Prodavacica
socnih kolaca me pita sta zelim, a svako slovo je belo i zlatno od
njenog osmejka, a ja odgovaram slobodno i radosno, gledajuci joj pravo u
oci, da lepse pite od njenih usta nema i ne moze biti. Ipak, uzimam
nekoliko baklava koje ona sa nasladjim osmejkom mi pakuje. Dok njeni
prsti vesto slazu kolace, ona se jednako smeje belim vlaznim zubima i
gleda me svojim vatrenim ocima koje dozivljavam kao vidike neba. U zelji
da ne prekinem tu vezu, da mi bar nesto od nje ostane, bar iluzija,
pitam je kako se zove. M. I upravo kada sam hteo da joj kazem: Do
vidjenja M. Ostani uvek tako lepa i nikada nemoj pokvariti sliku o sebi,
osetih kako u tom prizoru od mirisa i raskosi nastupa taman i mucan
trenutak. Oh, izgleda da je za mene poceo jos jedan vrtlog ljubavi.