4. i 5. poglavlje
CRKVA ZAHTJEVA VLASNIŠTVO NAD ZAPADOM
Jednom
ukorijenjena u tradiciji i ojačana tijekom vremena Konstantinova
Darovnica je postala kao divovsko drvo koje je štitilo papinski
apsolutizam. Ona je uz sve ostale lažne i krivotvorene dokumente postala
čvrst kamen temeljac na kojemu je počivala cjelokupna struktura
papinstva u Srednjem vijeku. Generacije nadolazećih teologa davale su
različita tumačenja Darovnici, no svi su se slagali u tome, da je upravo
ona dala najveću moc i autoritet rimskim papama. Tako je papa Hadrijan
I. tvrdio, da je Konstantin dao sve Zapadne regije Rimskoj Crkvi. Eneas
pariški biskup objašnjavao je oko 870.g. da je Konstantin izjavio "kako
dva cara ne mogu vladati u jednom gradu” pa je premjestio svoj dvor i
prijestolnicu u stari Bizantij koji će nazvati Konstantinopolis
ostavivši tako rimski teritorij i druge provincije pod vlašću Apostolske
stolice.
Pape
su djelovale u skladu s tim argumentom kao temeljem za stalno povecanje
njihovih teritorija i akumulaciju blaga. Papa Grgur VII. ulozio je svu
svoju energiju u taj cilj. Isao je tako daleko, da je otvoreno govorio
kako je njegov konacni cilj – uspostava svjetske vlasti Sv.Petra –
PETROVOG DOMINIONA. Papa Urban II. (10881099) slijedeci njegove stope
odlucio je pokoriti Crkve u Jeruzalemu, Antiohiji, Aleksandriji i u
samom Konstantinopolisu (podsjetimo da je Istocna Crkva vec bila
odvo-jena od Zapadne nakon Velikog crkvenog raskola 1054.g.) Pod parolom
"oslobadja-nja Kristovog groba” on je mobilizirao cijeli zapadni svijet
Evrope u jednu veliku voj-sku koja se poput uragana srucila na Svetu
Zemlju. Osvajanje Jeruzalema i drugih gradova, te opceniti uspleh 1.
Krizarskog rata pribavili su ogroman ugled papama. Iako su toj pobjedi
doprinjeli ponajvise odusevljeni krizari iz raznih evropskih zemalja,
Crkva je to spretno iskoristila kao jos jedan mocan instrument za
jacanje i sirenje svoje duhovne i svjetovne nadmoci na Istoku. A to je
znacilo nove izvore prihoda i povecanje bogatstva. Pape su sjedile u
Rimu kiteci se lovorikama, dok su drugi za njih ratovali. Ali, sve to
nije bilo dovoljno Petrovim nasljednicima. Zato se u pogodnom trenutku
pojavljuje novi faktor u interpretaciji Konstantinove Darovnice, a to je
nova tvrdnja koja je glasila – svjetovni vladari trebaju Crkvi placati p
o r e z. Vatreni zagovornik toga bio je Otto von Freisingen koji u
svojim Kronikama 1143.g. govori da – Konstantin buduci je papama darovao
carsku cast i znakovlje i otisao u Bizantij ostavljajuci Carstvo
Petrovu nasljedniku, sto znaci da ostali vladari moraju njemu placati
porez. Izuzetak od toga bila su dva franacka kraljevstva, Francusko i
Njemacko. Jedno stoljece ranije papa Leon IX. izjavio je Patrijarhu
Michaelu Celulariusu, da Konstantinova Darovnica doslovno i stvarno
podrazumijeva darovanje "zemaljskog i nebeskog kraljevstva rimskom
kraljevskom svecenstvu”. I tako su tvrdnje rimskih papa o njihovoj
vrhovnoj vlasti i njihovom vlasnistvu nad Zapadom postajale sve smjelije
i drskije, a tako i njihovi zahtjevi. U konacnom sazetku – suma sumarum
– one su glasile ovako: "kraljevi posjeduju kraljevstva kao dar od
pape, posto je on njihov stvarni vlasnik”. Prema tome, "carevi su
carevi, a kraljevi su kraljevi, samo zato jer su im pape dopustili da to
budu!” Papa Hadrijan u
svom
pismu njemackom caru Fridrihu Barbarosi govori o carskoj kruni kao o
njegovu daru Fridrihu, te da je on (Hadrijan) stvarni vlasnik Njemacke
jer je stavio krunu na carevu glavu. Naravno da je to Fridriha jako
razljutilo, a mnogi njegovi podanici su se bunili protiv pape. Ali nisu
se samo vladari bunili i protivili papinskim zahtjevima za vrhovnom i
