UDARNA SNAGA ISTINE - Vatikanske milijarde (7. poglavlje)
 
Saturday
2016-12-03
7:41 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Vatikanske milijarde (7. poglavlje) »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

PLATI DA BUDEŠ KRŠĆANIN – ŽIV ILI MRTAV

Na kraju prvog tisućljeća Crkva je već imala nagomilano veliko bogatstvo. Osim teritorijalnih poklona koja je primila od raznih kraljeva tijekom 7. 8. i 9. stoljeća, njezino bogatstvo se povećavalo ponajviše zahvaljujući pobožnosti njenih vjernika. Od 10. i 11. stoljeća njena ekonomija postaje sve više sistematizirana i ustaljena. U proslošti prihodi su dolazili od siromašnih i poniznih koji su davali iz religioznih pobuda, dobrovoljno i neobavezno. Odsada pa nadalje, darivanja Crkvi postaju obvezatna. Pobožan svijet nije sada više davao za "ono što su primili”, nego za "ono sto još nisu primili”. Oni su morali davati Crkvi zato što su bili njeni članovi. Načelo nije bilo novo. Novo je bilo to, što je ono postalo bitan sastavni dio velike crkvene mašinerije. Pape su bili vrlo brzi, da ovu praksu ugrade u strukturu crkvenjaštva koje je sve više raslo i širilo se.

Oni su sa samog "vrha” upravljali dobro isplaniranim operacijama sakupljanja novca u svekolikom krscanskom svijetu. U tome je jedan od najrevnijih papa bio Grgur VII. On je dao naredbu svojim Legatima u Francuskoj da – svaka kuca nastanjena krstenom osobom(ama) mora platiti godisnji porez od jednog denariusa Petrovoj Stolici u Rimu. On je jedan od kreatora tzv. cezaro – papizma, koji se najkrace definira kao oponasanje rimskih cezara od strane rimskih papa. A kako je papa opravdavao takovu "monetarnu politiku”, odnosno oporezivanje? Pa naravno, uvijek i neprestano na isti nacin, tj. –"pravima koja imaju Petrovi nasljednici!” Pape su povremeno trgovale i citavim kraljevstvima. Papa Martin IV. koristeci svoj autoritet i duhovni pritisak razvlastio je kralja Pedra Aragonskog i oduzeo mu Siciliju. Onda ju je poklonio Francuzu Karlu de Valoa pod jedinim uvjetom, da mu placa godisnji danak. Papa Klement IV. ucinio je jos bolje 1265. Prodao je Juznu Italiju jednom Anzuvincu za godisnji porez od 800 unci zlata. Papa Siksto IV. imao je ovaj obicaj – cesto bi dao prikucati obavijest na vrata neke crkve. Kad bi svecenici i vjerni dosli vidjeti kakvu im poruku papa upucuje, saznali bi da se trazi neka svota novca. Na kraju obavijesti stajala je opaska sto slijedi u slucaju neposluha i neizvrsavanja. A to je uvijek bilo isto – interdictum – (zabrana sluzenja sluzbe Bozje i zatvaranje crkve), kao i suspenzija svecenika. Suoceni s takvom odmazdom i crkveni pastiri i njihovo stado bi ubrzo prikupili trazeni iznos. Posto se ova taktika pokazala vrlo uspjesnom i korisnom mnogi pape su ju prakticirali, ali i niza hijerarhija. Ali sve te mjere, taktike i izumi nisu se pokazali dostatnima da bi donosili stalne i redovne prihode Crkvi. Zato su kreirana pravila za pripadnike Crkve. To su na prvom mjestu darovanja prilikom sluzenja mise. Ovaj doprinos za svecenike bio je najprije neobavezan. Ali kako je vrijeme prolazilo, to je postalo nepisano pravilo i kao neka duznost vjernika, a od 13. stoljeca – svecenicko pravo. To svoje "pravo” svecenici su branili ovako – ako je neki stari obicaj castan i hvalevrijedan, on ima silu zakona, a sto bi moglo biti casnije nego da vjerni krscani daruju Gospodinu dio svog novca! Ima povelika doza cinizma u tome, kao uostalom i u mnogim drugim praksama Svete Majke Crkve. Ali, sto veci dobitak, to veca pohlepa. No, rezultat je bio taj, da su mnogi poceli izostajati s mise da bi izbjegli davanja. Zupnici su onda na razne nacine "disciplinirali” svoje zupljane, uglavnom novcanim kaznama. Kaznjavanje je postalo normalna stvar, ali ne samo za izostanak s mise, nego i za zanemarivanje postova i razne nemoralne cinove. Nizi kler je kaznjavao laike, a visi kler i laike i nizi kler. Ali najucinkovitija stalna metoda izvlacenja novca i materijalnih dobara, bila je bez sumnje omrazena c r k v e n a d e s e t i n a. Vjernici su morali davati Crkvi desetinu svega sto su proizveli. Ali ne samo seljaci i farmeri, nego i trgovci, zanatlije, prodavaci i drugi. Svi neproizvodjaci su

desetinu davali u novcu. Crkveni i civilni zakoni bili su isprepleteni medjusobno i po tom pitanju bez milosti. Seljaci su morali donositi svoje "desetke” u kuce svecenika. Mozda je zanimljivo kako su svecenici o svemu vodili racuna, pa tako napr. lako pokvarljivi proizvodi poput mlijeka, donoseni su u trajnijem stanju – kao sirevi. Ovaj namet je tako raspalio neke seljake, da su ovi pribjegli nekim nekrscanskim postupcima. U Engleskoj u Exeteru seljaci su d o s l o v c e shvatili i primijenili rijeci svecenika, da njihovi darovi "idu Bogu”. Engleski biskup Quivil zapisao je krajem 13. stoljeca ovo:… umjesto da se drze starog obicaja u donosenju najboljih sireva….. neki zlobni farmeri donosili su mlijeko u crkvu "direktno Bogu” i posto nije bilo nikoga da ga primi, izlili su ga pred oltarom….. U svom revoltu spram Crkve Bozje. U vremenima oskudice mnogi farmeri, tezaci, zanatlije i dr. izbjegavali su davanja i placanja na razne nacine i kad je to poprimilo masovnije razmjere, svecenici su to proglasili smrtnim grijehom. Tako je to bilo sa omrazenom crkvenom desetinom. Ali osim davanja desetine za vrijeme zivota, vjerni su morali davati i kad bi umirali, te kad su bili mrtvi. Kako? Pa ovako: covjek bi u svojoj oporuci ostavljao Crkvi deseti dio svog nasljedstva/imovine, ali i nasljednik je morao dati desetinu od svog nasljedstva. Jer, kaze Crkva, "i najpobozniji njeni clanovi ponekad su propustili izvrsiti svoju obavezu”. Tako bi dug bio namiren. Ovo je bila tzv. "smrtovnina” i ona je visila kao teski mlinski kamen nad imovinom svakog mrtvog clana Crkve. I tako je grabezljivost i otimacina Crkve i njenog klera dosegla necuvene razmjere. Uzimanje Desetine nije cak mimoislo ni prosjake i gubavce. A sto je bilo s prostitutkama? Bataljon teologa nezenja raspravljao je o tome i odlucio, da Sveta Mati Crkva ne moze primiti doprinos "najstarijeg zanata na svijetu” u svoje cestite kase i sanduke. Ali,…. dodali su oni (i sad evo pravog teoloskog "bisera”) samo tako dugo, dok su te posrnule nesretne zene bile u nepokajanom stanju. Osim svih ovih iznudjivanja postojao je jos jedan nacin na koji je Crkva stjecala prihode i bogatstvo. To je bila konfiskacija imovine krivovjeraca. Tu je Inkvizicija narocito bila neumoljiva i bez milosti. Doduse i svjetovne vlasti su podupirale Inkviziciju, jer je dio konfiscirane imovine isao i njima, vec prema uzajamnom dogovoru. Nije stoga cudno sto su za herezu najcesce optuzivani bogati i imucni ljudi, a ne sirotinja. U Spanjolskoj u kojoj je postojala vrlo brojna zidovska populacija, Inkvizicija je uglavnom birala bogate Zidove i prakticki ih polako istrebljivala, posto su oni bili narod "koji je razapeo naseg Gospodina”. Poznati su slucajevi citavih zidovskih zajednica koje su doslovce desetkovane, stanovnistvo poubijano ili protjerano, a njihova imovina pripala Crkvi i kralju. Spanjolski muslimani – Mauri – takodjer su bili na udaru, ali vise kao nevjernici koji ne priznaju Isusa negoli kao heretici. Inace, Spanjolska Inkvizicija bila je okrutnija i necovjecnija i od same Rimske Inkvizicije. Veliki Inkvizitor Thomas de Torquemada dao je u Toledu spaliti 2000 Zidova u samo nekoliko dana. Zidovi su inace narod koji je stoljecima trpio progonstva i zlostavljanja upravo od ruke papinstva. O kakav strasan grijeh prema Izabranom narodu nose na sebi nasljednici sv.Petra – Zidova! Ali idemo dalje s opisom iznudjivanja novca od vjernih. Mocno oruzje bile su Interdikcija (zatvaranje Crkve) i Ekskomunikacija (izopcenje iz Crkve). I u tome je svjetovna vlast suradjivala s Crkvom. Tako na primjer ako je izopcenik ostao nepomiren i van Crkve citavih godinu dana, trebalo ga je prinuditi da trazi oprostaj tako, sto bi mu se oduzela imovina. Jer, i nevracanje u Crkvu pretpostavljalo je mogucu herezu. Izopcenik koji se ne bi vratio u Crkvu duze od 40 dana morao je platiti globu od 40 livri. Svecenici su poticali i silili vjernike da si kupe "bijeg i spas od izopcenja” sto su mnogi i cinili u panicnom strahu od tih strasnih kazni – izopcenja i prokletstva – a koje su znacile siguran put "ravno u vatru pakla”. A sto je bilo najgore, covjek je mogao biti izopcen i za najbanalniju gresku. Ali, jedna od najvecih zloupotreba izopcenja bila je – izopcenje i susjeda nekog izopcenika! A rezultat je bio ovaj – kad bi konacno obitelj izopcenika bila prognana i njegova imovina oduzeta, tuce njegovih susjeda bilo bi kaznjeno na slican nacin "jer je zlo zarazno”. Izopcenja i anateme koji su pljustali na sve strane bili su rezultat neizmjerne pohlepe papa i njihovih svecenika. Oni su postali tako cesti i skandalozni, da su se ljudi poceli sve vise zaliti i buniti protiv njih. Veliko bogatstvo koje je Crkva stekla na te nacine dosegao je takove razmjere, da je veci dio Evrope bio gotovo paraliziran posto je Crkva izrazito parazitska ustanova. Ekonomska snaga Svete Majke Crkve bila je takva, da je polako ali neizbjezno paralizirala vitalne strukture krscanskih zemalja Evrope. Ona se sve vise pretvarala u instituciju talijanskih papa i njihovih rodjaka, te talijanskih feudalaca za sistematsku pljacku Evrope. Italija se razvijala i napredovala usprkos politicke rascjepkanosti i razjedi-njenosti, dok je Evropa nazadovala. (op.prev. 97% svih papa bili su Talijani). Tako je Crkva postala smrtonosni teret koji je nakon dugog odlaganja izazvao takav revolt, da je on eksplodirao jacinom potresa. Potresa koji je uzdrmao citavu Evropu, a koji je dosao prikriven i neocekivan u redovnickoj odjeci jednog nezadovoljnog pripadnika te iste Crkve. Ovaj uznemireni i razljuceni njemacki redovnik prikucao je svoje Teze na vrata jedne njemacke crkve i uzdrmao temelje Rimske crkve, tako da su udarci njegovog cekica odzvanjali Evropom u narednim stoljecima. Taj redovnik je bio Martin Luther.

*****

Calendar
«  December 2016  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz