Site menu |
|
|
Our poll |
|
|
Statistics |
Total online: 1 Guests: 1 Users: 0 |
|
Login form |
|
|
|
UNIVERZALNO
LEGALNO OPRAVDANJE: NEUSPELA ALTERNATIVA IZMEĐU KALVINA I ARMINIJA
Jospeph
Olstad, M.A. cand.
Teološki
seminar, Adventistički internacionalni institut za napredne studije
Silang,
Cavite, Philippines
Abstrakt
Ideja
univerzalnog legalnog opravdanja je zadobila značajnu pažnju
proteklih nekoliko decenija u Adventističkoj nauci
o soteriologiji. Univerzalizovanje opravdanja bez posledica
univerzalizma je ponuđeno kao rešenje debate o pomirenju (da li je
Hristova smrt pomirenja spasila nikoga, svakoga ili samo neke) između
Arminijanizma i Kalvinizma. Međutim, mnogi su videli da je ovaj
pristup krcat poteškoćama, stvarajući više problema nego što ih
tobože rešava. Prvo, ovaj članak će pokazati da kada se nova
terminologija univerzalnog legalnog opravdanja ukloni, to nije prava
alternativa za Arminijanističko protiv Kalvinističkog razumevanja
opsega pomirenja, nego je u stvari Arminijanistička pozicija malo
uvrnuta. Drugo, slediće diskusija koja se bavi gramatičkim i
logičkim poteškoćama koje se pojavljuju kada se usvoji
univerzalistički jezik da opiše soteriologiju koja je u osnovi
Arminijanska. Na kraju, biće ponuđen razlog zašto ovaj
„univerzalistički" način izražavanja pomirenja se tako dugo
zadržava u Adventističkim redovima i zašto njegovo napuštanje
neće skoro doći.
Uvod
O prirodi i opsegu opravdanja je raspravljano u
toku istorije Hrišćanske teologije.
Mnoge strane rasprave se takođe reflektuju u različitim trendovima
Adventističke soteriologije. Jednan poseban oblik Adventističke
rasprave koji je zadobio pažnju u poslednjim decenijama je da li se
pomirenje tačnije shvata pozivajući se na legalno/sudsko,
objektivno opravdanje koje je univerzalno za sve pojedince. Koristeći
očigledne univerzalne Novozavetne izraze,
predlagači ULO
dokazuju da je celo čovečanstvo dobilo opravdani status kao
posledica Hristovog pomirenja na krstu.
Univerzalizam je izbegnut razdvajanjem opravdanja u objektivnu
i subjektivnu
kategoriju. Zatim se dokazuje da iako je ULO klasifikovano kao
objektivno ( status podeljen celom čovečanstvu koji je nezavistan
od svih inicijativa ili odziva), ipak mora biti primljen. Ovo znači,
„...iako su svi bili legalno opravdani u Hristovom delu i smrti,
opravdanje je i dalje dar...(i) kao i svaki dar, pripada samo onima
koji ga prihvate."
Ove dve pretpostavke: (1) neopozivi, objektivni,
legalni opravdani status je svojina svih pojedinaca (2) pojedinci
moraju subjektivno da pokažu veru da bi na kraju bili spaseni, čine
tenzione parametre u kojima predlagači ULO objašnjavaju svoja
gledišta. Udruživanje ovih parametara se takođe vidi u
obezbeđivanju alternative za prepreku između prirode i opsega
pomirenja između Arminijanizma i Kalvinizma. Ovaj članak će prvo
ispitati uspeh ove tvrdnje. Drugo, pokazaće da iako ULO nije
istinska teološka alternativa Arminijanizmu, to samo ne znači da
treba biti odbačena. Možda je Arminijanska pozicija bolje
artikulisana i bliža Pavlovoj liniji argumenata koristeći ULO
jezik.
Ova opcija takođe nije održiva zbog logičkih i gramatičkih
poteškoća koji se pojavljuju i biblijskih manevara koji se moraju
usvojiti da bi se opravdao takav stav. Na kraju, neki važni
komentari Roberta Wieland-a biće ispitani koji pokazuju zašto
zadržavanje ULO se smatra tako bitnim za njihovo shvatanje pomirenja
što može da naznači zašto će se možda ULO zadržati u
Adventizmu u narednim godinama.
Glavni predstavnici ULO su Jack Sequeira, Robert
Wieland, i drugi članovi Odbora za
proučavanje poruke iz 1888.
Pošto je pastor Sequeira tumačio više o ovom predmetu nego
Wieland, i na neki način je popularisao ULO za Adventiste generalno,
razmotrena će biti prvo njegova argumentacija. Postoje neke razlike
u nijansama kako svaki od njih govori o „opravdanju verom", i ako
drugačije nije naznačeno, predstavljeno će biti Sequeirino
shvatanje.
Tvrđenje
U uvodu svoje knjige, Beyond
Belief, Jack Sequeira predstavlja svoje
resenje za suparnička gledišta o pomirenju između Kalvina i
Arminija.
„ Već četri stotine godina, Protestanstko
Hrišćanstvo je podeljeno u dva tabora u odnosu na spasenje. Prvi,
Kalvinizam, ispoveda da je Hristos u stvari spasao ljudska bića na
krstu ali da je ovo spasenje ograničeno samo za izabrane – one
koje je Bog predodredio da budu spaseni. Drugo gledište,
Arminijanizam, smatra da je na krstu Hristos ostvario spasenje za
celo čovečanstvo, ali ovo spasenje je samo provizija (nešto što
je obezbeđeno); osoba mora da veruje i da se pokaje da bi provizija
(ono što je obezbeđeno) postala stvarnost. Oba ova gledišta su
samo uslovno dobre vesti. Ja verujem da nijedan od ovih tabora ne
predstavlja celu istinu o spasenju. Ja verujem da Biblija uči da je
Bog u stvarnosti i bezuslovno spasao celo čovečanstvo na krstu tako
da smo mi opravdani i pomireni sa bogom tim činom..."
Sequeira nudi sličnu procenu nedovoljnosti
Arminijanizma:"... prema njihovom
gledištu (Arminijanci), Hristos nije u stvarnosti
spasao nikoga na krstu, nego je jednostavno ostvario proviziju za
naše spasenje. Stoga, da bi ovo spasenje postalo zaista stvarnost,
čovek mora da zadovolji izvesne uslove..."
Ove uslove sačinjavaju verovanje, pokajanje, i priznanje. Dilema se
odmah javlja – ako je Kalvinistički, onda je namera i efekat
spasenja samo za nekolicinu, ako je Arminijanski, onda je spasenje
nemoćno u tome, mada je obezbeđeno za sve, a u stavrnosti ne
spasava nikoga. Sequeira razbija rogove ove dileme tako što je
Hristos na krstu umro za svakoga,
obraćajući se Kalvinizmu, i u
stvarnosti spasava svakoga, obraćajući
se Arminijanizmu (naravno, eksplicitno izbegavajući univerzalizam).
Što se tiče Arminijanizma, Sequeirina
procena da shvatanje pomirenja kao provizije nije adekvatna, nije
ništa novo. John Owen (1616 – 1683), Engleski puritanski teolog,
izlaže svoju ideju svojim Reformisanim izazovom tvrdeći da
Arminijanska pretpostavka, „Hristos je umro za sve ljude", takođe
sadrži u sebi i pretpostavku „Hristos nije umro ni za koga" jer
nijedan čovek nije u stavrnosti i efektivno spasen njegovom smrću."
Sequeira se de facto slaže sa Owen-ovim rezonovanjem da ako se
tvrđenje, „Hristos je umro za sve ljude", razume u
tradicionalnom smislu provizije, onda to navodi na zaključak da
Hristos nije umro ni za koga.
U svom nedavnom razmatranju, Kalvinista Edwin
Palmer obraćajući se na oštru stranu Owen-ovog komentara u
raspravi protiv Arminijanizma kaže, „ako je on (Hristos) umro
za sve – onda niko nije izgubljen."
Komentari ovih Reformatorskih skolara čine dva roga klasične
dileme
koji se koriste kao izazov Arminijanskom stavu – pretpostavka
„Hristos je umro za sve" ili uključuje univerzalizam (Palmer)
ili uključuje nemoćno, „ siromašno",
provizijsko pomirenje koje ne spasava nikoga (Owen).
Umesto da uputi ovaj
izazov na provizijsko pomirenje pojašnjavanjem ili nijansiranjem
značenja „provizijski" i objašnjavajući šta to uključuje i
ne uključuje, Sequeira se slaže sa osnovnim premisama ovih
Reformatorskih navoda. On uzima ozbiljno izazov da se provizijsko
pomirenje pretvara u „pomirenje-koje-ne-spasava-nikoga". On se
zato poziva na univerzalno objektivno spasenje i ULO kao rešenje, a
u isto vreme ne priznavajući univerzalizam.
Ovo čini osnovnu tačku njegove alternative Arminijanizmu.
3. Analiza tvrđenja
Da li je dakle ULO legitimna alternativa
Arminijanskom gledištu o opravdanju? Pri
prvom čitanju Sequeirinih i Wieland-ovih materijala bilo bi prirodno
doći do takvog zaključka. Sledeći citati nisu standardna
Arminijanska izražavanja o opravdanju ili spasenju i oni pružaju
uverljivost da je prisutna prava alternativa između Arminija i
Kalvina. „Hristova poslušnost je spasila celo čovečanstvo od
druge smrti i izrekla presudu o opravdanju nad celim čovečanstvom."
„Ono što je Bog učinio u Hristu primenjuje se na celo
čovečanstvo, tako da u Njemu ceo svet stoji legalno opravdan. Ovo
je bezuslovna dobra vest evanđelja."
Wieland se slaže u tome da „ žrtva Hristova na krstu je izvršena
za ’sve ljude’, ’sav svet’, legalno opravdanje"
Ni Arminije ni Kalvin ne govore ovim izrazima. Da li to znači da je
ovo gledište o opravdanju prava alternativa?
Pretpostavka ovog članka je da prava alternativa
mora biti zasnovana pre na smislu nego na artikulaciji (preciznom
izrazavanju). Važnost ovog razlikovanja je krucijalna u donošenju
zaključka u vezi sa doprinosom ULO kao alternativa
Arminijanskom univerzalnom provizionom pomirenju i Kalvinističkom
ograničenom/posebnom pomirenju.
Kada se cela teologija pripisana ULO uzme u obzir, jasno je da je ova
teologija dovoljno Arminijanska da je jednostavno Arminijanska i ne
čini treću opciju na način kako to Sequeira predstavlja. Ovo je
jasno slučaj kada se uzmu u obzir opširne izjave i Sequeire i
Wilanda da se vera mora slobodno pokazati da bi se iskusilo spasenje
(nikada sa Kalvinističkom pozadinom bezuslovnog izbora ili
predodređenim izborom). To jest, da bi neko bio ontološki na
spasonosnom nebu određen za zajednicu sa Bogom,
slobodno
izražena vera i obraćenje su neizbežni. Jedan primer iz brojnih
citata je sledeći, „Samo oni koji verom prihvate Božji dar
opravdanja će uživati prednosti Hristove poslušnosti."
Reći to pojednostavljeno, Sequeira i Wieland su pravi Arminijanci u
većini svojih dela. Samo u nekoliko izabranih fraza kao što
su"..Bog je u stvarnosti i bezuslovno spasao celo čovečanstvo na
krstu..."
i svi su „legalno opravdani" , čini se da oni skreću odlučno
od ortodoksnog Arminijanizma.
Prva poteškoća u čitanju predstavnika ULO je da
oni eksplicitno osuđuju Arminijanizam a zatim jasno objašnjavaju
svoju teologiju Arminijanskim izrazima. Igra
u pažljivom ispitivanju preciznog izražavanja ULO je shvatiti da
Arminije, i Kalvin, u vezi ovih stvari, ne koriste izraz koji
obuhvata ovaj novi pristup koji tvrdi da su svi legalno opravdani i
„u stvarnosti" spaseni ali ne i iskustveno ili subjektivno.Zato,
čovek mora da bude obazriv u bilo
kakvom poređenju termina „opravdanje" u izrazu „univerzalno
legalno opravdanje", i termina „opravdanje" sa tradicionalnim
Arminijanskom ili Kalvinističkom paradigmom. Bitno je zapaziti da
Arminijansko shvatanje termina „opravdanje" je objašnjeno
prilično dobro kada Sequeira objašnjava „subjektivno opravdanje"
ili „opravdanje verom". Razlike se pojavljuju u diskusiji o
„univerzalnom legalnom opravdanju". Verujem da je to nesvesno
pogrešno navelo Sequeiru da poredi i pravi kontrast njegovog
univerzalnog opravdanja sa terminom „opravdanje„ u Arminijanizmu,
koje će naravno biti različito, ne zbog različitog shvatanja
termina „opravdanje", nego zbog toga što nema analognog termina
u Arminijanizmu.
Ali kada Sequeira govori o „subjektivnom opravdanju" ili
„opravdanju verom", on je u suštini identičan sa
Arminijanizmom.
Mnogo bolje poređenje se može napraviti između onog što bi
Arminijanci naveli kao „zaslužničkim uzrokom opravdanja" sa
Sequeirinim „univerzalnim legalnim opravdanjem". Kao što će
biti diskutovano kasnije, ova dva raspektivna izraza postižu mnogo
istih ciljeva i navela su neke kritičare da označe celu ovu
raspravu kao ništa više nego „semantičkom" ili „sukob oko
reči".
Tako mada Sequeira možda može da tvrdi da ULO
uvodi zanemarenu dimenziju opravdanja koju većina Hrišćanskog
sveta nije uzelo u obzir, to nije dovoljno da bude jedan alternativan
stav iz dva razloga. Prvi, korisnost ULO se preklapa značajno sa
Arminijanskim shvatanjem „zaslužničkim uzrokom
opravdanja" koje je takođe objektivno i univerzalno. I drugi, ULO
teško da može biti potpuna alternativa zbog toga što Sequeira
razvija ono što on naziva „subjektivno" opravdanje što je u
biti identična linija kao i Arminijanska teologija. Posebno zbog
toga što Sequeirino „subjektivno opravdanje" je ono za koje bi
većina Hrišćana bilo zainteresovano, to jest opravdanje koje, ako
je pripisano pojedincu, bilo bi jednako ontološki spasenom stanju.
Da bi ilistrovali ovo, Hrišćanska tradicija pretpostavlja da ako
pojedinac daje tačnu
izjavu, „Ja sam opravdan", a zatim umre sledećeg trenutka, nema
smisla za tog pojedinca da može biti izgubljen. To nije slučaj u
Sequeirinoj i Wielandovoj paradigmi. Po njihovoj paradigmi, osoba
može misliti o objektivnom legalnom opravdanju i ipak da da tačnu
izjavu, „Ja sam opravdan", a istovremeno da bude u izgublenom
stanju.
Ali neko bi mogao drsko, mada razumno, da pita, „Ko mari o takvoj
vrsti ’opravdanja’. Ja sam zainteresovan za ’opravdanje’ koje
me zaista (ontološki) spasava." Sequeira, ako ja mogu da govorim
za njega, bi onda objasnio „subjektivno opravdanje" i zvučao bi
kao jedan ortodoksni Arminijanac, kao što njegovi spisi potvrđuju.
Druga navodna razlika između Sequeirine
teologije ULO i Arminijanizma bavi se konceptom provizije.
Iako Sequeira potcenjuje taj termin, on ga koristi neprekidno.
Setite se, u Sequeirinom citatu iznad, on okrivljuje Arminijanizam da
je „ uslovno" dobra vest i da iako je „Hristos ostvario
spasenje za celo čovečanstvo... ovo spasenje je samo uslovno" i „
osoba mora da veruje i da se pokaje da provizija postane stvarnost".
Prvo, da raščistimo nejasnoću u poslednjem tvrđenju, treba
zapaziti da nema ničeg nerealnog u vezi sa provizijom. Ekstremno je
sumnjivo da Sequeira dovodi u pitanje „realnost" same provizije u
okviru Arminijanizma. Ono što on misli je da u okviru Arminijanske
teologije, niko nije smatran da je spasen ili opravdan ukoliko najpre
ne učini „nešto" kao što je vera, pokajanje, itd. Ovo je na
neki način kritika na sopstveni račun zato što koncept i forma
reči „provizija" se pojavljuje ovde i onde u njegovim citatima,
na primer., „...kada osoba prihvati jevanđelje i kada je
ujedinjena verom sa Hristom, odmah sve što je Hristos pripremio i
obezbedio
kao ljudska zamena postaje efektivno za tu osobu."
Ovo zvuči kao dobro Arminijansko soteriološko tvrđenje. Kada se
„nešto" postigne ili bude na raspolaganju za pojedinca, ali to
„nešto" još nije efektivno, mi kažemo da je „nešto"
„provizija". Sequeira često zaokružava koncept provizije
drugačijim rečima od tradicionalnog Arminijanskog korišćenja, ali
je ta ideja živa i jaka u njegovoj teologiji. Na primer, Arminjianac
bi rekao da je neko jedino spašen/ opravdan pod uslovom da pokaže
veru. Sequeira bi potcenio to gledište da je „samo" uslovno
radosna vest. Umesto toga bi on insistirao da su svi
spaseni/opravdani,samo ne efektivno ili subjektivno spaseni sve dok
oni ne pokažu veru. Ali da li je zaista izbegnuta Arminijanska
uslovljenost? Ne izgleda da postoji bitna razlika, kada se dođe do
koncepta provizije, između dva respektivna sažetka:
(Arminije) Pojedinci počinju kao ontološki izgubljeni sve dok ne
pokažu veru u obezbeđenje jevanđelja i onda su spaseni.
(Sequeira) Pojedinci počinju legalno opravdani ili objektivno
spaseni ali su još ontološki izgubljeni sve dok ne pokažu veru i
onda su iskustveno spaseni.
Razmišljajući evangelistički, kakva je razlika
reći nekoj duši da vas je Hristos bezuslovno spasao ( a la
Sequeira) ali ne i efektivno sve dok vi ne pokažete veru, nego reći
duši da je Hristos bezuslovno obezbedio spasenje za vas (a la
Arminije) ali da vi niste spaseni sve dok ne pokažete veru.
Kao što je rečeno ranije, Sequeirino izlaganje o
„opravdanju verom", ide iznenađujuće blisko sa ortodoksnim
Arminijanizmom. Tako, kada se jednom izvrši dosledno poređenje
termina, nema značajnih razlika između ova dva i oni su oba
proviziona. Za sada, čini se da je Sequeira jednostavno pomerio
ideju o proviziji iz tradicionalne terminologije u specijalizovanu
terminologiju koja nijansira između biti opravdan objektivno od biti
opravdan efektivno. Drugim rečima, korišćenje naizmenično termina
„objektivno" i „subjektivno" je domišljat način korišćenja
svega što termin „provizija" sadrži. „Provizija" je
jednostavno preoblikovana sa mnogo sofisticiranijim terminima koji
prividno izbegavaju dugogodišnje Kalvinističke kritike provizionog
pomirenja. Caesar Mwachi, koji napisao povoljnu MA tezu o Sequeirinom
korišćenju opravdanja i posvećenja slaže se i tvrdi da, „ Nije
jasno onda kako ovo razumevanje (Sequirino ULO) se suprostavlja ideji
uslovne provizije. On poriče Arminijansku uslovljenost, ali onda se
čini da je ponovo potvrđuje."
Tako, u zaključku da li je ULO jedna alternativa
Arminijanskom stavu, odgovor je da ULO ne stvara dovoljno
sistematsku promenu unutar fundamentalno Arminijanskog okvira da bi
se smatrala pravom alternativom. Pretpostavljajući da je ova
zaključna procena tačna, razlika između Sequeirine teologije o
opravdanju i Arminijanizma leži u ULO kao novi i zajednički aspekt
Arminijanskom tradicionalnom razumevanju opravdanja. Sequeira je
ubeđen da je ovo razumevanje opravdanja ( povezano sa njegovim
razumevanjem teorije pomirenja) efikasno u uklanjanju legalizma i
ispravljanju ne-etičkog gledišta zamene
i na taj način ima ohrabrujući misiološki potencijal. Arminijanci
bi zapazili da nema ničeg svojstvenog njihovom razumevanju
opravdanja što vodi legalizmu
(uprkos Kalvinističkoj kritici) ili jednom ne-etičkom gledištu
pomirenja. Uprkos tome, pitanje je i dalje umesno, „Treba li
tradicionalno Arminijansko artikulisanje opravdanja da bude prošireno
da bi uključilo ULO?" Odgovor, ne iznenađuje, jeste „ne".
Gramatika, logika i pažljivo čitanje Pavlovih tekstova koji se bave
opravdanjem upućuju da se i dalje zadrže tradicionalni termini i
artikulisanje opravdanja.
Gramatika
i artukulacija
Neka razmišljanja o gramatici će uslediti zato
što zagovornici ULO se jako oslanjaju na
pretpostavku da njihovo razlikovanje između univerzalnog legalnog
opravdanja i posebnog efektivnog/subjektivnog opravdanja je biblijski
podržano navodno Pavlovim razlikovanjem između „opravdanja" i
„opravdanja verom."
Razmotrite nekoliko tvrđenja Roberta Wielanda:
„...postoje dve faze opravdanja(1) sudsko, ili legalno, učinjeno
za sve ljude,
i postignuto je u potpunosti izvan nas; i (2) efektivna
transformacija srca onih koji veruju, i stoga opravdanje verom."
„Opravdanje verom
je različito od sudskog opravdanja, iako je zavisno od njega."
Neki mogu da vide u ovim citatima zamagljenu tradicionalnu podelu
između opravdanja i posvećenja. Ova dimenzija Wielandovog
razumevanja biće dotaknuta u konačnoj analizi u poslednjem delu
članka. Za sada, potrebno je samo pomno razmišljati o doprinosu
pravljenja razlike u okviru koncepta opravdanja dodatkom
prepozicijske fraze, „verom".
Postoje dva neposredna odgovora na Wielandovo i
Sequeirino tvrđenje da tako treba podeliti opravdanje. Oba odgovora
su zasnovana na gramatičkim razmatranjima i njihova snaga se
održava uobičajenim korišćenjem jezika. Pomno čitanje biblijskih
tekstova o opravdanju će pokazati da ovaj zdravorazumski pristup je
u skladu sa ovim tekstovima.
Prvi odgovor je da formalni karakter imenice,
glagola ili prideva nije promenjen dodatkom prepozicijske fraze. Ako
Pavle piše o statusu X, i dalje dokazuje da je X pomoću Y,
najjasnije razumevanje bi bilo da Y daje dimenziju uzroka X, ne
drugačiji ugao, aspekt, fazu ili stanje X.
Nema razloga, gramatički, lingvistički ili logično misliti da bi X
samo po sebi bilo išta drugo različito nego smisao X u frazi X je
pomoću Y. To je identičan termin sa identičnim značenjem i sa
identičnim smislom. Povezujući ovo o X, termin „opravdanje"
sam po sebi, ili bilo koji termin u vezi sa tim, nema razlike nego
„opravdanje" u frazi „opravdanje verom". Prepozicijska fraza
ne utiče na formalnu razliku glavne imenice, prideva ili glagola.
Iako su sve analogije od
jednog trenutka nepodobne, možda će jedna kratka biti korisna.
Zamislite da sam rekao prijatelju da sam nedavno bio zaposlen. Ja sam
mogao isto da kazem da sam bio zaposlen popunjavanjem jedne prijave,
ili da sam bio zaposlen od strane preko kadrovskog odeljenja, ili
zaposlem dobrom voljom CEO, i tako dalje. Nijedna od ovih različitih
prepozicijskih fraza ne menja značenje ili smisao koji je
fundamentalan i originalan za termin „zaposlen". Drugim rečima,
nije funkcija prepozicija, bilo na Grčkom ili Engleskom, da daje
nijanse značenja reči koje modifikuju. Bila bi to samo jedna
anomalija zaključiti da reč „zaposlen" ima četri različita
smisla/ faze kao što bi to bilo zaključiti da Pavle ima četri
različite faze „opravdanja" na umu, kada on piše „opravdani
verom" (Rim 5:1), ili „opravdani...blagodaću"(Rim 3:23),
ili „opravdani..krvlju" (Rim 5:9), ili samo jednostavno
„opravdani" (Rim 8:30). Da li bismo mogli dodati i „opravdani
delima" (Jakov 2:21)? To je izopačenje normalnog govora
pretpostaviti da ove različite prepozicije ili njihov nedostatak
daje različita značenja/faze „opravdanja". Ovo smešta teret
dokaza direktno zagovoračima ULO i pokazuje da je ova ideja o
uobičajenom smislu govora prenebregnuta. U odnosu na Wielandov
argument, čini se veoma neverovatnim da prisustvo ili otsustvo
prepozicije „verom" razdeljuje veliku razliku u značenju
opravdanja kada je bez fraze „verom", da tada opravdanje znači
sudska legalna deklaracija za celo čovečanstvo, a sa frazom, znači
„delotvorna promena srca" za pojedinačnog vernika. Bez obzira
kako je opravdanje definisano, zar nije očigledno da šta god da je,
biće uzrokovano verom? Koristeći Wielandovu definiciju, to jest
sudsku legalnu deklaraciju, ovo legalno opravdanje bi na taj način
bilo uzrokovano pomoću vere. Ali umesto da sledi krajnje logičan
zaključak gledajući ovu frazu, „verom", kao onu koja
modifikuije njegovo legalno deklarativno razumevanje opravdanja, on
je prisiljen svojom teologijom da zaključi da legalno opravdanje
nije verom
(zato što je ono univerzalizovano na svakoga bez obzira na veru), i
da fraza „verom" pridružena „opravdanju" menja značenje u
„preobražaj srca". To je kao da Wieland koristi dva termina, (1)
opravdanje (legalno/sudsko) i (2) „opravdanje verom"
(preobražavajuće). Očigledno je samo jedan termin u pitanju, ali
Wieland tretira „opravdanje verom" kao da priziva i drugi termin.
Stvar je u tome da čak i ako bi Pavle želeo da da različite
nijanse značenja „opravdanja", to ne bi bilo dodavanjem
prepozicija. Njegovi čitaoci bi intuitivno razumeli funkciju
prepozicija da nude dodatna obaveštenja o
uzroku/oruđu/rezultatu/izvoru/ itd „opravdanja".
Ako bi Wieland trebao da sledi ovaj princip bez modifikovanja svoje
teologije on bi odmah upao u kontradikciju. Primenjujući ovo na
frazu „opravdanje verom" onda bi se prevelo „opravdanje
(univerzalno legalno opravdanje koje nije verom) verom".
Sequeira takođe vidi važnu razliku između ove dve „aplikacije"
opravdanja ali na nešto drugačiji način nego Wieland.
„Opravdanje znači biti proglašen pravednim.
Kada se koristi u kontekstu jevanđelja reč opravdanje se koristi na
dva načina- kao objektivna
činjenica a takođe i kao subjektivno
iskustvo. Kao objektivna činjenica, opravdanje
se primenjuje na ceo ljudski rod koji je potpuno otkupljen u Hristu.
(Čitaj Rim 5:18). Ali pošto je ovo objektivno opravdanje Božji
najveći dar čovečanstvu, dobra vest jevanđelja, mora da bude
primljen da bi se iskusio. Stoga, opravdanje, kao subjektivno
iskustvo, primenjuje se samo na one koji veruju i poslušaju
jevanđelje, i kršteni su u Hristu. Biblija o ovome govori kao o
opravdanju verom.
(Marko 16:15; Rim 5:1). Ova dvostruka primena opravdanja je takođe
tačna i za reč posvećenje."
Sequeira pojašnjava odnos između ULO i
„opravdanja verom" i kaže, „Kada je Hristos umro na krstu, ceo
ljudski rod je bio legalno opravdan zato što je ceo ljudski rod umro
sa Njim tamo. Opravdanje verom je jednostavno kada to legalno
opravdanje postaje delotvorno u životu vernika."
Uslovnost u gornjem citatu je jasna i stoga služi kao druga
referenca Sequeirinom nepriznatom Arminijanizmu. Iako je provizija
prisutna u strukturi Sequeirinih argumenata, Arminijanci bi ovo
shvatili na način koji je on odabrao da artikuliše tu proviziju,
posebno sa frazama kao što su „ svo čovečanstvo je bilo legalno
opravdano", i „...Bog je u stvarnosti i bezuslovno spasao celo
čovečanstvo na krstu..."
Zapazi razliku u terminima koji se odnose na proces spasenja koji je
slikovito prikazan dole.
Tradicionalno Arminijansko artikulisanje
univerzalnih provizija do posebnih rezultata.
Sequeirino artikulisanje
univerzalnih provizija do posebnih rezultata
Jasno je da je standardno Arminijansko
artikulisanje izabralo da rezerviše
termine kao što su „spasiti" i „opravdati" za iskustvo posle
pokazane vere dok Sequeira i zagovornici ULO nisu. Sledeći
dijalektiku terminologije „objektivno/subjektivno/ i korišćenjem
„verom" da bi učinili „efektivnim" ono što je navodno već
slučaj „objektivno", izbegnut je univerzalizam a odrzan u
osnovni Arminijanizam.
Tako se ponovo pojavljuje pitanje da li se terminologija ULO treba
usvojiti? To vodi do mog drugog odgovora koji je zasnovan na
intuitivnom gramatičkom korišćenju jezika. Ponovo, ovo zapažanje
je stiglo pre bilo kakve egzegeze ali ja verujem da je egzegetski
tačna u Pavlovim poslanicama. Princip je sledeći: Predložene
prepozicije (X je Y) koje sadrže „opravdan" i „spasen" ne
treba da budu potvrđenje ukoliko njihova delotvornost i ontološka
priroda nije pretpostavljena u predlogu. Hajde da pojasnimo ovo u
jednom pitanju upućenom predlagaču ULO: Ako je neko već legalno
opravdan bez vere, koja bi svrha bila pokazivati veru? Zagovornik ULO
bi rekao da čovek mora da pokaže veru da bi taj status učinio
delotvornim. Ali u odnosu na princip koji razmatramo, trebalo bi
odgovoriti da ako je status već proglašen, onda status bi
bio i delotvoran. Isto važi i za
Sequeirino najekstremnijie tvrđenje da su svi bili „ stvarno
spaseni" na krstu. Ako je to slučaj, zašto pokazivati veru?
Predloženi odgovor iz teologije ULO je da je vera neophodna da bi
učinila delotvornim ili da bi prihvatila to „stvarno spasenje".
Ali zar nije jasno da ako to proglašeno spasenje nije delotvorno za
nevernike, najbolje je ne dati takav predlog na prvom mestu, a da ne
spomenemo dodatne poteškoće dodajući termin „stavrni" toj
mešavini? Drugim rečima, delotvornost je inherentna u prirodi
izrečenim tvrđenjima. Ako kvalitet Y nije delotvoran za predmet
X, onda mi prirodno izbegavamo objavljivanje Y za X. Ovo je prirodni
način komuniciranja i zbog toga Arminijanci najradije neće slediti
terminološki Sequeiru i Wielanda.
Kada Arminijanci kažu, „Dzoan je spasena" oni
ne žele da prepozicija izvlači sekundarno pitanje ili pojašnjavanje
kao, „Da li mislite objektivno ili subjektivno" ili nijansu kao
što je, „Ona je opravdana, ali ne delotvorno." Zbog praktičnog
i logičkog gledišta, ako proglačavanje
univerzalnog legalnog opravdanja pre-vere, to jest „Ja sam
opravdan" je „nedelotvorno",
„nije iskustveno",
nije stvarnost za nas",
i jednako je učinjeno za one koji su spaseni kao i za one koji su
izgubljeni, njegova korsinost kao teološka konstrukcija se dovodi u
pitanje.
Hajde da kratko pregledamo ovaj gramatički i
artikulacijski odeljak. I Wieland i Sequeira se pozivaju na ULO koje
je pripisano celom čovečanstvu. Zbog toga što je ovo pripisivanje
samo po sebi lišeno ontološkog spasenja, to jest niko ko je samo
univerzalno legalno opravdan neće ući kroz biserna vrata,
oni su morali da potraže zaseban biblijski izraz koji proglašava
ontološko spasenje za pojedince. Oni su ovo učinila na nešto
različite načine. Wielandovo razjašnjenje „opravdanja verom"
graniči se sa pravljenjem od te fraze novog termina samog po sebi
kao da je „opravdanjeverom". Drugim rečima, „opravdanje"
izgovoreno bez prepozicije zadovoljava legalne zahteve spasenja
učinjenog za svakoga, dok „opravdanje verom" vodi brigu o
preobražaju srca i donosi ontološko spasenje. Zaključujemo da je
ovo davanje prepozicijskoj frazi previše funkcionalnosti.
Jednostavno korišćenje jezika diktira da definicija termina
„opravdan" bez prepozicije je identična sa terminom u okviru
fraze, „opravdan verom". Pridružena prepozicijska fraza
jednostavno daje neku dimenziju kako opravdanje (kakva god može biti
definicija „opravdanja") dolazi. Kako je gore rečeno, ako
Wieland primenjuje standardnu funkciju prepozicija njegovim
objašnjenjima, on mora da modifikuje svoju teologiju ili upada u
protivrčnost.
Sequeira, kao kontrast Wielandu, čini nešto
drugačiju razliku između „opravdanja" i „opravdanja verom".
On sledi naizgled mnogo uverljiviju liniju
rezonovanja koja razume „opravdanje verom" kao jednostavno
činjenjem delotvornim nečji prethodni legalni opravdani status. Ovo
ne vodi u istu pogrešku „prepozicijski-stvaranje-drugog-termina"
koji se čini očiglednim u Wielandovim objašnjenjima. Ali sleđenje
ovog smera ima svoj problem. Uobičajeno korišćenje predloženih
tvrđenja diktira da ako Y nije „delotvorno" za X, mi
jednostavno ne proglašavamo Y od X. Arminijanska artikulacija je
ispravno rezervisala predlog termina kao što su „opravdanje" i
„spasenje" sve dok ovi termini nisu „delotvorni" za
pojedinca. Ovo razumevanje čini konceptualno glavne delove ideje
„provizije" i objašnjava zašto se Arminijanska teologija oseća
slobodnom da prihvati proviziono gledište pomirenja.
Sequeira, sa druge strane, ima averziju i prema
artikulaciji provizije i prema tome da bude
klasifikovan kao Arminijanac.
On je stoga uveo jednu klizeću teološku paradigmu
objektivnih/subjektivnih kategorija koje, kao što je pokazano u
prethodnim odeljcima, su jednostavno jedan novi način objašnjenja
ideje provizije bez korišćenja tog termina.
Kao konačno zapažanje, trebalo bi reći da
nastojanje oko artikulacije i gramatike nije pokazivanje
uskogrudosti, neopravdanog kriticizma, ili zamršenosti. U stvari, u
ovom kontekstu, to je isticanje da treba slediti zdrav razum,
najjednostavnije, prirodno razumevanje gramatike koja je uključena
sa „opravdanjem". U svetlosti ovoga, ovaj odeljak predstavlja
konzervativnu odbranu koja pokušava da pokaže da artikulacija ULO
pretpostavlja suviše mnogo izuzetaka za osnovna pravila jezika.
|
|
Calendar |
« March 2024 » | Su | Mo | Tu | We | Th | Fr | Sa | | | | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
|
|
|