U biblijskoj teologiji i biblijskom otkrivenju, Bog se objavljuje na veoma ličan način. Taj odnos je vidljiv u dvije ravni: Bog Otac – Sin Božji, i Bog Otac i Sin – stvorena bića.
Osnove obje vrste odnosa počivaju na poretku podrazumijevanog autoriteta i slobodne volje, gdje je uzajamna nesebična ljubav glavna pokretačka sila svih aktivnosti i ponašanja u domenu svrsishodnosti života.
Pitanje kojim ćemo se baviti je da li se Božji princip pod različitim okolnostima mijenja, konkretno u uslovima bez grijeha i pod grijehom.
Ako pogledamo izvještaje o padu Lucifera i padu čovjeka, možemo uočiti neke zajedničke karakteristike:
1) U oba slučaja stvorenje je postalo nezadovoljno svojim postojećim statusom i željelo „nezavisnost“ od Stvoritelja, što istovremeno podrazumijeva status „boga“ za sebe.
2) Oholost i težnja za „naprednim“ znanjem (spoznajom) izvan uspostavljenog poretka.
3) Prekršaj Zakona i saživljavanje sa bezakonjem, nepravednošću ili grijehom.
4) U nijednom slučaju Bog nije putem prinude zaustavio pobunu.
U padu Lucifera i padu čovjeka postoji i jedna vrlo značajna razlika: Lucifer nije mogao dobiti veću spoznaju i veće otkrivenje Božje ljubavi, milosti i pravednosti od one koju je dotle imao, dok je čovjek bio novostvoreno biće, na početku svoje egzistencije, obmanom uvučen u pobunu.
5) U oba slučaja postojala je objektivna odgovornost, sa pratećim posledicama pobune.
Možemo zaključiti da sistem koji je Bog uspostavio počiva na zakonitostima života koje su izraz Njegovog karaktera, da je Božji Zakon zakon slobode (vidi: Jakov 1:25; 2:12), i da Zakon ostaje takav i u uslovima grijeha i pobune. Iako postoje uzročno-posledične veze između duhovnog i moralnog Zakona i različitih prirodnih i drugih zakona i mehanizama koji se aktiviraju zbog grijeha, očigledno je da Bog i dalje ne koristi prinudu bilo kao sredstvo povraćaja prvobitnog stanja stvari ili neutralizacije pobune. Ali to nipošto ne znači da je Bog pasivan i da prepušta stvari svom toku. Zbog Zakona života Bog kao Tvorac i održavalac ima pravo da djeluje u cilju zaštite sistema i zaštite interesa Njega i čovjeka, a zahvaljujući Planu spasenja, ima pravo da ljudski rod stavi pod okrilje opšte blagodati i ponudi svima rješenje problema grijeha i smrti kroz prihvatanje spasonosne blagodati.
Zloupotreba opšte Božje blagodati čovjeka vodi u smrt, koja može biti „prirodna“ biološka, u očekivanju izvršnog suda, ili prevremena kao posledica destruktivnog načina života i izloženosti destrukciji, kao i Božje preventivne intervencije u cilju zaštite i spasavanja „zdravog tkiva“ (najveći primjer takve Božje intervencije je Potop, ili regionalno zatiranje Sodoma i Gomora), nakon čega opet slijedi izvjesnost izvršnog suda, što je jednako drugoj, vječnoj smrti.
Prepoznavanje opšte Božje blagodati moguće je kroz Njegovu objavu, preko savjesti i preko prirode. Tako se istovremeno grešniku otkriva spasonosna blagodat, a pozitivan odgovor na Božju inicijativu u teologiji se naziva duhovnim začećem ili novorođenjem. Tada Bog stiče pravo da opravda grešnika i stavi ga pod zaklon milosti, zahvaljujući Hristovom posredništvu, te da svojim Duhom i kroz druge mehanizme neposrednije djeluje u njegovom životu i priprema ga za svoje kraljevstvo.
Ni u jednoj ni u drugoj soluciji, slobodna volja nijednog trenutka ne dovodi se u pitanje, što se Boga tiče. Ali dok je Božji Zakon zakon slobode, to nije slučaj sa zakonitostima u pobuni i grijehu. Grijeh je destruktivan i samodestruktivan, i on drži u ropstvu grešnika koji bi bez Božjeg posredovanja bio osuđen na izvjesnu smrt. Upravo zbog toga je upozorenje čovjeku dato u Edenu u pogledu drveta spoznaje dobra i zla kao posledicu neposlušnosti predviđalo smrt. Prestup je isto što i nepravednost i bezakonje, i grijeh je bezakonje, čin svojevoljnog izlaska iz poretka života i posezanja za nezavisnošću od Boga, što znači i nevoljnost pokoravanja Božjem Zakonu. Međutim, pošto zlo nema stvaralačku silu da uspostavi sistem koji bi zaista bio potpuno nezavisan od Tvorca, ono djeluje kao parazit i koristi resurse koje je obezbijedio Tvorac u sebične svrhe, uzurpirajući i „osvojenu“ teritoriju kao svoje vlasništvo (slučaj naše planete i Lucifera odnosno Sotone). Zbog toga je život u grijehu koncept mješavine dobra i zla koji daje prividnu ogromnu prednost njegovim zastupnicima i promoterima.
Zapovijesti ili uputstva?
Imajući na umu sažetak problematike velike borbe između dobra i zla, između Boga i Sotone, možemo pristupiti razmatranju jednog vrlo važnog pitanja koje se tiče ispravnog razumijevanja Božjeg odnosa sa čovječanstvom. Pošto je ljudska priroda u stanju pobune opterećena svojim slabostima i rukovođena grešnim motivima, ona je sklona pogrešne motive pripisati i samom Bogu, odnosno projektovati Boga kroz predstavu sopstvene pale prirode ili čak sotonske prirode.
Čovjek u grijehu je naviknut na prinudu, i njemu je „prirodno“ najshvatljiviji bog koji koristi prisilu i strah. U duhovnoj realnosti takvi bogovi zapravo su demoni, bez obzira kako ih ljudi definisali ili doživljavali. Proučavanjem svjetskih religija u svjetlosti biblijskog otkrivenja nije teško zapaziti podanički odnos višim silama iz pogrešnih motiva, radi sticanja privilegija u grijehu i kontrole drugih grešnika.
Zbog ovakve tendencije, ni same biblijske ličnosti nijesu ostale imune na određene pogrešne percepcije o Bogu. Te slabosti uticale su i na prevode biblijskih spisa.
U namjeri da povećaju imperativ Božje Riječi, njeni pronosioci to mogu činiti na pogrešan način putem pokretanja grešnih motiva, kao što su strah i fanatizam. Na istoj liniji mogu se naći i prevodioci. Upravo to je slučaj sa terminom koji se u velikoj većini Biblija prevodi kao „zapovijesti“. Umjesto da time pomognu Bogu, oni su mu napravili ono što je naziva „medvjeđom uslugom“.
Istina je da Bog nigdje svoj moralni Zakon nije nazvao zapovijestima. To su Deset riječi ili deset govora (vidi: 2 Mojsijeva 34:28; 5. Mojsijeva 10:4). U drugom govoru (2. Mojsijeva 20:6) susrećemo se sa pojmom koji je obično prevođen kao „zapovijesti“: imenicom ženskog roda „micva“.
„Micvot“ (množina) izražavaju Božju volju, ali ne u smislu naređenja da se nešto uradi, već prije moralnog imperativa ili moralne obaveze. U jevrejskom načinu razmišljanja, „micvot“ nemaju konotacije bremena zapovijesti, već prilike da se izrazi zahvalnost Bogu za dar života (vidi: 1. Jovanova 5:3). Najprecizniji prevod na naš jezik bio bi „instrukcije“ ili „uputstva“, ali opet ne u tehničkom već u moralno obavezujućem smislu tih izraza. Logično, razumnom moralnom biću se predočava moralna obaveza. U Mojsijevom Petoknjižju nalazimo kako pozitivne tako i negativne „micvot“, što je sasvim razumljivo ako imamo u vidu očiglednu potrebu za formulacijom Božjeg Zakona čovjeku sa grešnom prirodom. Međutim, svako načelo Dekaloga je bazirano na vječnim principima odnosa prema Bogu i međuljudskim odnosima.
„Micva“ je takođe i propis u pogledu različitih Božjih uputa za ispravno sprovođenje obredne tipske službe i ponašanja u teokratskom uređenju.
Božje instrukcije u Dekalogu nijesu date u imperativu, već u obliku budućeg vremena. Dati oblik budućeg vremena ne znači objavu budućeg stanja, već se odnosi na dodatni autoritet i supremaciju Zakonodavca.
Merriam-Webster rečnik definiše pojam „commandment“ (zapovijest) kao akt ili silu zapovijedanja – izdavanja naredbi – ili nešto što je zapovijeđeno (naređeno).
Pažljivim uvidom u izvorni smisao biblijskih pojmova i nadasve spoznajom Božje prirode i karaktera, nije teško shvatiti da to nije Božji rječnik. Ako Bog zaista izdaje zapovijesti koje podrazumijevaju izvršnu silu, tada Njegov Zakon ne bi mogao biti nazvan zakonom slobode. U to ćemo se još lakše uvjeriti u nastavku ove kratke analize. Kroz ovakvu pogrešnu terminologiju na suptilan način baca se sjenka na sam Božji autoritet: naime, ako Bog zapovijeda, a zapovijest ostaje faktički neizvršena ili bez učinka, tada On govori u prazno, ne misli zaista ono što govori, ili eventualno nema silu kojom se naredba sprovodi u djelo. Svi koji su bili u vojsci lako će prepoznati ovo dokazivanje.
Pogledajmo sada neke primjere.
„Ako budeš slušao glas Gospoda, svog Boga, i držao i tvorio sva njegova uputstva koja ti danas dajem, Gospod, tvoj Bog, uzvisiće te iznad svih drugih naroda na zemlji. Svi ovi blagoslovi doći će na tebe i stići će te samo ako budeš slušao glas Gospoda, svog Boga.“ (5. Mojsijeva 28:1,2)
Očito, čovjeku se daje sloboda da posluša ili ne posluša. Kod zapovijesti nema te slobode.
Apostol Pavle je ovo odlično razumio: „Sve mi je dozvoljeno, ali nije sve korisno. Sve mi je dozvoljeno, ali neću dopustiti da bilo šta ovlada mnome.“ (1. Korinćanima 6:12) Riječ „dozvoljeno“ u originalu ima zakonsku konotaciju.
U slučaju opredjeljenja za neposlušnost, Bog je takođe predočio posledice Izraelcima (vidi: 5. Mojsijeva 28:15).
Jošua Nunov je pred Izraelce na skupu u Šekemu stavio ovaj izbor: „A sada, bojte se Gospoda i služite mu u besprekornosti i u istini… Ako ne želite da služite Gospodu, izaberite danas kome ćete služiti, bogovima kojima su služili vaši praočevi s one strane rijeke ili bogovima Amoreja u čijoj zemlji živite. A ja i moj dom služićemo Gospodu.“ (Jošua 24:14,15) Jošua je konkretno mogao da se izjasni samo za sebe i svoju porodicu. Dakle, niti vas Bog primorava da mu služite, niti to može učiniti vaš vjerski autoritet ili vjerska zajednica, jer je služba Bogu zasnovana na dobrovoljnosti iz ljubavi. Privrženost Bogu jednaka je odanosti životu, pravdi, miru, istini, ljubavi. Ukoliko je vaša religija totalitarna, možete biti sigurni da nema veze sa pravim Bogom.
Međutim, neposlušnost ima svoje tragične posledice, i to je pouka koju je Bog u raznim prilikama želio dobro utisnuti u svijet ljudi. Posebnu odgovornost uvijek su imali ljudi određeni za naročitu službu u Božjem djelu.
Kad se Gospod obratio proroku Joni sa nalogom da ide u Ninivu i propovijeda protiv grijeha te antičke metropole, šta je Jona prvo uradio? Uputio se u suprotnom pravcu, prema Tarsisu! Jona je imao problem sa poslušnošću iz ljubavi i morao je proći kroz neobičnu i tešku pouku, zbog njega samog i zbog ljudi u Ninivi.
Iz ovih i drugih primjera, možemo razumjeti Božji karakter i kako Bog postupa sa čovjekom. To nas istovremeno osposobljava za prepoznavanje i demaskiranje lažnih bogova, koji kao da čekaju da čovjek nešto pogriješi da bi ga kaznili.
Ljubav se ne može zapovijediti
Ovo je najveći argument u prilog razmišljanja koje smo upravo izložili.
„‘Učitelju, koji nauk je najveći u Zakonu?’ A Isus mu reče: ‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom. To je najveći i prioritetni nauk. A drugi je sličan ovom: Voli svoga bližnjega kao samoga sebe. Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.’“ (Matej 22:36-40)
Ako pogledate grčki novosavezni termin za „zapovijesti“, vidjećete da je originalna riječ „entolas“, što znači učenje, uputstva (instrukcije) ili nalozi (smjernice) u širokom i moralno obavezujućem smislu tih pojmova. Jedan dobar prevod takođe je „nauk“, što odgovara hebrejskim izrazima u jednini u Starom savezu.
Termin „entolas“ se uvijek koristi u Jovanovim poslanicama u pogledu uputstava ili učenja koja su došla od Isusa Hrista.
Kad novosavezni pisci govore o Zakonu u svojim spisima, oni koriste različitu grčku riječ – „nomos“, baš kao što je to slučaj i u Starom savezu. Zakon nije sporan, ali jeste terminologija o tome šta sačinjava Zakon.
„Uput novi vam dajem: Volite jedan drugoga. Kao što sam ja volio vas, tako i vi volite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34)
Isus ne zapovijeda ljubav, niti je to moguće. To bi bilo u potpunom neskladu sa načelima Božjeg kraljevstva i Božjim karakterom. U tom slučaju takođe bi bila poništena sloboda izbora.
Kad je odgovarao na Pilatovu znatiželju kako to da se smatra Judejskim kraljem, Isus je iznio jednu veliku istinu o principima Božjeg poretka: „Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36) Drugim riječima, kad bi se Božje kraljevstvo zasnivalo na izvršnoj sili kao što je to slučaj sa zemaljskim, Isus bi imao pravo da ga silom odbrani ili nametne. Zbog koncepta Mesije koji silom uspostavlja svoje kraljevstvo, Jevreji su kao nacija odbacili Isusa. Kad je dotle u svojim shvatanjima mogao doći narod koji se nazivao Božjim, nije teško zamisliti do kakvih izopačenih predstava su dolazili (i još uvijek dolaze) drugi.
Pavle Simović | 
