Tuesday
2024-03-19
11:27 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Trojstvo »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

 

 

OTAC, SIN, SVETI DUH

1) U Jovanu 1,1, prema prevodu izdavačke kuće Stvarnost, čitamo: ''U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog.'' Ovo prema nekim istraživačima znači da je Riječ (gr. ho lo'gos), koja je došla na zemlju kao Isus Hrist, bila sam Svemogući Bog. U rezonu naše, ljudske stvarnosti, neko ko je kod neke druge osobe ne može biti isto što i ta druga osoba. Saglasno tome, protivrečilo bi prethodnom rečeničnom delu, u kom se kaže da Reč beše kod Boga, ako bi se poslednji deo Jovana 1,1 prevodio tako kao da glasi Bog.

Evo nekoliko druguh prevoda:

  1. '' i Bog bješe riječ '' (NZ, prevod V. Karadžića, 1847g)

  2. '' i Bog bijaše Riječ '' (prevod dr Ivana Šarića, 1942g)

  3. '' i bog [ili, božanske vrste] bila je Reč '' (Das Evangelium nach Johannes, od Zigfrida Šulca, 1975g)

  4. '' i bogu slične vrste bio je Logos '' ( Das Evangelium nach Johannes, od Johanesa Šnajdera, 1978g)

    Nisam ni filolog ni lingvističar i to želim posebno da naglasim da ne bi neko pomislio da ja sada imam neke pretenzije da dam svoj tačni prevod, ali bih voleo da znam kako bi bilo pravilno prevesti stih koji razmatramo upravo sa te lingvističke tačke gledista? Što se tiče teološkog tumačenja o tome ćemo malo kasnije.

    Kao što se lepo može videti naveli smo ukupno do sada pet različitih prevoda dotičnog stiha. Analizirajući sve te prevode šta možemo da zapazimo? Prevodioci su bili u nedoumici kako navedeni stih treba prevesti, jer koriste različite reči, i različite veličine početnih slova (velika ili mala) kod pojedinih imenica, naime kod imenice ''bog'' i imenice ''reč'', a takođe koriste i različit redosled reči. Da li je to sa jezičke strane gledišta legalno i legitimno ili su oni time pokušali da obmanu čitaoce? 

U Jovanu 1,1 grčka imenica TEOS' (Bog) pojavljuje se dva puta. Ovom prvom TEOS' prethodi reč ''ton'', jedan oblik grčkog određenog člana, koji ukazuje na posebni identitet, u ovom slučaju na Svemogućeg Boga. Za razliku od toga, ispred drugog TEOS' ne stoji član. Zato neki smatraju da bi dosledan prevod trebalo da glasi '' i bog je bio Reč''. Takođe, kao što smo videli, neki prevodioci ovaj drugi TEOS' (predikatna imenica) prevode sa ''božanske vrste'', '' bogu slične vrste '' itd. Da li je to opravdano?

Grčki koine jezik imao je određeni član (''taj, ta, to''), ali nije imao neodređeni član (''neki, neka, neko''). Ako dakle, predikatnoj imenici ne prethodi određeni član, ona može biti neodređena, to zavisi od konteksta.
The Journal of Biblical Literature (D Džrnl ov Biblikl Literičr) Časopis biblijske književnosti kaže da izrazi ''kod grčkih imenica [bez člana] u predikatu ispred glagola označavaju u prvom redu osobine, svojstva. Kao što časopis navodi to ukazuje da lo'gos može biti sličan bogu. On takođe kaže za Jovana 1,1: ''Kvalitativna snaga predikata je toliko očigledna, da se imenica [teos'] ne može smatrati kao određenom.''
Dakle, vrlo je važno to što u grčkom tekstu ovog stiha reč theós, kad se pojavljuje drugi put u rečenici, nema ispred sebe određeni član (ho) i što stoji ispred glagola.

Naime, želi se reći da Jovan 1,1 ističe svojstvo, osobinu Reči, a ne da je Ona Svemogući Bog. Navodi se da postoji usklađenost takvog čitanja navedenog stiha sa ostatkom Biblije, koja pokazuje da je Isus, ovde nazvan ''Reč'' u svojoj ulozi kao Govornik, bio poslušan, podređen, poslan na zemlju od strane svog Višeg, Svemogućeg Boga.

Ima mnogo drugih biblijskih stihova u kojima skoro svi prevodioci na druge jezike doslovno ubacuju neodređeni član kada prevode grčke rečenice sa istom strukturom. Na primer, kod Marka 6:49, kada su učenici videli Isusa da hoda po vodi, KJV kaže: ''Pretpostavili su da je to bio [jedan] ''duh.'' U grčkom koine jeziku, nema neodređenog člana ispred ''duh.'' Ali skoro svi prevodi na druge jezike dodaju neodređeni član kako bi prevod odgovarao kontekstu. Na isti način, pošto Jovan 1:1 pokazuje da je reč bila sa Bogom, on ne može biti Bog već je bio ''[jedan] bog'', ili ''božanstvo.''

Verska organizacija koja sebe naziva, Jehovini svedoci, u jednom od svojih časopisa navodi da je teolog i bibličar Džozef Henri Tajer, koji je radio na prevodu American Standard Version rekao sledeće: ''Logos je bio božanski, a ne samo božansko Biće.'' Zanimljivo je da baš pomenuti prevod, u suprotnom smislu od onoga kako Svedoci kažu da treba, prevodi tekst koji razmatramo, osim u pogledu redosleda reči u zadnjem delu stiha. A jezuita Džon L. Mekenzi, kažu oni, je u delu Dictionaty of the Bible napisao: ''Jovan 1,1 treba strogo prevoditi... ' reč je bila [jedno] božansko biće '.''

Neki tvrde, međutim, da takvo prevođenje predstavlja narušavanje pravila gramatike grčkog koine jezika koju je 1933 g. izdao strušnjak za grški jezik E. C. Kolvel. On je tvrdio da u grčkom jeziku predikatna imenica ima [određeni] član kad dolazi iza glagola; nema [određeni] član onda kad stoji ispred glagola. To znači da predikatnu imenicu koja stoji ispred glagola treba razumeti kao da ima određeni član ispred sebe. U Jovanu 1,1 druga imenica TEOS' u predikatu, stoji ispred glagola - '' i TEOS' beše Reč ''. Prema tome, Kolvel je tvrdio da Jovan 1,1 treba da glasi: '' i [taj] Bog beše Reč ''.

Ali razmotrimo sada dva primera koja nalazimo u Jovanu 8,44. Tamo Isus kaze za đavola: '' On je krvnik ljudski i lažov ''. Kao i kod Jovana 1,1, u grčkom izvorniku predikatne imenice (''krvnik ljudski'' i ''lažov'') stoje ispred glagola (''bio'' i ''je''). Ispred tih imenica nema neodređenog člana, jer u grčkom koine jeziku nije bilo neodređenog člana. Ali, većina prevoda ubacuje neodređeni član, jer tako u navedenim primerima zahteva Grčka gramatika i kontekst. (v. takođe Marko 11,32; Jovan 4,19; 6,70; 9,17;10,1; 12,6)

''You are from your father the Devil, and you wish to do the desires of your father. That one was a murderer when he began, and he did not stand fast in the truth, because truth is not in him. When he speaks the lie, he speaks according to his own disposition, because he is a liar and the father of the lie.''
John 8:44, NS
*****************
Kao što se vidi, naveo sam Jovana 8:44 u prevodu Svetog Pisma Novi Svet na engleskom jeziku. Meni nije sasvim jasno zašto ispred imenica ''murderer'' i ''liar'' stoji neodređeni član ''a''? Naime, u stihu je jasno definisano ko je taj ''uboica'' i ko je taj ''lažov'' pa bi po meni trebalo da stoji određeni član ''the'' engleskog jezika.

Napomena: Gledište da kod predikatnih imenica u Jovanu 8:44 kontekst zahteva upotrebu neodređenog člana je takođe i gledište Jehovinih svedoka. Ja takvo tumačenje ne delim sa njima, jer su navedene imenice na početku stiha kao što sam već naveo definisane. Naime, stoji da je ''krvnik ljudski'' i ''lažov'', ''đavo''. Dakle, tačno je određeno ko je otac nevernih Judejaca.

Kolvel je u vezi predikatne imenice, rekao: ''Na ovom mestu dolazi neodređeni član samo onda kada to kontekst zahteva.'' Prema tome, prevodioci mogu ubacivati neodređeni član ispred imenice u tom tipu rečenične strukture.

Neki istraživači tvrde da čitava Biblija svedoči da Isus nije Svemogući Bog. Dakle, po njima, ne Kolvelovo sporno pravilo gramatike, nego kontekst treba da vodi prevodioca u takvim slučajevima. A to je očigledno iz mnogih prevoda koji ubacuju neodređeni član "a" u Jovanu 1:1 i na drugim mestima, očigledno je da se mnogi bibličari ne slažu sa takvim pravilom, a isto tako ne slaže se ni Pismo.

Da li u Jovanu 1,1 kontekst zahteva neodređeni član? Kao što smo videli neki odgovaraju na to pitanje potvrdno, a neki odrečno. Sve zavisi od tumačenja užeg i šireg konteksta dotičnog stiha. Mislim da u takvim slučajevima prevodilac treba da se rukovodi gramatičkim pravilom i kontekstom, a tumačenje da prepusti osobama koje čitaju Bibliju.

Za razliku od drugih primera koji su napred navedeni, u Jovanu 1,1 imamo upotrebljenu istu imenicu dva puta, i to u završnom i u prethodnom delu stiha. Da li je Jovan hteo da kaže da Isus nije ravan Ocu, te je zato tako napisao, to jest koristio dva puta imenicu TEOS' u jednom rečeničnom zahvatu? Ne znam. U vezi Jovana 1,1 preostaje da se odgovori na još dva pitanja: 1) da li je Jovan mogao da primeni onaj drugi TEOS' iza glagola i 2) ako jeste zašto to nije učinio? Mogao je. To je moj odgovor na prvo pitanje. Nije to učinio radi istine, je moj odgovor na drugo pitanje. E tu istinu koju je on želeo da nam saopšti mi treba da odgonetnemo. O kakvoj se istini radi? U nekim jezicima redosled reči menja značenje rečenice, a u nekima ne. Pitam sebe i druge da li ima isto značenje kazati: ''Bog je Reč'' i ''Reč je Bog''? Analogno tome, da li je na primer isto reći: ''Bog je ljubav'' i ''Ljubav je Bog.''? Ja smatram da nije isto. Neko je rekao: svaki greh je zlo, ali nije svako zlo greh. U Svetom Pismu piše da je Bog svetlost, ali mi znamo da svetlost nije Bog nego je Bog stvorio svetlost. (v.1. Jovanova 1,5)
Kada smo kod redosleda reči ne sme nam nikako promaktuti da zapazimo da prevod NS i prevod ST prevode zadnje deo stiha u Jovanu 1:1 obrnutim redosledom nego sto stoji u grčkom rukopisu. Naime, imenica ''Reč'' stoji iza glagola, a imenica ''Bog'' ispred glagola. Da li kontekst zahteva da se tako prevede na naš jezik ili iza toga stoji neka tendenciozna namera?

Pri kraju ove tačke citiraću jedan tekst sa zvaničnog sajta Jehovinih svedoka koji glasi ovako:

Stihovi koji se mogu razumeti na više načina, zavisno o prevodu Biblije koji neko koristi

'' Ako se, gramatički gledano, neki stih može prevesti na više načina, koji je prevod tačan? Onaj koji je u saglasnosti sa ostatkom Biblije. Ako neko zanemari druge delove Biblije i gradi svoje verovanje na omiljenom prevodu određenog stiha, onda je moguće da se njegovo verovanje ne zasniva na Reči Božijoj, nego na njegovim sopstvenim idejama i na zamislima drugih nesavršenih ljudi. ''


Međutim, šta je tu problem? Evo u ovome je problem. Ako se primera radi obratite Skupštini Jehovinih svedoka i upitate ih zašto ste onako preveli Jovana 1:1,  sa malim početnim slobom imenicu ''Bog'', oni će vam sasvim sigurno reći da je to zato što kontekst zahteva da se tako prevede. Ako pak odete u Srpsku Pravoslavnu Crkvu i postavite im isto pitanje, to jest zašto su preveli navedeni stih sa velikim početnim slovom imenicu ''Bog'', oni će vam takođe reći da je to zato što kontekst tako traži da se prevede, i još će vam reći da takvo pitanje postavljate jer ste očigledno pod uticajem sektaša. Jehovini svedoci su prevođenjem Jovana 1:1 kako stoji u njihovom prevodu Svetog Pisma NS u stvari dali svoje tumačenje toga stiha a ne prevod, sa druge strane tradicionalne crkve i mnoge protestantske su dale tačan prevod u skladu sa grčkom gramatikom, a tumačenje su uzeli od teologa i filozofa koji su na vaseljenskim saborima izneli svoje glediste po tom pitanju, da li je ono tačno ili ne, ostaje da se vidi, jer je moguće i različito tumačenje konteksta? Za jedne okolni stihovi pa i celokupna Biblija kaže ovo, za druge ono. Ja zastupam gledište da se ne dira tekst Pisma, a kako ćemo ga tumačiti to je predmet koji pažljivo treba razmotriti pre konačnog stava.

Iz iznetog izlaganja može se izvući jednostavan zaključak. Prevodioci treba da se drže pravila grčkog koine jezika, osim ako kontekst ne zahteva suprotno, ali u takvim slučajevima treba biti veoma oprezan da se ne bi prevođenje pretvorilo u teološko tumačenje. Jer šta je gramatika nego sistem svojstava i pravila jednog jezika, a pravila imaju izuzetke, oni mogu biti, kao sto smo videli, prouzrokovani i kontekstom.

I na samom kraju ove tačke navešću prevod Jovana 1:1 za koji mislim da zadovoljava napred iznete kriterijume, to je prevod dr Emilijana Čarnića koji glasi:

''U početku beše Reč Božija, i ta Reč beše u Boga, i Bog beše Reč.''

U navedenom prevodu su ispoštovani određeni članovi ispred imenica ''bog'' i ''reč'', tako što se Čarnić snašao pa je umesto članova, jer ih Srpski jezik nema, upotrebio prisvojni genitiv kod prvog ''logosa'', a kod drugog ''logosa'' je upotrebio pokaznu zamenicu ''ta'' dok je kod trećeg ''logosa'' izostavio da primeni zamenicu. Ispoštovana je takođe i upotreba početnih velikih slova kod tih relevantnih imenica, te ispoštovan je i red reči kao što stoji u grčkom rukopisu. Međutim, kod tog stiha postoji još jedna nedoumica, a odnosi se na grčki predlog ''pros'', koji naši prevodioci prevode ili kao ''u'' ili kao ''kod'' ili kao ''okrenuta k'', a engleska i američka Sveta Pisma ga prevode sa ''with.'' Sledeći korak je tumačenje navedenog stiha. Tu kontekst igra značajnu ulogu. Ako smo pravilno shvatili kontekst onda ćemo pravilno razumeti i sam stih koji smo ovde razmatrali.

I konačno nije bez osnove povezati Jovan 1:1 sa sledećim stihom:
Otkrivenje 19,13 ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu: Riječ Božja. (JB) Šta nam pokazuju ta dva stiha? Da je Isus Hristos Reč Božija i da je ona Bog.

*

I na samom kraju ove tačke nije zgoreg da proanaliziramo još jedan prevod Jovana 1:1 iz tzv. Jerusalimke Biblije za koju neki tvrde da je najtačnija na našem govornom području. Evo toga prevoda:

Ivan 1,1 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

Ne znam koji aparatus (alate) vi koristite u proučavanju Pisma, ja koristim dva biblijska konkordansa, jedan je Strongov, a drugi NAS Iscrpni Konkordans i dva biblijska interlinera: jedan se nalazi na sajtu  http://biblehub.com/, a drugi nosi naziv ISA3 basic, a upotrebljavam i program za proučavanje Biblije koji se zove e-Sword. Sve to može da se nađe na internetu besplatno.

