„Leming sindrom“ – da li ste hipnotisani lažima?
You are here:
- Home
- Život i zdravlje
- „Leming sindrom“ – da li…
Stari grčki filozof Sokrat učio je svoje učenike da se u potragu za istinom može krenuti samo onda kad se dovede u pitanje i analizira svako vjerovanje kojeg smo se do tada čvrsto držali. Ako određeno vjerovanje prođe sve testove evidencije, dedukcije i logike onda ono može da bude zadržano. A ako ne, onda se ono mora odbaciti a mislilac se mora takođe da zapita zašto je on do tada vjerovao tako, kao i ko ili šta ga je i zašto navelo na to. Nimalo ne iznenađuje što se ovakav način učenja nimalo nije svidio vladajućoj eliti Grčke države. Mnogi politički lideri oduvijek su pokušavali da zavaravaju narodne mase iz raznoraznih „dobrih“ i „loših“ razloga. Sokratu se sudilo za subverziju i korupciju omladine. Nakon toga natjerali su ga da popije čašu otrova i tako sebi oduzme život. Nikada nije bilo lako onima koji su nezavisno razmišljali! Danas, naš vladajući kompleks vlade i medija ne ubija one koji tragaju za istinom (doduše, još uvijek ne). Oni ih jednostavno etiketiraju kao ekstremiste ili paranoike, a usput im unište kako karijeru, tako i reputaciju. Za mnoge je jedna takva sudbina gora nego popiti čašu otrova.
 Postoje naravno i oni koji su popustili pod uticajem televizijskih i drugih eksperata i pali u hipnotički trans, jer smatraju ove za autoritete kojima treba vjerovati. Nenaviknutim na to da sami razmišljaju svojom glavom, ne postoji istina koja može da naruši njihova predubjeđenja i kondicionirane reakcije. Takvi će čak negirati i ono što vide svojim vlastitim očima. Individue koje su tako kondicionirane mogu samo da kao papagaji ponavljaju mišljenja koja su im sugestijama spolja, implantirana u njihovu svijest. Posljedica toga je da su milioni mozgova danas reducirani na intelektualni nivo jednog CD plejera koji vrti jedan implantirani disk, dizajniran od spoljnih sila kojih ovaj uopšte nije ni svjestan. Oni onda postaju žrtve psihološkog stanja poznatog kao „Leming sindrom“. Leminzi su mali glodari poznati po tome što prate jedan drugog kad se strovaljuju sa planinskih litica u ambis. Lemingarstvo je jedan podmukli psihički fenomen koji je prisutan kod većine sisara, a može se primijetiti kako kod običnih ljudi tako i kod najobrazovanije intelektualne elite.
Lemingarstvo nije intelektualni fenomen – nego psihološki, i zbog toga ni jedna socio-ekonomska klasa nije uspjela da ostane imuna njegovom zadavljujućem efektu. Univerzitetski profesor može da bude leming isto toliko koliko i modom opsjednuta tinejdžerka. Prvi slijepo prati posljednju teoriju koja je „u trendu“, dok ova druga samo prati poslednji modni stil. Da li ima neke razlike? Nijedno od njih dvoje ne može da se odbrani od „sile prirode“. Sila stapanja pojedinca sa svojom socijalnom sredinom može da bude nesavladiva.
Za čovjeka – leminga, logika koja stoji iza neke misli nije bitna toliko koliko je bitan autoritet ili popularnost onoga ko je iznosi. Čovjek se kao i leming socijalno ponaša, a drugačije ni ne može. Prirodno, svaka individua mora da ima tu osobinu, jer u suprotnom ne bi se mogao poduzeti ni najmanji korak prema ljudskoj civilizaciji. Lemingarstvo je jedna potrebna sociološka osobina za očuvanje društva, jedan urođeni instikt kod većine ljudi. Međutim, kao kod svih prirodnih fenomena i taj se može koristiti u štetne svrhe. Isti leming efekat koji omogućava masama u jednom pravednom društvenom sistemu da naprave jedan zajednički napredak, može istovremeno u jednom nepravedno vođenom društvu, da učini mase nesposobnim za objektivno rasuđivanje.
 Negiranje i nipodaštavanje za leminge je fundamentalni odbrambeni mehanizam koji oni koriste ne samo radi svoje zaštite od neugodne stvarnosti, nego i da potvrde svoju lojalnost svojim pretpostavljenima. Njihova vjerovanja i stavovi moraju po svaku cijenu da budu na „pravoj“ strani. Leminzi jednostavno ne mogu da podnesu teret odgovornosti, ili nelagodnost u društvu, koja ide zajedno sa tim kad čovjek počne da razmišlja nezavisno od ostalih. Oni su jedino sposobni da ponavljaju ono što čuju na televiziji ili pročitaju u novinama. Leminzi ne samo da će koristiti svu svoju energiju da se zaštite od uticaja koji mogu da promijene njihove dogme, nego se neće libiti ni da napadnu one koji dovode u pitanje njihova vjerovanja. Leminzi se užasavaju od pomisli da ih neko nazove ekstremistima ili teoretičarima zavjera. Ono što je ironično, isti ti leminzi koji ismijavaju sve konspirativne teorije prvi su koji progutaju najbesmislenije teorije koje se mogu zamisliti, kad su ove prezentirane od strane vlade i režimskih medija!
Biti neinformisan ne znači istovremeno biti leming. Svako može biti prevaren. Čovjek ne treba da se stidi ukoliko je pogrešno informisan. Ali istrajavanje na pogrešnom načinu razmišljanja i donošenju zaključaka, čak i u slučaju kad smo izloženi nepobitnim dokazima i logici, onda je to krajnji stepen lemingarstva. Ima puno onih kojima njihov intelektualni kapacitet jednostavno ne dozvoljava da se oslobode ovog fenomena. Međutim, plemenitost karaktera je kad možemo sami sebi priznati da smo do sad bili prevareni, a unutrašnja snaga je suočavanje sa činjenicom da smo zatvorenici jednog globalnog azila namijenjenog za ludake. One individue koje mogu da se moralno i mentalno uhvate u koštac sa ovom činjenicom biće spremne da prihvate istinu kad se ona prezentira u čistom i logičnom stanju.
dr Albert D. Pastore
Iz uvoda knjige „Čudnije od fantazije“ |
