Nauka o Trojstvu kroz povijest
Odakle dolazi nauka o Trojstvu? Gdje su počeci Trojstva? U poganstvu, crkvenim koncilima, ili u Bibliji? Svakako ni u jednom, ni drugom, ni trećem. Trojstvo nema početka, niti kraja. Postoji od vječnosti, i to u onom obliku u kojem Ga i danas poznajemo. Objava nauke o Trojstvu počinje prvim stihovima Biblije. Počevši od prvih stihova, istina o Trojstvu se objavljuje sve detaljnije i vrhunac dostiže u Novom Zavjetu. Čini se suprotno mnogim mišljenjima, ali mi nemamo šta dodati niti oduzeti od novozavjetne objave Trojstva.
Postavlja se pitanje koliko su ljudi kroz povijest shvatili da je Bog Trojstvo? Kada su počeli jasno shvaćati Božiju trojstvenu prirodu?
Već Stari Zavjet objavljuje Trojstvo. Vidimo množinu u Božanstvu i upoznati smo s Mesijom i Duhom Svetim. Ali, da li su tamošnji vjernici ovo shvatili? Sa sigurnošću možemo reći da su poznavali istinu o jednom Bogu i da je postojala svjesnost o božanstvu Mesije (Mt 26:63-66) i Duha Svetog. [1]
Što se tiče konačnog razumijevanja Trojstva, većina lite-rature upućuje na novozavjetni period. Jasno razumijevanje Božije trojstvene prirode vidljivo je kod novozavjetnih pisaca Biblije. Oni pišu o Ocu, Sinu i Duhu Svetom, Njihovom djelovanju, prirodi, osobinama i odnosima. Me-đutim, problemi nastaju kasnije kod tumačenja ove objave.
Nakon završetka Novog Zavjeta, već u drugom stoljeću, javljaju se krivovjerja o Trojstvu. (Suočavanje s prvim krivovjerjima vidimo već u vrijeme apostola.)
Pojavljuje se nauka pod imenom monarhijanizam. Ona se razvija u dva pravca. Prvi se zove dinamički monarhijanizam ili adopcijanizam. Oni koji su zastupali ovu herezu, u Kristu su vidjeli čovjeka koji je rođen od djevice i Duha Svetoga. Njega je na krštenju ispunila božanska snaga (grč. dunamis). Krist je prema tome posinjen, a ne izvorni Bog. Naučavanje negira Kristovo božanstvo i jednakost Ocu. Čini se da je prvi predstavnik ovog naučavanja bio Teodot iz Bizanta. On je 190. god. došao u Rim propovijedajući ovu nauku i zbog toga je izopćen iz crkve.
Drugi pravac monarhijanizma je modalizam. Smatra se da je prvi zagovornik ovog krivovjerja Noet iz Smirne. On je tumačio da je Bog jedan, ali i da je Krist istovjetan s Ocem, te je iz toga zaključio da je Otac postao čovjek i trpio na križu. Noet je isključen iz crkve. Kasnije je herezu pro-povijedao Sabelije (po kome se i zove sabelijanizam), početkom trećeg stoljeća. On je učio da se Jedan Bog objavljuje nekad kao Otac, nekad kao Sin, a nekad kao Duh Sveti. Ne postoje tri osobe, nego jedna, koja se objavljuje u tri oblika (modusa). U ovom učenju se prepoznaje da su Otac, Sin i Duh Sveti Bog u potpunosti. Pogrešno je to što se ne priznaje da su Otac, Sin i Duh Sveti tri osobe, a ne jedna.
Modalizam je više bio prihvaćen od strane običnih ljudi, koji su bili svjesni Božije jedinstvenosti, ali i potpunog Kristovog božanstva, dok je dinamički monarhijanizam pristaše nalazio uglavnom u intelektualnim krugovima.
Kod pitanja o Kristu (Logosu) tumačenja se kreću k ekstremnim shvaćanjima. S jedne strane, Krista se stavlja na nivo stvorenja, a s druge u potpunosti izjednačava s Ocem do te mjere da se negira kao osoba.
Značajnu ulogu u diskusijama o Trojstvu imao je Origen (rođen 185.), jedan od vodećih ličnosti Aleksandrijske teološke škole. Međutim, njegova uloga i nije baš pozitivna jer on kao da utire put najvećoj herezi četvrtog stoljeća, arijanizmu. Origen je učio o božanstvu Logosa (Krista) i Duha Svetoga, ali ih ne izjednačava po božanstvu. Uči da je Sin po svojoj biti jednak Ocu i da je od iskona, ali je samo Otac ''Bog od sebe'', dok je Logos ''drugotni Bog'', a Duh Sveti još manji od Sina. Smatra da je Sin Bog, ali ne u potpunosti jednak Ocu, nego nekako manji. Za njega Sin nije podređen Ocu samo u službi, nego je inferiorniji u samom biću. Ovakva hereza se zove subordinacionizam.
Osim onih koji su držali krivovjerja, postojali su i oni koji su vjerovali biblijski. Sudeći prema kasnijem razvoju događaja može se zaključiti da nisu bili u manjini. Ovdje je zanimljivo spomenuti rasprave koje su se dogodile oko 260. godine. Naime, starješina Dionizije Rimski uputio je pismo Aleksandrijskoj općini, jer je čuo da Dionizije Aleksandrijski piše o Kristu neispravno. U tom pismu podržava Sabelija, ali također piše da je potrebno čvrsto vjerovati u Božiju jedinstvenost kao i u božansko Trojstvo, a kaže i to da je bogohulno govoriti o Kristu kao stvoru ili tvrditi da je bilo vrijeme kad nije postojao ili pak ''njegovo božansko i neizrecivo rađanje'' nazvati stvaranjem. Želio je da Dionizije Aleksandrijski tačnije izrazi svoje mišljenje. Dionizije Aleksandrijski piše, da bi se opravdao, da i on odbacuje odijeljenost Oca, Sina i Duha, ali ostaje pri tome da su to tri ''hipostaze'' (osobe), jer bi inače Trojstva nestalo.[2]
Naravno, sve ovo se događa prije koncila u Carigradu. To je bitno primijetiti jer neki koji pišu protiv Trojstva kažu da je nauka o Trojstvu nastala tek na koncilu u Carigradu. Ovo se dešava i davno prije Nicejskog koncila. Je li onda ispravno tvrditi da nauka o Trojstvu nije postojala, ili da je bila nepoznata u prvim stoljećima crkve, prije Nicejskog i Carigradskog koncila? Svakako ne.
Druga teološka škola onog vremena bila je u Antiohiji. Lucijan, koji se smatra osnivačem ove škole, o Kristu je učio subordinacijski. Iz iste škole izlazi Arije koji je u krivovjerju otišao puno dalje. On je učio da Krist nije pravi Bog. Od Boga se razlikuje u biti, nije vječan, svemoćan, suveren. Za Arija je Krist stvoreno biće. Možda je na njegovu nauku imao utjecaja gnosticizam, koji je učio da je tijelo zlo. Zato je bilo teško prihvatiti Božije utjelovljenje (ovaj problem vidimo i u Prvoj Ivanovoj poslanici). Tako je Arije Isusa spustio na nivo stvorenja, ali je dozvolio da Ga se naziva Bogom.
Uskoro su, na sinodi u Aleksandriji (318. god.), egipatski i libijski starješine izopćili Arija i još nekoliko propovjednika. Time problem nije riješen, jer je Arije nastavio djelovanje. Zbog ozbiljnosti problema koji su nastali, Konstantin saziva Prvi nicejski sabor 325. god. Na ovom saboru je sudjelovalo oko 300 crkvenih starješina iz cijelog kršćanskog svijeta. Nakon dugih i žestokih rasprava doneseno je i prihvaćeno tzv. Nicejsko vjerovanje. Arije i njegove pristaše su izopćeni i prognani. Naređeno je da se njihovi spisi spale. Značajnu ulogu na Nicejskom saboru imao je đakon Atanazije, koji je kasnije postao starješina.
Međutim, i nakon Nicejskog koncila vode se diskusije i polemike. Nicejsko vjerovanje kaže da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem. Neki koji su se odvojili od strogog arijevstva (umjereni poluarijevci) žele izraz istobitan promijeniti u sličan (homoiousios).
Godine 381. Teodozije saziva drugi opći Carigradski koncil.[3] Na njemu se potvrđuje Nicejsko vjerovanje i proširuje kratkim dodacima. To se zove Nicejsko ili Nicejsko-carigradsko vjerovanje i glasi ovako:
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božijega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i Njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu sveopću i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.
Kroz ovaj kratki pogled u prošlost djelimično smo se upoznali s poviješću nauke o Trojstvu u prvih nekoliko stoljeća. Svrha ovih informacija je da nam pomognu primijetiti da je u crkvi drugog, trećeg i četvrtog stoljeća postojalo razumijevanje biblijske nauke o Trojstvu, te da se pravovjerje čvrsto branilo. Iako su napadi lažnih nauka bili jaki, pravi vjernici su ustali i jasno izrazili svoje vjerovanje u Sveto Trojstvo. Unatoč tome, nisu se riješili mnogih krivovjerja koja su postojala, i koja su ostala sve do danas.
[1] Kaiser navodi nekoliko rabina koji su, na temelju Jeremije 23:6, učili da je Mesijino ime Jahve (Walter C. Kaiser, Jr., Toward Rediscovering the Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991, 108.) Morey navodi dokaze iz međuzavjetne židovske literature koji pokazuju da je Mesija Gospodin, Sin Božiji, Bog nad bogovima, Jahve (Robert Morey, The Trinity: Evidence & Issues, Las Vegas, Christian Scholar's Press, str. 207-237).
[2] Iz knjige Hubert Jedin, Velika povijest crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1972, sv. I, str. 288.
[3] Odnosno Prvi carigradski koncil.
|
