Nevjernici su često prigovarali ekskluzivnosti judeo-hrišćanskog nasledstva, ali Sveto Pismo (Biblija) govori da je u prošlosti cijelo čovječanstvo poznavalo Boga.
Kad je Noje (Noa) prinio žrtvu u knjizi Postanja 8:20-9:17, odmah nakon Velikog potopa, njegova cijela porodica – preci cijelog poslijepotopnog čovječanstva – bili su blagosloveni od strane Gospoda. Čovječanstvo se potom nastanilo u Senaru (u kojem su kasnije postali Mesopotamija i Sumerija) gdje su izgradili kulu vavilonsku. Jevrejska tradicija tvrdi da je Bog podsticao ljude da se rasele i kolonizuju Zemlju ali oni su oni htjeli centralizaciju moći; pa je Bog pobrkao njihove jezike i primorao ih da se rasprše.[1] Nakon toga, Nojevi potomci su plovili i hodali – prelazili velike udaljenosti u nekoliko godina. Na žalost, pored znanja o jedinom Bogu sa sobom su ponijeli i nasleđe vavilonske misterijske religije.
Tako su drevni Egipat, Kina, centralna Amerika i ostala područja postala nastanjena s njihovom tehnologijom, razvijenim drevnim jezicima i različitim kulturama i običajima. I tokom vremena… njihova izvorna monoteistička uvjerenja su iščezla iz njihovih misli.
Posljedično, generacije ljudskog roda su se množile nezainteresovano za njihovog Stvoritelja, kao što Novi zavjet u Rimljanima 1:21-24 to i opisuje:
„…Jer premda su upoznali Boga, nisu mu kao Bogu iskazali slavu ni zahvalnost, nego im je razmišljanje postalo isprazno i nerazumno srce im se pomračilo. Tvrdili su da su mudri, ali su postali bezumni i zamijenili su slavu neraspadljivog Boga likovima načinjenim po obličju raspadljivog čovjeka i ptica i četvoronožaca i gmizavaca. Zato ih je Bog, po strastima njihovog srca, predao nečistoti…“
Stvoritelj je izabrao jednu porodicu da očuva izvornu vjeru u Njega. Ipak, kao što je to činila navedena porodica, uskoro narod, tako su činili proroci izvornog monoteizma: Kad je Abraham bio u Hananu, sreo je Melhisedeka, sveštenika Najuzvišenijeg Boga (Postanje 14:18-20). Starozavjetna knjiga o Brojevima od 22-24 poglavlja, opisuje kako je prorok Balam, (iz Sirije ili Iraka[2]), bio angažovan da proklinje potomke Abrahama, upravo pred pohod na Hanan.
Proučavanje brojnih svjetskih tradicija potvrđuje navedenu ideju Svetog Pisma da je u početku čovječanstvo slijedilo Boga i zatim otpalo.[3]
Postoje brojni dokazi o napuštanju izvornog opšteg monoteizma i prihvatanja paganstva. Vodeće drevne pismene civilizacije Sumera, Egipta, Indije, Kine i Meksika, ukazuju na to da su nekad bile monoteističke. Neki primitivni ljudi Afrike, Sjeverne Amerike i Japana su prihvatili ideju o jednom Stvoritelju Bogu, ali zbog praktičnih razloga kasnije su napustili poštovanje istog i prešli na obožavanje duhova. Putovanje iz monoteizma u obožavanje duhova u slučaju Sumera, Egipta, Indije i Meksika je dovelo do služenja mnogim bogovima.
Monoteizam u Sumeru. Egipat i Indija
Dokazi za izvorni monoteizam u Sumeriji, Egiptu i Indiji su dugo znani. Arheolozi su otkrili da što dalje sežu u prošlost Sumera, to se više otkriva bog neba An: mnogi za njega vjeruju da je jednom bio jedini bog Sumerana. Dokazi za poštovanje ‘jednog Boga’ u Egiptu su snažni i u isto vrijeme zbunjujući. Postoji mnoštvo himni u egipatskoj književnosti, kao što je ova:
„Jedan, stvoritelj svih stvari, Duh, skriveni Duh, stvoritelj svih duhova. Postojao je u početku, kad ništa nije postojalo. Ono što je stvoreno, on je načinio nakon što je on postao…. Niko ne zna kako ga pronaći; Njegovo ime je misterija i ono je skriveno. Njegova imena su bezbrojna. On je istina, On živi na istini, On je kralj istine. On je život, kroz njega čovjek živi; On daje čovjeku život, On udahnjuje život u njegove nosnice… On sam je postojanje; On se ne povećava ni smanjuje. On je načinio svemir, svijet, ono što je bilo, što jest, i ono što će biti…. On čuje one koji Ga zazivaju, nagrađuje svoje sluge, one koji ga priznaju nagrađuje, On štiti svoje sljedbenike.“[4]
Suočavajući se s očitom činjenicom o brojnosti egipatskih bogova, brojni stručnjaci su osporavali tvrdnju da su svi ti bogovi mogli biti različite varijante jedinog Boga ili su to bile različite varijante božanstava koje su se nadmetale da su upravo oni taj Jedan.[5] Sa biblijskog gledišta, misao o jedinstvenosti je vjerovatno trajala do vremena njihova odvajanja od poštovanja jednog Stvoritelja.
