navodi na pomisao da je imao prirodni talenat, koji je
nadoknađivao nisku razinu njegova kulturnog obrazovanja. U ovim selima
usmene kultura, ljudi su imali veliku sposobnost držati u svojoj
memoriji pjesme, molitve i narodne tradicije, koje su se prenosile sa
oca na djecu. U ovom tipu društva može se biti mudracem, a da se ne zna
ni čitati ni pisati. Vjerojatno je tako bilo i sa Isusom.
Sigurno je da nije pohađao nikakvu školu za pismoznance, niti je bio
učenik bilo kojeg učitelja zakona. Bio je jednostavno čovjek mudar i
pametan, koji je pažljivo slušao i čuvao u svom pamćenju svete riječi,
molitve i psalme koje je najviše volio. Nije mu trebalo otvarati nikakvu
knjigu da bi o svemu meditirao u svom srcu. Kad jednog dana Isus bude
poučavao ljude o svojoj poruci, neće citirati nijednog rabina i teško da
će doslovno citirati bilo kakav sveti tekst iz Pisama. On govori ono
što izlazi iz njegova srca. Ljudi su bili zadivljeni. Nikada nisu čuli
ni jednog učitelja da govori s takvom snagom.
Ono što je Isus sigurno naučio u Nazaretu bio je posao s kojim je mogao
zaraditi za život. Nije bio seljak posvećen poslovima na polju, iako će,
ne jednom, dati ruku svojima, prije svega u vrijeme prikupljanja uroda.
Izvori veoma precizno govore da je bio obrtnik, kao što je bio i njegov
otac. Njegov rad nije odgovarao onome što drvodjelac radi danas. Radio
je s drvetom, ali i s kamenom. Djelatnost jednog obrtnika u selu
obuhvatala je različite poslove. Nije teško pogoditi poslove za koje su
molili Isusa: popraviti krov od granja i gline što ga je pokvarila
zimska kiša, učvrstiti grede u kući, napraviti vrata i prozore od drva,
napraviti skromne svodove, poneku grubu klupu bez naslona, nogare za
svjetiljku i druge jednostavne predmete. No također i sagraditi poneku
kuću za novi bračni par, popraviti terase za uzgajanje loze ili iskopati
u kamenu poneki badanj za gaženje grožđa.
U samom Nazaretu nije bilo dovoljno posla za obrtnika. S jedne strane,
namještaj tih skromnih kuća bio je veoma oskudan: posude od keramike ili
kamena, košare, prostirači; ono što je neophodno za svakodnevni život. S
druge strane, najsiromašnije obitelji nisu gradile vlastitu kuću, a
seljaci su tijekom zime sami pravili ili popravljali svoje alat za rad u
polju. Da bi našao posao, kako Josip tako i njegov sin, morali su izaći
iz Nazareta i obići susjedna sela. Da li je Isus radio u Sefori? Kad je
počeo zarađivati za život kao obrtnik, Sefora je bila glavni grad
Galileje i nalazila se na samo pet kilometara od Nazareta. Uništena
potpuno od Rimljana, kada je Isus imao jedva šest godina, Sefora je sada
bila u punom zamahu rekonstrukcije. Potražnja za radnom snagom bila je
velika. Prije svega, bili su potrebni kamenoresci i građevinski
radnici. Vjerojatno je bilo podosta mladih ljudi iz susjednih sela koji
su tamo našli posao. Za nešto više od jednog sata Isus je mogao otići
iz svog sela do Sefore i vratiti se u predvečerje. Moguće je da je i on
radio neko vrijeme u ovom gradu, ali o tome možemo samo nagađati.
Sa svojim skromnim radom Isus je bio jednako siromašan kao i većina
Galilejaca njegova vremena. Nije bio na najnižoj letvici društvene i
ekonomske ljestvice. Njegov život nije bio tako težak kao život robova,
niti je upoznao bijedu prosjaka koji su obilazili sela moleći za pomoć.
No isto tako nije živio u sigurnosti seljaka koji su obrađivali svoju
vlastitu zemlju. Njegov je život ličio najviše na život nadničara, koji
su gotovo svakog dana tražili posao. Isto kao i oni, Isus je bio
prisljen kretati se, da bi našao nekoga tko će zatražiti njegove usluge.
Bez žene i djece
Isusov život se odvijao mirno, bez ikakvih važnijih događaja. Šutnja u
izvorima može se vjerojanto objasniti veoma jednostavnim razlogom – u
Nazaretu se nije dogodilo ništa osobito. Važna je bila samo činjenica,
čudna i neobična u tim selima Galileje, na koju njegovi susjedi sigurno
nisu gledali lijepim okom: Isus se nije oženio. Nije se pobrinuo
potražiti suprugu da bi osigurao potomstvo svojoj porodici. Isusovo
ponašanje moralo je uznemiriti članove njegove porodice i susjede.
Židovski je narod imao pozitivan i radostan pogled na seks i brak , koji
bi bilo teško naći u drugim kulturama. U sinagogi u Nazaretu Isus je
više nego jedanput čuo riječi iz Geneze (Postanka): Nije dobro za
čovjeka da ostane sam. Ono što je Bogu ugodno jest muškarac u pratnji
žene, plodne i okružene djecom. Nije čudno što se u kasnijoj rabinskoj
literaturi mogu pročitati maksime kao što je ova: Sedam stvari osuđuje
nebo, a prva od tih je čovjek koji nema žene. Što je to navelo Isusa da
usvoji ponašanje apsolutno čudno u selima Galileje i poznato samo među
nekim marginalnim grupama, kao što su eseni u Qumranu ili terapeuti u
Egiptu?
Odustajanje Isusa od seksualne ljubavi nije izgleda bilo motivirano
nekim asketskim idealom sličnim monasima u Qumranu, koji su tražili
ekstremnu ritualnu čistoću, ili onom kod terapeuta u Aleksandriji, koji
su prakticirali vladanje strastima. Njegov stil života nije bio stil
askete u pustinji. Isus jede i pije s ribarima, razgovara sa
prostitutkama i ne živi preokupiran ritualnom čistoćom. Isto tako se kod
Isusa ne primjećuje nikakvo odbacivanje žena. Njegovo odustajanje od
braka nije slično onome kod esena u Qumranu, koji ne uzimaju supruge jer
bi mogle stvoriti neslogu u zajednici. Isus ih prima u svoju skupinu
bez ikakvog problema, ne osjeća bilo kakav strah od ženskih
prijateljstava i, zasigurno, odgovara nježnošću na posebnu naklonost
Marije iz Magdale.
Nemamo također nikakvih podataka za pomisao kako je Isus poslušao poziv
Boga da živi bez žene, na način proroka Jeremije, koga je, prema
tradiciji, Bog zamolio da živi sam, ne tražeći društvo neke žene niti
bankete sa svojim prijateljima, da bi se distancirao od tog naroda bez
savjesti, koji se i dalje zabavljao, ne znajući za kaznu koja ga
očekuje. Život Isusa, koji je nazočan na svadbama svojih prijatelja,
koji dijeli stol sa ribarima i hvali jela kako bi unaprijed osjetio
užitke konačne svetkovine s Bogom, nema ničeg zajedničkog sa ovom
potpunom samoćom koja je proroku nametnuta, da bi kritizirao narod koji
se ne želi pokajati.
Celibatski život Isusov nije sličan ni životu Krstitelja, koji je
napustio svog oca Zakariju ne brinući se za svoju obvezu da mu osigura
potomstvo, da bi nastavio sa svojom svećeničkom linijom. Odustajanje
Krstitelja od života sa suprugom prilično je razumljivo. Ne bi bilo lako
voditi sa sobom jednu ženu u pustinju, da bi živjeli hraneći se
skakavcima i divljim medom, dok je on najavljivao skoro dolazeći sud
Božji i pozivao svakoga na pokajanje. Ali Isus nije čovjek pustinje.
Njegov ga je projekt vodio da obilazi Galileju, najavljujući ne gnjevni
Božji sud, već blizinu Boga koji oprašta. U opreci sa strogim stilom
Krstitelja, koji nije jeo kruh niti pio vino, Isus iznenađuje svojim
prazničnim stilom života: jede i pije ne mareći za kritike koje mu se
upućuju. Među učenicima koji ga prate postoje muškarci, ali i žene koje
on jako voli. Zašto nema pored sebe suprugu?
I među farizejima je praksa celibata bila poznata. Bio je, svakako,
jedan rabin koji je živio poslije Isusa, koji se zvao Simeon ben Azzai, a
koji je drugima preporučivao brak i potomstvo, ali je sam živio bez
žene. Kad su ga optužili da ne prakticira ono što sam uči druge, imao je
običaj odgovoriti: Moja je duša zaljubljena u Toru. Drugi mogu ići
naprijed u svijetu. Posvećen u potpunosti proučavanju i poštovanju
zakona, nije se osjećao pozvanim brinuti se za ženu i djecu. Ovo
zasigurno nije bio slučaj sa Isusom, koji svoj život nije posvetio
proučavanju Tore.
Međutim, posvetio se u potpunosti nečemu što je ovladavalo njegovim
srcem sa sve većom snagom. On je to zvao kraljevstvom Božjim. To je bila
strast njegova života, stvar kojoj je posvetio tijelo i dušu. Taj
radnik iz Nazareta na kraju je živio samo zato da pomogne narodu
prihvatiti kraljevstvo Božje. Napusto je svoju porodicu, ostavio svoj
posao, otišao u pustinju, prišao Ivanovom pokretu, kasnije ga napustio,
tražio suradnike, počeo obilaziti sela u Galileji. Njegova je jedina
opsesija bila objavljivati Dobru Vijest o Bogu. Zanesen kraljevstvom
Božjim, pustio je da mu život pobjegne ne nalazeći vremena da stvori
vlastitu obitelj. Njegovo je ponašanje bilo čudno i uznemirujuće. Prema
izvorima, Isusa su nazivali svakakvim imenima: izjelica, pijanica,
prijatelj griješnika, Samaritanac, opsjednuti. Vjerojatno su se s njim
šalili nazivajući ga i eunuhom. Bila je to teška uvreda, koja je ne samo
dovodila u pitanje njegovu muškost, nego ga i povezivala sa jednom
marginalnom skupinom ljudi, prezrenih zato što su, zbog svog nepotpunog
fizičkog integriteta, smatrani nečistima. Isus je reagirao dajući do
znanja razloge svog ponašanja: ima eunuha koji su rođeni bez testisa iz
krila svojih majki; ima drugih koji su kastrirani da bi služili
porodicama visoke imperijalne administracije. Ali ima i nekih koji se
sami kastriraju zbog kraljevstva Božjeg. Ovaj tako slikoviti jezik može
doći samo od nekoga tko je bio tako originalan i skandalozan kao Isus.
Ako Isus ne dijeli život s nekom suprugom, to nije zato što prezire seks
ili potcjenjuje porodicu. To je zato što se ne vjenčava s ničim i ni sa
kim tko bi ga mogao ometati u njegovoj misiji u službi kraljevstva. Ne
grli neku ženu, ali dopušta da ga grle prostitutke koje ulaze u dinamiku
kraljevstva, nakon što su uz njega vratile svoje dostojanstvo. Ne ljubi
svoju vlastitu djecu, ali grli i blagosiva djecu koja mu se približe,
jer ih vidi kao živi primjer kako treba prihvatiti Boga. Ne stvara
vlastitu porodicu, ali se trudi probuditi univerzalnu porodicu, koju bi
činili svi muškarci i žene koji vrše volju Božju. Mali je broj Isusovih
obilježja koja bi nam otkrila sa većom snagom njegovu strast za
kraljevstvom i njegovu potpunu raspoloživost za borbu u korist
najslabijih i najskromnijih. Isus je upoznao nježnost, osjetio je
naklonost i prijateljstvo, volio djecu i branio žene. Odrekao se samo
onoga što je moglo omesti njegovu ljubav prema univerzalnosti i
bezuvjetnu predanost onima koji su bili lišeni ljubavi i dostojanstva.
Isus ne bi razumio drugi celibat. Samo onaj koji je niknuo iz strasti
prema Bogu i njegovim najsiromašnijim sinovima i kćerima.
|
