GLAVA DRUGA
OD GRKA DO RIMLJANA
Proroci su nastavili da se pojavljuju: Ezra, Nehemija, Hagai, Zaharija,
Malahija. Nisu bili veliki kao raniji proroci pa je doba proročanstava
zapravo polako nestalo. "Novi Judaizam” prognanika koji su se vratili
postao je dominantni oblik religije.
Ovo se nije dogodilo bez problema. Samarija, prema sjeveru, bila je dio
prvobitnog kraljevstva Izraela. Oni nisu namjeravali priznati da se
istinski Izrael može ispravno predstavljati s onim što je ostalo od
Judeje i masom novostvorenih ideja donesenih iz Babilona. Po mišljenju
Samarijanaca, ovi ljudi su izgubili iz vida ono što je bilo dato od boga
samo izabranom narodu. Samarijanci odbaciše autoritet svih dokumenata
osimTore. Glavna struja Židova odlučila se na ostracizam prema njima. Na
kraju Samarijanci se povukoše u cjelini od bogoštovlja u Jeruzalemu i
sagradiše svoj vlastiti hram na vrhu brda Gerizim, u srcu Samarije.
Njihovi odnosi sa drugim Židovima ostadoše stoljećima puni ogorčenosti.
Priča o ‘dobrom Samarijancu’ ispričana židovskim slušateljima zasigurno
je imala znatan emocionalni i dramatični učinak, ali i nešto više onog
značenja njenog sadržaju koji može razumjeti i dobro prihvatiti čak i
suvremeni slušatelj.
Iako Židovi još uvijek nisu bili nezavisni, perzijska dominacija bila je
u najmanju ruku benevolentna. Dva stoljeća kasnije, Darije iz Perzije
poražen je u bitci kod Ise od Aleksandra Velikog, i tako su Perzijanci
zbačeni.
Umjesno je na ovom mjestu objasniti ponešto o širenju grčke kulture i
utjecaja i neke od učinaka toga na Židove. Treba imati na umu, ipak, da
ih to nije dovelo u neku vrstu prosvijećenog perioda mira. Aleksandar je
umro 323. godine prije Krista i tada je počela borba za vlast između
dviju dinastija Mezopotamije između dviju dinastija koje su se smatrale
njegovim nasljednicima: Seleukida iz Mezopotamije i Ptolomejevića iz
Egipta. Doista, kroz sljedeća tri stoljeća više od dvije stotine ratnih
pohoda prošlo je preko nesretne Palestine, i to su uglavnom bile
egipatske i sirijske vojske.
U međuvremenu, jezik poslovanja i jezik međunarodne diplomacije postao
je grčki. Ako niste bili helenist, bili ste barbarin. Ljudi sa
sredstvima i statusom okruživali su se klasičnom grčkom umjetnošću.
Grčki doseljenici osnivali su gradove u Palestini, a židovske zajednice
raširile su se van, diljem cijelog grčkog svijeta
Židovi su s oduševljenjem sudjelovali u grčkom svijetu na svim razinama,
od trgovaca i obrtnika u gradovima do seljaka i seoskih radnika na
selima. Bili su također i vojnici: oni su činili židovske pukovnije u
armijama Egipta, Aleksandra i Seleukida.
U ovoj fazi povijesti, Židovi nisu bili nikakva vrsta progonjene
manjine. Njihove zajednice mogle su postati velike i prosperitetne. U
Miletu, blizu Efeza, neka od najboljih sjedišta u javnim kazalištima
bila su rezervirana za Židove. Židovi su se smjestili u Aleksandriji,
velikoj egipatskoj luci koja je dobila ime po Aleksandru Velikom, negdje
oko 300. godine prije Krista. U vrijeme kad je rođen Isus, bilo je oko
300 sinagoga u Aleksandriji i možda oko četvrtine stanovništva u gradu
koji su bili Židovi; bilo je više Židova koji su živjeli tamo (i sa
grčkim kao govornim jezikom) nego Židova koji su živjeli u Jeruzalemu.
Poenta je bila u tome što je, kao i većina antičkog svijeta,
helenističko društvo bilo tolerantno prema narodima koji su imali
drugačije bogove i drugačije ideje. Kršćani su bili ti koji su,
kasnije, stvarno razvili proganjanje heretika u društvenu politiku.
Obrazovani Grci su znali da mogu debatirati sa obrazovanim Židovima o
apstraktnim filozofskim konceptima. Prema tome, premda su Židovi bili
barbari, zasluživali su poštovanje kao barbari drugačije vrste.
Priznavalo se da ovi ljudi moraju biti prihvaćeni, zajedno s njihovom
odanošću svojoj beskompromisnoj vjeri i njihovim odbijanjem da rade na
svoj subotnji dan; također se priznavalo da njih nije moguće prisiliti
da sudjeluju u bilo kakvim ritualima koji bi involvirali obožavanje ili
prinošenje žrtava bilo kome ljudskom biću kao da je bog, pa makar to
bili carevi ili kraljevi.
Židovski su spisi prevedeni na grčki najprije u Aleksandriji, oko 250.
godine prije Krista. Postojala je legenda da su za to bila potrebna 72
školovana čovjeka, koji su uz pomoć božanskog nadahnuća radili okruglo
72 dana, da bi onda otkrili da su svi prijevodi (njih 72) identični.
Skupina od 72 školovana čovjeka trebala je biti sastavljena od po 6
ljudi iz svakog od legendarnih 12 izraelskih plemena, unatoč činjenici
da su ostatci 10 od ovih plemena bili izgubljeni u povijesti, kad su
Asirci uništili Izrael pet vjekova ranije. Ovaj prijevod je nazvan
‘Septuaginta’, Knjiga Sedamdesetorice (što je čini se bilo dovoljno
blizu).
Upravo je ovaj grčki prijevod ušao u upotrebu kod prvih kršćana, radije
nego originalni dokumenti na hebrejskom. Sve do 4. stoljeća poslije
Krista, Septuaginta je bila jedina verzija Starog zavjeta koja se rabila
u kršćanskoj Crkvi.
Postojale su i napetosti unutar judaizma, koje su na kraju morale
eksplodirati. Kako su prolazili naraštaji, njihova Sveta zemlja ostajala
je pod vlašću ovog ili onog stranog režima. Jahve se nikad nije sjetio
da ispuni na neki način svoj dio zavjeta, ali znate koliko je narod
razuman: oni su jednostavno znali da će on to učiniti. Prije ili kasnije
izaći će njihov broj i oni će postati nezavisni i trijumfirati.
Prvu veliku eksploziju inicirao je helenistički kralj seleukidske
dinastije, sirijski tiranin Antiohije IV Epifan, koji je vladao od 175.
do 163. godine prije Krista. On je donio odluku da ako se želi doći do
univerzalnog helenističkog pristupa religiji, onda osobitosti judaizma
nije moguće više tolerirati. Aktivno i divljački počeo ih je proganjati i
iskorjenjivati.
Antiohije je objavio aboliciju subotnjeg dana odmora i zabranu
obrezivanja. Počeo je uništavati židovske spise i ljudi uhvaćeni da žive
po pravilima Tore živi su spaljivani.
"Žene koje su obrezale svoju djecu bile su ubijene…s djecom obješenom oko njihova vrata.” (I Mak. 1.60,61)
U 167. godini prije Krista obeščašćen je sam jeruzalemski Hram. On je
inicirao prinošenje svinja kao žrtava na oltarima hrama – nečistih
životinja za Židove – i pokušao prisiliti obične Židove da čine to isto.
Ako bi se opirali, bili su ubijeni. Antiohije je zatim počinio vrhunac
užasa, krajnju uvredu njihovome Bogu, postavljaući kip Zeusa, kralja
grčkih bogova, na pijedestal u hramu.
Jedan od židovskih odgovora na ovo bio je naravno žestoki otpor, o čemu
ću još nešto kazati kasnije. Drugi odgovor bilo je pisanje Knjige
Danijelove. Nestanak ere proroka žalili su mnogi i ova je knjiga
napisana kao da je do toga došlo tijekom babilonskog egzila, 500 godina
ranije. Ovo je pomoglo da joj da veći autoritet nego drugim vizionarskim
i apokaliptičkim spisima. Ovi su se i dalje pojavljivali, ali se na
kraju uvidjelo da nemaju dovoljan kvalitet da bi bili uključeni u
dokumente koji su prihvaćeni kao ‘sveti spisi’.
Možda je izravno kritiziranje režima bilo suviše opasno dok je pisan
‘Danijel’, pa je zato autor predstavio Antiohija kao Nabukodonozora,
kralja Babilona, a tadašnje židovske nevolje pod Seleukidima bile su
jedva tanko prekrivene pričama o ugnjetavanju u Babilonu.
Knjiga Danijelova govori u drugom poglavlju o stijeni koja uništava
moćnu statuu; u poglavlju 3 o trojici Židova, Šadrahu, Mešahu i Abednegu
koji su, kao dobri Židovi, lojalni svome Bogu, odbili obožavati zlatni
kip; i koji su od kralja bačeni u pećnicu, ali su neozlijeđeni spašeni
čudesnom silom Božjom. U poglavlju 6, sam je Danijel bačen u lavlje
leglo zato što je nastavio moliti se svome Bogu umjesto kralju. Snaga
Božja, naravno, spašava i njega.
U poglavlju 7 Danijel dobija snažne vizije u svojim snovima. Vidi četiri
velike životinje, koje predstavljaju političke sile svijeta
(babilonsku, medejsku, perzijsku i grčku), sve pokorene ili uništene na
kraju od ‘Starca dana’ tj. samog Boga. Poruka je bila jasna. Vjerujte u
svog Boga i bit ćete spašeni.
Neke od važnih ideja i koncepata koje rabi Danijel vuku podrijetlo od
velikih proroka iz egzila, Ezekijela i Isaije. Pogani, nežidovi, bit će
poniženi a Židovi uzdignuti; svima će se suditi; sadašnji svjetski
poredak doći će svome kraju, a stranu dominaciju i bijedu zamijenit će
vladavina Božjeg izabranog naroda. Sve je ovo stavio u fokus Danijel.
Bijeda i ugnjetavanje postoje svuda, ali Danijel je rekao ‘Nemojte
očajavati. Ne obraćajte pozornost na sva mrtva tijela u realnom svijetu.
Bog je svemoguć i on će intervenirati da Židovi dobiju sve što im
treba.
U poglavlju 2 on piše: "Bog na nebesima uspostavit će kraljevstvo koje
nikad neće biti srušeno… Ono će uništiti sva ona kraljevstva i učiniti
im kraj, ali ono samo će trajati zauvijek.” (Dan. 2.44). U poglavlju 7
pisao je o svojoj konačnoj viziji ovako:
"Tamo preda mnom stajaše jedan nalik sinu čovječjem, dolazeći na
nebeskim oblacima. On priđe Starcu dana i bude doveden u njegovu
nazočnost. Dat mu je autoritet, slava i suverena vlast; svi narodi,
nacije i ljudi svakog jezika obožavali su ga. Njegova vlast je vječna
vlast koja neće proći i njegovo kraljevstvo je ono koje nikad neće biti
uništeno.” (Dan.7.14)
U ovoj fazi nećemo pridavat preveliku pozornot frazi ‘sin čovječji’. Bio
je to samo još jedan način da se kaže ‘čovjek’, neka vrsta židovskog
kolokvijalizma u dosta raširenoj uporabi. Fraza se pojavljivala mnogo
češće u Knjizi Ezekijelovoj a da pri tom nije bila shvaćana kao neka
vrsta titule ili nešto što ima bilo kakvu osobitu važnost. Samo
Danijelovo sedmo poglavlje daje tumačenje ove vizije i očito je da je
sin čovječji naprosto zamišljen kao kolektivni predstavnik židovske
zajednice koji će na kraju zavladati svijetom. Kasnije, međutim, koncept
je protumačen kao individualni spasitelj, čije će pojavljivanje
najaviti kraj svijeta i oslobođenje Židova.
Priče i vizije u Knjizi Danijelovoj ne samo da su ojačale ideju
povijesti kao procesa ka jednom definitivnom kraju, uz inauguraciju
Kraljevstva Božjeg; trebali su biti izvor inspiracije i hrabrosti pod
uvjetima nedaća i ugnjetavanja za naraštaje Židova i kasnije kršćana.
Međutim, čak i prije nego što je Danijelov dokument bio kompletiran,
užas i blasfemija pod Antiohijem nisu se više mogli trpjeti. Jedan stari
svećenik, imenom Matatije vidio je kolegu Židova kako se priprema
podnijeti žrtvu Zeusu u Jahvinom hramu. U izljevu gnjeva i gađenja
Matatije ga je ubio. Ovo je bio katalizator; Židovi su ustali na bunu a
rukovođenje borbom preuzeli su pet sinova Matatije.
Porodica Matatije nazvana je Hašmonejcima prema imenu davnog pretka
Matatije Hašmona, ali je dinastija postala slavnom pod imenom
Makabejaca. Ovo zato što je prvi vođa, njegov sin Juda bio veliki borac
pa je dobio ime Makabej, što znači Čekić. Oko tri godine poslije
izbijanja otpora Juda i njegov brat Šimun predvodili su trijumfalnu
židovsku masu u Hram radi njegova čišćenja od poganskog onečišćenja i
ponovnog posvećivanja službi Jedinom Pravom Bogu.
U 161. godini prije Krista, poslje Judine smrti, vodstvo je prešlo na
njegova brata Jonatana, koji je čak od Sirijaca prihvaćen kao guverner
Judeje. Ovo nije bilo dovoljno Židovima, pa su na kraju potpuno izbacili
Sirijce i dobili potpunu neovisnost pod Šimunom, koji je vladao između
142. i 134. godine prije Krista.
Oni su uspostavili svoju vlastitu neovisnu državu Judeju i počeli
uživati u svojoj političkoj slobodi. Činilo se da je Bog opet okrenuo
svoje lice njima i na valu evagelističkog entuzijazma oni krenuše
proširivati svoje granice i pokušavati da ponovno izgrade nešto nalik na
stari Izrael iz dana Kralja Davida. Anektirali su susjedne teritorije
Galileje i Idumeje obraćajući ih silom na judaizam – nije bilo šale za
muškarce koji nisu htjeli biti obrezani.
Nezavisna Judeja trajala je oko sto godina. Ali je tada već makabejska
dinastija degenerirala u svađalačku porodicu nesposobnu da riješi čak i
svoje unutrašnje probleme. Oko 64. godine prije Krista zemlja je
faktično bila u stanju građanskog rata, a snaga Rimljana je sve više
rasla. Rimski general Pompej pokorio je te godine Siriju. On je bio više
nego samo zainteresiran za stratešku lokaciju Palestine, kao spone
između Egipta i Sirije s carstvom Parćana prema istoku. Rimska
intervencija je postala neizbježna.
U 63. godini prije Krista Pompejeva vojska umarširala je u Jeruzalem.
Naišli su na ozbiljan otpor samo u hramu. On je otkrio da je subota, kao
Sabbath, bila dobar dan za napad na Židove. Njima nije bilo dopušteno
raditi na taj dan, a ‘rad’ je uključivao i obranu zidova grada. Bilo im
je dopušteno, ali u krajnjoj nuždi, samo braniti svoju vlastitu osobu.
Pompej je bio zaintrigiran tom čudnom religijom. Ustanovio je da je
ulazak u najdublje unutrašnje svetilište hrama, najsvetije od svetoga,
bio zabranjen svima osim židovskom Visokom svećeniku (a čak je i njemu
ulazak bio dopušten samo jedanput godišnje, na Dan okajanja). Pompej je
poželio da ovo vidi sam svojim očima, na najveći užas Židova. Bio je
začuđen kad je otkrio da je riječ o maloj praznoj sobi, bez ikakvog
idola, bilo ikakvog natpisa, čak i bez prozora. Nije se mogla ni
zamisliti prikladnija posveta sofisticiranoj koncepciji nevidljiva
božanstva. U tome je ležao dio snage judaizma: skulptura može biti
razbijena, unakažena, ukradena, ali ne i ideja o nevidljivom i
neograničenom Bogu.
U početku, Rimljani su zadržali u svojim rukama konačnu kontrolu, ali su
diplomatski ostali u pozadini, operirajući preko svojih lokalnih
marionetskih vladara. Ovo je funkcioniralo dobro neko vrijeme. Lokalni
vladar od 37. godine prije Krista bio je Herod I, Idumejac kome je
dopušteno rabiti titulu ‘kralja’ i koji je sam za sebe pridodao da je
Herod Veliki.
Herod je bio vrsta karaktera kakvu je svijet vidio na položajima vlasti u
isuviše mnogo prilika, sve do današnjih dana. Bio je okrutan,
paranoičan, egoističan, sumnjičav, pun sebe, ambiciozan i krajnje
bezobziran. Okružio se tajnom policijom i špijunima i likvidirao bilo
koga tko mu se učinio opasnim za njega.
Herod se polako uspuzao do autoriteta i utjecaja u hašmonejskoj porodici
oženivši se princezom Marijamne. Godinama kasnije on će je ubiti u
napadu luđačke ljubomore. Zatim će se ženiti još devet puta
anticipirajući poglede na ženidbu nekih holivudskih starova za toliko
stoljeća.
Paranoja često opravdava svoje postojanje atraktivnom intrigom. Herod će
kasnije biti odgovoran za naredbu da se zadave Aleksandar i Aristobul,
njegova dva vlastita sina koje je imao sa Marijamne. Čak i na svojoj
samrtnoj postelji naredio je egzekuciju svog najstarijeg preostalog sina
Antipatera, jer da je kovao planove protiv njega. Nemojte suviše žaliti
za Antipaterom; njegove bezobzirne borbe da osigura kako će on
naslijediti oca uključivale su i organiziranje ubojstava sve svoje
polubraće.
Rimljani su došli do uvjerenja da je Herod bio pouzdan, učinkovit i jak,
baš onakva vrsta vladara kakva je bila potrebna u jednoj zemlji koja je
imala znatnu strategijsku važnost. Herod je mislio da je jednostavno
realistički za Židove da se pomire s činjenicom da, sviđalo se to njima
ili ne, njihova budućnost leži u heleniziranom društvu rimskog carstva.
Tvrdio je za sebe da je i on Židov, ali su ga Židovi mrzili od samog
početka, zbog njegove moralne hipokrizije i bezobzirnosti, njegovih
poganskih ukusa i unapređivanja rimskih i helenističkih projekata.
Herod je svakako efikasno završavao poslove. Izgradio je niz tvrđava da
bi zaštitio svoje istočne granice, uključujući i stjenovito utvrđenje
Masadu na uzvisini blizu zapadne obale Mrtvog mora. Izgradio je novi
administrativni glavni grad na mediteranskoj obali, Cezareju, ali su ga
Židovi mrzili što ga je snabdjeo poganskim hramovima za rimske vjerske
potrebe.
Nema sumnje da je Herod imao niz pomiješanih motiva za svoj najveći
projekt, a to je bila ponovna izgradnja jeruzalemskog Hrama. Želio se
dopasti svojim podanicima, pokušati da njihovo neprijateljstvo petvori u
simpatiju, ali je također želio i spomenik za potomstvo, slavnu
građevinu zbog koje bi uspomena na Heroda Velikog živjela vječito.
Pobrinuo se da zgrada hrama bude sjajnija i veća od bilo koje prethodne.
Radovi su počeli 20. godine prije Krista, ali projekat je bio takvih
razmjera da je puno godina nadživio samog Heroda. Tisuće radnika i
obrtnika ostale su na poslu sve do njegova dovšetka u 64. godini poslije
Krista, osamdeset i četiri godine kasnije.
Ako vas riječ ‘hram’ navodi da pomišljate na nešto slično crkvi ili
katedrali, pomalo je teško zamisliti veličinu ove građevine, s njenim
moćnim zidovima i masivnim vratima. Hram je stajao na platformi koja je
bila napravljena od ogromnih kamenih blokova; Herod je udvostručio
veličinu ove platfome, pa je ova nova bila više od 400 metara duga, a
široka oko 300 metara. Sve što je ostalo od prvobitnog Solomonovog hrama
bilo je Unutrašnje svetilište, koje je sadržavalo i Najsvetije od
Svetog. Devet velikih vrata trebalo je proći od Unutrašnjeg svetilišta
do vanjskog dvorišta. Iza njega nalazilo se Dvorište s Oltarom za Žrtve
Paljenice, gdje su svećenici nadzirali žrtvovanje životinja i ptica.
Pokušavajući zadovoljiti i Rimljane kao i Židove, Herod je dao podići
zlatnog orla, simbol rimske imperijalne moći, iznad hrama. Židovi su ga i
zbog toga mrzili i bijesno prigovarali.
Ogromna radna snaga sudjelovala je u održavanju hrama i vršenju vjerskih
rituala. Iako je samo nekoliko desetaka od ovih moglo biti na dužnosti u
isto vrijeme, bilo je na tisuće svećenika i levita, svećeničkih slugu,
koji su se starali za administraciju i organizaciju hrama. Ovi položaji
bili su u velikoj mjeri nasljedni; mnogi svećenici živjeli su od svog
vlastitog obrta i mogli su biti pozvani na čast hramske dužnosti jednom
ili dva puta u tijeku života. Nihovi potomci se još uvijek nalaze među
nama pod imenom Cohen. Hram je imao vlastitu policiju za održavanje
reda. Kapetan policije Sagan bio je po rangu drugi iza Velikog Svećenika
i uvijek iz iste porodice.
Herod nije uspio pridobiti Židove. Nije im se nikako sviđala situacija u
kojoj su se nalazili, niti su slutili da će sljedeće situacija biti još
gora. Sada je barem njihov vladar bio nominalno Židov, a ne poganski
guverner koji će predstavljati rimskog cara, tvrditi za sebe da ima i
sam božanski status i očekivati od njih da mu kao bogu plaćaju danak.
Porezi koje su plaćali Herodu ipak su išli u korist podupiranja židovske
nacionalne države, a ne neke strane imperije. U najmanju ruku, nisu na
svojim ulicama morali gledati poganske vojnike sa zastavama kojima se
naglašavala moć Rima i koje bi ih stalno podsjećale da su mu kao Židovi
podložni.
Herod Veliki umro je u proljeće 4. godine prije Krista. Nije dočekao
proslavu blagdana Pashe te godine, niti da vidi svoj dragi hram kao
mjesto masakra.
Pasha je bila godišnji blagdan kojim se svakog proljeća proslavljalo
oslobođenje Židova iz ropstva u Egiptu i njihova odlaska pod Mojsijem
da preuzmu Obećanu zemlju. Bila je to opasna, potencijalno eksplozivna
situacija. Kao prvo, trebalo je da se proslavlja u samom Jeruzalemu, sa
žrtrvama koje su morale biti prinesene u hramu, pa je zato svake godine
mnogo tisuća Židova dolazilo u grad. U to vrijeme, redovno stanovništvo
Jeruzalema naraslo bi sa oko 50.000 na oko 170.000, možda i više.
Drugo, svo to stanovištvo bilo je koncentrirano u tom prostoru, u zemlji
pod rimskom vlašću, da bi proslavilo svoje oslobođenje od Egipćana,
druge skupine isto takvih stranih gospodara
Toga travnja, kratko vrijeme poslije Herodove smrti, njegov sin Arhelaj
morao je usmjeriti svoju vojsku protiv buntovne mase u hramu, pa je tom
prilikom pobijeno na stotine ljudi. Bio je ovo samo početak sljedećeg
vala nacionalističkih osjećaja među Židovima. On je oduvijek postojao
ispod površine, ne baš duboko prikriven, a sad je omrznuti Herod bio
mrtav. Oni su željeli da se vrate slavni dani Makabejaca; željeli su
biti oslobođeni vladavine bilo kojeg gospodara osim svoga Boga.
Arhelaj je, međutim, zajedno s većinom ostalih preživjelih pripadnika
Herodove porodice, spakovao svoje kovčege i otišao u Rim apelirati
osobno na cara Augusta. Svi ovi članovi porodice namjeravali su braniti
svoje vlastite interese i vidjeti što mogu učiniti da bi osigurali što
je moguće više od očeva nasljeđa.
Privremeni carski upravitelj Sabin pristigao je u Jeruzalem da održi
red. Židovi mu rekoše da ode, izjavljujući da će oni opet biti
nezavisni. Izbile su borbe, ne samo u Jeruzalemu nego i u drugim
dijelovima zemlje. Vođe tri različite skupine pobunjenika već su sebe
proglasili Mesijama, kraljevima Izraela.
Situacija je bila dovoljno ozbiljna da se zatraži intervencija
Kvintilija Vara, legata Sirije. Dvije legije pod njegovim
zapovjedništvom ugušile su ustanke i raspršile pobunjenike. Var je
poduzeo divljačke represalije da bi obeshrabrio stanovništvo od
poduzimanja bilo kakvih daljnjih neprilika. Dvije tisuće židovskih
buntovnika je pohvatano i raspeto na križ.
Car August, čiji je prastric bio Julije Cezar, vladao je od 31. godine
prije Krista do 14. godine poslije Krista. Odbacio je Herodovu želju da
ga sin Arhelaj nasljedi kao kralj. Podijelio je kraljevstvo između
Herodovih preživjelih sinova kao prinčeva. Filip je imenovan za tetrarha
sjevernoistočnih krajeva, gdje je vladao 30 godina, kao popularan
vladar. Arhelaj je postavljen za etnarha središnjeg dijela Judeje, sa
Jeruzalemm kao glavnim gradom, te Samarije i Idumeje. Njihov brat Herod
Antipa posato je tetrarh nad Galilejom na sjeveru i Perejom na istoku.
Herod Antipa održao je svoj položaj nad Galilejom 33 godine. Iz
političkih razloga oženio se kćerju svog susjeda, kralja Nabateje
Aretasa. Kasnije se zaljubio u Herodijadu, ženu svog vlastitog
polubrata, pa ju je nagovorio da pobjegne i uda se za njega, odbacujući
svoju vlastitu ženu. Na kraju su neprilike koje je izazvala ova ženidba
dovele do vojnog konlikta, pa je car Kaligula otjerao Antipasa u
izgnanstvo. Antipas je umro u Lionu u 39. godini poslije Krista.
Arhelaj se pokazao kao nesposoban vladar Judeje. Njegovi su se podanici
žalili na njega, pa je izaslanstvo vodećih Židova i Samarijanaca otišlo u
Rim da zamole cara Augusta da ga smijeni. Arhelaj je smijenjen u 6.
godini poslije Krista i otjeran u progonstvo u Galiju. Judeja je
pretvorena u rimsku provinciju pod upravom prefekta (kasnije poznatog
pod nazivom prokurator). Ako bi neprilike ponovno izbile prefekt je
mogao pozvati vojnu pomoć od sirjskog legata.
Unatoč njihovu ogromnom uspjehu u upravljanju velikim carstvom, Rimljani
su uvijek imali teškoća u odnosima sa Židovima. Oni sami bili su
tolerantni prema raznim kultovima i vjerskim uvjerenjima, ali Rimljani
nisu stvarno razumjeli tvrdoglavost Židova što se tako striktno
pridržavaju vlastitih običaja i predaja. Napravili su značajne koncesije
pema židovskoj vjerskoj osjetljivosti, u interesu postizaja njihove
mirne suradnje i pokornosti. Dali su im veliku vlast u njihovim
unutrašnjim pitanjima, pa su čak dopustili i kompromis glede podnošenja
svakodnevnih žrtava, za zdravlje, a ne više u čast cara.
Ne bi im to donijelo ništa dobroga čak i da je rimsko carstvo trajalo
još tisuću godina. Vladavina Rima nije bila vladavina Boga, pa
jednostavno nije mogla biti prihvaćena od Izabranog naroda, nikad.
Većina pobunjenika koji su Rimljanima stvarali neprilike dolazila je,
kako se činilo, iz Galileje, sjeverno od Judeje, prije nego iz same
Judeje. Galileja, oblast kojom je upravljao Herod Antipas, bila je u
znatnoj mjeri nezavisna, s daleko manje rimske nazočnosti nego oko
Jeruzalema. Cijela ova pokrajina bila je duga oko 50 milja, a široka 25
milja. Njen glavni grad zvao se Sefora, mali grad koji je bio više grčki
nego židovski, smješten zapadno od ‘galilejskog mora’. Ovo more je bilo
veličine samo 13 sa 8 milja, a zvali su ga i Tiberijadsko jezero.
Rijeka Jordan tekla je južno, preko jezera. S velikim jezerom, dobrom
klimom i veoma plodnim tlom, ekonomija ove pokrajine bila je očekivano
bazirana na ribarstvu i poljoprivredi.
Zvanično se pretpostavljalo da je Galileja židovska, ali stvarno
polovina stanovništva, stotine tisuća žitelja, možda uopće nije bila
židovska. Tisuću godina ranije, Galileja je doista bila dio Davidova
kraljevstva, ali kad se kraljevstvo podijelilo Galileja je postala
dijelom sjeverne države, prvobitnog Izraela. Kad su Asirci zauzeli ovu
teritoriju u 8. stoljeću prije Krista, rastjerujući mnoge Izraelićane
preko cijele imperije, preostali stanovnici su izgubili svaki
integrirajući osjećaj o svom prvobitnom nacionalnom i vjerskom
identitetu. Većina ih je prestala obožavati Jahvu i okrenula se Baalu
ili drugim plemenskim bogovima. Tek stoljećima kasnije ta je zemlja bila
prisilno ‘judaizirana’, a politički pripojena Judeji, te zvanično
proglašena židovskom. Ovo se dogodilo pri samom kraju 2. stoljeća prije
Krista, kad su hašmonejci krenuli, puni entuzijazma, proširivati svoju
teritoriju pod vladavinom Ivana Hirkanusa Prvog. Hirkanus, koji je
vladao od 134. do 104. godine prije Krista, bio je sin Šimuna, brata
Jude Makabejca.
Faktično, u Isusovo vrijeme, Galileja je bila u velikoj mjeri
kozmopolitsko mjesto, puno pogana, prepuno žitelja mješovite krvi –
Egipćana, Arapa, Židova. Grka, Sirijaca, Perzijanaca. Ortodoksni Židovi
Judeje imali su prilično prezriv stav prema ideji da je Galileja
‘židovska’. Govorili su o njoj kao o ‘Galileji pogana’, što je fraza
koju je upotrijebio Isaija u 9.1, a citira je u Novom zavjetu Matej u
4.15.
Prezir striktnijih i više snobovski nastrojenih Židova bio je opravdavan
ili izražavan na mnogobrojne načine. Pored recentnog ‘obraćenja’
Galilejaca, koje naravno veliki broj stanovnika nije bio sklon shvatiti
ozbiljno, njihovi neprekidni kontakti sa nežidovima značili su da bi
bilo nepraktično za mnoge Galilejce da puno zanovijetaju oko održavanja
ritualne čistoće. Slično tome, mnogi među njima bili su nemarni u
poštovanju drugih vjerskih zahtjeva, kao što su one glede hrane. ‘Pravi’
Židovi Judeje smatrali su za njih da su prilično beznadan slučaj,
vjerski ignoranti, dosta gruba i prosta čeljad, ljudi koje se može
gledati samo s prezirom i smjehom. Sjetite se automatske nevjerice
izražene na drugim mjestima u Novom zavjetu:
"Pogledajte u nju i vidjet ćete da prorok ne dolazi iz Galilje.” (Ivan 7.52)
Galilejcima su se također rugali zbog grubog regionalnog akcenta s kojim
su govorili aramejski. Ovo je nekad bio jezik perzijskog carstva i
lokalni žitelji su nastavili govoriti njime sve od tih vremena. To je
bio jezik kojim je svakodnevno govorio Isus. Ime ‘Lazar’ koje se
pojavljuje u Evanđeljima Novog zavjeta u glavi 16 kod Luke i glavi 11
kod Ivana, u osnovi je bilo ekvivalent galilejskog imena Eleazar, sa
ispuštenim slovom na početku – kao kad Englezi kažu Ari umjesto Harold.
Neki galilejski Židovi reagirali su na sve ovo tako što su postali
ekstremno militantni u svojem židovstvu, pa je riječ ‘Galilejac’ postala
također sinonim za ‘buntovnika’. Smatrajući Judejce veoma, pa i previše
pasivnim, oni su silazili u Jeruzalem da izazovu neprilike, potičući
stanovnike da ustanu protiv Rimljana i potvrde svoju nezavisnost. Ako bi
izbjegli uhićenje, sakrili bi se u planinskom dijelu Gornje Galileje,
blizu i dalje od Kafarnauma, ili bi jednostavno ponovno nestali u masi
lokalnih žitelja. Ako ne bi uspjeli, bivali bi nemilosrdno kažnjeni, a
kolovođe obično raspete na križ.
Pošto je stavio Judeju i Samariju pod izravnu rimsku upravu u 6. godini
poslije Krista, August je naredio Sulpiciju Kviriniju (novom legatu
Sirije) da izvrši popis stanovništva. Nije to učinio zato što bi ga
zanimalo da za historičare zabilježi broj žitelja, već je želio znati
koliki su ekonomski resursi, kako bi procijenio visinu poreza koje može
ubrati. Kvirinije je to trebao uraditi uz pomoć prefekta Koponija, koji
je u to vrijeme postavljen za guvernera Judeje.
Jedan Galilejac, imenom Juda, rekao je da je ovaj popis početak ropstva.
Optužio je svoje zemljake za kukavičluk što pristaju plaćati poreze
caru i pozvao Židove širom zemlje da se dignu i ponovno uspostave
vladavinu Boga. Također je rekao da će Bog, ako ne budu štedjeli svoje
napore, sigurno priteći u pomoć.
Beskompromisni borbeni patriotizam bio je ovoj porodici u krvi.
Hezekija, otac Judin, osuđen je na smrt od Heroda zbog antirimske
djelatnosti. I Hezekija i Juda su tvrdili (ili su to za njih tvrdili
njihove pristalice) da su Mesije-kraljevi. Juda se prvi put pojavio za
vrijeme neprilika nakon smrti Heroda Velikog u 4. godini prije Krista,
kad su on i njegovi ljudi napali kraljevsku palaču u Sefori i prigrabili
svo oružje koje je tamo bilo pohranjeno. Judini sinovi Jakov i Šimun
doživjeli su sudbinu da budu raspeti na križ za slične aktivnosti, nekih
pedeset godina kasnije.
Najveći dio naših informacija o Judi dolazi nam od židovskog
povjesničara Josipa, ali je ovaj Juda kratko spomenut i u Novom zavjetu:
"…Juda Galilejac pojavio se u danima popisa i predvodio masu ljudi u
pobuni. On je također ubijen, a sve njegove pristalice su bile
razbijene.” (Djela 5.37)
Poraz nije značio kraj njihove borbe. Judini sinovi i njihovi pristalice
pobjegli su u brda. Pokret otpora se nastavio, s redovitim gerilskim
aktivnostima protiv Rimljana i protiv Židova koje su smatrali
kolaboracionistima. Pobunjenicima je trebalo ime pod kojim će biti
poznati. U Knjizi brojeva ima priča o Pinhasu, koji je zabio koplje kroz
tijelo jednog Židova i njegove strane ljubavnice, u vrijeme kad su
strankinje bile okrivljavane da zavode Izraelce da se udalje od Jahve i
potiču ih da žrtve prinose drugim bogovima.
Borci za slobodu uzeše sebi ime Kanna’im – oni koji su revni, na grčkom
Zelotes, na našem jeziku zeloti. Vlada ih je zvala razbojnicima.
Što se zelota tiče, lojalnost i stav Židova mogao se provjeriti na
pitanju da li su spremni plaćati rimske poreze, plaćati namete poganskom
caru koji je za sebe tvrdio da je bog. Takvo pokoravanje oni su
smatrali ozbiljnom uvredom Jahvi, kao i kukavičkim ponašanjem. Goruće
pitanje je postalo pitanje jeste li spremni dati ‘caru carevo’.
Još jedna karakteristika lokalne kulture bili su sveti ljudi. Kao
lutajući gurui i ‘dobri ljudi’ koje srećemo i danas u indijskim selima,
ovi su bili liječitelji i širitelji narodne mudrosti i filozofije,
djelujući kao egzorcisti i s reputacijom čudotvoraca. Bili su to
siromašni ljudi sa veoma strogim načinom života. Ni izdaleka slični
zvaničnim svećenicima iz Jeruzalema, oni su tvrdili da sami imaju veoma
intiman odnos s bogom, kao što je bio slučaj i sa prorocima prošlosti.
Njihov ‘Zakon’ je bio bliži zemlji i jedini rituali koji su im bili
zanimljivi bili su rituali istjerivanja duhova. Njihova manje kritična i
manje birokratska religija bila je daleko pristupačnija i popularnija
kod običnih ljudi.
Jedan od njih, imenom Honi, imao je po vjerovanju vlast nad kišom i
vjetrovima. Drugi, Hanina ben Dosa, rođen je oko 20. godine prije Krista
u blizini Sefore, oko deset milja sjeverno od sela Nazareta. Za njega
se govorilo da je čuo nebeski glas koji ga je proglasio sinom Božijim.
Bio je ponat kao izliječitelj i tvrdilo se da je jednom prilikom
izliječo bolesnog dječaka iz daljine, bez potrebe da ide k njemu i vidi
ga osobno. Mnogi ljudi razmišljali su i nagađali nisu li ovi sveti ljudi
toga doba reinkarnacije proroka Ilije, jer se raširilo popularno
vjerovanje u narodu da će se on ponovno pojaviti kao prvi znak dolaska
Kraljevstva Božjeg.
Eto to su bile predaje i tradicije u zemlji u kojoj će odrasti dječak po
imenu Isus. Seljaci i ribari, narod sa raznolikim rasnim podrijetlom,
Židovi koje samouvjerena elita u Jeruzalemu nije smatrala za posve
punovrijedne. Žestoka vjerska lojalnost koju su pokazivali lokalni
heroji, mučenici koji su to postali jer su imali hrabrosti da smatraju
osobnom dužnošću ustati protiv strane vladavine. Uobičajeno je bilo da
često neki lokalni čovjek bude proglašen Mesijom. Strašna ironija,
možda, dječačkog heroja koji se zvao Juda. Nalazimo tu – gle čuda – i
lutajuće narodne mudrace kojima su lakovjerni vjerovali, u vrijeme kad
nije bilo nikakvog znanstvenog obrazovanja ili razumijevanja u
suvremenom smislu, da imaju i moć činiti čuda. |