Monoteističko nasljeđe Indije je jasno otkriveno u njihovim najstarijim spisima: Rig Veda
U početku, bio je Gospod, samo Gospod svega, to jest, onaj koji je načinio Zemlju i oblikovao nebo, koji daje život, koji daje snagu, njegovi bogovi rivali poštuju JEDINOG BOGA.[6]
Kineski monoteizam
Kinezi su u početku poštovali božanstvo imenom Šang Ti, što znači „Svesilni Gospod“ ili „Gospod sa visina“.[7] Načinio je sve stvari, sve kazne i nagrade su najzad sezale do Njega.[8] Istraživanje tradicija tih dana kad je isti bio poštovan, otkriva mješavinu poštovanja duhova i spoznaje Boga, slično onome koje nalazimo u biblijskim kraljevstvima Jude i Izraela. Priča o jednom čovjeku, caru Čeng Tangu (oko 1760. godine prije n.e.) iznosi nešto gotovo jednako biblijskim pričama. Čeng Tang je živio u zlim danima posljednjeg cara Hsia.
Čeng Tang je bio u velikim nevoljama zbog stalnih zlih nedjela cara Hsia ali nije htio pokušati ispravljati stvari bez direktne naredbe sa Neba. Tada je začuo glas u snu: „Napadni. Ja ću ti dati svu snagu koja ti je potrebna; jer sam dobio ovlaštenje sa Neba.“[9]
Čeng Tang je tada uništio dinastiju Hsia i sam sebe proglasio carem. Njegova savjest nije u potpunosti bila čista, nekoliko godina se preispitivao da li je djelovao pravedno. Konačno, nekoliko sušnih razdoblja je zahvatilo zemlju i Čeng Tang se obukao kao da se želi žrtvovati prizivajući Boga: „Nemoj uništavati moj narod zbog mojih grijeha!“[10] Tog trenutka je počela padati kiša. Čeng Tang je možda slijedio Boga, barem na način kako ga je on razumio, ali taj primjer je jedinstven u drevnim kineskim hronikama. Naredne generacije su posljedično pridavale sve više pažnje na temeljne Božje zakone ali su u isto vrijeme zaboravljale na Njegovu ličnost.
Konfučije (511-479 prije n.e.) je napomenuo da nezavisno o tome postoji li Bog ili ne, poštovanje Njega je dobro za ljude. To je bilo vrijeme u koje je lični naziv Šang Ti (Kralj Neba) bio napušten zbog poštovanja bezličnog entiteta Tien (Nebo).[11]
Monoteizam u ranom Meksiku
Rani stanovnici Meksika su možda imali jednog Stvoritelja Boga. (Razni ‘stručnjaci’ raspravljaju o tome da li su On i njegova žena različiti entiteti ili različiti pogledi na isto biće.) Jedna legenda govori kako je On načinio vrt ili grad – vječnog ljeta i tekućih voda. Bog je postavio prekrasno stablo u središte tog vrta i naredio manjim bogovima da se ga ne dotiču. Ta niža božanstva su postala neposlušna i poderala te nasilno potrgala to stablo u njihovoj fanatičnosti da ga unakaze. Zato je Bog izbacio te ‘bogove’ iz vrta i zadao im različite zadatke. Prvi ljudski par je takođe živio u vrtu i takođe su bili izbačeni iz vrta, zajedno s manjim ‘božanstvima’.[12]
Stvoritelj Bog i mnogi duhovi
Prelaz iz monoteističkog društva u ono koje obožava duhove je opisan od strane mnogih primitivnih ljudi koji još uvijek postoje. Bjeloputi Ainu iz Japana, na primjer, vjeruje u jednog Stvoritelja Boga ali vjeruje da je On predaleko da bi mu bilo stalo do čovjeka: stoga Ainu komunicira s duhovima.[13] Mnoga Sjevernoamerička plemena vjeruju da je Stvoritelj ovlastio duhove kao posrednike između čovjeka i Boga.[14]
Pleme Algonkini iz istočne Kanade je otišlo toliko daleko da tvrde da je sam Bog lično rekao Indijancima da traže duhove.
Zastranjenje od Boga je možda najbolje izraženo od strane jednog zapadno afričkog plemena koji na ovaj način opisuje Stvoritelja Boga u njihovoj kulturi:
„Da, stvorio nas je; ali nakon što nas je stvorio, napustio nas je, ne mari za nas; daleko je od nas. Zašto da mi marimo za Njega? Niti nam pomaže, niti nas povređuje. Duhovi su oni koji nas mogu ranjavati, njih se bojimo, i njih obožavamo. Za njih marimo.“[15]
Biblijska izvorna religija uči da je Bog Stvoritelj jači od zlih duhova. On sam je naša snaga u vremenima nevolje. Jedina istinska pomoć je u Njemu kojemu se, kroz Isusa Hrista, trebamo moliti za oproštaj grijeha, prihvatiti Hristovo djelo pomirenja koje je učinio za nas i vjerovati da je On pobijedio zlo i smrt (1. Korinćanima 15:1-4; Otkrivenje 1:18). Bog Stvoritelj želi da mu se vratimo! Hrišćanstvo NIJE neka daleka – strana religija – ona je potpuna, lična vjera obnove! Ona nas vodi natrag u poštovanje Jednog pravog Boga, STVORITELJA SVIH LJUDI I SVIH NARODA.
Nastanak panteizma
Mala je razlika između obožavanja mnogih duhova i mnogih bogova. Izgleda da su Hananci bili na pola puta u tom procesu poštujući svojeg nadmoćnog boga Ela zajedno sa brojnim manjim božanstvima. Egipat, Sumer, Indija, su postale zemlje mnogih bogova. U Meksiku ima bezbroj bogova, i nađeni su u bezbrojnim oblicima, jednako kao i u mnogim drugim kulturama. Kinezi njeguju misao o jednom nebu, ali njihov stvarni duhovni život je ogrezao u spiritizam i okultizam.
Zaključak
Svi ljudi na zemlji su nekad poznavali jednog istinskog Boga, ali su ga prestali poštovati u svojim srcima, i nisu više težili da mu se pokoravaju. Sve što je ostalo od njihovih izvornih uvjerenja su legende o starinama. Istinsko poštovanje Boga je došlo u savremeno doba kroz potomke Abrahama. Pa ipak, iako je Bog očuvao vjeru u Njega kroz jednu porodicu, kasnije jevrejski narod (drevni Izrael), On nije zaboravio na ostatak ljudske populacije. Kao što je Gospod rekao Abrahamu, „…i biće u tvome sjemenu blagosloveni svi narodi zemlje; jer si se pokorio mome glasu“ (Postanje 22:18). Dvije hiljade godina kasnije, sam Sin Božji (Isus Hrist) je hodao Zemljom u ljudskom obličju. Jedno od njegovih posljednjih zapovijesti svojim učenicima se tiče potomaka onih koji su odlutali od Njega prije mnogo generacija. „I reče im: Idite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest [ili jevanđelje na grčkom] svakom stvorenju.“ (Marko 16:15)
Roy L. Hales
___________________________
[1] Josephus, Antiquities of the Jews I. iv. 1.
[2] The Companion Bible (KJV), (London: Samuel Bagster & Sons 1970) on p. 212 are the whereabouts of Balaam’s hometown Pethor.
[3] Rev. Wilhelm Schmitt, Primitive Revelation (St. Louis, Missouri, & London, England: Herder Book Co., 1939) pp. 236-237.
[4] E.A. Wallis Budge, Osiris (New Hyde Park, N.Y: University Books, 1961) p. 357.
[5] Dr. Brugsch & Maspero as cited by Budge, p. 140.
[6] Rig Veda excerpt from Selwyn Gurney Champion & Dorothy Short, Readings from World Religions (Greenwhich, Conn., Fawcett Publ., 1951) pp. 26-27.
[7] E. Allie and M. Frazer, Chinese and Japanese Religion (Philadelphia, Westminster Press, 1969) p. 268.
[8] Wing Tsit Chan, A Source Book in Chinese Philosophy (Princeton University Press, 1970) p. 16.
[9] Joseph Campbell, The Masks of God: Oriental Mythology (Viking/Compass, N.Y., 1974) p. 396.
[10] Li Ung Beng, Outlines of Chinese History (Peking, 1914) p. 15.
[11] Wing Tsit Chan, p. 16.
[12] Irene Nicholson, Mexican and Central American Mythology (London, N.Y., Sydney, Toronto: Hamlynn Publications, 1967) pp.20,21 & Burr Cartwright Brundage, The Fifth Sun (Austin, Texas & London: University of Texas, 1979) pp. 47, 48.
[13] Rev. John Batchelor, The Ainu of Japan (London: The Religious Tract Society) p. 252.
[14] Schmitt pp. 171-174 & Cottie Burland, North American Indian Anthology (London, N.Y., Sydney, Toronto: Hamlvnn Publ., 1965) pp.73, 103-106 & Diamond Jenness, The Faith of a Coast Salish Indian (B.C. Provincial Museum: Anthropology in B.C., Memoir 131 pp. 35, 36.
[15] Nassau, Fetishism in West Africa, pp. 36-37 as cited Budge p. 369. | 