univerzalnom vlascu. I ljudi inace privrzeni Crkvi osporavali su takove
zahtjeve. Gerhoh von Reigersburg tvrdio je, da je to uzdizanje papa
iznad careva i kraljeva protiv bozanskog reda, posto je Bog Gospodar i
kraljeva i careva, a ne covjek – rimski papa. Pocetkom 13. stoljeca na
papinsko prijestolje zasjeo je Inocent III. ili Inocencije (1198-1216)
najenergicniji borac za univerzalnom vlascu rimskog pontifeksa. On je
gromoglasno porucivao Evropi, da je on kao nasljednik Sv.Petra
automatski i vrhovni poglavar krscanstva i vladar cijelog svijeta. Pod
njegovom vladavinom papinstvo je doslo do najvece moci. Vecina evropskih
vladara priznavala je papu kao "seniora” i njegovu vrhovnu lensku
vlast. Pri kraju njegovog pontifikata Crkva je vladala ogromnim
teritorijem, koji je obuhvacao veliki dio Italije, gotovo cijelu
Spanjolsku, Portugal, slavenske zemlje od Poljske i Ceske do Ugarske,
Srbije i Bugarske. Inocent III. postao je i vladar Engleske. Naime,
nakon sto je prokleo engleskog kralja Ivana bez Zemlje ovaj mu se
pokorio i priznao njegovim vazalom obecavsi mu godisnji danak od 1000
funti srebra. Papa je vladao Engleskom preko svojih poslanika/namjesnika
Legata. Sve to nije bilo dovoljno Inocenciju, pa se proglasio i
vladarem krscanskih pokrajina koje su osnovali krizari u Siriji i
Palestini. On je isao tako daleko, da je planirao i aneksiju
(pripojenje) i samog Bizanta. Zato je pokrenuo IV. Krizarski rat u kojem
je zauzet Carigrad i dijelovi Bizantskog Carstva od kojih je osnovano
tzv. Latinsko Carstvo. Bizantinci su postali vazali pape, a Grcka
Ortodoksna Crkva bila je prisiljena priznati vrhovnu vlast Rima
izgubivsi tako svoju samostalnost (autokefalnost). Za vrijeme
Inocencijevih nasljednika Papinski Dominion prosiren je i na Baltik
pokrstava-njem baltickih pogana. U to vrijeme, kao uostalom i u
proslosti, jedna zemlja vise od svih ostalih opirala se papinskoj vlasti
i podvrgavanju Petrovoj Stolici. To je bilo Njemacko Carstvo. Ali,
usprkos neuspjesima s Germanima pape nisu nikada priznavali Njemacko
Carstvo izvan papinske domene, nego samo kao vazan sastavni dio Bastine
Sv.Petra. Papa Inocencije IV. u svojoj enciklici (papina poslanica) iz
1245.g. ustvrdjuje: Apostolska stolica je imala svjetovnu vlast i prije
Konstantina. On je bespravno koristio tu vlast sve dok je bio izvan
Crkve (dok se nije pokrstio). Pristupanjem Crkvi on je dobio legitimni
autoritet dopustenjem i ustupkom samog "Kristovog namjesnika”. Prema
tome, papino prihvacanje Darovnice bilo je samo vanjski vidljivi znak
njegovog suvereniteta nad cijelim svijetom. Vjerovanje u Darovnicu s
vremenom je ojacalo, a tome je najvise pripomoglo njezino uvrstenje u
Kanonsko Pravo (crkveno pravo). Otada pa nadalje najutjecajniji
branitelji ove izmisljotine bile su generacije teologa i pravnika
Papinske kurije. Crkveni otac Toma Akvinski otisao je tako daleko, da je
Darovnicu tumacio kao doslovnu "abdikaciju Konstantina Velikog u korist
pape Silvestra I.” Tako objasnjava dominikanac Tolomeo de Lucca u svom
djelu Principi vladanja. Papinski teolozi su neprekidno jacali
vjerovanje u Darovnicu, ali joj dodavali i sve smjelija i drskija
tumacenja u korist papa. Te se teorije i tumacenja mogu formulirati i
sazeti ovako: Krist je Gospodar cijelog svijeta. Prije svog odlaska na
Nebo, On je ostavio svoj Dominion svom predstavniku na Zemlji apostolu
Petru i njegovim nasljednicima rimskim papama. Zato punina sve duhovne i
svjetovne vlasti i jedinstvo svih prava i povlastica lezi u rukama
Pape. Svaki vladar, cak i onaj najmocniji posjeduje samo onoliko moci i
teritorija koliko Papa prenese na njega i koliko mu dozvoljava.
Ova
teorija podrzavana i ojacavana od vecine srednjovjekovnih teologa,
postala je cvrsto vjerovanje i samih papa. Kraljevi i carevi pak bili su
natjerani (a neki su i dobrovoljno pristali) da priznaju te tvrdnje,
zahtjeve i prava, te da se zaklinju da ce ih braniti svojim macem.
Tvrdnja da je sam Krist povjerio Petru i "njegovim nasljednicima” obje
vlasti duhovnu i svjetovnu, kao i oba kraljevstva – zemaljsko i nebesko,
te ih ucinio svojim "namjesnicima na Zemlji” dakako nije biblijski
utemeljena. Zbog neizmjernih i sudbonosnih posljedica koje je Darovnica
imala na povijest Evrope, a i sire, pozabavit cemo se tim famoznim
dokumentom jos malo. Bilo kako, zahtjevi papa za svjetskom vlascu i
svjetskim blagom bilo je nesto sto se nisu usudili zahtijevati ni
najambiciozniji, ni najdrskiji cezari starog Rimskog Carstva.
*****
5. Poglavlje
CRKVA ZAHTIJEVA VLASNISTVO NAD SVIM OTOCIMA I KOPNOM KOJI SU JOS NEOTKRIVENI
Svoje
zahtijeve za svjetskom vlascu pape su poduprli svojom novom
zapanjujucom teorijom o njihovu pravu na takovu univerzalnu svjetsku
vlast, rijecima, diplomacijom, lukavstvom, ucjenama i akcijama bez
milosti. Apelirajuci za podrskom, naoruza-ni svim misticnim autoritetom
Crkve, oni su u isto vrijeme dokazivali, uvjeravali i tvrdili da su
njihova prava utemeljena na legalitetu Konstantinove Darovnice. Zapravo,
radi se o jednom clanku u Darovnici, tocnije o samo nekoliko rijeci
koje su oni tumacili na svoj nacin, a koje iako na prvi pogled
beznacajne, donose najdalekoseznije i najtragicnije posljedice. Ovo su
te rijeci u zadnjem clanku Darovnice – "Konstantin daje suverenitet nad
Rimom, provincijama……….. i zavrsetak……i Zapadnim Regionima papi
Silvestru i njegovim nasljednicima” – postale su kamen temeljac na
kojemu je papinstvo zahtijevalo suverenitet, ne samo nad citavom
Evropom, nego i svim otocima na morima i oceanima. Kao i u slucaju
njihovih zahtjeva za Evropom i ovi zahtjevi rasli su kako je vrijeme
prolazilo, a moc papa se povecavala. Kad su pape proglasili svoj
suverenitet nad Napuljem oni su ukljucili u to i male obliznje otoke.
Kasnije, tvrdeci da je Konstantin dao Sv.Petru i sve zemlje na moru,
pape su rekli da njihova vlast pokriva takodjer i Siciliju, a tako je
bilo i sa Korzikom. Od Sicilije i Korzike na jugu Evrope, Darovnica se
okrenula daleko prema Sjeveru – ka Irskoj. Pape su tvrdili, da su oni
preko Darovnice feudalni gospodari svih otoka u Oceanu i poceli su
raspolagati njima po svojoj volji. Najcesce su ih nudili vladarima u
zamjenu za njihovo priznanje papa svojim gospodarima i sirenje katolicke
vjere u tim zemljama. To je bila vrlo spretna politicka trgovina tudjim
teritorijama u kojoj su pape bili vrhunski majstori. Najpoznatiji
primjer takove trgovine je zeleni otok Irska. Papinstvo je odlucilo
privesti poganske Irce pod cvrstu ruku Majke Crkve. i to pomocu
engleskog kraljevstva. Desilo se, da je nekoliko pogodnih faktora islo
na ruku ovoj nakani Rima. Na papinsku stolicu zasjeo je jedan Englez po
imenu Nickolas Breakspeare poznat kao Hadrijan IV.(1154-59). On je
omogucio podvrgavanje Irske Engleskoj svojom Anglicana Affectione. Kralj
i papa su poceli pregovarati. Papa je bio spreman dati Irsku engles-
kom
kralju Henriku II. pod uvjetom da ovaj prizna doktrinu o papinoj
vrhovnoj vlasti, a sto znaci da kralj Engleske postaje papin vazal. Kada
je sporazum postignut, Hadrijan IV. darovao je engleskom kralju
nasljednu vlast nad Irskom. Ovaj sporazum drzan je u tajnosti sve dok se
kralj nije iskrcao u Irskoj 1172.g. Ovo darovanje Irske Engleskoj
spominje se u dokumentu nazvanom Bull Laudabiliter koji se nalazi u
Rimskom Bullariumu, a njegova vjerodostojnost je prihvacena od
rimokatolickih i protestantskih povjesnicara. Hadrijanov nasljednik papa
Aleksandar III. u svojim pismima izrazava odobravanje zauzeca Irske
nazivajuci kraljevu ekspediciju misionarskim pothvatom i hvaleci ga kao
sampiona Crkve. Tako je engleski kralj Henrik II. priznao vrhovnu vlast
Petrovih nasljednika nad svim otocima. Da bi ucvrstio svoje kraljevstvo
on se okrenuo Hadrijanu IV. koji je, buduci i sam Englez, pomogao kralju
u njegovim teznjama. Tri vazna uvjeta bila su ukljucena u darovanje
Irske engleskoj kruni: 1.–Kralj ce uciniti sve sto je u njegovoj moci da
propagira katolicku religiju u Irskoj. 2.-Svaki
kraljev podanik ce placati Petrovoj Stolici godisnji porez od jednog
penija, nazvan "Petrov Novcic” (Peter’s Pence). 3.-Nijedna povlastica i
imunitet Crkve nece biti povrijedjeni ili ugrozeni. Ovi uvjeti ce biti
ispunjeni kroz papin autoritet i kraljev mac. Irski vodje su priznali
Henrijev suverenitet i papin autoritet, pa Irska postaje katolicka
zemlja stoljecima vjerna papinskom Rimu. Bila je to jedna od ironija
povijesti, da je Irska prodana od papa jednoj zemlji, koja ce nekoliko
stoljeca kasnije potpuno raskinuti s Rimom i postati sampion
protestantizma. Slucaj Irske je bio samo pocetak u veliko papinsko
trgovanje sa prekomorskim zemljama i njihovim ziteljima. u punoj mjeri
to se ocitovalo i ostvarilo kad su hrabri moreplovci otkrili nove i
nepoznate zemlje i kontinente. Kada je pocela utrka za osvajanje zapadne
hemisfere, pape su dosli u prvi plan i preuzeli ulogu gospodara i
djelite-lja novih teritorija. Jer, prema nekoliko rijeci iz
Konstantinove Darovnice, svi Zapadni Regioni pripadaju Petrovim
Nasljednicima, pa prema tome i novootkriveni Novi Svijet. Spanjolski
papa Aleksandar VI. (Borgia) 1492-1503. godinu dana nakon otkrica
Amerike izdao je jedan od najzapanjujucih papinskih dokumenata. U njemu
on, djelujuci kao jedini zakoniti vlasnik svih otoka i kopna, sve
novootkrivene zemlje daruje – spanjolskom kralju! Spanjolski papa
poklanja spanjolskom kralju. Kao sto je engleski poklonio engleskom
kralju. Divno je bilo to rodoljublje "namjesnika Kristovih!” Ali na
Iberijskom poluotoku obitavao je osim Spanjolaca jos jedan pomorski i
pustolovni narod – Portugalci. Medju njima je vladalo suparnistvo nakon
otkrica Amerike, iako su oba naroda bili katolicke vjere. Ali, usprkos
rivalitetu, otkrica Novog Svijeta otvorila su i jednima i drugima
fantasticne mogucnosti teritorijalne, ekonomske i politicke ekspanzije.
Da bi se izbjegli stalni medjusobni sukobi, Spanjolci i Portugalci su
potpisali Ugovor u Tordesillasu (1494.g.) kojim su podijelili
nekrscanski svijet u 2
svoje interesne zone. Medjutim, oni su pomakli demarkacionu liniju 370
morskih milja zapadno od otoka Cape Verde, sto je Portugalu dalo Brazil
koji je otkriven 1500.godine. Papinske dodjele novootkrivenih i jos
neotkrivenih teritorija Spanjolskoj i Portugalu uskoro ce biti prekrsene
od strane pobunjenih naroda protestantske Engleske i Holandije i
katolicke Francuske. Ali, pokloni papa spanjolskoj i portugalskoj kruni
bili su sasma dovoljni da 2/3
Novog Svijeta stave pod duhovnu domenu Rima. Tako je Konstantinova
Darovnica sadrzavala u sebi nesagledive i zlokobne posljedice ne samo po
cijelu Evropu, nego i po Amerike, te Bliski i Daleki Istok.
Mnogi
su se bunili protiv Darovnice i ne treba misliti, da nije bilo
pobijanja tog famoznog Dokumenta. Tako na pr. u 12.stoljecu (1152.g.)
Englez Wetzeld pise caru Fridrihu: …….ta lazna i hereticka prica o tome
da je Konstantin dao carska prava papi Silvestru i njegovim
nasljednicima, tako je prozirna i razoblicena da ju cak i najobicniji
ljudi mogu pobiti, a papa i njegovi kardinali bi se trebali sakriti od
stida! Pobijanje vjerodostojnosti Konstantinove Darovnice nastavljeno je
do polovice 15.stoljeca. Trojica ljudi vise od svih ostalih dokazivali
su cinjenicu, da je Darovnica krivotvoreni i prevarantski izum. To su
Reginald Pecock biskup od Chichestera, kardinal Cuza i iznad svih
Lorenzo Valla. Ovaj zadnji je dokazivao (po Sv.Pismu), da pape nemaju
pravo niti na ijednu zemlju u Evropi, te da uopce nemaju pravo
posjedovati Crkvenu Drzavu ni u Italiji, niti u samom Rimu. Jer, Isus
Krist je rekao: -" Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”. Jedan od
najzescih protivnika Darovnice izvjesni Aeneas Silvius Piccolomini
preporucio je caru Fridrihu III. (1443.g.) da sazove koncil po pitanju
tog Dokumenta "koji uzrokuje smutnju i uznemirenost mnogih dusa” i koji
ce rijesiti to pitanje. Na njemu treba biti objavljena nevjerodostojnost
te krivotvorine. Nakon proklamacije neautenticnosti Darovnice, Fridrih
treba preuzeti sve teritorije spomenute u njoj, te otvoreno odbiti sve
papinske zahtjeve za vrhovnom vlascu nad vladarima i narodima. Ali taj
Piccolomini je kasnije postao, ni manje ni vise, nego – papa! Nazvao se
Pio II. i njegov zar za objavom istine je nestao. Stoljece prije njega,
Dante nije oklijevao da mnoge pape smjesti u pakleni oganj (u svojoj
Bozanstvenoj Komediji). *****
|