Tuesday
2024-03-19
4:20 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Univerzalno legalno opravdanje: Neuspela alternativa izmedju Kalvina i Arminija »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

UNIVERZALNO LEGALNO OPRAVDANJE: NEUSPELA ALTERNATIVA IZMEĐU KALVINA I ARMINIJA


Jospeph Olstad, M.A. cand.

Teološki seminar, Adventistički internacionalni institut za napredne studije

Silang, Cavite, Philippines


Abstrakt


Ideja univerzalnog legalnog opravdanja je zadobila značajnu pažnju proteklih nekoliko decenija u Adventističkoj nauci o soteriologiji. Univerzalizovanje opravdanja bez posledica univerzalizma je ponuđeno kao rešenje debate o pomirenju (da li je Hristova smrt pomirenja spasila nikoga, svakoga ili samo neke) između Arminijanizma i Kalvinizma. Međutim, mnogi su videli da je ovaj pristup krcat poteškoćama, stvarajući više problema nego što ih tobože rešava. Prvo, ovaj članak će pokazati da kada se nova terminologija univerzalnog legalnog opravdanja ukloni, to nije prava alternativa za Arminijanističko protiv Kalvinističkog razumevanja opsega pomirenja, nego je u stvari Arminijanistička pozicija malo uvrnuta. Drugo, slediće diskusija koja se bavi gramatičkim i logičkim poteškoćama koje se pojavljuju kada se usvoji univerzalistički jezik da opiše soteriologiju koja je u osnovi Arminijanska. Na kraju, biće ponuđen razlog zašto ovaj „univerzalistički" način izražavanja pomirenja se tako dugo zadržava u Adventističkim redovima i zašto njegovo napuštanje neće skoro doći.


  1. Uvod

O prirodi i opsegu opravdanja je raspravljano u toku istorije Hrišćanske teologije1. Mnoge strane rasprave se takođe reflektuju u različitim trendovima Adventističke soteriologije. Jednan poseban oblik Adventističke rasprave koji je zadobio pažnju u poslednjim decenijama je da li se pomirenje tačnije shvata pozivajući se na legalno/sudsko, objektivno opravdanje koje je univerzalno za sve pojedince. Koristeći očigledne univerzalne Novozavetne izraze2, predlagači ULO3 dokazuju da je celo čovečanstvo dobilo opravdani status kao posledica Hristovog pomirenja na krstu4. Univerzalizam je izbegnut razdvajanjem opravdanja u objektivnu i subjektivnu kategoriju. Zatim se dokazuje da iako je ULO klasifikovano kao objektivno ( status podeljen celom čovečanstvu koji je nezavistan od svih inicijativa ili odziva), ipak mora biti primljen. Ovo znači, „...iako su svi bili legalno opravdani u Hristovom delu i smrti, opravdanje je i dalje dar...(i) kao i svaki dar, pripada samo onima koji ga prihvate."5


Ove dve pretpostavke: (1) neopozivi, objektivni, legalni opravdani status je svojina svih pojedinaca (2) pojedinci moraju subjektivno da pokažu veru da bi na kraju bili spaseni, čine tenzione parametre u kojima predlagači ULO objašnjavaju svoja gledišta. Udruživanje ovih parametara se takođe vidi u obezbeđivanju alternative za prepreku između prirode i opsega pomirenja između Arminijanizma i Kalvinizma. Ovaj članak će prvo ispitati uspeh ove tvrdnje. Drugo, pokazaće da iako ULO nije istinska teološka alternativa Arminijanizmu, to samo ne znači da treba biti odbačena. Možda je Arminijanska pozicija bolje artikulisana i bliža Pavlovoj liniji argumenata koristeći ULO jezik.6 Ova opcija takođe nije održiva zbog logičkih i gramatičkih poteškoća koji se pojavljuju i biblijskih manevara koji se moraju usvojiti da bi se opravdao takav stav. Na kraju, neki važni komentari Roberta Wieland-a biće ispitani koji pokazuju zašto zadržavanje ULO se smatra tako bitnim za njihovo shvatanje pomirenja što može da naznači zašto će se možda ULO zadržati u Adventizmu u narednim godinama.

Glavni predstavnici ULO su Jack Sequeira, Robert Wieland, i drugi članovi Odbora za proučavanje poruke iz 1888.7 Pošto je pastor Sequeira tumačio više o ovom predmetu nego Wieland, i na neki način je popularisao ULO za Adventiste generalno, razmotrena će biti prvo njegova argumentacija. Postoje neke razlike u nijansama kako svaki od njih govori o „opravdanju verom", i ako drugačije nije naznačeno, predstavljeno će biti Sequeirino shvatanje.


  1. Tvrđenje

U uvodu svoje knjige, Beyond Belief, Jack Sequeira predstavlja svoje resenje za suparnička gledišta o pomirenju između Kalvina i Arminija.

Već četri stotine godina, Protestanstko Hrišćanstvo je podeljeno u dva tabora u odnosu na spasenje. Prvi, Kalvinizam, ispoveda da je Hristos u stvari spasao ljudska bića na krstu ali da je ovo spasenje ograničeno samo za izabrane – one koje je Bog predodredio da budu spaseni. Drugo gledište, Arminijanizam, smatra da je na krstu Hristos ostvario spasenje za celo čovečanstvo, ali ovo spasenje je samo provizija (nešto što je obezbeđeno); osoba mora da veruje i da se pokaje da bi provizija (ono što je obezbeđeno) postala stvarnost. Oba ova gledišta su samo uslovno dobre vesti. Ja verujem da nijedan od ovih tabora ne predstavlja celu istinu o spasenju. Ja verujem da Biblija uči da je Bog u stvarnosti i bezuslovno spasao celo čovečanstvo na krstu tako da smo mi opravdani i pomireni sa bogom tim činom..."8

Sequeira nudi sličnu procenu nedovoljnosti Arminijanizma:"... prema njihovom gledištu (Arminijanci), Hristos nije u stvarnosti9 spasao nikoga na krstu, nego je jednostavno ostvario proviziju za naše spasenje. Stoga, da bi ovo spasenje postalo zaista stvarnost, čovek mora da zadovolji izvesne uslove..."10 Ove uslove sačinjavaju verovanje, pokajanje, i priznanje. Dilema se odmah javlja – ako je Kalvinistički, onda je namera i efekat spasenja samo za nekolicinu, ako je Arminijanski, onda je spasenje nemoćno u tome, mada je obezbeđeno za sve, a u stavrnosti ne spasava nikoga. Sequeira razbija rogove ove dileme tako što je Hristos na krstu umro za svakoga, obraćajući se Kalvinizmu, i u stvarnosti spasava svakoga, obraćajući se Arminijanizmu (naravno, eksplicitno izbegavajući univerzalizam).

Što se tiče Arminijanizma, Sequeirina procena da shvatanje pomirenja kao provizije nije adekvatna, nije ništa novo. John Owen (1616 – 1683), Engleski puritanski teolog, izlaže svoju ideju svojim Reformisanim izazovom tvrdeći da Arminijanska pretpostavka, „Hristos je umro za sve ljude", takođe sadrži u sebi i pretpostavku „Hristos nije umro ni za koga" jer nijedan čovek nije u stavrnosti i efektivno spasen njegovom smrću."11 Sequeira se de facto slaže sa Owen-ovim rezonovanjem da ako se tvrđenje, „Hristos je umro za sve ljude", razume u tradicionalnom smislu provizije, onda to navodi na zaključak da Hristos nije umro ni za koga.

U svom nedavnom razmatranju, Kalvinista Edwin Palmer obraćajući se na oštru stranu Owen-ovog komentara u raspravi protiv Arminijanizma kaže, „ako je on (Hristos) umro za sve – onda niko nije izgubljen."12 Komentari ovih Reformatorskih skolara čine dva roga klasične dileme13 koji se koriste kao izazov Arminijanskom stavu – pretpostavka „Hristos je umro za sve" ili uključuje univerzalizam (Palmer) ili uključuje nemoćno, „ siromašno"14, provizijsko pomirenje koje ne spasava nikoga (Owen).

Umesto da uputi ovaj izazov na provizijsko pomirenje pojašnjavanjem ili nijansiranjem značenja „provizijski" i objašnjavajući šta to uključuje i ne uključuje, Sequeira se slaže sa osnovnim premisama ovih Reformatorskih navoda. On uzima ozbiljno izazov da se provizijsko pomirenje pretvara u „pomirenje-koje-ne-spasava-nikoga". On se zato poziva na univerzalno objektivno spasenje i ULO kao rešenje, a u isto vreme ne priznavajući univerzalizam.15 Ovo čini osnovnu tačku njegove alternative Arminijanizmu.

3. Analiza tvrđenja


Da li je dakle ULO legitimna alternativa Arminijanskom gledištu o opravdanju? Pri prvom čitanju Sequeirinih i Wieland-ovih materijala bilo bi prirodno doći do takvog zaključka. Sledeći citati nisu standardna Arminijanska izražavanja o opravdanju ili spasenju i oni pružaju uverljivost da je prisutna prava alternativa između Arminija i Kalvina. „Hristova poslušnost je spasila celo čovečanstvo od druge smrti i izrekla presudu o opravdanju nad celim čovečanstvom."16 „Ono što je Bog učinio u Hristu primenjuje se na celo čovečanstvo, tako da u Njemu ceo svet stoji legalno opravdan. Ovo je bezuslovna dobra vest evanđelja."17 Wieland se slaže u tome da „ žrtva Hristova na krstu je izvršena za ’sve ljude’, ’sav svet’, legalno opravdanje"18 Ni Arminije ni Kalvin ne govore ovim izrazima. Da li to znači da je ovo gledište o opravdanju prava alternativa?

Pretpostavka ovog članka je da prava alternativa mora biti zasnovana pre na smislu nego na artikulaciji (preciznom izrazavanju). Važnost ovog razlikovanja je krucijalna u donošenju zaključka u vezi sa doprinosom ULO kao alternativa Arminijanskom univerzalnom provizionom pomirenju i Kalvinističkom ograničenom/posebnom pomirenju.19 Kada se cela teologija pripisana ULO uzme u obzir, jasno je da je ova teologija dovoljno Arminijanska da je jednostavno Arminijanska i ne čini treću opciju na način kako to Sequeira predstavlja. Ovo je jasno slučaj kada se uzmu u obzir opširne izjave i Sequeire i Wilanda da se vera mora slobodno pokazati da bi se iskusilo spasenje (nikada sa Kalvinističkom pozadinom bezuslovnog izbora ili predodređenim izborom). To jest, da bi neko bio ontološki na spasonosnom nebu određen za zajednicu sa Bogom,20 slobodno izražena vera i obraćenje su neizbežni. Jedan primer iz brojnih citata je sledeći, „Samo oni koji verom prihvate Božji dar opravdanja će uživati prednosti Hristove poslušnosti."21 Reći to pojednostavljeno, Sequeira i Wieland su pravi Arminijanci u većini svojih dela. Samo u nekoliko izabranih fraza kao što su"..Bog je u stvarnosti i bezuslovno spasao celo čovečanstvo na krstu..."22 i svi su „legalno opravdani" , čini se da oni skreću odlučno od ortodoksnog Arminijanizma.

Prva poteškoća u čitanju predstavnika ULO je da oni eksplicitno osuđuju Arminijanizam a zatim jasno objašnjavaju svoju teologiju Arminijanskim izrazima. Igra u pažljivom ispitivanju preciznog izražavanja ULO je shvatiti da Arminije, i Kalvin, u vezi ovih stvari, ne koriste izraz koji obuhvata ovaj novi pristup koji tvrdi da su svi legalno opravdani i „u stvarnosti" spaseni ali ne i iskustveno ili subjektivno.Zato, čovek mora da bude obazriv u bilo kakvom poređenju termina „opravdanje" u izrazu „univerzalno legalno opravdanje", i termina „opravdanje" sa tradicionalnim Arminijanskom ili Kalvinističkom paradigmom. Bitno je zapaziti da Arminijansko shvatanje termina „opravdanje" je objašnjeno prilično dobro kada Sequeira objašnjava „subjektivno opravdanje" ili „opravdanje verom". Razlike se pojavljuju u diskusiji o „univerzalnom legalnom opravdanju". Verujem da je to nesvesno pogrešno navelo Sequeiru da poredi i pravi kontrast njegovog univerzalnog opravdanja sa terminom „opravdanje„ u Arminijanizmu, koje će naravno biti različito, ne zbog različitog shvatanja termina „opravdanje", nego zbog toga što nema analognog termina u Arminijanizmu.23 Ali kada Sequeira govori o „subjektivnom opravdanju" ili „opravdanju verom", on je u suštini identičan sa Arminijanizmom.24 Mnogo bolje poređenje se može napraviti između onog što bi Arminijanci naveli kao „zaslužničkim uzrokom opravdanja" sa Sequeirinim „univerzalnim legalnim opravdanjem". Kao što će biti diskutovano kasnije, ova dva raspektivna izraza postižu mnogo istih ciljeva i navela su neke kritičare da označe celu ovu raspravu kao ništa više nego „semantičkom" ili „sukob oko reči".

Tako mada Sequeira možda može da tvrdi da ULO uvodi zanemarenu dimenziju opravdanja koju većina Hrišćanskog sveta nije uzelo u obzir, to nije dovoljno da bude jedan alternativan stav iz dva razloga. Prvi, korisnost ULO se preklapa značajno sa Arminijanskim shvatanjem „zaslužničkim uzrokom opravdanja" koje je takođe objektivno i univerzalno. I drugi, ULO teško da može biti potpuna alternativa zbog toga što Sequeira razvija ono što on naziva „subjektivno" opravdanje što je u biti identična linija kao i Arminijanska teologija. Posebno zbog toga što Sequeirino „subjektivno opravdanje" je ono za koje bi većina Hrišćana bilo zainteresovano, to jest opravdanje koje, ako je pripisano pojedincu, bilo bi jednako ontološki spasenom stanju. Da bi ilistrovali ovo, Hrišćanska tradicija pretpostavlja da ako pojedinac daje tačnu izjavu, „Ja sam opravdan", a zatim umre sledećeg trenutka, nema smisla za tog pojedinca da može biti izgubljen. To nije slučaj u Sequeirinoj i Wielandovoj paradigmi. Po njihovoj paradigmi, osoba može misliti o objektivnom legalnom opravdanju i ipak da da tačnu izjavu, „Ja sam opravdan", a istovremeno da bude u izgublenom stanju.25 Ali neko bi mogao drsko, mada razumno, da pita, „Ko mari o takvoj vrsti ’opravdanja’. Ja sam zainteresovan za ’opravdanje’ koje me zaista (ontološki) spasava." Sequeira, ako ja mogu da govorim za njega, bi onda objasnio „subjektivno opravdanje" i zvučao bi kao jedan ortodoksni Arminijanac, kao što njegovi spisi potvrđuju.26

Druga navodna razlika između Sequeirine teologije ULO i Arminijanizma bavi se konceptom provizije. Iako Sequeira potcenjuje taj termin, on ga koristi neprekidno. Setite se, u Sequeirinom citatu iznad, on okrivljuje Arminijanizam da je „ uslovno" dobra vest i da iako je „Hristos ostvario spasenje za celo čovečanstvo... ovo spasenje je samo uslovno" i „ osoba mora da veruje i da se pokaje da provizija postane stvarnost". Prvo, da raščistimo nejasnoću u poslednjem tvrđenju, treba zapaziti da nema ničeg nerealnog u vezi sa provizijom. Ekstremno je sumnjivo da Sequeira dovodi u pitanje „realnost" same provizije u okviru Arminijanizma. Ono što on misli je da u okviru Arminijanske teologije, niko nije smatran da je spasen ili opravdan ukoliko najpre ne učini „nešto" kao što je vera, pokajanje, itd. Ovo je na neki način kritika na sopstveni račun zato što koncept i forma reči „provizija" se pojavljuje ovde i onde u njegovim citatima, na primer., „...kada osoba prihvati jevanđelje i kada je ujedinjena verom sa Hristom, odmah sve što je Hristos pripremio i obezbedio 27 kao ljudska zamena postaje efektivno za tu osobu."28 Ovo zvuči kao dobro Arminijansko soteriološko tvrđenje. Kada se „nešto" postigne ili bude na raspolaganju za pojedinca, ali to „nešto" još nije efektivno, mi kažemo da je „nešto" „provizija". Sequeira često zaokružava koncept provizije drugačijim rečima od tradicionalnog Arminijanskog korišćenja, ali je ta ideja živa i jaka u njegovoj teologiji. Na primer, Arminjianac bi rekao da je neko jedino spašen/ opravdan pod uslovom da pokaže veru. Sequeira bi potcenio to gledište da je „samo" uslovno radosna vest. Umesto toga bi on insistirao da su svi spaseni/opravdani,samo ne efektivno ili subjektivno spaseni sve dok oni ne pokažu veru. Ali da li je zaista izbegnuta Arminijanska uslovljenost? Ne izgleda da postoji bitna razlika, kada se dođe do koncepta provizije, između dva respektivna sažetka:

(Arminije) Pojedinci počinju kao ontološki izgubljeni sve dok ne pokažu veru u obezbeđenje jevanđelja i onda su spaseni.

(Sequeira) Pojedinci počinju legalno opravdani ili objektivno spaseni ali su još ontološki izgubljeni sve dok ne pokažu veru i onda su iskustveno spaseni.


Razmišljajući evangelistički, kakva je razlika reći nekoj duši da vas je Hristos bezuslovno spasao ( a la Sequeira) ali ne i efektivno sve dok vi ne pokažete veru, nego reći duši da je Hristos bezuslovno obezbedio spasenje za vas (a la Arminije) ali da vi niste spaseni sve dok ne pokažete veru.

Kao što je rečeno ranije, Sequeirino izlaganje o „opravdanju verom", ide iznenađujuće blisko sa ortodoksnim Arminijanizmom. Tako, kada se jednom izvrši dosledno poređenje termina, nema značajnih razlika između ova dva i oni su oba proviziona. Za sada, čini se da je Sequeira jednostavno pomerio ideju o proviziji iz tradicionalne terminologije u specijalizovanu terminologiju koja nijansira između biti opravdan objektivno od biti opravdan efektivno. Drugim rečima, korišćenje naizmenično termina „objektivno" i „subjektivno" je domišljat način korišćenja svega što termin „provizija" sadrži. „Provizija" je jednostavno preoblikovana sa mnogo sofisticiranijim terminima koji prividno izbegavaju dugogodišnje Kalvinističke kritike provizionog pomirenja. Caesar Mwachi, koji napisao povoljnu MA tezu o Sequeirinom korišćenju opravdanja i posvećenja slaže se i tvrdi da, „ Nije jasno onda kako ovo razumevanje (Sequirino ULO) se suprostavlja ideji uslovne provizije. On poriče Arminijansku uslovljenost, ali onda se čini da je ponovo potvrđuje."29

Tako, u zaključku da li je ULO jedna alternativa Arminijanskom stavu, odgovor je da ULO ne stvara dovoljno sistematsku promenu unutar fundamentalno Arminijanskog okvira da bi se smatrala pravom alternativom. Pretpostavljajući da je ova zaključna procena tačna, razlika između Sequeirine teologije o opravdanju i Arminijanizma leži u ULO kao novi i zajednički aspekt Arminijanskom tradicionalnom razumevanju opravdanja. Sequeira je ubeđen da je ovo razumevanje opravdanja ( povezano sa njegovim razumevanjem teorije pomirenja) efikasno u uklanjanju legalizma i ispravljanju ne-etičkog gledišta zamene30 i na taj način ima ohrabrujući misiološki potencijal. Arminijanci bi zapazili da nema ničeg svojstvenog njihovom razumevanju opravdanja što vodi legalizmu31 (uprkos Kalvinističkoj kritici) ili jednom ne-etičkom gledištu pomirenja. Uprkos tome, pitanje je i dalje umesno, „Treba li tradicionalno Arminijansko artikulisanje opravdanja da bude prošireno da bi uključilo ULO?" Odgovor, ne iznenađuje, jeste „ne". Gramatika, logika i pažljivo čitanje Pavlovih tekstova koji se bave opravdanjem upućuju da se i dalje zadrže tradicionalni termini i artikulisanje opravdanja.




  1. Gramatika i artukulacija

Neka razmišljanja o gramatici će uslediti zato što zagovornici ULO se jako oslanjaju na pretpostavku da njihovo razlikovanje između univerzalnog legalnog opravdanja i posebnog efektivnog/subjektivnog opravdanja je biblijski podržano navodno Pavlovim razlikovanjem između „opravdanja" i „opravdanja verom."32

Razmotrite nekoliko tvrđenja Roberta Wielanda: „...postoje dve faze opravdanja(1) sudsko, ili legalno, učinjeno za sve ljude,33 i postignuto je u potpunosti izvan nas; i (2) efektivna transformacija srca onih koji veruju, i stoga opravdanje verom."34 „Opravdanje verom je različito od sudskog opravdanja, iako je zavisno od njega."35 Neki mogu da vide u ovim citatima zamagljenu tradicionalnu podelu između opravdanja i posvećenja. Ova dimenzija Wielandovog razumevanja biće dotaknuta u konačnoj analizi u poslednjem delu članka. Za sada, potrebno je samo pomno razmišljati o doprinosu pravljenja razlike u okviru koncepta opravdanja dodatkom prepozicijske fraze, „verom".

Postoje dva neposredna odgovora na Wielandovo i Sequeirino tvrđenje da tako treba podeliti opravdanje. Oba odgovora su zasnovana na gramatičkim razmatranjima i njihova snaga se održava uobičajenim korišćenjem jezika. Pomno čitanje biblijskih tekstova o opravdanju će pokazati da ovaj zdravorazumski pristup je u skladu sa ovim tekstovima.

Prvi odgovor je da formalni karakter imenice, glagola ili prideva nije promenjen dodatkom prepozicijske fraze. Ako Pavle piše o statusu X, i dalje dokazuje da je X pomoću Y, najjasnije razumevanje bi bilo da Y daje dimenziju uzroka X, ne drugačiji ugao, aspekt, fazu ili stanje X. Nema razloga, gramatički, lingvistički ili logično misliti da bi X samo po sebi bilo išta drugo različito nego smisao X u frazi X je pomoću Y. To je identičan termin sa identičnim značenjem i sa identičnim smislom. Povezujući ovo o X, termin „opravdanje" sam po sebi, ili bilo koji termin u vezi sa tim, nema razlike nego „opravdanje" u frazi „opravdanje verom". Prepozicijska fraza ne utiče na formalnu razliku glavne imenice, prideva ili glagola.

Iako su sve analogije od jednog trenutka nepodobne, možda će jedna kratka biti korisna. Zamislite da sam rekao prijatelju da sam nedavno bio zaposlen. Ja sam mogao isto da kazem da sam bio zaposlen popunjavanjem jedne prijave, ili da sam bio zaposlen od strane preko kadrovskog odeljenja, ili zaposlem dobrom voljom CEO, i tako dalje. Nijedna od ovih različitih prepozicijskih fraza ne menja značenje ili smisao koji je fundamentalan i originalan za termin „zaposlen". Drugim rečima, nije funkcija prepozicija, bilo na Grčkom ili Engleskom, da daje nijanse značenja reči koje modifikuju. Bila bi to samo jedna anomalija zaključiti da reč „zaposlen" ima četri različita smisla/ faze kao što bi to bilo zaključiti da Pavle ima četri različite faze „opravdanja" na umu, kada on piše „opravdani verom" (Rim 5:1), ili „opravdani...blagodaću"(Rim 3:23),36 ili „opravdani..krvlju" (Rim 5:9), ili samo jednostavno „opravdani" (Rim 8:30). Da li bismo mogli dodati i „opravdani delima" (Jakov 2:21)? To je izopačenje normalnog govora pretpostaviti da ove različite prepozicije ili njihov nedostatak daje različita značenja/faze „opravdanja". Ovo smešta teret dokaza direktno zagovoračima ULO i pokazuje da je ova ideja o uobičajenom smislu govora prenebregnuta. U odnosu na Wielandov argument, čini se veoma neverovatnim da prisustvo ili otsustvo prepozicije „verom" razdeljuje veliku razliku u značenju opravdanja kada je bez fraze „verom", da tada opravdanje znači sudska legalna deklaracija za celo čovečanstvo, a sa frazom, znači „delotvorna promena srca" za pojedinačnog vernika. Bez obzira kako je opravdanje definisano, zar nije očigledno da šta god da je, biće uzrokovano verom? Koristeći Wielandovu definiciju, to jest sudsku legalnu deklaraciju, ovo legalno opravdanje bi na taj način bilo uzrokovano pomoću vere. Ali umesto da sledi krajnje logičan zaključak gledajući ovu frazu, „verom", kao onu koja modifikuije njegovo legalno deklarativno razumevanje opravdanja, on je prisiljen svojom teologijom da zaključi da legalno opravdanje nije verom (zato što je ono univerzalizovano na svakoga bez obzira na veru), i da fraza „verom" pridružena „opravdanju" menja značenje u „preobražaj srca". To je kao da Wieland koristi dva termina, (1) opravdanje (legalno/sudsko) i (2) „opravdanje verom" (preobražavajuće). Očigledno je samo jedan termin u pitanju, ali Wieland tretira „opravdanje verom" kao da priziva i drugi termin. Stvar je u tome da čak i ako bi Pavle želeo da da različite nijanse značenja „opravdanja", to ne bi bilo dodavanjem prepozicija. Njegovi čitaoci bi intuitivno razumeli funkciju prepozicija da nude dodatna obaveštenja o uzroku/oruđu/rezultatu/izvoru/ itd „opravdanja".37 Ako bi Wieland trebao da sledi ovaj princip bez modifikovanja svoje teologije on bi odmah upao u kontradikciju. Primenjujući ovo na frazu „opravdanje verom" onda bi se prevelo „opravdanje (univerzalno legalno opravdanje koje nije verom) verom".

Sequeira takođe vidi važnu razliku između ove dve „aplikacije" opravdanja ali na nešto drugačiji način nego Wieland.

Opravdanje znači biti proglašen pravednim. Kada se koristi u kontekstu jevanđelja reč opravdanje se koristi na dva načina- kao objektivna činjenica a takođe i kao subjektivno iskustvo. Kao objektivna činjenica, opravdanje se primenjuje na ceo ljudski rod koji je potpuno otkupljen u Hristu. (Čitaj Rim 5:18). Ali pošto je ovo objektivno opravdanje Božji najveći dar čovečanstvu, dobra vest jevanđelja, mora da bude primljen da bi se iskusio. Stoga, opravdanje, kao subjektivno iskustvo, primenjuje se samo na one koji veruju i poslušaju jevanđelje, i kršteni su u Hristu. Biblija o ovome govori kao o opravdanju verom. (Marko 16:15; Rim 5:1). Ova dvostruka primena opravdanja je takođe tačna i za reč posvećenje."38

Sequeira pojašnjava odnos između ULO i „opravdanja verom" i kaže, „Kada je Hristos umro na krstu, ceo ljudski rod je bio legalno opravdan zato što je ceo ljudski rod umro sa Njim tamo. Opravdanje verom je jednostavno kada to legalno opravdanje postaje delotvorno u životu vernika."39 Uslovnost u gornjem citatu je jasna i stoga služi kao druga referenca Sequeirinom nepriznatom Arminijanizmu. Iako je provizija prisutna u strukturi Sequeirinih argumenata, Arminijanci bi ovo shvatili na način koji je on odabrao da artikuliše tu proviziju, posebno sa frazama kao što su „ svo čovečanstvo je bilo legalno opravdano", i „...Bog je u stvarnosti i bezuslovno spasao celo čovečanstvo na krstu..."40 Zapazi razliku u terminima koji se odnose na proces spasenja koji je slikovito prikazan dole.


Tradicionalno Arminijansko artikulisanje univerzalnih provizija do posebnih rezultata.


Sequeirino artikulisanje univerzalnih provizija do posebnih rezultata

Jasno je da je standardno Arminijansko artikulisanje izabralo da rezerviše termine kao što su „spasiti" i „opravdati" za iskustvo posle pokazane vere dok Sequeira i zagovornici ULO nisu. Sledeći dijalektiku terminologije „objektivno/subjektivno/ i korišćenjem „verom" da bi učinili „efektivnim" ono što je navodno već slučaj „objektivno", izbegnut je univerzalizam a odrzan u osnovni Arminijanizam.41 Tako se ponovo pojavljuje pitanje da li se terminologija ULO treba usvojiti? To vodi do mog drugog odgovora koji je zasnovan na intuitivnom gramatičkom korišćenju jezika. Ponovo, ovo zapažanje je stiglo pre bilo kakve egzegeze ali ja verujem da je egzegetski tačna u Pavlovim poslanicama. Princip je sledeći: Predložene prepozicije (X je Y) koje sadrže „opravdan" i „spasen" ne treba da budu potvrđenje ukoliko njihova delotvornost i ontološka priroda nije pretpostavljena u predlogu. Hajde da pojasnimo ovo u jednom pitanju upućenom predlagaču ULO: Ako je neko već legalno opravdan bez vere, koja bi svrha bila pokazivati veru? Zagovornik ULO bi rekao da čovek mora da pokaže veru da bi taj status učinio delotvornim. Ali u odnosu na princip koji razmatramo, trebalo bi odgovoriti da ako je status već proglašen, onda status bi bio i delotvoran. Isto važi i za Sequeirino najekstremnijie tvrđenje da su svi bili „ stvarno spaseni" na krstu. Ako je to slučaj, zašto pokazivati veru? Predloženi odgovor iz teologije ULO je da je vera neophodna da bi učinila delotvornim ili da bi prihvatila to „stvarno spasenje". Ali zar nije jasno da ako to proglašeno spasenje nije delotvorno za nevernike, najbolje je ne dati takav predlog na prvom mestu, a da ne spomenemo dodatne poteškoće dodajući termin „stavrni" toj mešavini? Drugim rečima, delotvornost je inherentna u prirodi izrečenim tvrđenjima. Ako kvalitet Y nije delotvoran za predmet X, onda mi prirodno izbegavamo objavljivanje Y za X. Ovo je prirodni način komuniciranja i zbog toga Arminijanci najradije neće slediti terminološki Sequeiru i Wielanda.

Kada Arminijanci kažu, „Dzoan je spasena" oni ne žele da prepozicija izvlači sekundarno pitanje ili pojašnjavanje kao, „Da li mislite objektivno ili subjektivno" ili nijansu kao što je, „Ona je opravdana, ali ne delotvorno." Zbog praktičnog i logičkog gledišta, ako proglačavanje univerzalnog legalnog opravdanja pre-vere, to jest „Ja sam opravdan" je „nedelotvorno",42 „nije iskustveno"43, nije stvarnost za nas"44, i jednako je učinjeno za one koji su spaseni kao i za one koji su izgubljeni, njegova korsinost kao teološka konstrukcija se dovodi u pitanje.45

Hajde da kratko pregledamo ovaj gramatički i artikulacijski odeljak. I Wieland i Sequeira se pozivaju na ULO koje je pripisano celom čovečanstvu. Zbog toga što je ovo pripisivanje samo po sebi lišeno ontološkog spasenja, to jest niko ko je samo univerzalno legalno opravdan neće ući kroz biserna vrata,46 oni su morali da potraže zaseban biblijski izraz koji proglašava ontološko spasenje za pojedince. Oni su ovo učinila na nešto različite načine. Wielandovo razjašnjenje „opravdanja verom" graniči se sa pravljenjem od te fraze novog termina samog po sebi kao da je „opravdanjeverom". Drugim rečima, „opravdanje" izgovoreno bez prepozicije zadovoljava legalne zahteve spasenja učinjenog za svakoga, dok „opravdanje verom" vodi brigu o preobražaju srca i donosi ontološko spasenje. Zaključujemo da je ovo davanje prepozicijskoj frazi previše funkcionalnosti. Jednostavno korišćenje jezika diktira da definicija termina „opravdan" bez prepozicije je identična sa terminom u okviru fraze, „opravdan verom". Pridružena prepozicijska fraza jednostavno daje neku dimenziju kako opravdanje (kakva god može biti definicija „opravdanja") dolazi. Kako je gore rečeno, ako Wieland primenjuje standardnu funkciju prepozicija njegovim objašnjenjima, on mora da modifikuje svoju teologiju ili upada u protivrčnost.

Sequeira, kao kontrast Wielandu, čini nešto drugačiju razliku između „opravdanja" i „opravdanja verom". On sledi naizgled mnogo uverljiviju liniju rezonovanja koja razume „opravdanje verom" kao jednostavno činjenjem delotvornim nečji prethodni legalni opravdani status. Ovo ne vodi u istu pogrešku „prepozicijski-stvaranje-drugog-termina" koji se čini očiglednim u Wielandovim objašnjenjima. Ali sleđenje ovog smera ima svoj problem. Uobičajeno korišćenje predloženih tvrđenja diktira da ako Y nije „delotvorno" za X, mi jednostavno ne proglašavamo Y od X. Arminijanska artikulacija je ispravno rezervisala predlog termina kao što su „opravdanje" i „spasenje" sve dok ovi termini nisu „delotvorni" za pojedinca. Ovo razumevanje čini konceptualno glavne delove ideje „provizije" i objašnjava zašto se Arminijanska teologija oseća slobodnom da prihvati proviziono gledište pomirenja.

Sequeira, sa druge strane, ima averziju i prema artikulaciji provizije i prema tome da bude klasifikovan kao Arminijanac.47 On je stoga uveo jednu klizeću teološku paradigmu objektivnih/subjektivnih kategorija koje, kao što je pokazano u prethodnim odeljcima, su jednostavno jedan novi način objašnjenja ideje provizije bez korišćenja tog termina.

Kao konačno zapažanje, trebalo bi reći da nastojanje oko artikulacije i gramatike nije pokazivanje uskogrudosti, neopravdanog kriticizma, ili zamršenosti. U stvari, u ovom kontekstu, to je isticanje da treba slediti zdrav razum, najjednostavnije, prirodno razumevanje gramatike koja je uključena sa „opravdanjem". U svetlosti ovoga, ovaj odeljak predstavlja konzervativnu odbranu koja pokušava da pokaže da artikulacija ULO pretpostavlja suviše mnogo izuzetaka za osnovna pravila jezika.


Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz