Tuesday
2024-03-19
6:46 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Hepatitis C »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

  • Ako je pacijent Anti-HCV pozitivan, a HCV-RNA negativan (PCR), šta to znači?
  • Antitela na HCV ne koreliraju sa prisustvom HC virusa u krvi. Postoji nekoliko objašnjenja zašto neko ima ovakve rezultate:
  • HC virus se negde zakopao u dubini tkiva jetre i nije u krvotoku da bi se otkrio testom,
  • HC virus se u krvi može pojavljivati i nestajati, tokom određenih perioda vremena,
  • broj kopija virusa je bio toliko mali da PCR test nije bio dovoljno osetljiv da bi registrovao virus,
  • Anti-HCV antitela mogu postojati u krvi pacijenta jer je bio inficiran, ali mu je virus odavno nestao iz organizma,
  • Anti-HCV antitela se mogu dobiti pasivno, iz transfuzija krvi, ali u tom slučaju nestaju posle nekoliko nedelja.
  • Može biti da je (ELISA) test za Anti-HCV antitela bio lažno pozitivan, u tom slučaju treba učiniti i potvrdni (RIBA) test na anti-HCV antitela.
  • Jedino ako se utvrdi postojanje anti-HCV IgM klase, onda to prilično pouzdano ukazuje na akutno postojanje virusa C hepatitisa u krvi pacijenta.
  • Pacijent koji je anti-HCV pozitivan smatra se infektivnim, osim ako se potvrdnim testom ne utvrdi lažna pozitivnost prvog testa.
    ========================
  • Koliko dugo virus C hepatitisa može opstati na nekom predmetu i preneti infekciju?
  • Istraživanja su pokazala da virus C hepatitisa može opstati na spoljnim površinama i na sobnoj temperaturi najmanje 16 časova, ali ne duže od 4 dana.

     


Abstract

Conventional methods of amplifying an RNA target require a discrete reverse transcriptase step, followed by a separate DNA amplification method (e.g. PCR, LCR, SDA). Here, we describe transcription-mediated amplification (TMA), which amplifies RNA or DNA directly using reverse transcriptase and RNA polymerase (Kacian and Fultz, 1996). TMA has been used to amplify cellular mRNA, viral RNA and highly structured ribosomal RNA (McDonough, Bott and Giachetti, 1997; Jonas et al., 1993). Because RNA is an integral part of its amplification cycle, TMA has excellent sensitivity with these targets - typically <10 copies of mRNA and <50 copies of rRNA. TMA products are single-stranded RNAs, which do not need to be denatured prior to probe detection.
=================================

HEPATITIS C

El. pošta Štampa PDF

Pretpostavlja se da oko 170 miliona ljudi širom sveta, a u Srbiji  oko 100 000, ima hroničnu hepatitis C virusnu ( HCV) infekciju. Međutim, ova infekcija je dokazana samo kod 25% inficiranih jer su simtomi bolesti, ili odsutni, ili nekarakteristični, te se otkriva najčešće slučajno prilikom rutinskog testiranja krvi. Procenjuje se da će ova tiha i podmukla pandemija rezultirati maksimalnim brojem inficiranih tek negde  oko 2020. godine.

Biološke karakteristike HCV

Genom HCV pokazuje veliku heterogenost, što se tumači velikim brojem grešaka u procesu transkripcije i nedostatkom reparacionih mehanizama. Ovo rezultira činjenicom da postoje 6 genotipova HCV (označenih brojkama od 1 do 6) i 74 podtipova (označenih slovima a,b,c, itd.), i bezbroj kvaizispecijesa. Postojanje kvazispecijesa je jedno od mogućih objašnjenja mehanizma kojima virus izbegava imunski odgovor domaćina i dovodi do perzistiranja HCV infekcije. Neke studije ukazuju da genotip 1uzrokuje agresivniji tok bolesti i bržu progresiju hroničnog hepatitisa C (HHC) u cirozu jetre. U našoj sredini oko 65% bolesnika inficirano je genotipom 1.

HCV je otporan na niske temperature, a na sobnoj temperaturi preživljava 2-3 dana. Izlaganje temperaturi od  65ºC duže od 30 minuta inaktivira virus. Virus je osetljiv i na zamrzavanje i odmrzavanje, delovanje jonizujećeg i ultraljubičastog zračenja. Lipoporoteinski omotač čini ga osetljivim na organske rastvarače i deteredžente.

