''Ovo su pokoljenja Neba i Zemlje kad su bila stvorena, u dan kad je Gospod Bog stvorio zemlju i nebo, a svakog grma poljskog još ne bješe na zemlji, i sva trava poljska još ne izniče - jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, a čovjeka ne bi da radi zemlju, i para se podizaše zemlje da natapa svu zemlju. I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa. I zasadi Gospod Bog vrt u Edenu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. A voda tecijaše iz Edena natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Jednoj je ime Pišon, ona teče oko cijele zemlje avila - a ondje ima zlata, i zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i kristala i dragoga kamena oniksa. A drugoj je rijeci ime Gihon, ona teče oko cijele zemlje Kuš. A trećoj je rijeci ime Idekel, ona teče ka Ašuru. A četvrta je rijeka Perat. I Gospod Bog uze čovjeka i stavi ga u vrt u Edenu da ga čuva i da ga obrađuje. - I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, zasigurno ćeš umrijeti. I reče Gospod Bog: nije dobro da je čovjek sam; da mu načinim druga prema njemu. I napravi iz zemlje Gospod Bog svaku zvijer u polju i svaku pticu u zraku; i dovede ih pred Adama da vidi kako će ih on nazvati - i kako nazva Adam svakog živog stvora, to mu bješe ime. I Adam dade imena svoj stoci, i svim pticama u zraku, i svakoj zvijeri u polju - ali se za Adama ne nađe par prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; i Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. A Adam reče: sada eto kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka. Zato će ostaviti čovjek oca svoga i majku svoju, i prilijepit će se k ženi svojoj – i biće dvoje jedno tijelo. A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota.''
Prva Knjiga Mojsijeva 2:4 - 25
Usresređivanje na drugi izvještaj o stvaranju [druga aliya (I Knjiga Mojsijeva 2:4-19) i prvi stihovi treće (2:20 - 25)] pokazuje da se ovde radi o potpuno novom pristupu pitanju ljudskog postanka.
Hebrejski: alija, u množini: alijot, doslovno: uspinjanje - pristupanje javnom čitanju Tore na Šabat ili praznik, ujedno to je ime i za pasus koji se tom prilikom čita. U rabinskoj tradiciji Petoknjižje se dijeli na 54 sedmična čitanja [perašiyot] – svako od kojih se poslije dijeli na sedam dijelova [aliyot] prema broju ljudi koji pristupaju javnom čitanju Tore u sinagogi svakog Šabata.
Ako je u prvoj alija čovek stvoren u šesti dan, poslije trave i poslije poljskih biljaka i voća (koji su stvoreni trećeg dana), nakon svih vodenih stvorenja, nakon svih ptica (stvorenih petoga dana) - te nakon svih ostalih živih bića: stoke, gmizavaca i svakojakih zemaljskih zveri (koja su stvorena u šesti dan – ali pre čovjeka) – u našoj ćemo alija biti 'obavešteni' da je čovjek stvoren pre žitarica, pre svakojakih biljaka i pre svih životinja – a sva trava poljska još ne izniče - jer kako bi inače ovi potonji uopšte mogli opstati bez njegove brige o zemlji – a čovjeka ne bi da radi zemlju.
Potom, kao da samo ovo već nije dovoljno začuđujuće, slijedi informacija da Bog još nije prouzrokovao kišu – što bi ionako bilo uzaludno rasipanje - jer kakve bi koristi od kiše i bilo, kad na zemlji nema čovjeka?
Podjednako interesantna je i činjenica da je čovjek opisan terminom nefeš Haja [živa duša, odnosno živo biće] koji se u prvom poglavlju koristi za označavanje životinja. Također, saopštava nam se i novi podatak da je čovjek stvoren od praha zemaljskog u koji je onda udahnut dah života.
Uzgred budi rečeno, vodena stvorenja su ovoj drugoj priči potpuno zapostavljena. Zauzvrat, navode se novi značajni i pomena vrijedni momenti, kao što su: (dobro, staro) zlato, kristal i oniks.
Samodostatni Elohim je sveden na zemljoradnika – i zasadi Jahve Elohim vrt u Edenu.
Dok nam se u prvoj aliya saopštava da Bog zapovijeda zemlji da ispusti travu, biljke i voće, nakon čega se to i dešava - u drugoj aliya Gospod Bog lično sadi drveće, i to svako ponaosob. - Kasnije u istoj 'aliya od onoga koji zapovijeda zemlji da ispusti iz sebe bića živa, Bog biva sveden na pukog dizajnera zvijeri (na poljima) i ptica (na nebu) koje oblikuje od zemlje.
Čovjekova uloga je sa produžavanja vrste ( plodite se, množite se i napunite zemlju), osvajanja svijeta i upravljanja njime ( i vladaće nad ribama u moru, nad pticama u zraku i nad svim pokretnim bićima što hodaju po zemlji) svedena na ulogu obrađivača i čuvara zemlje (i nije bilo čovjeka da obrađuje zemlju; ili i Gospod Bog uze čovjeka i stavi ga u vrt u Edenu da ga čuva i da ga obrađuje).
Ovo je pogodan trenutak da se u priču uvedu i "egzaktne nauke" poput estetike: pa je stoga napomenuto da je drvo imalo izuzetno prijatan izgled.
No, najbolji dio tek predstoji. Dok su u prvoj 'aliya muškarac i žena opisani kao stvoreni po istoj ljudskoj slici, istovremeno, od istog Boga - te nezavisni jedno od drugog (što je lijepo ilustrovano i činjenicom da njihova imena zahar [muškarac] i neqeva [žena] nisu izvedeni jedno iz drugog - za razliku od imena iš [ čovjek] i iša [ čovječica]) – u drugoj 'aliya stoji da su sve zvijeri na polju i sve ptice u zraku nastale kao puki rezultat neuspješnog božanskog pokušaja da stvori seksualni par (i ispomoć) čovjeku, čija je usamljenost (pojedinost o kojoj Bog izgleda nije mislio na vrijeme) postala stalnim izvorom božanske frustracije i stresa. No, budući da je čovjek jedno uzvišeno stvorenje, čak ni Bogu, pored sve Njegove preduzimljivosti i dobre volje, ne polazi za rukom da stvori nešto slično. I napravi Gospod Bog iz zemlje svaku zvijer u polju, i svaku pticu u zraku; i dovede ih pred Adama da vidi kako će ih on nazvati: i kako nazva Adam svakog živog stvora, to mu bješe ime. I Adam dade imena svoj stoci, i svim pticama u zraku, i svakoj zvijeri u polju; ali se za Adama ne nađe par prema njemu.
Blago frustriran vlastitim neuspjesima – ali i riješen da ne odustane, Bog odlučuje da klonira Adama (kad već ne može storiti ništa slično) - te čini da na njega padne dubok san – kako bi mu, u snu, uzeo jedno rebro - i od njega napravio ženu.
Suprotno Adamu u kojeg je uložen božanski dah i kojem je udahnuta duša – žena, izgleda, sudeći po ovoj drugoj priči o stvaranju, nema duše. Ona je puka kost čovjekove kosti i meso njegova mesa - pa joj je i samo ime [iša - čovječica] izvedeno iz njegovog [iš - čovjek].
Umjesto produžavanja vrste ( plodite se, množite se i naselite zemlju), združenog osvajanja svijeta i upravljanja istim (i vladaće nad ribama u moru, nad pticama u zraku i nad svim pokretnim bićima što hodaju po zemlji) iz prve alija – ovdje imamo puku tjelesnu strast: zato će ostaviti čovjek oca svoga i majku svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj – i biće dvoje jedno tijelo.
Detalji ove priče ukazuju na to da je rečena iz perspektive muškarca, zemljoradnika, koji je živio u izuzetnoj bliskosti sa životinjama, i to duboko u kontinentu što je osnovni uzrok potpunog nedostatka interesa za more i njegove stanovnike. Po svemu sudeći, ovo je lična teorija prvog spekulativnog mislioca koji je objedinio svu mitologiju svoga vremena u novu monoteistički teoriju, Adama, prvog proroka i utemeljivača naše civilizacije.
Ako je prvi izvještaj o stvaranju čovjeka pisan iz božanske perspektive – a drugi iz subjektivne Adamove – čini se logičnim zapitati se: zašto bi Tora uključila i Adamovu antropološku teoriju i to ispričanu iz njegovog subjektivnog ugla.
Mogući odgovor je: da nas pouči da se prorokom ne postaje u vakuumu. Čuvenje božanske upute nije dio ljudske prirode. Proroštvo je natprirodan i post-racionalan (iako ne i iracionalan) doživljaj. Budući da je čovjek taj koji mora napraviti prvi korak ka božanskom (objašnjavajući stvarnost oko sebe na holistički način koji potvrđuje božansku suverenost, i koji, iako određen i omeđen čovjekovom lljudskošću nikada ne može biti u potpunosti čist od projektovanja ljudskog na božansko – barem neće predstavljati bogohulnu projekciju najnižih ljudskih osobina poput tjelesnosti i slično na Boga). Ovakvim djelovanjem nastaje okvir u kom se Bog može otkriti bez da bude degradiran i sveden na nešto pojmljivo čovjeku. Tora nam daje informaciju o tome kako je prvi takav pokušaj izgledao. Druga je priča o postanku stoga predrevelacioni, nepotpun, ali i ozbiljan, racionalan - ali, ipak, subjektivni Adamov pokušaj na koji je (zbog njegove kontekstualne ozbiljnosti) bilo odgovoreno božanskim otkrovenjem. Kako će razumijevanje ovoga kasnije biti od krucijalnog značaja, ne bi bilo zgoreg ustvrditi ovdje da je prihvatljivost određene mjere projektovanja pitanje evolucije ljudskog odnosa s Transcendentnim – tako da nešto što je moglo biti prihvaćeno u početku ovog odnosa danas može biti neprihvatljjivo.
Kontekst proroštva, njegovi uslovi i zahtjevi od ogromnog su značaja za razumijevanje pojave. Kako postoji pozitivna zapovijest da se posluša glas proroka koji dolazi u ime Boga, neophodne su nam neke upute na osnovu kojih bi se moglo prepoznati ko je uopšte u dostojan proroštva i na koji način se stiče Hezqat navi (presumpcija da je neko prorok). Kao što je opšte-poznato, osoba koja nije Haham (mudrac), gibor (doslovno: heroj, ratnik, a po našim mudracima: osoba koja vlada svojim nagonima) i 'ašir (doslovno: bogat, a po mudracima: osoba zadovoljna svojim dijelom) nije podobna za proroštvo. Premda su ova tri kriterija prilično subjektivna, kontekstualna i kulturno uslovljena, na njih se može odgovoriti u bilo koje vrijeme i u bilo kakvom društvu, pa onda nema razloga pretpostaviti da je u starini postojalo neko opšte pojeftinjenje proroštva. Osim toga, iz biblijskog teksta lako se da ustanoviti da prvi prorok nije bio sam - već okružen drugim ljudima. – Jer ako nije bilo tako - s kim su se Qayin i Šet oženili? Čije se osvete plašio Qayin? Za koga je podigao grad?
Pitanje da li su ovi ljudi u neposrednom Adamovom okruženju stvoreni indirektnim stvaranjem (evoluiravši od neke nefeš Hayya [duše žive]) - ili su potomci vrste koja je stvorena kao posebna, za nas je prilično nevažno. Ostavimo, stoga, zagovornike neposrednog stvaranja da raspravljaju s totalitaristima iz reda evolucionista o pitanju da li je čovjek rezultat neposrednog ili posrednog stvaranja – praktični (kako i sam naš Zakon) okrenimo se radije pitanju šta nam je činiti sad kad smo se već našli ovdje gdje jesmo. – Na koncu i sami su naši mudraci, blagoslovena da je uspomena na njih, u sličnoj situaciji tako postupili. Nakon dvije i po godine neslaganja oko prilično nepraktične teme (da li bi bilo bolje za čovjeka da i nije stvoren), Hillelova škola je na koncu popustila i prihvatila stanovište Šammayeve škole po kome bi za čovjek bilo bolje da nije ni bio stvoren i da na njega nije ni bila natovarena odgovornost slobodnog izbora – na šta su obje škole požurile da zaključe da: sada kada je čovjek ipak stvoren, trebao bi neprestano promišljati svoje postupke.
Nakon što je podcrtana nebitnost pitanja direktno stvaranje ili evolucija, moguće je vratiti se izvornom pitanju: iz onoga što smo do sada vidjeli biblijski tekst ne samo da može živjeti s mogućnošću da Adam nije bio prvi čovjek - nego to čak i implicira. Ako je ovo tačno, onda je još samo ostalo da arhetip Adam u našoj svijesti evoluira od prvog stvorenog čovjeka do prvog ostvarenog čovjeka. Njegovi napori u traženju istine blagosloveni su proroštvom, što je predstavljalo prvi iskorak iz ljudske subjektivnosti. Nije zgoreg podsjetiti se da rezultat ovog proroštva nije bilo neko misteriozno saznanje o božijem privatnom životu - već radije upute čovjeku šta da radi sa svojim životom. Po učenju Usmenog Zakona, Adamu je dato šest mi î wot.
Izgleda da se tokom perioda koji je vodio do Adama i koji se njime završava, mnogo što umnih što maštovitih ljudi trudilo objasniti svijet koji ih okružuje, i izrode nazor koji bi njihovim životima dao smisao i pridao značaj. Udarene su prve opšte linije načina na koji ljudi razumiju sebe i svijet koji ih okružuje. Opšte znanje dostizalo je svoje prve vrhunce, i civilizacija se polako ali sigurno počela oblikovati. Bez sumnje, sve su ove drevne naučne postavke bile subjektivne i antropocentrične, ali šta bismo i mogli očekivati od nekoga ko je na koncu, ipak, samo dio slike koju pokušava sagledati i shvatiti u cjelini. Oh, kakav gordi apsurd je svo ljudsko bavljenje.
Tako je, na primjer, neposredno iskustvo rada na zemlji, od čijih su se plodova izdržavali, ostavilo tako snažan utisak na ranu ljudsku misao, da su naši preci bili ubijeđeni da su se sigurno morali razviti iz zemlje pod dejstvom neke jače sile. Smatrali su da isto važi i za životinje. Bog je, onda kao i danas, bio predmet stalnih projekcija – pa je, shodno tome, i zamišljan kao prvi farmer koji je naučio ljude božanskoj umjetnosti agrikulture. Ova prva nauka bila je poprilično subjektivna, (eto na koga je povukla njena današnja pra-pra-praunuka) – ali Svemogućeg to kao da nije smetalo – jer ko bi bolje od Njega znao da je čovjeku po definiciji uvijek potrebna izvjesna doza mitologije - jer niti će čovjek ikada biti u posjedu svih činjenica, niti bi uopšte uistinu znao šta s njima sve i kad bi ih dobio na tanjiru. Teško je dijelu razumjeti cjelinu – a opet razumijevanje je bolje od nerazumijevanja kao što je čovjek pretežniji od životinje.
Mnogo relevantniji problem nalazio se u činjenici da je u Adamova vremena svaki pojedini fenomen povezivan s drugom nevidljivom silom. Ovakav pogled učinio je svako povezivanje i pronalaženje prirodnih zakona nemogućim - jer su međuovisnost stvari, kao i zakoni koji njima upravljaju bili potpuno prenebregnuti.
No, kao što to obično biva, na koncu se, ipak, pojavio čovjek uznemiren unutrašnjim nedosljednostima i ograničenjima svjetonazora vlastitog društva. On ulaže napor na objedinjenju svih pojedinačnih teorija u jednu opštu. Za njega (ma koliko antropocentričan, egoističan, narcisoidan i subjektivan bio) Gospod Bog je taj koji je stvorio sve: nebo, zemlju, vrt, drveće, plodove, životinje i ženu. On je taj koji je prouzrokovao kišu i koji se brine za čovjeka.
Ništa revolucionarno, kazaće neko - danas svako dijete zna u najmanju ruku toliko - pa opet ne postajemo proroci tako lako. No, podsjetimo se, proroštvo je kulturno uslovljeno - i može biti shvaćeno samo u određenom kontekstu.
Nije na odmet obratiti pažnju i na činjenicu da se Adamova pred-revelaciona teorija (koja ga je u činila ozbiljnim u Božjim o čima i na koncu i dovela do proroštva) ne razlikuje mnogo od izvjesnih savremenih teorija. Ako se riječi Gospod Bog iz Adamove naučne postavke zamijene riječju priroda ili bilo kojim drugim depersonaliziranim ateističkim terminom – uviđa se da ova teorija ustvari zvuči prilično moderno.
Možda je vrijeme da se predoči činjenica da i sam jezik Tore prilično nedvojbeno ukazuje na ovaj skok sa božanske na ljudsku priču o postanku čineći ga vrlo očiglednim – a što do sad nije učinjeno jer mi se činilo nepravednim prema ostalim ukazateljima koje bi ovaj u č inio izlišnim.
Za razliku od hrišćanskog priređivača Biblije koji je tekst Petoknjižja podijelio na poglavlja, i koji prvo poglavlje Prve Knjige Mojsijeve završava trideset i prvim stihom, dodjeljujući odjeljak [I bjehu dovršeni] (2:1-3) drugom poglavlju – rabinski priređivač koji je Toru delio na alijot obratio je pažnju na činjenicu da se odjeljkom vajhulu završava prethodna celina (poglavlje) – te da s rečima [ovo su pokoljenja Neba i Zemlje] počinje nova celina.
Ova kapitulacija nikad nije zamijenjena preciznijom - a zbog činjenice da nesumnjivo olakšava snalaženje u tekstu postala je opšteprihvaćenom u svim izdanjima Tore uključujući i hebrejska.
Na ovom je mjestu neophodna nepodijeljena pažnja jer stvari polagano počinju da se usložnjavaju. – Upravo početak druge 'aliya nagovještava prelaz s jedne perspektive stvaranja na drugu:
Ovo su pokoljenja neba i zemlje kad su bila stvorena, u dan kad je Gospod Bog stvorio zemlju i nebo.
U prvoj se polovini stiha govori o - Nebu i Zemlji koji su određeni članom ha – što, ukazuje na objektivnu božansku perspektivu. U drugoj polovini stiha govori se o - zemlji i nebu, bez određenog člana – što, sklon sam tvrditi, ukazuje na subjektivnu ljudsku perspektivu.
U prvoj polovini stiha pominje se prvo Nebo pa onda Zemlja (što, opet, ukazuje na božansku perspektivu) – dok se u drugoj polovini stiha pominje prvo zemlja pa onda nebo (ljudska perspektiva).
Osim toga, u drugoj polovini stiha po prvi puta se zajedno (jedno do drugog) pojavljuju dva božanska imena YHWH i Elohim (do kraja druge alija, kao i do kraja drugog poglavlja, Bog će uvek biti nazivan sa oba ova imena – dok se u trećoj alija, kao i u trećem poglavlju, pojavljuje zanimljiva igra imenima: Kada se Bog pojavljuje kao aktivni sudionik u sadašnjosti naziva ga se sa oba rečena imena. Međutim, kada 'žena' ili 'zmija' govore o Njemu kao da nije prisutan ili ne sudeluje koristi se samo ime Elohim što poznavaocu biblijskog stila i tehnike ukazuje na neki bitan preokret.
U duhu svega naprijed rečenog, činjenica da se u prve tri alijot Bog naziva isključivim imenom Elohim – dok se u celoj četvrtoj alija Bog, svaki puta kada se pojavljuje kao aktivni sudionik, naziva isključivo zbirnim imenom: YHWH Elohim kao da sasvim potvrđuje teoriju po kojoj su ove dvije priče o stvaranju čovjeka pisane iz dvije različite perspektive: božanske i ljudske. Tvorac prirode i njenih zakona čiji odnos sa svetom nije subjektivan nego objektivan. Kao i u prvom delu pete, koji u hrišćanskoj podeli svetopisamskog teksta odgovara posljednjim trima stihovima četvrtog poglavlja Tvorac je u ličnom odnosu – i to upravo pravac čovjek – Bog. U priči o Kajinu (nastavak pete alija – odnosno četvrta glava u hrišćanskoj podeli teksta) pojavljuje se treći način nazivanja božanskog: samo ime YHWH (Gospod). Čini mi se da u relaciji sa dva dosada pomenuta načina ono ima funkciju ukazivanja na Tvorca u ličnom odnosu – ali ovaj put pravac je Bog – čovjek. |