E sad, pogledajmo prikaz navedenog stiha u jednom od interlinera:

http://biblehub.com/interlinear/john/1-1.htm

Šta uočavamo na prvi pogled? Da je Reč bila u Početku. To je samo drugi način da se kaže da je Ona od večnosti. Naime, imamo u Pismu dva različita prevoda sledećeg stiha:
 

1. Ivanova 2,13 Pišem vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga.
(JB)

1. Jovanova 2,13 Pišem vam, oci, jer poznaste onoga koji nema početka. Pišem vam, mladići, jer nadvladaste nečastivoga. Pišem vam, djeco, jer poznaste oca.
(DK)
========
Koji nema pocetka ili koji je od pocetka? Da li se tu radi o dve varijante istog stiha ili je jer reč o pogrešnom prevodu V. Karadžića. Svi veliki svetski prevodi to mesto čitaju kao ''od početka'', te sam zaključio da je u pitanju ovo drugo. Međutim, u prevodu JB dotični stih nema završnu rečenicu koja se nalazi u Karadžićevom prevodu 13 stiha, a nalazi se i u Kodeksu Lenjingrandenzisu. Ta rečenica je u JB u 14 stihu i evo da to ponovo pogledamo u dva uporedna prevoda zajedno sa 14 stihom:


1. Ivanova 2,13 Pišem vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga.
1. Ivanova 2,14 Napisah vama, djeco, jer upoznaste Oca. Napisah vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga.
(JB)

1. Jovanova 2,13 Pišem vam, oci, jer poznaste onoga koji nema početka. Pišem vam, mladići, jer nadvladaste nečastivoga. Pišem vam, djeco, jer poznaste oca.
1. Jovanova 2,14 Pisah vam, oci, jer poznaste onoga koji je od početka. Pisah vam, mladići, jer ste jaki, i riječ Božija u vama stoji, i nadvladaste nečastivoga.
(DK)

E sad se postavlja pitanje šta se htelo sa tom različitom podelom stihova postići? Da li možda promena značenja? Jer, ako onu rečenicu stavimo na početak 14 stiha stiče se utisak da ceo stih govori o Ocu, a ne o Sinu. Međutim, mi u Pismu imamo Hristovu izjavu gde on kaže sledeće:


Jovan 8,25 Tada mu govorahu: ko si ti? I reče im Isus: početak, kako vam i kažem.

No da se sada malo pozabavimo gramatikom u Jovana 1:1. U tom stihu se pojavljuju dva predloga na grčkom jeziku ''en'' i ''pros''. Prvi znači ''u'', a drugi ''sa'' ili ''kod'', ali mi vidimo da JB taj drugi predlog prevodi sa ''u'' umesto recimo sa ''kod'', zašto to čini? Ne znam. Ali sam saznao nešto drugo. A to je ovo:

 

FRA Bonaventura Duda, jedan od najuglednijih franjevaca na hrvatskom jezičnom području koji je uz svećenički rad postao poznat i kao teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, umro je u franjevačkom samostanu u Varaždinu.

Duda je preminuo u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva, prenosi Informativna katolička agencija (IKA).

Fra Bonaventura Duda rođen je 14. siječnja 1924. u Rijeci. Rano djetinjstvo proveo je u selu Krasu na otoku Krku gdje je s pet i pol godina krenuo u pučku školu, a nakon toga školovanje nastavlja na Sušaku u građanskoj školi te u Varaždinu u Franjevačkoj gimnaziji. Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu diplomirao je 1950, a 15. siječnja iste godine na Trsatu je slavio mladu misu.

Plodan autor

Od 1946. objavio je mnoštvo znanstvenih, stručnih i kulturnih priloga te više od 40 knjiga.

Njegov životni put 1954. nastavlja se u Rimu gdje je na Franjevačkom sveučilištu "Antonianum" doktorirao disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojkoviću, ekleziologu iz XV. stoljeća. Nakon toga, na Papinskom biblijskom institutu položio je biblijski licencijat. U Zagreb se vratio 1957. i ujesen postao asistentom na KBF-u. Predavao je i na različitim institutima, a uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima i objavljivao radove u stručnim časopisima i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993, a 9. studenoga 2001. izabran je za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog pisma iz 1968., iznimnoga zagrebačkoga i hrvatskoga biblijskog pothvata, zajedno s ostalim vrhunskim zagrebačkim i hrvatskim književnicima i jezikoslovcima, teolozima i prevoditeljima (tiskane u 400.000 primjeraka) što je utjecalo i na tiskanje desetak svezaka Hrvatskoga lekcionara (1973.-1991.).


Kao autor sadržajnog projekta i član uredništva, s Jurom Kaštelanom sudjeluje u ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. u izdanju Stvarnosti koju je poslije otkupila Kršćanska sadašnjost, a s fra Zorislavom Lajošem (+1972.), prvotnim inicijatorom, u jesen 1962. sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila.

Među prvim svećenicima koji su se pojavili na televiziji

U punom jeku pokoncilske obnove liturgije, tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava fra Bonaventuri Dudi izradu biblijskog djela Hrvatskog lekcionara u deset svezaka. Taj posao izveo je u najužoj suradnji s fra Jerkom Fućakom (+1992). Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti te izvršili lekcionarsku redakciju Psaltira Zagrebačke Biblije. I danas u bogoslužju čitamo tekstove koje su oni priredili. Obojica su sudjelovala u prijevodu Rimskog misala i Časoslova. Fra Bonaventura je sam preveo osamdesetak novih časoslovnih himana. Kasnije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novog zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.).

Bio je neumoran pastoralni djelatnik kao propovjednik, pisac, publicist i voditelj duhovnih vježbi. Fra Bonaventura Duda među prvim je svećenicima koji se pojavio na televizijskom ekranu.

Spreman na suradnju

Uz sav svoj rad fra Bonaventura Duda bio je izvrstan voditelj dvaju crkvenih procesa za beatifikaciju slugu Božjih, ponajprije za provincijalnog ministra fra Vendelina Vošnjaka. Posljednjih godina intenzivno je pripremao materijale za kauzu sluge Božjega fra Alekse Benigara, pišući izvješća o njegovoj svetosti. Benigar je osobito zaslužan kao prvi, do sada nenadmašeni, biograf Alojzija Stepinca. Osim toga, surađivao je i u procesu bl. Alojzija Stepinca, o. Ante Antića i postavio temelje procesu sestre Marice Stanković.

Znanje fra Bonaventure Dude bilo je enciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teološke teme svestrano. Bio je djelatnik na širokom polju otkrivanja same Crkve i njene poruke u koncilskom i pokoncilskom vremenu. Posve je bio predan poslanju Crkve i nije birao zadatke po svojim sklonostima, nego po njihovoj važnosti. Bio je osjetljiv za 'znakove vremena' i spreman na koncilijantnu suradnju sa svima kojima je na srcu dobro ljudi.

Dobitnik je niza domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.


Izvor: http://www.index.hr/vijesti/clanak/preminuo-franjevac-bonaventura-duda/986319.aspx



 

Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Kršćani Bibliju proučavaju kao svoju normativnu, za život smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze poruku -- riječ Božju.
No, Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadašnji grčko-rimski svijet.
Po postanku i jeziku, po sadržaju i stilu, po slikovitosti i metaforici, Biblija nije jedna knjiga, nego zbir knjiga koje su nastajale u razdoblju od 13. st. pr. Kr do 2. st. po Kr. U poslu pripreme ovog izdanja književnicima i bibličarima mnogostruko je bila ogledna francuska Jeruzalemska Biblija.
Naslovljena je kao Jeruzalemska jer su njezini najodgovorniji stvaratelji bili francuski dominikanci iz glasovite Jeruzalemske biblijske škole. Pojedine su njezine biblijske knjige preveli i popratili uvodima i komentarom najbolji francuski bibličari. Ta je Jeruzalemska Biblija postala pojmom suvremenog biblijskog prevodilaštva te je susljedno prevedena na više europskih jezika. Prema njoj su hrvatski književnici doradili polazišne hrvatske biblijske tekstove.
U hrvatskom izdanju Stari zavjet preuzet je iz Biblije Stvarnosti (1968.), a za Novi zavjet preuzet je prijevod Bonaventure Dude i Jerka Fućaka.


Izvor: http://www.ks.hr/jeruzalemska-biblija~4
+++++++++++++++++++++++++++++++

Šta je u stvari urađeno? ''Među rukopisne prijevode ubraja se i ... cjeloviti prijevod Biblije Antuna Sovića (Zagreb, 1929.-1932.), koji nije objavljen iz jezično-političkih razloga (znatno pomogao u kasnijem prevođenju Biblije izdavačke kuće Stvarnost).'' https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_biblijski_prijevodi ''Kao polazišna točka usvojeni su rukopisni prijevodi. Podloga je rukopisni prijevod pokojnoga profesora biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Antuna Sovića, uz iznimku Mojsijeva Petoknjižja Silvija Grubišića i Psalama Filiberta Gassa. Od tiskanih prijevoda preuzet je prijevod Pjesme nad pjesmama književnika Nikole Milićevića i Novi zavjet bibličara Ljudevita Rupčića.'' https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dka_Biblija Oni su revidirali prevod izdavačke kuće Stvarnost koji su uradili vrhunski Hrvatski jezikoslovci. Očit primer je upravo stih koji smo analizirali. Evo da uporedimo prevod Stvarnost sa prevodom JB stiha Jovan 1:1:

Ivan 1,1 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
(JB)

''U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog.''
(ST)

''''''''''''''''''''''''''''''''''''
Vidimo da se u JB koristi predlog ''u'', a u ST predlog ''kod''. Dalje, Stvarnost koristi znake interpuncije iza termina Riječ i u završnom delu stiha crticu. Podvučeno je moje. Neko bi rekao da to nije od velikog značaja, ali pazite ako je ''kod Boga'' to znači da je Reč poseban Entitet što se jako lepo slaže sa stihom u Otkrivenju 19:13 gde stoji da je Isus ''Reč Božija''. Ipak, ja bih rekao da ni prevodi gde se koristi predlog ''u'' nije sasvim pogrešan, ali je udaljeniji od izvornog teksta, jer zašto bi se u opšte pominjalo da je Reč u Bogu pa to se podrazumeva kao što su naše reči u nama, to jest proizvode se našim govornim aparatima. Bilo bi sasvim dovoljno reći ovako: ''U početku bješe Riječ i Bog bješe Riječ.'' Ali onako je rečeno po mom shvatanju zato što se želelo naglasiti da se radi o dva Entiteta. Međutim, sada se postavlja pitanje, ako je Hristos Reč Božja, a jeste, i navodi se da je Bog Reč, ali ipak ne Bog Svemogući, to jest Bog Otac, sa jedne strane, a sa druge strane nije ni jedan od nazovibogova iz ovog stiha:
1. Korinćanima 8,5 Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji - kao što ima mnogo "bogova" i mnogo "gospodara"! -

1. Korincanima 8,5 Jer ako i ima koji se bogovi zovu, ili na nebu ili na zemlji, kao što ima mnogo bogova i mnogo gospoda:
Ako ne pripada ni jednoj od navedenih kategorija ko je onda zapravo Isus Hristos?

Ja na to pitanje nalazim odgovor u ovim stihovima:

1. Korinćanima 8,4 Dakle, u pogledu blagovanja mesa žrtvovana idolima, znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga.
1. Korinćanima 8,5 Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji - kao što ima mnogo "bogova" i mnogo "gospodara"! -
1. Korinćanima 8,6 nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.

Međutim, da su ovi stihovi u originalu napisani na hebrejskom koje reči bi se upotrebile umesto imenica Bog, Gospod, i Otac? U Starom Savezu imamo niz opisnih imena za Boga koje su u stvari titule kao što su: Elohim El, El-Šadaj, Elion, Adonaj..., ali samo jedno ime je vlastito, a to je Jehova. Problem je dodatno iskomlikovan različitim viđenjem ovih imena koji su u stvari atributi. Naime, ima stručnjaka koji smatraju da sva ta imena ne označavaju uvek jednu te istu osobu. Kao dokaz navodi se 5 Moj.32:8-12. Da li je Isus jedan od Elohima koji su stvorili čoveka, jer kaže da smo mi ''po njemu '' sazdani. (v. takođe 1 Moj.1:26,27) Iako smo uložili znatan napor da tu stvar razumemo i dalje u vazduhu visi pitanje da li je Hristos Jahve ili nije? Ako je pak Jehošua, Jahve Elohim koji je stvorio rasu adamita, ko je onda Bog, Otac? Možda nepoznati Bog o kome je pisao apostol Pavle. Čitajmo sledeće: Djela apostolska 17,23 Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh oltar na kome bješe napisano: Bogu nepoznatome. Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam. A da navedem i ovaj stih: Job 29,16 Otac sam bio siromasima i branio sam stvar nepoznatoga.



 








 

2) Reč 'elo'hah (bog) u hebrejskim spisima ima dva pluralna oblika, naime 'elohim' (bogovi) i 'eloheh' (bogovi od). Kada se ovi pluralni oblici odnose na Jahvea u tom slučaju se prevode u singularu (jednini), tj. kao Bog. Elohim se ili odnosi na Trojstvo osoba u Božanstvu, ili se radi o onome što gramatičati nazivaju pluralom veličanstva, ili označava puninu božanske snage, sveukupnost moći koju ispoljava Bog.

Izraz 'elohim' se uvek konstruira sa singularnim glagolskim predikatom i zahteva singularni pridevski atribut. On se javlja 35 puta u izveštaju o stvaranju i svaki put je glagol koji opisuje šta je Big rekao ili učinio u singularu. (v. 1 Moj. 1,1; 2,4) Zato se 'elohim' mora pre objasniti kao intenzivni plural, koji označava veličinu i veličanstvo.

Biblija upotrebljava reči 'elohim' i 'eloheh' i kada ukazuje na niz laznih bogova ili na idole. (v. 2 Moj. 12,12; 20,23) Ali, u drugom slučaju mogu se odnositi i na samo jednog laznog boga; tako su se filisteji skupili da prinesu veliku zrtvu 'Dagonu bogu ['eloheh'] svojemu. (Sud.16,23) Vala je Ilija Tesvićanin, rugajući se nazvao, 'bogom [elohim]'. (1 Car.18,27) Osim toga, ovaj izraz se primenjuje i na ljude. (v. Ps. 82,1,6) Mojsiju je bilo rečeno da za Arona i faraona treba biti kao ''Bog'' [elohim]. (v. 2 Moj. 4,16; 7,1)

Očigledno, upotreba reči 'elohim i 'eloheh' za lazne bogove i čak za ljude nije značila da su oni množina bogova; tako ni primena 'elohim' i eloheh' na Jahvea isto ne znači da je On više nego jedan Bog, posebno ako uzmemo u obzir svedočanstvo ostalih delova Boblije o ovoj temi.

3) Određeni biblijski stihovi naigled pružaju informacije o postojanju Božanskog Trojstva. Međutim, pošto se u Bibliji sama reč trojstvo, nigde ne nalazi, neophodno je, kada navodimo neki stih kao dokaz, da isti razumemo u povezanosti sa doslednom naukom celokupnog Svetog Pisma. Često se pravo značenje nekog biblijskog stiha, kao što smo videli, može razabrati iz konteksta (razmatranjem okolnih stihova).

Naveo bih za početak tri takva dokazna stiha. U Novom zavetu najstariji dokazi nalaze se u Pavlovim poslanicama, posebnao u 2 Kor. 13,13 i u 1 Kor. 12, 4-6) U Evanđeljima dokaz za trojstvo može se naći u formuli za krštenje iz Mat. 28,19. U prevodu Stvarnost su u ovim stihovima tri Božanske Osobe navedene u različitom redosledu, što znači da između Njih ne postoji hijerarhija. U 2 Kor. 13,13 piše: ''Milost Gospodina Isusa Krista, Lubav Boga (Oca) i zajednica Duha Svetoga neka bude sa svima vama!'' 1 Kor. 12, 4-6 glasi: ''Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima.'' U Mat. 28,19 čitamo: ''Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.''

I u izveštaju o Isusovom krštenju Bog, Hristos i Sveti Duh spomnju se u istom kontekstu. (v. Mat. 3,16,17) Podatak da je prilikom Isusovog krštenja na Njega sišao Božiji Duh pokazuje da On pre nije bio pomazan Svetim Duhom. Kako je On mogao, pitaju se neki, pripadati Trojstvu, kad bi to predpostavljalo da je On oduvek bio jedno sa Svetim Duhom. Ali, kako je i mogao da bude pomazan, kad pre toga nije postojao kao ljudsko biće. Njegova ljudska priroda je bila pomazana Svetim Duhom i ona je zapravo Božiji Sin.

Daljni stih u kom se tri Božanske Osobe spominju zajedno može se naći u nekim starijim prevodima Biblije u 1 Jov. 5,7. No naučnici kažu da ove reči nisu prvobitno stajale u Svetom Pismu, nego da su bile dodane mnogo kasnije. U većini novih prevoda izostavljene su reči Otac, Sin, i Sveti Duh.

U drugim dokaznim stihovima radi se o odnosu između dve Osobe: Boga Oca i Boga Sina. Pogledajmo neke od njih. Biblijski stih iz Jovana 10,30. U njemu se uopšte ne pominje treća osoba. Dalje, u Isusovom podrobnijem objašnjenju izjave da je jedno sa Ocem nalazimo istu potvrdu. U Jovanu 17,21,22, On se molio Bogu u vezi svojih učenika, da i oni mogu biti jedno kao što je On sa svojim Ocem. To znači da učenici treba da postignu jedinstvo koje je za ljudska bića moguće.

Prema 1 Kor. 3,8 (ST) Pavle je rekao: ''Ja sam posadio, Apolon je zalio... Onaj koji sadi i onaj koji zaleva jedno su.'' Pavle nije mislio da su on i Apolo jedna osoba; štaviše mislio je da su ujedinjeni u nameri. Grčka reč (hen) koju je Pavle upotrebio za ''jedno'', stoji u srednjem rodu, i ukazuje na jedinstvo u saradnji. Radi se o istoj reči koja je upotrebljena u Jovanu 10,30. Istu reč je Isus upotrebio i u Jovanu 17,21,22. Kad je dakle u ovim slučajevima upotrebio reč za ''jedno'' (hen), govorio je o jedinstvu misli i namere.

Žan Kalvin, koji je bio trinitarijanac, u knjizi Commentary on the Gospel According to John, pisao je o Jovanu 10,30: ''Stari su pogrešno primenjivali ovaj stih kako bi dokazali da su Hrist ... i Otac isto biće. Hrist ne govori o jedinstvenosti bića, nego o skladu između Njega i Oca.'' Isus je tom prilikom želeo da kaže da su Oni jedno u načinu razmišljanja i u nameri.

U kontekstu stihova nakon Jovana 10,30, Hristos nije negirao za sebe da je Bog, ali nije rekao ni da je Bog Svemogući. On je Jevrejima koji su možda tačno a možda i nisu shvatili šta je hteo da kaže, želeći da ga kamenuju, uputio pitanje, a ne odrični odgovor. Da nije odustao od svoje tvrdnje pokazuje i to da su oni i nakon toga tražili da ga uhvate. Dakle Jevreji su Njega dobro razumeli, ali nisu verovali da je On zaista ono što je tvrdio. (v. Jovan 10, 31-39)

Sledeći biblijski stih koji želim navesti je Jovan 5,18. Tamo se kaže da su Jevreji hteli da ubiju Isusa, jer je ''Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući sebe sa Bogom.'' (ST) On se prema narednom stihu nije branio protiv ove optužbe: ''Isus im tada reče:... 'Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac'.'' (ST)

U Filibljanima 2,6 prema prevodu Dr Gracijana Raspudića, kaže se o Hristu. ''Budući po naravi Bog, on nije smatrao grabežom: biti jednak Bogu.'' King James Version iz 1611. po smislu kaže isto (a tako i prevod Stvarnost, Šarić, Škarić, dr Emilijan Čarnić). No nije na odmet pogledati kako ovaj stih glasi u izvesnim drugim prevodima, koje neki upotrebljavaju kako bi iznegirali shvatanje da je Isus jednak Bogu.

  1. ''Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi sa Bogom.'' (NZ, prevod V. K. 1847g.)

  2. ''koji, postojeći u obličju Božijemu, nije smatrao kao plen koji se grabi biti jednak Bogu.'' (prevod, dr Luje Bakotića, 1933g.)

  3. ''On - uistinu Božanske naravi - nikada se nije samouvereno izjednačavao sa Bogom.'' ( Das Neue Testament, revidirano izdanje, od Fridriha Feflinga, 1965g.)

  4. On, trajni lik Božiji , nije se kao plena držao svoje jednakosti sa Bogom.'' (NZ, prevod Bonaventure Dude i Jerka Fućaka, revidirano izdanje, 1985g.)

Međutim, čak i iz ovih prevoda je diskutabilno priozilazi li da je (1) Isus imao jednakost sa Bogom, ali se nje bobrovoljno lišio za vrema svog boravka na Zemlji u ljudskoj prirodi, ili da mu (2) nije bilo na srcu da se razmeće jednakošću.

Kontekst okolnih stihova (3-5,7,8,9 Čarnić) objašnjava kako treba razumeti stih 6. Isus koji je možda smatrao sebe jednakim Bogu, lišio je samoga sebe te jednakosti, kada je uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima.

Prema čitavom nizu prevoda, npr. prevodu Stvarnost, Isus u Jovanu 8,58 kaže: ''Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam.''Ovde Hristos naučava da je poznat pod imenom ''Ja Jesam.''Da li to znači da je On Jahve hebrejskih spisa, budući da u 2 Moj. 3,14 (ST) piše: '' 'Ja sam koji jesam' reče Bog Mojsiju.'' Izraz ''Ja Jesam'' upotrebljava se kao ime za Boga, da bi se pokazalo da On zaista postoji i da čini ono što je obećao. Većina savremenih tumača sledi Rašija (francuskog komentatora Biblije i Talmuda) u prevođenju 2 Moj. 3,14: '' Biću što ću biti.''

Izraz u Jovanu 5,58 identičan je onom upotrebljenom u 2 Moj. 3,14. Isus ga je upotrebio za objašnjenje svog predljudskog postojanja. Isti zaključak se nameće i ako osmotrimo kako glasi Jovan 5,58 u nekim drugim prevodima:

  1. ''ja sam prije nego se Avram rodio'' (NZ Vuk, 1847g.)

  2. ''ja sam od pre nego je Abraham postao'' (prevod dr L. Bakotić, 1933g.)

  3. ''Pre nego što se Abraham rodio, već sam bio onaj koji jesam'' (Das Neue Testament, od Jorge Cinga, 1965g.)

Prema tome, smisao ovde upotrebljenog grčkog izraza je taj da je Isus, postojao davno pre Avramovog rođenja, ali da li je ta preegzistencija bila doslovna?. (v. Kol.1,15; Priče 8, 22,23 30; Otk. 3,14).

Prema nauci o Trojstvu, Sveti Duh je treća Osoba Božanstva, ravna Ocu i Sinu, te kao takva u potpunosti Bog. Reč koja se najčešće u hebrejskim spisima upotrebljava za ''duh'' je ru'ah, što znači ''vetar; dah; duh'' U grčkim spisima za to upotrebljena reč, pne'ma, sličnog je značenja. U 1 Moj. 1,2 piše: ''i Duh Božiji dizaše se nad vodom.'' U ovom je sličaju Božiji duh učestvovao u oblikovanju zemlje. Nadalje, Božiji Duh prosvetljava svoje sluge. (v. Psal. 143,10) Biblijska proročanstva bila su zapisana kada su Božiji ljudi bili poneseni Svetim Duhom. (v. 2 Pet. 1,20,21) Tako je Biblija od Boga nadahnuta, a za to upotrebljena grčka reč je Teo'pnevstos. (2 Tim. 3,16) Sveti Duh je prouzrokovao i to da su određeni ljudi imali utvare (vizije) ili proročanske snove. (v. Joil 2,28,29; Luka 1,67; Del. 1,16; 2,33) Sveti Duh je izveo Isusa nakon Njegovog krštenja u pustinju. (v. Mar. 1,12) On je osposobljavao Božije sluge da govore odvažno i hrabro. (Mih. 3,8; Del. 55-60) Sveti Duh izvršuje Božije sudske presude nad pojedincima i narodima. (Isa 30,28; 59,19) Božiji Duh je svuda prisutan, delujući protiv bezakonika, a u korist pravednika. (Psal. 139,7-12; Jov 34,22) Božiji Duh takođe može Njegovim slugama dati snagu koja je iznad obične. Na primer, o Samsonu čitamo u Sudijama 14,6. '' Duh Jahvin zahvati Samsona, i on goloruk raskida lava. (ST) Biblija kaže da je Sveti Duh sišao na krštenog Isusa kao golub, dakle kao živo biće, a ne kao bezlišna energija. (Mar. 1,10) Sveti Duh je davao Isusovim učenicima da govore na drugim jezicima. (Del. 2,1-4) On je dakle njima omogućavao da izdrže kušanje vere ili da učine nešto što inaše ne bi mogli učiniti.

Pisci Starog Zaveta nisu došli na misao da je ovaj Duh osoba. Zato su oni često personifikovali Sveti Duh. A mi znamo da se personifikuje samo ono sto se zna ili misli da nije biće. Nije ništa neobično da se u Bibliji o nečemu govori kao o osobi. Tako se kaže da mudrost ima decu. (Luka 7,35) U 1 Moj. 4,7 (The New English Bible) kaže se: ''Greh je demon koji čuči na vratima''; ovde je dakle, greh personifikovan kao zao duh. Greh naravno nije osoba, on postoji samo kada ga neko čini, zato je podesan za pesonifikovanje. Ali ako je Sveti Duh osoba, onda je neprikladno da to činimo i sa Njime.

Oni koji osporavaju postojanje Trojstva navode 1 Jov. 5,6-8 kao dokaz da Sveti Duh nije osoba. U 8 stihu se kaže: ''duh, i voda, i krv ''. Pa pošto očigledno voda i krv nisu osobe, ni Duh Sveti, nije osoba. Međutim, tu nije reč o Svetom Duhu, nego o drugom duhu koji svedoči sa zemlje, jer 6 i 9 stih upućuju da Duh Istine svedoči sa Neba.

Isus je Svetoga Duha označio ''drugim pomagačem-utešiteljem'', rekavši da će ovaj podučavati, voditi i govoriti. (v. Jovan 14,16,26; 16,13) Grčka reč za pomoćnik (para'kletos) muškog je roda. Kada se dakle, Hristos osvrnuo na to šta će pomagač raditi, upotrebio je muške lične zamenice. (v. Jovan 16,7,8) Ako se, za razliku od toga, upotrabljava grčka reč za duh (pnev'ma), koja je u grčkom imenica srednjeg roda, ispravno je upotrebljena i zamenica 'to', ali na tom jeziku. Engleski prevod (KJV) upotrebljava englesku zamenicu ('njemu'), iako u većini grčkih manuskripata stoji 'to', jer smisao treba prevoditi, a ne reči, zar to nije osnovno prevodilačko pravilo? Sveti Duh nije stvar da bi se prevelo engleskom zamenicim srednjeg roda. Prema tome, kada se u Bibliji u vezi para'kletos u Jovanu 16,7,8 upotrebljavaju muške lične zamenice, time se ne izražava neka nauka, nego je to u skladu sa gramatičkim pravilima. Međutim, neki ovim pokušavaju da ljudima skrenu pažnju sa činjenice da je Isus u Jovanu 16,7,8 opisao Svetoga Duha kao Osobu. A ono što je u grčkom jeziku reč ''duh'', srednjeg roda, ne dokazuje da Sveti Duh nije Osoba.

New Catholic Enciclopedia za Sveti Duh kaže: ''Ako se katkad prikazuje odvojeno od Boga, to je zato što Jahvin dah deluje izvan Njega.'' Ovo takođe ne može da bude dokaz protiv osobnosti Svetoga Duha, jer i čovekov duh može da deluje izvan čoveka. Sveti Duh je Osoba.

Na kraju ovog zapisa naveo bih još nekoliko citata iz Biblije koji prema nekim teolozima dokazuju postojanje Trojstva. (Zah.1,12; Kol. 2,9; Jovan 14,16,23,24; Psal.110,1) Takođe bih naveo i stihove za koje kažu neki da potvrđuju da je Isus Svemoguć, što ide u prilog učenju o Trojedinom Bogu. (Mat. 18,20; 28,18; Jovan 2,25;10,28,30)

Nadam se da sam ovim člankom dao iskrenim ljudima izbalansirani materijal za dalje razmišljanje o prirodi Boga. Radio sam na tome uz svesrdnu Božiju pomoć, Njemu večna slava i hvala. Amin

Napisao: Miloš Popadić

 

 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz