''I Adam dade imena svoj stoci, i svim pticama u zraku, i svakoj zvijeri u polju - ali se za Adama ne nađe par prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; i Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. A Adam reče: sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. Zato će ostaviti čovjek oca svoga i majku svoju, i prilijepit će se k ženi svojoj – i biće dvoje jedno tijelo. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.A zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: Je li (vam) to Bog kazao: 'Ne jedite sa svakoga drveta u vrtu'? A žena reče zmiji: Od plodova drveća vrtnoga mi jedemo. Ali od Drveta koje je usred vrta, kazao je Bog: 'Ne jedite s njega, i ne dirajte u nj - da ne biste umrli'. A zmija reče ženi: Nećete vi umrijeti; Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo. I žena, vidjevši da je rod na drvetu dobar za jelo, da je poželjan o č ima, i da je drvo lijepo radi znanja - uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. Tada im se otvoriše o či, i vidješe da su goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače. I začuše glas Gospoda Boga, koji iđaše po vrtu kad zahladi; i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. A Gospod Bog viknu Adama i reče mu: Gdje si? A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših, jer sam go, te se sakrih. A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nisi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? A Adam reče: Žena koju si dao (da bude) sa mnom - ona mi dade s drveta, te jedoh. A Gospod Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: Zmija me prevari, te jedoh. Tada reče Gospod Bog zmiji: Kad si to u č inila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka. I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati. A ženi reče: Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar. Pa onda reče Adamu: Zato što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti. I Adam nadjenu ženi svojoj ime awa, zato što je ona mati svima živima. I načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih. I reče Gospod Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi. I Gospod Bog izagna ga iz vrta edenskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; i izagnav čovjeka postavi pred vrtom edenskim (anđela) keruva s plamenim mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.''
Postoji nekoliko razloga zašto bi ovaj odjeljak trebalo shvatiti kao alegoriju. Zmije ne govore. Čak i ako se pretpostavi da su u primordijalno vreme zmije imale sposobnost govora - te da im je, upravo u okviru kazne za nagovaranje 'žene' (i muža njezina) na kršenje božanske zapovedi, ova sposobnost naknadno oduzeta – i tad bi se (budući da bi ovo bila najteža kazna koja se sručila na zmiju) očekivalo da biblijski tekst dadne ovoj činjenici doličnu težinu (posebno ako se ima na umu da Tora eksplicitno i detaljno elaborira na temu drugih sankcija poduzetih protiv zmije – primjerice: prokletstvo puzanja po zemlji i jedenja prašine) - međutim pitanje oduzimanja zmijama sposobnosti govora u biblijskom se izvještaju ni ne pominje.
Čak i ako se kaže: da su "u ta blagoslovena vremena" i zmije bile sposobne govoriti (i to kako međusobno tako i s ljudima), da su kažnjene gubitkom ove sposobnosti, pa i da Tora nekako previđa spomenuti navedenu temu svejedno put do tvrdnje da je zmija odgovarala uslovima za postajanje prorokom – dakle da je bila: Haham [mudrac], gibor [osoba koja vlada svojim nagonima] i ašir [osoba zadovoljna svojim delom] ostaje ogroman.
Reći da se zmiji sam Bog izravno obratio znači promovisati je u proroka. Ova se implikacija ne bi smjela smesti s uma kada se razmišlja o ovom odjeljku – jer tvrdnja da i životinje mogu biti proroci ima dalekosežne posljedice. Postoje mnogi koji će biti spremni kazati da božanski govor zmiji ne treba shvatiti doslovno – nego u prenesenom značenju - kao konstataciju, odnosno, kao kaznu. Takvim stavom samo se potvrđuje da je ovaj odjeljak nemoguće shvatiti doslovno. Izvjesna mjera pripisivanja alegorijskih odlika je neumitna – pitanje je samo gdje se sa njom mora - a gdje ne smije stati.
Shvaćen doslovno ovaj odjeljak ne samo da poništava tora teoriju proroštva - već i sam princip potpune božanske suverenosti i nezavisnosti (što je sljedeći kamen temeljac Tore).
Ono što nas ovaj odjeljak (ako ga shvatimo doslovno) uči je da je Drvo Života izvor moći nezavisan od Boga – pa će ljudi, ukoliko preuzmu vlast nad njim, u isti mah postati besmrtni - što ni sami Bog neće više moći zaustaviti ili promijeniti. Takva prijetnja, ako nastavimo s doslovnim čitanjem, vrlo je ozbiljan izazov božanskom monopolu na besmrtnost, i Bog je doživljava vrlo ozbiljno. No, kako je priroda ploda Drveta Života da automatski, neizostavno i bespovratno daruje svoje uživatelje besmrtnošću - jedini mogući izlaz za nesmotrenog Boga (da je samo na ovo mislio ranije - nikada ne bi dozvolio ljudima pristup Drvetu Života) da zaštiti svoj izvor moći (ako već postoji izvor besmrtnosti koji je neovisan o Bogu nije suludo pretpostaviti da i sama Njegova besmrtnost zapravo potiče iz njega) protjerivanjem ljudi iz vrta, i postavljanjem anđela koji će ih uvijek sprječavati da posegnu za izvorom besmrtnosti. Da li bi Tora uistinu u ovoj mjeri dovela u pitanje svoje temelje: sam princip potpune božanske suverenosti?
Nedosljednost detalja - ako zmija već zna tajnu božanske besmrtnosti – za očekivati je da je i sama pojela plod poznanja dobra i zla i postala besmrtnom - te bi, sljedstveno, današnje zmije trebale biti besmrtne – ili je, barem, u kazni zmiji trebalo biti navedeno da joj se božanskim ukazom ukida i besmrtnost.
Ovi primjeri bi modernog čitaoca trebali uputiti na zaključak da cijela priča definitivno nije ni faktografija ni istorija - nego da bi je, radije, trebalo shvatiti kao alegoriju, duboku i snažnu alegoriju bez ikakvih istorijskih pretenzija – pa joj tako i pristupiti. Svjestan sam da bi neko po čitanju gore navedenih tvrdnji mogao uložiti slijedeći prigovor: Da, iz teksta se zaista može zaključiti da bi se uloga zmije stvarno trebala shvatiti kao alegorija – ali to još uvijek ne dokazuje da uloge Adama i žene u ovom odjeljku nisu istorija...
Lijep pokušaj - ali šta da se radi kad uloga zmije u našoj epizodi nije sporedna. Zmija je jedna od strana u dijalogu sa ženom. Ukoliko je zmija alegorija - s kim onda žena razgovara? S alegorijom? Takođe, ni dijalog između Adama i žene nema mnogo smisla bez zmije. Na koncu, ne treba zaboraviti da prilikom razgovora sa Adamom i ženom Bog razgovara i sa zmijom- tako da svaka tvrdnja kako su Njegove riječi upućene zmiji alegorija otvaraju pitanje šta da se radi s Njegovim riječima upućenim Adamu i ženi. Kada bi neko ustvrdio da su se sreli Kralj Dawid, Prorok Natan i Crvenkapica - i da im je ona rekla 'takva i takva stvar', pa da su oni njoj odgovorili 'tako i tako' – da li bi se i tada začula tvrdnja da je 'Crvenkapicin dio' alegorija - a da je ostatak istorija? Vjerovatno ne.
Zašto bi onda drugačije bilo u slučaju ovog odjeljka? Ona je ili istorija ili alegorija - ali nikako ne može biti oboje istovremeno. Na bazi već iznesenih argumenata zastupao bih gledište da je ipak riječ o alegoriji.
Baš kao i toliko puta ranije, odgovor na jedno pitanje znači samo otvaranje novog. - No ovo novo pitanje je složenije od prvog (priroda navedenog odjeljka) – i glasi: Zašto bi uopšte Tora navodila tako opasan primjer čije krajnje posljedice potkopavaju same njene temelje, i čije iracionalne komponente bacaju sjenku na cjelokupni diskurs božanskog orakuluma.
Izgleda da Tora ovu “opasnost” ne uzima za ozbiljno. Razloga za takvu nonšalantnost je mnogo – a ovdje se navode samo najočigledniji.
Kao prvo, ogromna većina ljudi većinu vremena nije racionalna. Ljudi generalno koriste racionalnu retoriku u cilju razumnog obrazlaganja svoje volje, svojih emotivnih odluka, želja i težnji – ili potreba svoje mašte. Da, ljudi se koriste racionalnom retorikom - ali ih to ne čini racionalnima. Ljudska bića, htjelo se to priznati ili potisnuti, djeluju unutar okvira u kome je mnogo nedokazanih (nedokazivih a ponekad čak i nevjerovatnih) pretpostavki – tako da se često dešava da se racio koristi retroaktvino: za objašnjavanje onoga u čemu se čovjek zatekao – a ne obrnuto. Najtipičniji primjeri ove pojave su: apologetsko korištenje racija za dokazivanje dogmi religijske skupine u kojoj se pojedinac rađa ili mitova nacionalne zajednice. Ako je ova tvrdnja tačna – tad nema opasnosti: većina čitalaca neće ni obratiti pažnju na očiglednu iracionalnost određenih biblijskih iskaza – a što se eventualnog istraživanja implikacija i posljedice takvih iskaza tiče – vjerovatno je da se ogromna većina čitalaca neće ni upustiti u takav pothvat.
Kao drugo, ozbiljni čitaoci (poput klasičnih komentatora) razumijeće očigledne kontradikcije kao izazov, i stići u blagosloveno stanje nezadovoljstva ponuđenim rješenjima, te poimanja da je božansko uputstvo potrebno čak i za nešto tako jednostavno kao što je dati tekst – a kamoli za život pojedinca ili grupe. Cijeli Tanah (Biblija) je interaktivna knjiga koja postaje besmislenom ako se iz nje protjera Bog. Tora-sistem nije zamišljen da bude samodostatan ili neovisan o Bogu. Samo je Bog uistinu nezavisan i potpuno samodovoljan. Osoba koja je dostigla željeni stepen zbunjenosti biće intelektualno, emocionalno i imaginativno provocirana kontradikcijama sve dok konačno ne bude inspirisana nekim drugim biblijskim stihom (Tora je samoj sebi najbolji komentar), drugim čovjekom, prorokom (što se danas, nažalost, ne dešava često), snom ili vizijom.
Kao treće. što se tiče onih koji uopšte ne prihvataju božansko otkrovenje – takav njihov stav proističe iz nekih drugih razloga (uglavnom povezanih sa težnjom ka stupanju u zabranjene odnose), koji sigurno nisu povezani sa jednom ili dvije iracionalne epizode opisane u Tori (koje, uzgred budi rečeno, svaki ozbiljan čitalac sposoban da ih prepozna, ozbiljnim i predanim promišljanjem može i razriješiti).
Kao šetvrto, svjestan sam da se može reći da iako je istina da svaki ozbiljan čitaoc sposoban da prepozna kontradikciju može sam i da je riješi – ali, ipak, s druge strane može se desiti da kontradikcije budu proslijeđene onima kojima nisu namijenjene i koji sami nikada ne bi bili u stanju da ih otkriju, a koji će sada kada im ih je otkrio neko drugi od njih samo imati štetu, te bi stoga bilo bolje da se Tora uzdržala od donošenja takvih priča uopšte. Ruku na srce, da bi se zbunile mase uopšte nisu neophodne kontradikcije. Svaki će i najjednostavniji biblijski stih poslužiti svrsi. - Prisjetimo se samo ilustracije koju je naveo Rabbenu Moše ben Maymona, neka bi njegov Gospodar bio zadovoljan njime, koji kaže da su se, unatoč činjenici da je sasvim lako razumjeti značenje biblijskog stiha Čuj Izraelu Gospod Bog naš – Gospod je jedan - ipak, našli i oni koji su ga (ma koliko to bilo teško) uspjeli protumačiti potpuno pogrešno, i po kojima ovaj stih uči da je trojstvo paganske mitologije jednako jednom Bogu Biblije. Tri različita božanska imena, po ovom tumačenju, označavaju tri različite božanske “osobe”. Dakle, baš stih koji jasno i nedvojbeno podučava o božanskom jedinstvu izvrnut je da “znači” upravo suprotno. Ovo pokazuje da ukoliko čovjek želi izvrnuti smisao, za to mu uopšte ne trebaju kontradikcije. Ukoliko, pak, čovjek ne želi izvrtati očigledan smisao božanskog otkrovenja u njegovoj cjelokupnosti – tad ga par kontradikcija neće navesti da opovrgne sve ono što je prethodno već shvatio.
Na koncu, koliko je uopšte ljudi koji su prestali uzimati Bibliju ozbiljno zbog njenih tekstualnih kontradikcija rukovodeći se u svojoj odluci samo intelektom i tekstom - a ne zahtjevima i ograničenjima ovog potonjeg.
Sve u svemu izgleda da 'opasnost' i nije tako velika.
Možda ne bi bilo na odmet priznati da čovjek nije racionalan u onoj mjeri u kojoj mu se dopada da o sebi misli tako.
Lično se ne mogu oteti dojmu da činjenica da je Tora toliko nonšalantna u svom odnosu prema ljudima počiva na činjenici da njenom Autoru nije nepoznata prava (obično zatajena) iracionalna priroda čovjeka.
Knjiga napisana od strane čovjeka bi zasigurno imala mnogo uzvišenije mišljenje o ljudima. – Bog, izgleda, ne gaji o nama iluzije.
Bilo kako bilo, ljudska se priča o stvaranju završava opisom muškarčeve tjelesne ljubavi prema ženi: zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. - Ovom tekstu slijedi iskaz: A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota, da bi se odmah potom pojavila 'zmija', i da bi bio naveden njen dijalog sa 'ženom'.
Čini se da bi priča u uživanja ploda drveta poznanja dobra i zla trebala biti viđena kao posebna cjelina. U vezi sa pomenutim stihom, međutim, postavlja se pitanje da li ga treba vidjeti kao zaključni stih ljudske priče o stvaranju ili uvodni stih priče o uživanj ploda drveta poznanja dobra i zla.
Prema tumačenju Drugog Učitelja, Rabi Moše ben Maymona, neka bi njegov Gospodar bio zadovoljan njime, cilj ovog stiha je da se da nagovještaj da prije uživanja ploda drveta poznanja dobra i zla čovjek nije posjedovao "moć koja bi se na bilo koji način bavila sagledanjem konvencija, niti ih je shvatao. Tako da i najrasprostranjenija i najpokuđenija među njima, dakle: golotinja, u njegovim očima nije bila zla i on nije osjećao da bi zbog nje bio pokude dostojan".
Prije vraćanja na osnovnu temu neophodno je dotaći se još jednog strateškog pitanja: ako se tvrdi da drugu priču o stvaranju treba prihvatiti doslovno – a ne kao alegoriju, i ako se očigledne razlike između dviju priča objašnjavaju činjenicom da su napisane iz posve različitih perspektiva – zašto onda ne prihvatiti i priču o izgonu iz edenskog vrta doslovno, posebno ako se ima na umu da u samom tekstu ne postoje indikacije da bi istu trebalo posmatrati kao novu i izdvojenu cjelinu?
Priča o izgonu u hebrejskom tekstu jednostavno nije zaseban odjeljak. Trideset i šest stihova (od 2:4 do 3:15) smatraju se zasebnim odjeljkom i izdvojeni su od prethodne cjeline otpočinjanjem novog reda. Odjeljak koji počinje na početku novog reda (bez obzira na to da li se preskače jedan cijeli red ili ne) u rabinskoj tradiciji naziva se peraša petuea [otvoreni odjeljak], i postoje komentatori koji tvrde da je ovako izdvojen odjeljak neovisniji od cjeline nego li peraša setuma [zatvoreni odjeljak] koja se naznačava ostavljanjem praznog prostora dovoljnog da se na njemu ispiše devet slova. Cjelokupan tekst od početka druge priče o stvaranju do kažnjavanja žene u hebrejskom originalu je jedna cjelina - i to peraša petuea.
Kažnjavanje žene je izdvojeno kao zasebna cjelina (koja ipak bitno ovisi o prethodnoj cjelini) – dakle: peraša petuea. Isto je tačno i za stihove koji se bave kažnjavanjem muškarca – dok su tri stiha 3:22-24 peraša petuea. Sve u svemu, dakle, druga priča o stvaranju i priča o izgonu iz Edena su jedna tekstualna cjelina.
Čini mi se da rješenje ovog problema treba tražiti u sljedećem: dok su u slučaju dviju priča o stvaranju božanska i ljudska perspektiva bilo toliko međusobno udaljene da je bilo neophodno sročiti ih u dvije zasebne priče – u slučaju priče o izgonu iz Edena jedan je tekst dovoljan da nam se prikažu obje perspektive – i božanska i ljudska. Tvrdim, dakle, da će nas ova dualnost perspektive pratiti i u priči o izgonu – samo što će u njoj biti neophodno u istim simbolima uvijek pronaći dva uporedna značenja.
Na prvi pogled priča o izgonu je logičan produžetak ljudske teorije stvaranja. Kao i bilo koja neotkrovenjska čovjekostvorena teorija i ova je puna mitološkog zadaha.
Iz ljudske perspektive ova priča predstavlja slikovitu i psihološki kranje tačnu projekciju ljudskih želja na stvarnost. Čovjek uznemiren sviješću o vlastitoj relativnosti i ograničenosti stvara sliku idealne prošlosti u kojoj je i on bio apsolutan – upravo: besmrtan - za šta je, na koncu, i stvoren – a ne da se batrga s ovom zemljom. Nezadovoljan svojim stvarnim životom on sebi utvara sliku jednog idealnog svijeta u kome se ne radi, u kome hrane i vode ima u izobilju. A danas? Zemlja kao da je prokleta. - Ako je čovjek ne oplodi svojim znojem ona rađa samo trnje i korov. U primordijalnom vremenu, ubjeđuje čovjek sebe i druge već vjekovima, vladao je stvarni, pravi idealni poredak stvari. Sve je funkcionisalo upravo onako kako treba i kako je i zamišljeno. Sve je bilo u potpunom skladu i redu – a sam život u takvom poretku imao je ukus potpunosti, apsoluta, definitivnosti. Ništa od današnje čovjekove zapitanosti, nesavršenosti, ograničenosti. Bio je to svijet apsolutnih kategorija. Život u takvom svijetu donosio je potpuno zadovoljstvo. - Ali, ne lezi vraže, zbog nečije tuđe greške, ženine ili zmijine (posebnu pažnju treba obratiti na ovu tako ljudsku projekciju odgovornosti na drugog) Bog je odlučio da čovjeka (ni krivog ni dužnog) izbaci iz ovog idealnog svijeta, i progna ga u realni svijet istorije – u današnji, nesavršeni, svijet u kom se čovjek rađa i umire, u kome se sav svoj vijek s mukom hrani od zemlje koja čovjeku rađa trnje i korov, u kome sa znojem lica svoga jede hljeb svoj sve dok se smrću i vraćanjem praha u prah ne oslobodi svih tih muka. Socijalne norme (kao podređeni status žene) također su projektovane na Boga i njemu pripisane. Bog je taj koji je ženu (koja je i inače za sve kriva) podredio muškarcu. Da je otpočetka slušala muškarca sve bi bilo drugačije.
Niski li su morali biti ljudski počeci ako je neko sa tako niskim mišljenjem o Bogu (vjerujem da je do sada postalo više nego jasno da je Adam lično stvarno vjerovao u ono što smo mi nazvali opasnom alegorijom, dakle da uistinu postoji izvor moći izvan Boga) mogao dogurati do proroštva. Napominjem da ovo ni u kom slučaju ne znači da treću glavu I Knjige Mojsijeve treba shvatiti kao Adamovu ličnu istoriju. – Radije, radi se o njegovoj ličnoj mitologiji.. Istovremeno, ustvrdio bih, Bog koristi Adamovu priču da nas nauči bitnu lekciju iz opšte psihologije, kao i da bi udario temelje antropologije – i to iz božanske perspektive.
Postoji u ljudskoj prirodi tendencija idelizovanja neke tačke u ličnoj, porodičnoj ili nacionalnoj istoriji, tendencija samoubjeđivanja da je neko drugi kriv što su pojedinac, porodica ili nacija bili izgnani iz idealnog stanja. Koliko samo ljudi život provodi u stalnom naporu da se ponovo uspostavi idealna prošlost. Ponekad se čini da je ovo idealiziranje proščosti zapravo samo bježanje od frustrirajuće i egu nenaklonjene stvarnosti. Čini se da ova spoznaja o slavnoj ličnoj, potrodičnoj ili nacionalnoj prošlosti pomaže čovjeku da proživi svoj mali i besmisleni život bez da takvo stanje sagleda prizna i promjeni..
U obje perspektive simboli su isti - ali u priči ispričanoj iz božanske perspektive oni, treba li to uopšte napominjati, imaju sasvim drugačije značenje od onoga koje im se daje u Adamovom mitu.
Lepo – no da li postoje dokazi u prilog ovoj teoriji? Lično, držim da postoje. Treba ih tražiti prvenstveno u tipičnoj biblijskoj igri sa Božijim imenima. U božanskoj priči o stvaranju Boga se naziva samo imenom Elohim (Bog). U ljudskoj priči o stvaranju Boga se uvijek naziva dvostrukim imenom: YHWH Elohim (Gospod Bog). U priči o izgonu koriste se obe varijante: u stihovima 3:1, 3, 5 pojavljuje se ime Elohim, a u stihovima 3:1, 8, 9, 13, 14, 21, 22, 23 dvostruko ime YHWH Elohim. Kao i uvijek, i ovdje upotreba različitih imena ukazuje na izvjestan skok ili prelaz. Čini se logičnim pretpostaviti da se radi upravo o ukazivanju na dvije različite perspektive o kojima je riječi bilo ranije. Najinteresantniji je (sa ovog stanovišta) prvi stih treće glava u kome se pojavljuju obe varijante: Elohim i YHWH Elohim.
Uključivanje cijele problematične priče o izgonu iz Edena da bi se razgolitila Adamova ograničenost i netačnosti u njegovom poimanju svijeta čini se prevelikim rizikom u odnosu na dobitak samo dok se ne uvidi da ova priča ima opštu neprolaznu vrijednost. – Jer, ako se uistinu radi o božanskom osvrtu na ljudsku psihologiju – tada je rizik opravdan.
Šta dakle predstavljaju simboli u alegoriji o izgonu iz edenskog vrta? Edenski vrt se na hebrejskom naziva gan - eden. Gan [vrt] nije stvarno geografsko mjesto (budući da dvije od četiri rijeke koje iz njega teku ne postoje u stvarnosti). Ako prihvatimo da cijelo treće poglavlje ne čitamo doslovno – nego simbolički – tada bi gan mogao biti shvaćen kao "duhovno mjesto" - odnosno: stepen duhovnog razvoja pojednica. Riječ eden znači zadovoljstvo, užitak ili milina. Stoga sintagmu gan-'eden u simboličkom čitanju treba shvatiti kao stanje uravnoteženosti (zadovoljenja i miline) koje se dostiže kada su nečije osnovne potrebe (hrana, odijelo i seks) zadovoljene. Utoliko prije što hebrejsko 'ayin u aramejskom često biva zamijenjeno alefom, a hebrejsko dalet zayinom – pa se tako, tipično semitskim poigravanjem dvojezičnim asocijacijama koje je vrlo čest obrazac u biblijskoj književnosti, od riječi eden dobija riječ izun – uravnoteženost, ekvilibrij.
Na ovom mjestu, dakle u stanju koje nastupa neposredno po zadovoljavanju osnovnih potreba, djeluju nekoliko sila. Prva među njima je nahaš [zmija] koja zapravo predstavlja koah ha-nnihuš [sposobnost predskazivanja, nagađanja ili gatanja] – dakle: maštu. Interesantno, ljudska mašta je opisana kao poljska zvijer (ne životinja – nego zvijer) – i to kao najlukavija među poljskim zvjerima.
U toku cijelog ljudskog vijeka, a posebno u blaženim trenucima po zadovoljenju primarnih potreba, mašta šalje egu (koji je predstavljen ženom) izopačene poruke o stvarnosti. Još jedno moguće razumijevanje teksta je ono po kome žena simbolizuje volju, a nije nemoguće ni čitanje neo-platonističke provenijencije koje (u svjetlu sredičnje obsesije neo-platonističkog svijeta dihotommijom duše i tijela) ženu tumači kao simbol tjelesnosti – odnosno tijela. Jedan od mojih učitelja, Rav Reuven Lev-Tov, ovo poimanje čak pripisuje i samom Vodiču Zabludjelih. – Značenje i poruka uosobljavanja ljudskog tijela izmiču mome shvatanju, vjerovatno zato što ne vidim veliku vrijednost u opisivanju platonističkih statičnih zadatosti.
Primjerice, Bog je kazao čovjeku (2:16, 17): ''Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu – ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, zasigurno ćeš umrijeti.''
Umjesto, dakle, da naglasi ono što je zabranjeno - Bog počinje iskazom kojim se sve dozvoljava, napominjući naknadno da postoji jedan izuzetak od ovog generalnog pravila (i to za čovjekovo dobro) – plod drveta poznanja dobra i zla. Božanski pristup je, dakle, optimističan i ohrabrujući.
Mašta, međutim, ima potpuno drugačiji ugao gledanja. - Ako je jedna stvar zabranjena – već je sve zabranjeno – jer čovjek više nije sam svoj gospodar, nego postoji neko iznad njega. – Stoga zmija (mašta) veli: ''je li (vam to) Bog kazao: 'ne jedite sa svakoga drveta u vrtu'?''
U takvoj prilici, napadnut izokrenutim porukama mašte ego se obično ne predaje s prve. Radije, on se pokušava suprotstaviti napadu mašte racionalnom tvrdnjom poput sljedeće: nije tačno da je sve zabranjeno, ali je tačno da mnoge središnje stvari jesu. Tako je i u našoj alegoriji: ''A žena reče zmiji: Mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu; samo roda s onoga drveta usred vrta kazao je Bog: 'Ne jedite s njega i ne dirajte u nj, da ne biste umrli'.''
Ovdje bi trebalo obratiti pažnju na činjenicu da je u 2:9 drvo života bilo usred vrta. Izgleda da u trenutku kada percepcija ega biva pomućena projekcijama imaginacije drvo poznanja dobra i zla preuzima centralno mjesto.
Nije nebitno obratiti pažnju i na činjenicu da je jedan od ključeva uspjeha mašte u tome što pod njenim uticajem čovjek 'i sam' počinje iskrivljavati sliku stvarnosti. Formalno, čovjek se još uvijek suprotstavlja mašti – ali onog trenutka kad i sam počne iskrivljavati sliku stvarnosti, zapravo je već potpao pod uticaj mašte. U našoj alegoriji ova pojava ilustrovana je sljedećim: izvorna božanska zapovijed čovjeku bila je lo tohel mimmennu [ne jedi s njega] – no ego, potaknut maštom, iskrivljuje stvarnost, projektuje na Boga, preuzima Njegove prerogative - i dodaje Njegovim zapovjedima: 'kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete'.
U slučaju ovakve poodmakle kontaminacije mašta se nudi da predoči čovjeku božanske skrivene misli. Jednako kao Bilamova, mašta svakog čoveka tvrdi da poznaje misli Višnjega.
A zmija reče ženi: ''Nećete vi umrijeti; nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.'' (Vidi Četvrta Knjiga Mojsijeva 24:16.)
Kao što je poznato, riječ Elohim u hebrejskom jeziku nekad označava Boga, nekad anđela – a nekad sudiju. U ovom stihu, po svemu sudeći, ima ovo treće značenje. Tako je prevedena u autoritativnom prevodu Tore na aramejski. U istom značenju riječ Elohim pojavljuje se i u II Knjizi Mojsijevoj 22:8 - pred Elohim [sudije] neka bude donešena stvar obojice – pa koga Elohim [sudije] pronađu krivim – taj neka plati dvostruko bližnjem svom.
Mašta (koja tvrdi da zna šta Bog lično misli) povjerava egu da Bog u stvari strahuje od moguće ljudske spoznaje dobra i zla. Kakva projekcija! Bog bi se, naravno, tako osjećao kad bi bio čovjek. – Ali, sav "problem" i jeste u činjenici da on nije čovjek. Jednako je interesantna činjenica da se, barem po "mišljenju" mašte, sudije ne bave apsolutnim kategorijama kao što su istina i laž – već radije arbitrarnim konvencijama kao što su dobro i zlo.
Do sada je u našoj alegoriji percepcija ega već bitno kontaminirana maštinim poremećenim čitanjem stvarnosti, njenim pretjeranim precjenjivanjem ljudske uloge u božanskom djelu - i njenom ambicijom da postane sudija. Nekoliko laskavih komplimenata združeni sa podsticanjem ličnih ambicija bili su dovoljni egu da se preda uticaju mašte i poistovjeti sa njenim ciljevima. Posmatrajući svijet iznova, sada kroz naočare mašte, ego primjećuje: da je drvo dobro za jelo, da je poželjan očima i da je drvo lijepo radi znanja.
Nije na odmet primjetiti da već prije samog uživanja ploda drveta poznanja dobra i zla "žena" već sudi (sve tri naveden observacije su i te kako sudovi) - i to već uveliko iz perspektive dobra i zla (drvo je dobro za jelo). - A i dodatne dvije kategorije taava-hu [poželjno] i neÊmad [lijepo] prije spadaju u terminološki arsenal konvencije nego što ih se može uzeti za racionalnne i objektivne atribute. Termini koje ego koristi (dobro nasuprot zlu, lijepo nasuprot ružnom i poželjno nasuprot odbojnom) redom pripadaju oblasti iracionalnog (maštom vođenog) "mišljenja" – a ovo je, opet, osnov mišljenja masa – jer mase se radije rukovode zajedničkom uobraziljome nego li zajedničkim racijem. Zapravo, upravo kroz ovo učestvovanje u zajedničkoj uobrazilji i kroz prihvatanje socijalnnih konvencija čovjek postaje djelom grupe. Što više čovjek zna o običajima i konvencijama, što je bučniji u zajedničkim predrasudama, i što je sigurniji u zajedničke istine – to više šansi ima da bude prepoznat od strane članstva grupe kao bogom dani vođa koji će ih povesti ka zacrtanom dobru (zamišljena istina) i koji će se boriti protiv njihovih neprijatelja (koji, naravno, predstavljaju utelovljenje zla). |