Epidemiološke karakteristike HCV infekcije

Izvor infekcije je uvek čovek, sa akutnom ili hroničnom HCV infekcijom. Virus je dokazan i gotovo svim telesnim tečnostima: krv, pljuvačka, urin, stolica, semena tečnost, vaginalni i cervikalni sekret. Ipak, najčešći put prenosa je parenteralni, tj, putem krvi i derivata krvi.

Nakon 1994.godine, sa početkom rutinskog tesiranja svake jedinice krvi na anti-HCV antitelo i u našoj  sredini, prenošenje ovog virusa transfuzijama i derivatima krvi, nema epidemiološki značaj. Danas, najveća opasnost preti intravenskim narkomanima. Respektibilnu opasnost nose body piercing, tetovaža, verski obredi (npr. cirkumcizija), upotreba tuđih predmeta za ličnu higijenu i korišćenje medicinskih instrumenata i uređaja za neke preglede i lečenje (npr. sonde, endoskopi, aparati za hemodijalizu, itd). Procenjeni rizik za prenos HCV infekcije perkutanom povredom tokom medicinskih intervencije iznosi od 3 do 10%. Infekcija polnim putem je moguća, posebno ako postoje ozlede i ranice na koži i sluznicama, pri čemu su promiskuitetne osobe u većem riziku. Prenošenje infekcije sa majke na dete tokom porođaja je moguće, i stopa vertikalne transmisije se kreće oko 5% ukoliko majka ima hroničnu HCV infekciju. Kod skoro 40% inficiranih, i pored kvalitetno uzete epidemiološke ankete, ostaje nejasan (nepoznat) način transmisije.

Kliničke karakteristike HCV infekcije

Akutna HCV infekcije najčešće protiče kao asimptomatska bolest, znatno ređe (15-20%) kao manifestna bolesti (ikterična forma), a izuteno retko kao fulminantni hepatitis sa hepatocelularanom insuficijencijom. Međutim, posle akutnog hepatitisa većina bolesnika (55 - 85%) ne uspeva da eliminiše virus, te razvijaju doživotnu, hroničnu HCV infekciju.

Najčešće se otkriva slučajnoNajčešće se otkriva slučajnoVećina tih bolesnika nema simptome bolesti, te se bolest najčešće otkrije slučajno putem rutinskih biohemijskih analiza ili prilikom dobrovoljnog davalaštva krvi. Ne tako retko, dijagnoza bolesti se postavi u fazi dekompenzovane ciroze jetre. Prirodni tok HHC dovodi do razvoja ciroze jetre kod 20% bolesnika, obično posle 20 - 30 godina trajanja. Pošto ovaj virus ima i onkogeni potencijal, smatra se da je on odgovoran za 60% malignih tumora jetre. Zato ne treba da čudi podatak, da godišnje u svetu umire oko 300 000 ljudi od posledica hronične HCV infekcije.

Bitna karakteristika hronične HCV infekcije je prisustvo značajnog broja ekstrahepatičkih manifestacija kod bolesnika, kao što su esencijalna mešovita krioglobulinemija tip II i III, membranoproliferativni glomerulonefritis, porphyria cutanea tarda, itd. Naime, sam virus pokazuje tropizam za matične ćelije kostne srži i cirkulišuće monocite što rezultira stvaranjem cirkulišućih imunokompleksa koji se talože na endotel sitnih krvnih sudova.

Laboratorijska dijagnostika HCV infekcije

Najznačajniju dijagnostičku vrednost imaju povišene aktivnosti serumskih aminotransferaza (AST/ALT) koje, ujedno, kod bolesnika sa hroničnom HCV infekcijom često fluktuiraju (tzv. talasanje aktivnosti aminotransferaza) u vremenu praćenja. Pored ovoga, umereno povišene vrednosti gama globulina u elektroforezi proteina plazme, su najčešći razlozi sa dalje serološko i virusološko ispitivanje bolesnika.

Detekcija anti - HCV antitela u serumu je najpraktičniji način za dokazivanje preležane ili aktuelne HCV infekcije; koriste se komercijalni imunosorbent test (ELISA) i rekombinantni imunoblot test (RIBA). Virusloška metoda koja se najčešće koristi u detekciji virusne replikacije (HCV RNK) je tehnika lančane reakcije polimerazcije (PCR tehnika). HCV RNK pozitivnost u serumu može se dokazati već posle 2 nedelje od trenutka infekcije. Nivoi viremije kod bolesnika sa hroničnom HCV infekcijom se obično kreće od više stotina hiljada do više miliona virusnih kopija u 1 ml seruma.

Biopsija jetre

U cilju postavljanja egzaktne dijagnoze HHC neophodna je biopsija jetre. Histopatološki nalaz omogućava potvrdu kliničke dijagnoze, ali i određivanje numeričkog stepena nekroinflamotorne aktivnosti (grading) i stepena fibroze (staging) što, sa velikom verovatnoćom, ukazuje na dalju evoluciju bolesti. Pored toga, izveštaj patologa pruža korisne infromacije o mogućim dodatnim oboljenjima jetre (npr. alkohol, autoimunost) i olakšava definitivnu odluku o neophodnosti uključivanja antivirusne terapije.

Lečenje

Rano otkrivanje hronične HCV infekcije, postavljanje egzaktne dijagnoze HHC, uz pravovremeno i adekvatno lečenje, daju realnu nadu za izlečenje.

Ciljevi moderne terapije (imunomodulatorne/antivirusne) su mnogostruki:

  • eradikacija HCV
  • prevencija ciroze jetre i HCC
  • redukcija ekstrahepatičkih manifestacija
  • poboljšanje kvaliteta života
  • prevencija prenosa infekcije na neinficirane osobe

Terapija se prilagođava svakom bolesniku (individualizacija terapije) u zavisnosti od odmaklosti bolesti, genotipa virusa, nivoa viremije, opšteg stanja bolesnika, uzrasta, postojanja pregzistentnih hroničnih bolesti, motivisanosti bolesnika, itd. Opšteprihvaćeni (doktrinarni) stav je da se bolesnica sa HHC leče pegilovanim interferonom u kombinaciji sa ribavirinom. Dva pegilovana interferona ( PEG-IFN) dobila su licencu. Prvi, PEG-IFN 2b koji se dozira prema telesnoj masi (0.5- 1.5 μg) sa antivirnsim lekom ribavirinom  (11 mg/kg/24h). Drugi, PEG-IFN 2a koji se koristi u fiksnoj dozi (90, 135 ili 180 μg, jednom nedeljno) sa ribavirionom 800-1200 mg, pro die. Trajanje terapije određeno je genotipom HCV. Naime, bolesnici inficirani genoti povima 1,4,5 i 6 leče se 48 nedelja, a bolesnici inficirani geneotipom 2 ili 3 leče se 24 nedelja.

Stabilan virusološki  odgovor (bolesnik je HCV RNK negativan i šest meseci po okončanju lečenja) se postiže kod 46-52% bolesnika inficiranih genotipovima 1,4,5 i 6, odnosno 76-84% bolesnika inficiranih genotipom 2 i 3. Redukcija stepena fibroze postiže se kod 50% lečenih bolesnika. Kod bolesnika inficiranih genotipom 1 i 4 savetuje se određivanje viremije (PCR metodom)  posle 12 nedelje lečenja (»time point to check«). Ukoliko je bolesnik i dalje HCV RNK pozitivan uz značajan broj virusnih kopija, tj. nije postignut rani virusološki odgovor, savetuje se prekid kombinovane terapije.

Bolesnici moraju biti potpuno informisani o mogućim štetnim efektima ove kombinovane terapije. Naime, IFN terapija može uzrokovati, vrlo retko, ozbiljna bolesna stanja, kao što su depresija i hipotireoidizam. Relativno često se sreću flu-like sindrom, insomnija, alopecija, malaksalost, leukopenija i trombocitopenija. Najčešći neželjeni efekat ribavirina je anemija (pad koncentracije hemoglobina za 30 g/L tokom prve nedelje lečenja). Značajno ređi neželjeni efekti su insomnija, pruritus, raš, mučnina, gubitak apetita, itd. Zbog toga su u toku studije sa manje toksičnim analozima ribavirina, kao što su  levovirin i viramidin.

U bližoj budućnosti treba očekivati uključenje u lečenje HHC, sa manjim ili većim terapijskim uspehom i različite analoge nukleozida, terapijske vakcine, thymosin-α1, inhibitori proteaze ili polimeraze, itd

Ocena radne sposobnosti

Hronični virusni hepatitis, u principi, ne limitira radnu sposobnost obolele (inficirane) osobe.

Pri iznošenju ovog egzaktnog stava, polazi se od sledećih činjenica:

  • hronični virusni hepatitis ne karakteriše hronična hepatocelularna insuficinencija jer jetra:
    • ima moć regeneracije (životni vek  zdravog hepatocita iznosi do 300 dana, a inficiranog 10-100 dana)
    • ima veliku rezervu: kritična masa iznosi 300-420 gr funkcionalnih hepatocita, a jetra u proseku ima oko 1200 gr hepatocita
  • hronični virusni hepatitis, najčešće, protiče kao neevolutivna - neprogresivna bolest. U slučaju da se radi o evolutivnoj bolesti (progresiji kao cirozi jetre), dostupna je antivirusna/ imunomodulatorna terapija sa značajnom efikasnošću


U slučaju egzacerbacije hronične HBV/HCV infekcije, koju karakteriše skok aktivnosti AST/ALT ( 5-10 puta), obično bez hiperbilirubinemije, savetuje se mirovanje (bolovanje) u trajanju od 30-60 dana, zavisno od toka bolesti. Bolovanje se predlaže i kod bolesnika koji primaju interferonsku terapiju i imaju izražene neželjene efekte: malaksalost, nesanicu, psihičke promene, glavobolju, bolovi u mišićima, itd.Svi ovi simptomi imaju tranzitorni karakter i, po obustavljanju ili završetku terapije, brzo prolaze. Bolesnici koji primaju antivirusnu terapiju (analozi nukleozida ili nukleotida) nemaju značajnije neželjene efekte lečenja, te ne zahtevaju bolovanje. Bolesnici sa posthepatitisnom, kompenzovanom cirozom jetre imaju ograničenu radnu sposobnost. Oni imaju značajno smanjen broj funkcionalnih hepatocita, a intezivan fizički napor (npr.fizički radnici, rudari, drvoseče, profesionalni sportisti i dr.) redukuje protok krvi kroz portni sistem, čak za 80%.

Ukoliko se zna, da je saturacija kiseonikom i v. porti samo 60% i da kroz jetru protiče samo 20% arterijske krvi, dodatni smanjeni protok krvi kroz jetru, može dovesti do tzv. ishemijskog hepatitisa i pogoršanja osnovnog toka bolesti.Promena radnog mesta, koje iskjučuje mogućnost kontinuiranog i intezivnog fizičkog napora, bilo bi idealno rešenje. Bolesnici sa posthepatitisnom, dekompenzovanom cirozom jetre zbog pretećih i čestih, po život opasnih komplikacija ( krvarenje iz variksa jednjaka, hepatička encefalopatija, ozbiljne bakterijske infekcije, hepatorenalni sindrom, spontani bakterijski peritonitis, razvoj hepatocelularnog karcinoma), ne mogu se smatrati radno sposobnim. U prilog ovome ide i čenjenica da manifestna ili subklinička hepatička  encefalopatija, koja gotovo redovno prati bolesnika u ovom stadijumu bolesti, može značajno uticati na  kvantitet i  kvalitet rada. Jedina radikalna i medicinski opravdana terapijska mera za ove bolesnike, ukoliko se ispune i neki drugi uslovi, jeste transplantacija jetre.

Tekst preuzet sa sajta Stetoskop, autor Prof. dr Dragan Delić, Klinika za tropske i infektivne bolesti KC Srbije
==============================================

Dijagnostičke metode

Enzimski imunoesej - anti-HCV antitijela otkrivaju se metodom enzimski imunoesej (engl. enzyme immunoassay; EIA). Test treće generacije (EIA-3) koji se koristi danas osjetljiviji je i specifičniji nego njegovi prethodnici. Međutim, kao i kod svih enzimskih imunoeseja, lažno-pozitivni rezultati se ponekad javljaju. Stoga je potrebno dodatno potvrdno testiranje. Najbolji način za potvrdu dijagnoze je HCV RNA test korištenjem metoda PCR (polymerase chain reaction) ili TMA (transcription mediated amplification). Postojanje HCV RNA u krvi znak je aktivne infekcije. Testiranje na HCV RNA pomaže i kod pacijenata kod kojih su EIA rezultati nepouzdani, kao što su osobe oslabljenog imunološkog sistema, te osobe s akutnim hepatitisom u početku bolesti dok se antitijela još nisu razvila. Antitijela su prisutna kod gotovo svih bolesnika mjesec  dana od početka akutne bolesti pa je test potrebno ponoviti kod bolesnika kod kojih prvi put antitijela nisu dokazana. Ako je osoba inficirana virusom hepatitisa C, tada je HCV RNA prisutan i potvrđuje dijagnozu.

Westren blot ili RIA (Recombinant Immunoblot Assay) takođe se koristi za potvrdu anti-HCV reaktivnosti, odnosno postojanja antitijela protiv virusa hepatitisa C. U nekim situacijama pomaže potvrdno testiranje ovom metodom, npr. kod osoba kod kojih je EIA test pozitivan (dokazana antitijela), a HCV RNA negativan (nije dokazan virus). Pozitivan EIA test u takvim situacijama može značiti lažno-pozitivnu reakciju, oporavak od hepatitisa C ili trajnu virusnu infekciju kod koje je broj kopija virusa preniska da bi se otkrila. Ukoliko je ova pretraga pozitivna kod takvih pacijenata, pacijent se najvjerojatnije oporavio od hepatitisa C te još uvijek ima antitijela. Ukoliko je Western blot test negativan, najvjerojatnije je EIA rezultat lažno-pozitivan. Ukoliko je rezultat neodređen, potrebno je ponavljanje HCV RNA testiranja.

Direktni testovi za HCV RNA dokazuju prisustvo HCV RNA, nukleinske kiseline virusa, u krvi. Pozitivan rezultat znači da se virus nalazi u tijelu bolesnika. Metodama PCR (polymerase chain reaction) i TMA (transcription mediated amplification) mogu se dokazati i niski nivoi virusa u krvnom serumu. Testiranja postojanja HCV RNA je pouzdan način dokazivanja postojanja HCV infekcije i najspecifičniji je test za ovu infekciju. Testiranje je posebno korisno kad je nivo jetrenih enzima normalan ili neznatno povišen, kad prethodnim testovima nije dokazano postojanje anti-HCV antitijela ili kad su ozljedu jetre mogli uzrokovati višestruki uzroci. Ovom metodom se infekcija dokazuje kod osoba oslabljenog imunološkog sistema, nedavnih primaoca organa ili oboljelih od hroničnog zatajenja bubrega. PCR metoda otkriva virus ako ga ima najmanje 50-100 kopija po mililitru (ml), što je jednako 25-50 međunaroidnih jedinica (IU). TMA je nešto osjetljiviji test koji bi uskoro mogao postati široko dostupan. Gotovo svi oboljeli od hepatitisa C imat će pozitivne ove testove.

Određivanje broja virusa u krvi (kvantifikacija HCV RNA) provodi se na nekoliko načina. Ove su metode: kvantitativna PCR i branched DNA (bDNA) test. Ovi testovi, nažalost, nisu standardizirani i testiranje u različitim laboratorijima može dati drugačije rezultate na istom uzorku. Osim toga, broj virusa u krvi može biti trostruko do deseterostruko veća u različitim vremenskim intervalima. Ipak, kad se oprezno izvode, ovi testovi pružaju dragocjen uvid u narav hepatitisa C. Većina pacijenata s hroničnim hepatitisom C imaju između 100 000 i 10 000 000 kopija po ml. Broj virusa nije povezan s težinom hepatitisa C ili lošijom prognozom (kao npr. kod HIV infekcije), ali utiče na vjerojatnost boljeg odgovora na terapiju. Odgovor na liječenje alfa interferonom i ribavirinom bolji je kod bolesnika s manjim brojem kopija. Nekoliko je definicija 'niskog nivoa' HCV RNA, međutim obično se prihvaća kako je to ispod jednog miliona kopija internacionalnih jedinica, odnodno dva miliona kopija po mililitru. Praćenje nivoa HCV RNA tokom rane faze liječenja pruža informacije o vjerovatnoće dobrog terapijskog odgovora. Ipak, zbog trenutnih ograničenja testiranja, to nije posve pouzdan pokazatelj i vodič za terapiju.

Genotipovi HCV-a kojim je zaražena pojedina osoba korisne su informacije za definisanje epidemiologije hepatitisa C i odluku o najprikladnijoj terapiji. Pacijenti s genotipovima 2 i 3 imaju triput veću vjerojatnoću odgovora na interferonsku terapiju nego osobe inficirane HCV genotipom 1. Kad se propisuje kombinovana terapija, preporučena doza i trajanje liječenja ovisi o genotipu virusa. Iz ovih razloga je testiranje genotipa korisno. Jednom kad se utvrdi genotip, nije potrebno ponavljanje testiranja jer se genotip kod pacijenta ne mijenja tokom infekcije.

Biohemijski pokazatelji HCV infekcije očituju se promjenom nivoa jetrenih enzima alanin aminotransferaze (ALT) i aspartat aminotransferaze (AST). Ti se enzimi zajednički zovu i serumske transferaze jer služe za prenos aminokiselina u tekućem dijelu krvi (serumu). Jetreni enzimi postaju povišeni otprilike 6-12 sedmica (mogući raspon je 1-26 sedmica) nakon zaraze. Kod hroničnog hepatitisa C veličine ALT i AST povećavaju se od 0-20 puta (obično manje od pet puta) u odnosu na gornju granicu normalnih vrijednosti kod zdrave osobe. Vrijednosti ALT obično su više nego AST, ali to može biti i obrnuto kod bolesnika s cirozom. Nivo jetrenih enzima može se mijenjati nakon akutne infekcije; ALT se može normalizirati kod velikog broja bolesnika, što nije nužno znak ozdravljenja. Drugi enzimi, alkalna fosfataza (AP) i gama-glutamil transpeptidaza (GGT) obično su normalni. Povišene vrijednosti mogu biti znak ciroze. Pojava reumatoidnog faktora (RF) te niskog broja trombcita i leukocita u krvi česti su kod pacijenata s teškom fibrozom  ili cirozom, te su naznaka uznapredovale bolesti. Enzimi laktat dehidrogenaza (LDH) i kreatin kinaza (CK) obično su normalni. Nivo albumina i faktora zgrušavanja protrombina normalne su osim u završnom stadiju. Nivo željeza i njegova nosioca feritina mogu biti blago povišene.

Normalne vrijednosti ALT uočavaju se kod nekih bolesnika s hroničnim hepatitisom C, čak i kad se testiranje višestruko ponavlja. U ovakvoj situaciji dijagnoza HCV infekcije može biti upitna i potvrđuje se HCV RNA testiranjem. Prisustvo HCV RNA znači aktivnu virusnu infekciju unatoč normalnim veličunama ALT.

Biopsija jetre nije nužna za postavljanje dijagnoze, ali je korisna za određivanje težine bolesti i stepena fibroze (nakupljanja vezivnog tkiva u jetri) i trajnog oštećenja građe jetre. Biopsijom jetre se mogu isključiti drugi uzroci jetrene bolesti, npr. alkoholna bolest jetre ili preopterećenje željezom. HCV uzrokuje sljedeće promjene tkiva jetre: - smrt ćelija (nekroza) i upalu oko portalnih područja; tzv. "piecemeal nekroza" ili "interface hepatitis". - smrt jetrenih ćelija (hepatocita) i mjestimične upale u tkivu jetre - upalne ćelije u portalnim područjima ("portalna upala") - nakupljanje vezivnog tkiva (ožiljaka) koje sve više napreduje. Nekoliko se skala koristi za rangiranje fibroze jetre, najčešće ona od 0-4 gdje nula označava jetru bez fibroze, a broj četiri cirozu jetre.

Serumski markeri jetrene fibroze - biopsija jetre je invazivan i skup zahvat koji nije bez komplikacija. Najmanje petina bolesnika nakon biopsije jetre ima bolove koji zahtijevaju lijekove. Rjeđe komplikacije uključuju probijanje drugog organa, infekciju i krvarenje. Smrt se javlja kod jedne osobe na 5 000-10 000 obavljenih biopsije jetre. Očito je kako bi neinvazivne metode za određivanje stupnja fibroze, kao npr. nekim testovima krvi, bile vrlo dobrodošle. ALT aktivnost, posebno ako se više puta testira tokom dužeg vremenskog perioda, prilično su pouzdan pokazatelj aktivnosti bolesti. Stoga bolesnici s ponavljanim normalnim vrijednostima ALT obično imaju blage nekrotsko-upalne promjene na uzorku dobivenom biopsijom jetre. Bolesnici kojima je vrijednost ALT tokom ponavljanih testiranja uvijek pet puta ili više veća od normalne, imaju velik broj umrlih ćelija i upalnih procesa u jetri. Ipak, kod većine bolesnika ALT je blago do umjereno povišen i takve osrednje vrijednosti nisu dobar pokazatelj stanja jetre. Još bi bolje bilo kad bi se testovima, bez biopsije, mogao odrediti stepen oštećenja jetre. Nažalost, serumski testovi nisu dovoljno pouzdani za predviđanje fibroze, naročito u ranim stadijima. Kad oboljeli razviju značajnije fibroze i cirozu jetre, krvni testovi mogu biti korisni. Alarmantni signal jest veća AST nego ALT vrijednost, visok GGT i AP, nizak broj trombocita, pojava reumatoidnog faktora, povišeni globulini, abnormalni bilirubin, albumin ili protrombinsko vrijeme. Opasnost signalizira i jetra tvrda na opip, pojava proširenih kapilara u obliku pauka (nevus araneus) na koži ili crvenila dlanova (palmarni eritem). Iako nijedan od ovih pokazatelja nije savršen, njihova pojava treba dovesti do sumnje u značajnu fibrozu i početak intenzivnog liječenja.

Otkrivanje varikoziteta jednjaka i hepatocelularnog karcinoma Pacijenti s cirozom se trebaju u pravilnim intervalima kontrolisati kako bi se uočio razvoj proširenih krvnih žila jednjaka korištenjem endoskopije gornjeg probavnog sistema upotrebom optičkog instrumenta gastroskopa. Takve je bolesnike potrebno kontrolisati i zbog mogućeg razvoja karcinoma jetre. Pretrage ultrazvukom i provjera koncentracije tumorskog markera alfa fetoproteina (AFP) mogu se obavljati svakih šest mjeseci ili po preporuci liječnika.

Nakon kontakta s HCV virusom potrebno je obaviti niz testiranja kako bi se otkrilo je li došlo do zaraze. Opisani vremenski periodi za pojavu pojedinih markera infekcije opravdavaju preporučeni dijagnostički postupak:

  • HCV RNA testiranje pomoću PCR metode odmah nakon izlaganja, nakon 4 i nakon 12 sedmica
  • testiranje antitijela odmah i nakon 12 sedmice
  • testiranje jetrenih enzima (ALT i AST) odmah, nakon 4 i nakon 12 sedmica
    =====================================

    (Podvučeno je moje)
     
    Kako bolje razumjeti vaš HCV test viremije Ispis
    Vijesti iz svijeta
    Petak, 30 JULY 2010 08:00
     
     
    hepatitis C virus
    Iako zvuče slično, pročitajte zbog čega kvalitativni i kvantitativni HCV testovi imaju neke važne razlike.

    Za svakog osim za liječnike i zahtjevne istraživače, opseg testova koji obavlja neka osoba koja ima hepatitis C može biti vrtoglavo veliki. Osim ako niste dovoljno sretni da imate hepatologa koji će sjesti sa vama i objasniti razliku i implikacije svakog vađenja krvi, lako se može desiti da budete obmanuti količinom laboratorijskih rezultata. Za pojedince koji su trenutno na tretman ili završavaju HCV antivirusni tretman posebno je važno razumijevanje testa viremije i njegovo razjašnjenje kod inače zbunjujućih laboratorijskih rezultata.

    Hepatitis C RNA testovi su sredstva koja kliničari koriste za dijagnosticiranje i vođenje tretmana. Izazov kod raspoznavanja raznih oblika HCV testova je u sličnim riječima kojima se opisuju testovi: kvalitativni i kvantitativni. Ispod možete pronaći kratki opis dva HCV RNA testa i korisne mnemoničke testove koje služe razlikovanju ta dva testa:
    • Kvalitativni test – ova vrsta testa detektira prisutnost ili odsutnost HCV RNA. Prikazuje se ili kao detektabilna (pozitivna) ili nedetektabilna (negativna). Kvalitativni test je koristan za potvrđivanje aktivne HCV infekcije. L u kvalitativnom testu može biti izjednačeno sa oznakom – koja se koristi za označavanje da li netko ima virus ili nema.
    • Kvantitativni test – kvantitativni test mjeri stvarni broj kopija HCV RNA u krvi. Uobičajeno se naziva viremija, kvantitativni test se uobičajeno koristi za praćenje odgovora neke osobe na HCV tretman. Oznaka N u kvantitativnom testu se izjednačava sa brojem ikoristi se kao izvještaj o broju prisutnih HCV virusnih dijelova.

    Dodatno o kvalitativnom testiranju

    Kako bi znali da li je HCV prisutan u krvi, kvalitativni HCV RNA testovi koriste ili proces zvan „polymerase chain reaction“ – PCR ili proces zvan „transcription-mediated amplification“ – TMA. Ako je taj test pozitivan ili detektabilan, onda je potvrđena kronična infekcija hepatitisom C. Iako nije brojčano izražen, kvalitativni test je precizniji nego li kvantitativni zbog toga što može otkriti vrlo malu količinu virusa u krvi.

    Dodatno o kvantitativnom testiranju

    Kvantitativni test koji mjeri stvarni nivo hepatitis C virusa u krvi može koristiti proces PCV, TMA ili signalnu amplifikaciju (branched DNA tj, bDNA). Ovi testovi viremije računaju broj prisutnih dijelova HCV RNA a izraženi su u međunarodnim jedincima po litri (IU/L) ili kopijama  po milimetru (mL). Kvantitativni HCV RNA test se koristi za praćenje pojedinaca koji će biti na antivirusnom tretmanu, prije početka terapije, za vrijeme terapije i po završetku terapije.


    Dodatne činjenice o testu viremije.

    Slijedećih sedam činjenica o hepatitis C viremiji pomažu da bolje razumijemo proces testiranja:
    1. Ako netko ima pozitivan kvalitativni test ali kvantitativni test pokazuje da nema detektabilnog virusa, tada ta osoba ima vrlo nizak nivo virusa u krvi.
    2. Ako netko ima negativan kvalitativan test nakon antivirusnog tretmana, tada osoba više nema hepatitis C virus.
    3. Kako bi se postigao stalan virološki odgovor (koji se smatra uspješnim završetkom HCV tretmana), kvalitativan test mora biti negativan nakon završetka tretmana te nakon šest mjeseci. Većina liječnika će koristiti kvalitativni test (suprotno kvantitativnom testu) kako bi potvrdila stalni virološki odgovor.
    4. Kvantitativno mjerenje viremije nije u vezi sa ozbiljnošću hepatitis C oboljenja.
    5. Mjerenje viremije nije u vezi sa ozbiljnošću hepatitis C oboljenja. Samo biopsija jetre (ili slična metoda) može odrediti zdravlje jetre.
    6. Zbog toga što HCV viremija normalno varira, ponavljanje testa viremije se prakticira za osobe koje planiraju ići na antivirusni tretman ili su već na njemu.
    7. Ako je rezultat kvantitativnog HCV RNA testa <615 IU/L, tada test nije u mogućnosti mjeriti virus. Zbog toga bi nakon takvih rezultata trebao uslijediti kvalitativni test.
    Nakon razmatranja razlije između kvantitativnog i kvalitativnog testa za hepatitis C, postojati će manje nejasnoća u čitanju laboratorijskih rezultata. Iako se HCV RNA kvantitativni test uobičajeno koristi kao mjerilo napretka nečije antivirusne terapije, kvalitativni test je jedini način za sigurno saznanje da li je hepatitis C virus još uvijek prisutan u vašem tijelu.  



    Reference:

    http://digestive.niddk.nih.gov/ddiseases/pubs/chronichepc/#c, Chronic Hepatitis C: Current Disease Management, Retrieved July 14, 2010, National Digestive Diseases Information Clearinghouse, 2010.
    http://hepatitis.about.com/od/diagnosis/f/HCVRNATest.htm, What are HCV RNA Tests?, Charles Daniel, Retrieved July 15, 2010, about.com, 2010.
    http://www.hcvadvocate.org/hcsp/articles/Bernstein-1.html, The Importance of Laboratory Test Results in Hepatitis C Infection, David Bernstein, MD, FACP, FACG, Retrieved July 15, 2010, Hepatitis C Support Project, 2010.
    http://www.hepatitis.va.gov/vahep?page=diag-tests-03-02, Hepatitis C RNA Qualitative Testing, Retrieved July 15, 2010, US Department of Veteran Affairs, 2010.
    http://www.questdiagnostics.com/hcp/intguide/jsp/showintguidepage.jsp?fn=TG_HCV_MolecularTesting.htm, Molecular Testing in the Management of Hepatitis C Virus Infection, Retrieved July 15, 2010, Quest Diagnostics, 2010.




    LINK
Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz