Podrijetlo, datiranje, imena
Izgleda da je osim nedjelje, kao redovitog spomendana Kristove smrti i uskrsnuća, već vrlo rano postojao godišnji spomen Pashe. Premda spisi Novoga zavjeta ne svjedoče o tome, ipak Pavao u 1 Kor 5,7 i dalje ne sumnja da je u tadašnjoj svijesti židovski blagdan Pashe sadržavao za kršćane novi smisao, naime: "jer je već žrtvovana naša Pasha, Krist". Tko je s njim povezan, oslobodio se "starog kvasca" i postao je "novi beskvasni kruh": "Zato svetkujemo, ne sa starim kvascem ni sa kvascem zloće i pakosti, nego beskvasnim kruhovima čistoće i istine." Na temelju novog osmišljavanja židovskoga blagdana Pashe naslućuje se da su apostolske zajednice u danima židovskoga blagdana Pashe intenzivno slavile spomen kršćanskog pashalnog misterija, premda se oslobađanje od židovskoga slavlja, kao spomendana povijesti spasenja, samo postupno izvršavalo u židovsko-kršćanskim zajednicama.
Osim mnogih literarnih svjedočanstava 2. stoljeća to nam naslućivanje potvrđuje i tzv. prijepirka oko blagdana Uskrsa u drugoj polovici 2. stoljeća. U tom razilaženju unutar Crkve radilo se o pitanju bi li godišnji spomen pashalnog misterija trebalo slaviti neovisno od određenog radnog dana uvijek 14. nisana, dana punog mjeseca (uštapa), prvog proljetnog mjeseca ili u nedjelju poslije 14. nisana. U tom su ga prvom obliku slavili uglavnom kršćani Male Azije i Sirije, po čemu su i prozvani kvadrodecimani, dok su Rim i većina ostalih pokrajinskih Crkava pazili na drugu formu. Obje skupine zastupaju ponajprije biskupi Male Azije: Polikarp iz Smirne (+ između 155. i 168.) i Polikrat Efeški (+ oko 200.), s jedne strane i papâ Aniceta (+ 166.) i Viktora (+ oko 200.) s druge strane. Oni se za svoje pashalno slavlje pozivaju na Apostolsku tradiciju, premda zato spominju također različite apostole. Iz ovog se može zaključiti da se kršćanski Uskrs spominje izričito tek u 2. stoljeću, kako se utvrđuje iz Crkvene povijesti Euzebija Cezarejskog. Na temelju spisâ, koje je imao na raspolaganju, on nas pobliže izvještava o toj prepirci. Obje su skupine slavile euharistijsko slavlje s euharistijskom gozbom, kojom se završavao prethodni post. Oba su blagdanska slavlja imala isti sadržaj unatoč različitom nadnevku, naime pashalni misterij u sveobuhvatnom smislu, pri čemu su kvadrodecimani više isticali Kristovu otkupiteljsku smrt, a Rim i ostale Crkve snažnije su naglašavale Kristovo uskrsnuće i uzašašće.
Prvi opći Koncil u Niceji 325. god. dokončao je razilaženje oko nadnevka Uskrsa. Naređeno je da se Uskrs slavi u nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa). Tom se odredbom izbjeglo da se kršćanski Uskrs slavi istovremeno sa židovskom Pashom. Ako 14. nisan pada u nedjelju, onda se Uskrs slavi u nedjelju nakon toga. S tim lunarnim (ovisno o mijeni Mjeseca) uređenjem računalo se svakako, unatoč sve jačoj navali solarnog računanja vremena, da se termin Uskrsa može pomicati širinom od pet tjedana (22.3. - 25.4.). Na taj se način velik dio crkvene godine pomiče, pa se stoga i govori o pomičnim blagdanima i blagdanskim vremenima. |
