Nije Drvo života izvor moći nezavisan od Boga, jer ga je sam Elohim zasadio, kaže Pismo. Dakle, ma šta predstavljalo to Drvo ono je postignuće samog Boga i nije namenjeno Njemu za održavanje Njegove besmrtnosti, nego čoveku kojeg je smestio u Gan Eden. (v. 1 Tim. 6:16; 1 Moj. 2:8,9) Prema tome, čovek ima uslovnu besmrtnost, a ne apsolutnu koja se odnosi isključivo na Boga.
Da je Elohim dozvolio Adamu pristup Drvetu života nakon kršenja zapovesti to bi značilo da ga je nagradio zbog učenjenog greha. Tada bi čovek kao grešnik živeo zauvek što Bog nije dozvolio. Drugim rečima, to ne znači da Bog ne bi mogao čoveka da uništi ako bi se ovaj dočepao ploda sa Drveta života. Stvar je u tome što tu predstavu posmatrao ceo svemir. Usledio bi prigovor vasione: zašto si mu dopustio da pristupi zabranjenom plodu i jede, a zgrešio je? Znali drago ti je što je to učinio. To bi bilo protumačeno od razumnih bića kao nepravda u Boga.
''Svjestan sam da bi neko po čitanju gore navedenih tvrdnji mogao uložiti slijedeći prigovor: Da, iz teksta se zaista može zaključiti da bi se uloga zmije stvarno trebala shvatiti kao alegorija – ali to još uvijek ne dokazuje da uloge Adama i žene u ovom odjeljku nisu istorija...
Lijep pokušaj - ali šta da se radi kad uloga zmije u našoj epizodi nije sporedna. Zmija je jedna od strana u dijalogu sa ženom. Ukoliko je zmija alegorija - s kim onda žena razgovara? S alegorijom? Takođe, ni dijalog između Adama i žene nema mnogo smisla bez zmije. Na koncu, ne treba zaboraviti da prilikom razgovora sa Adamom i ženom Bog razgovara i sa zmijom- tako da svaka tvrdnja kako su Njegove riječi upućene zmiji alegorija otvaraju pitanje šta da se radi s Njegovim riječima upućenim Adamu i ženi. Kada bi neko ustvrdio da su se sreli Kralj David, Prorok Natan i Crvenkapica - i da im je ona rekla 'takva i takva stvar', pa da su oni njoj odgovorili 'tako i tako' – da li bi se i tada začula tvrdnja da je 'Crvenkapicin dio' alegorija - a da je ostatak istorija? Vjerovatno ne.
Zašto bi onda drugačije bilo u slučaju ovog odjeljka? Ona je ili istorija ili alegorija - ali nikako ne može biti oboje istovremeno. ''
Koliko je meni poznato niko i ne tvrdi da pripovest o stvaranju može biti istovremeno i alegorija i istorija. Ali ako je u pitanju alegorija zašto ne bi mogla da ima istorijske pretenzije?
''Iz ljudske perspektive ova priča predstavlja slikovitu i psihološki kranje tačnu projekciju ljudskih želja na stvarnost. Čovjek uznemiren sviješću o vlastitoj relativnosti i ograničenosti stvara sliku idealne prošlosti u kojoj je i on bio apsolutan – upravo: besmrtan - za šta je, na koncu, i stvoren – a ne da se batrga s ovom zemljom. Nezadovoljan svojim stvarnim životom on sebi utvara sliku jednog idealnog svijeta u kome se ne radi, u kome hrane i vode ima u izobilju. A danas? Zemlja kao da je prokleta. - Ako je čovjek ne oplodi svojim znojem ona rađa samo trnje i korov. U primordijalnom vremenu, ubjeđuje čovjek sebe i druge već vjekovima, vladao je stvarni, pravi idealni poredak stvari. Sve je funkcionisalo upravo onako kako treba i kako je i zamišljeno. Sve je bilo u potpunom skladu i redu – a sam život u takvom poretku imao je ukus potpunosti, apsoluta, definitivnosti. Ništa od današnje čovjekove zapitanosti, nesavršenosti, ograničenosti. Bio je to svijet apsolutnih kategorija. Život u takvom svijetu donosio je potpuno zadovoljstvo. - Ali, ne lezi vraže, zbog nečije tuđe greške, ženine ili zmijine (posebnu pažnju treba obratiti na ovu tako ljudsku projekciju odgovornosti na drugog) Bog je odlučio da čovjeka (ni krivog ni dužnog) izbaci iz ovog idealnog svijeta, i progna ga u realni svijet istorije – u današnji, nesavršeni, svijet u kom se čovjek rađa i umire, u kome se sav svoj vijek s mukom hrani od zemlje koja čovjeku rađa trnje i korov, u kome sa znojem lica svoga jede hljeb svoj sve dok se smrću i vraćanjem praha u prah ne oslobodi svih tih muka. Socijalne norme (kao podređeni status žene) također su projektovane na Boga i njemu pripisane. Bog je taj koji je ženu (koja je i inače za sve kriva) podredio muškarcu. Da je otpočetka slušala muškarca sve bi bilo drugačije.
Niski li su morali biti ljudski počeci ako je neko sa tako niskim mišljenjem o Bogu (vjerujem da je do sada postalo više nego jasno da je Adam lično stvarno vjerovao u ono što smo mi nazvali opasnom alegorijom, dakle da uistinu postoji izvor moći izvan Boga) mogao dogurati do proroštva. stovremeno, ustvrdio bih, Bog koristi Adamovu priču da nas nauči bitnu lekciju iz opšte psihologije, kao i da bi udario temelje antropologije – i to iz božanske perspektive.''
Tvrdnja da je prvobitni čovek stvorio projekciju o svojoj apsolutnoj besmrtnosti izneta u gore podvučenom tekstu je krajnje neosnovana obzirom na biblijski tekst. Kako neko kome je zabranjen pristup najvažnijem sredstvu za život može izvući zaključak da je stvoren sa urođenom besmrtnošću? Ako je zaista razvio takvu projekciju, onda je Bog stvorio biće koje je bilo glupo do bola. Međutim, mi čitamo da je Adam bio stvoren ''na sliku i priliku Božiju'' i da je još pre svoga pada bio upoznat sa kategorijama dobra i zla (lepog i ružnog) i upozoren šta će se desiti ako prekrši zapovest.
Razumeli mi ovu priču kao alegoriju ili kao istoriju, Adam ni u kom slučaju nije mogao da veruje da postoji izvor moći izvan Boga.
''Uključivanje cijele problematične priče o izgonu iz Edena da bi se razgolitila Adamova ograničenost i netačnosti u njegovom poimanju svijeta čini se prevelikim rizikom u odnosu na dobitak samo dok se ne uvidi da ova priča ima opštu neprolaznu vrijednost. – Jer, ako se uistinu radi o božanskom osvrtu na ljudsku psihologiju – tada je rizik opravdan.
Šta dakle predstavljaju simboli u alegoriji o izgonu iz 'edenskog vrta? Edenski vrt se na hebrejskom naziva gan-eden. Gan [vrt] nije stvarno geografsko mjesto (budući da dvije od četiri rijeke koje iz njega teku ne postoje u stvarnosti). Ako prihvatimo da cijelo treće poglavlje ne čitamo doslovno – nego simbolički – tada bi gan mogao biti shvaćen kao "duhovno mjesto" - odnosno: stepen duhovnog razvoja pojednica. Riječ eden znači zadovoljstvo, užitak ili milina. Stoga sintagmu gan-'eden u simboličkom čitanju treba shvatiti kao stanje uravnoteženosti (zadovoljenja i miline) koje se dostiže kada su nečije osnovne potrebe (hrana, odijelo i seks) zadovoljene.
Na ovom mjestu, dakle u stanju koje nastupa neposredno po zadovoljavanju osnovnih potreba, djeluju nekoliko sila. Prva među njima je naÊaš [zmija] koja zapravo predstavlja koah ha-nnihuš [sposobnost predskazivanja, nagađanja ili gatanja] – dakle: maštu. Interesantno, ljudska mašta je opisana kao poljska zvijer (ne životinja – nego zvijer) – i to kao najlukavija među poljskim zvjerima.
U toku cijelog ljudskog vijeka, a posebno u blaženim trenucima po zadovoljenju primarnih potreba, mašta šalje egu (koji je predstavljen ženom) izopačene poruke o stvarnosti. Primjerice, Bog je kazao čovjeku (2:16, 17): ''Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu – ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, zasigurno ćeš umrijeti.''
Umjesto, dakle, da naglasi ono što je zabranjeno - Bog počinje iskazom kojim se sve dozvoljava, napominjući naknadno da postoji jedan izuzetak od ovog generalnog pravila (i to za čovjekovo dobro) – plod drveta poznanja dobra i zla. Božanski pristup je, dakle, optimističan i ohrabrujući.
Mašta, međutim, ima potpuno drugačiji ugao gledanja. - Ako je jedna stvar zabranjena – već je sve zabranjeno – jer čovjek više nije sam svoj gospodar, nego postoji neko iznad njega. – Stoga zmija (mašta) veli: ''je li (vam to) Bog kazao: 'ne jedite sa svakoga drveta u vrtu'?''
U takvoj prilici, napadnut izokrenutim porukama mašte ego se obično ne predaje s prve. Radije, on se pokušava suprotstaviti napadu mašte racionalnom tvrdnjom poput sljedeće: nije tačno da je sve zabranjeno, ali je tačno da mnoge središnje stvari jesu. Tako je i u našoj alegoriji: ''A žena reče zmiji: Mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; samo roda s onoga drveta usred vrta kazao je Bog: 'Ne jedite s njega i ne dirajte u nj, da ne biste umrli'.''
Nije nebitno obratiti pažnju i na činjenicu da je jedan od ključeva uspjeha mašte u tome što pod njenim uticajem čovjek 'i sam' počinje iskrivljavati sliku stvarnosti. Formalno, čovjek se još uvijek suprotstavlja mašti – ali onog trenutka kad i sam počne iskrivljavati sliku stvarnosti, zapravo je već potpao pod uticaj mašte. U našoj alegoriji ova pojava ilustrovana je sljedećim: izvorna božanska zapovijed čovjeku bila je lo tohel mimmennu [ne jedi s njega] – no ego, potaknut maštom, iskrivljuje stvarnost, projektuje na Boga, preuzima Njegove prerogative - i dodaje Njegovim zapovjedima: ‘kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete'.
U slučaju ovakve poodmakle kontaminacije mašta se nudi da predoči čovjeku božanske skrivene misli. Jednako ka Bilamova, mašta svakog čovjeka tvrdi da poznaje misli Višnjega.
''A zmija reče ženi: Nećete vi umrijeti; nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.''
Mašta (koja tvrdi da zna šta Bog lično misli) povjerava egu da Bog u stvari strahuje od moguće ljudske spoznaje dobra i zla. Kakva projekcija! Bog bi se, naravno, tako osjećao kad bi bio čovjek. – Ali, sav "problem" i jeste u činjenici da on nije čovjek. Jednako je interesantna činjenica da se, barem po "mišljenju" mašte, sudije ne bave apsolutnim kategorijama kao što su istina i laž – već radije arbitrarnim konvencijama kao što su dobro i zlo.''
Tvrdnja da se radi o božanskom osvrtu na ljudsku psihologiju kroz alegoriju jeste interesantna, ali teško uklopiva u celinu priče. Zašto? Ako je zmija imaginacija, a žena vegetativna funkcija, ego ili volja, a Adam razum, šta u toj alegoriju predstavlja Bog? Ukoliko je sve u toj odlomku alegorično, osim Boga koji naravno ne može da bude ništa drugo nego čista stvarnost, šta stvarnost radi u alegoriji? Ne može jedan deo proče da bude alegorija a drugi deo realija, to se suproti zdravom razumu. U toj navodnoj alegoriji Bog aktivno sudeluje kao glavni igrač. On nije nemi posmatrač koga se ne tiče šta se to dešava u Edenu. Da je to stvarno alegorija, Bog se be bi ni pominjao u njenom kontekstu, a kamoli da komunicira sa činiocima alegorije u priči.
Autor podvučenog teksta kaže da Gan [vrt] nije stvarno geografsko mesto (budući da dve od četiri reke koje iz njega teku ne postoje u stvarnosti). Ovo treba uzeti sa rezervom jer satelitski snimak pokazuje prisustvo isušenih korita izvesnih reka koje su nekada u tom reginonu proticale.
Kaže reč eden znači zadovoljstvo, užitak ili milina. Neki drugi stručnjaci za hebrejski tvrde da navedeni izraz znači ''ograđeni i zastićeni vrt stavljen u eden". Bilo kako bilo, izleda da i jedan i drugi prevod imaju smisla.
Kaže da je ljudska mašta sila. Ja bih se složio sa tim, međutim tu sposobnost je čoveku darivao Bog. Ona sama po sebi ne bi trebala da bude nešto destruktivno ukoliko je predviđena od Boga i usađena u ljudsko biće Njegovom voljom. Ako je zmija ljuska mašta, a u priči se kaže da ju je Bog stvorio te da je bila najlukavija od svih zveri. Postavlja se pitanje da li je On nju takvom lukavom stvorio ili je ona sama svojom voljom postala najlukavijom. Ako prihvatimo tumačenje da je sve to alegorija onda izlazi da je Bog čoveku stavio u dušu jednu sposobnost koja nije dobra za njega. Ukoliko priča nije alegorija onda se može lepo razumeti da je reč o sili izvan čoveka koja ga je nadigrala. Sa druge strane, čovek poseduje imaginaciju, to je tačno, kao što je tačno da se sve može zloupotrebiti, pa i mašta.
Što se tiče preostalog dela podvučenog teksta, on je utemeljen ako ga posmatramao iz čisto psihološkog ugla, zanemarujući da se radi o biblijskom tekstu koji govori o stvaranju čoveka. Jer, imaginacija, ego i volja su komponente koje se nalaze u samom čoveku, pa ako se Bog obraća njima to znači da On čoveka vidi u delovima, a ne holistički. Sa takvim tumačenjem imamo jedan veliki problem koji je povezan sa stihom koji hrišćani nazivaju praevanđeljem. Citiraćemo ga ovrde: ''I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvojega i potomstva njezina. On će ti zdrobiti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.” (1 Moj.3:15)
Ako prihvatimo teoriju koju je izneo rabin sa Zuma izlazi da je Hristos došao na ovaj svet da uništi imaginaciju koju je Bog darivao čoveku prilikom stvaranja. Da li je takva teorija ključ koji otvara biblijsku bravu? Naravno da ne. Pre bi se reklo da je ona u stvari intelektualani hitac uperen protiv hrišćanstva, jer smo mogli da vidimo da su tu upotrebljene
savremene psihološke kategorije da bi se proizveo utisak visoke intelektualanosti, ali kada se podrobno razmotri širi i uži kontekst pripovesti može se videti da se takva teorija ma koliko izledala visokoumna ne upklapa u širu svetopisamsku sliku. To naročito važi za jednog hrišćanina koji Sveto Pismo smatra glavnim dokumentom svoje vere. Jer kako takav može da opisanu teoriju pomiri sa tekstovima iz grčkog dela Pisma koji na primer govore o entitetima koji zaposedaju čoveka. Dakle, tu imamo posla sa bićima koja spolja ulaze u čoveka i nanose mu zlo. Za razliku od hrišćana rabinski judaista smatra da se Biblija završava sa prorokom Malahijem. U tom delu Pisma se skoro i ne govori o onostranom. On nema ‘’problem’’sa recimo ovakvim stihom: Otkrivenje 12,9: ''I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom.'' Za njega je ''zmija'' sila koja je unutar čoveka a ne vasionska sila koju će Bog zbaciti na zemlju i koja ima svoje anđele. Dakle, potpuno drugačiji koncept od onog koji smo mogli da pročitamo kod našeg rabina.
''Ako dakle, 'zmija' simbolizuje maštu, 'žena' ego, a 'čovjek' intelekt – šta predstavlja 'drvo usred vrta' i različiti načini na koje mu ljudi mogu pristupiti? Ako slijedimo aluziju iz Priča Solomonovih 13:12 ono predstavlja ljudski život. Čovjek može živjeti u stvarnom svijetu koji je onakav kakvim ga je stvorio Bog, upravljati svojim životom razumno, saobražavajući ga sa zahtjevima stvarnosti. Takav život naziva se drvetom života. Istovremeno, čovjek, da bi zaštitio svoj ego od razočarenja koja su neminovnost života u stvarnosti, može odabrati bijeg u sigurni svijet vlastite mašte. U takvom svijetu on je jedini sudija (jer sam određuje šta je dobro a šta zlo) i jedina vlast. Jedini problem s ovim slatkim malim svijetom je da on ne postoji nigdje osim u mašti pojedinca obuzetog imaginacijom. Kada pojedinac odluči da napusti stvarni svijet42 preferirajući da se nastani u tvorevini vlastite mašte – on tad napušta svijet koji je stvorio Bog – a ovo se, opet, vrlo lako (i tačno) može uporediti sa smrću – upravo kao što i stoji u božanskom upozorenju: ki veyom aholha mimmennu mot tumat [jer u dan u koji okusiš s njega umrijećeš].''
Reći da ''drvo života'' predstavlja ljudski život je suviše pojednostavljena definicija. Pre bi se moglo reći da je ono božiji algoritam sticanje života. To je sredstvo koje je čoveku stajalo
na raspolaganju koje mu je obezbeđivalo stalno produžavanje života ili da kažemo neprestano odlaganje smrti. Čevek nije stvoren sa apsolutnom besmrtnošću, on je stvoren sa uslovnom besmrtnošću, jer Pismo nam kaže da je jedino Bog besmrtan.
Zašto je razočarenje neminovnost života u stvarnosti? Nisam zapazio da je autor podvučenog teksta pokušao da da odgovor na to pitanje. Ja bih rekao da ni beg u svet vlastite
mašte ne otklanja osećaj neostvarenosti i nesretnosti ovog našeg sadašnjeg života. Mašta nije ništa manje stvarna od jave. To su dve strane iste medalje i na obema stranama smo vrlo nesretni. Takav je ovaj naš grešni život.
''Izvorno, čovjek je živio u Edenu gdje su sve njegove potrebe bile zadovoljene – ali zbog greške drugih on je otamo protjeran. Sve meni poznate hrišćanske denominacije (kao i veliki dio jevrejskih) uzimaju Adamovu teoriju zdravo za gotovo kao učenje same Biblije – kao da je svaka pojedina misao izrečena od strane bilo kog od protagonista biblijskih priča u svakodnevnom stanju (dakle bez naznake da se radi o proroštvu ili božanskoj inspiraciji druge vrste) automatski, definitivno i neupitno božansko stanovište.
Naime, niko ne spori činjenicu da je rečeno mišljenje navedeno u Tori. Pitanje je samo da li je ono navedeno kao apsolutno važeće božansko mišljenje – ili kao Adamovo, kontekstualno i subjektivno? Izgleda, međutim, da je za Hrišćanstvo i Kabalu tvrdnja da je čovjek stvoren kao čisto duhovno biće (dok je njegova današnja tjelesnost posljedica grijeha) od krucijalne važnosti. A posteriori ove čiste nebeske dušice kažnjene su utjelovljavanjem u materijalna tjelesa (odavde odvratnost što je Hrišćanstvo i neo-platonizam uopšte gaje prema ljudskoj polnosti). Život u tijelu nije božanski plan za čovjeka. Ne, mi smo stvoreni za nešto više. Cijeli naš život na zemlji je samo greška, i to tuđa greška.''
Kaže: ''zbog greške drugih on je otamo protjeran''. Pažljivim čitanjem Svetog Pisma mi vidimo da je Bog stavio čoveka da bira između držanja ili ne držanja zapovesti u vezi ''drveta poznanja dobra i zla''. Ko su ti ''drugi''? Jer, čak i ako prihvatimo ponuđeno tumačenje da se radi o alegoriji. Naime da je ‘’zmija’’ u stvari čovekova mašta, da je žena u stvari njegova volja, i da je Adam u stvari njegov intelekt, to je sve u jednom čoveku, to nisu ''drugi'' nego on sam. Nije to tamo neko, nego to sam ja. Dakle, ponuđena teorija je neodrživa. Po gospodinu rabinu ispada da je Bog u čoveka stavio sile koje nisu dobre i koje su ga upropastile.
Tvrdnja da je ''čovek stvoren kao čisto duhovno biće'' je zbunjujuća ako se uzme u obzir ono što stoji u Pismu. Istina, čovek ima duhovnu komponentu, ali je stvoren kao materijalno biće bez defekata koje su nastale nakon njegovog pada. | 
