Site menu |
|
|
Our poll |
|
|
Statistics |
Total online: 1 Guests: 1 Users: 0 |
|
Login form |
|
|
|
Razlika između Katoličanstva i Pravoslavlja:
Pravoslavlje Katoličanstvo
1. Simbol vere
(...koji od Oca ishodi....) (...koji od Oca i Sina ishodi...)
2.Papski primat
Papa kao biskup Rima ima primat Papa je vidljiva glava Crkve i duhovni
po časti naslednik svetog Petra
3.Dogma o nepogrešivosti Pape
Sveti duh rukovodi Crkvom preko Dogmu o papskoj nepogrešivosti
sabora usvojio je prvi Vatikanski sabor
4.Bogosluženje
Sveta liturgija Misa bez priziva Svetog duha- epikleze
5.Pričest
Krvlju i telom Hristovim Pričest hostijom
6.Evharistijski hleb
Kvasni hleb (artos) Beskvasni hleb (azima)
7.Krštenje
Sveta tajna krštenja obavlja Krštenje i miropomazanje (krizmanje)
se sa miropomazanjem su odvojeni
8.Brak
Mogućnost crkvenog razvoda Crkveni brak se ne može razvesti
9.Celibat
Sveštenici se žene Celibat i za monahe i za sveštenike
10.Čistilište
Ne priznaju postojanje Mesto gde nepokajani grešnici posle
smrti imaju šansu da se pokaju
Ravenski dokument o kojem pravoslavne crkve tek treba da se izjasne
definisao je položaj pape kao prvog među patrijarsima u celom svetu,
pozivajući se na položaj rimskog biskupa u prvih hiljadu godina
hrišćanske crkve. Međutim, i pored saglasnosti pravoslavnih i katoličkih
teologa, ostale su krupne razlike u shvatanjima „povlastica” koje sobom
nosi prvenstvo rimskog biskupa u hrišćanskom svetu.
Teolog dr Radomir V. Popović kaže da su između Pravoslavne i Katoličke
crkve tokom hiljadu godina razdvojenosti nastale ozbiljne teološke,
liturgijske, ali i obredne razlike. Narod te razlike najčešće vidi u
tome da se katolici različito krste od pravoslavaca, da sveštenici ne
nose bradu i da se ne žene, ili pak da oltari u hramovima nisu obavezno
okrenuti prema istoku.
„Postoje suštinske dogmatske razlike koje za sada onemogućavaju
jedinstvo Pravoslavne sa Katoličkom crkvom do kojeg je svima stalo. A to
su, pre svega, učenje o filiokve, papskom prvenstvu i papskoj
nepogrešivosti”, objašnjava ovaj profesor crkvene istorije.
Simvol vere konačno definisan na Drugom vaseljenskom saboru u Carigradu
381. godine, ukratko formulisana hrišćanska vera u Boga kao Svetu
trojicu, kod katolika u osmom članu ima dodatak filioque(prevod sa
latinskog: i od Sina) koji se odnosi na dogmu o Svetoj trojici.
Protojerej-stavrofor Popović ističe da se ova teološka novina o načinu
ishođenja Duha svetoga od Boga Oca na zapadu pojavila u 7. veku i da je
to najspornije pitanje u pregovorima sa zapadnim hrišćanima.
„Ovo pitanje je bilo predmet ozbiljnih teoloških analiza već u 13. veku
na Lionskoj uniji, ali i u 15. veku na saboru u Ferari i Firenci, ali i u
kasnijim razgovorima. Rimokatolici tvrde da Crkva ima pravo da
objašnjava neka pitanja vere, kao što je bilo na saborima i da filiokve
nije ništa drugo do objašnjenje unutar Trojičnog načina postojanja. I
među pravoslavnima na istoku bilo je onih koji su pokušavali da
opravdaju učenje o filiokve i tu treba spomenuti bivšeg carigradskog
patrijarha Jovana Veka koji je u prilog ovom učenju na saboru u Lionu
1274. godine iznosio ozbiljne argumente”, naglašava Popović.
Sledeća prepreka u približavanju dve crkve o kojoj se razgovaralo u
Raveni jeste učenje o prvenstvu u hrišćanskoj crkvi. Radomir Popović
podseća da se u prvih hiljadu godina hrišćanstva poštovao sistem
pentatarhije – pet apostolskih katedri od kojih je rimska bila prva, a
slede carigradska, aleksandrijska, antiohijska i jerusalimska.
Učenje o papskom prvenstvu svoj koren nalazi i u kanonskom predanju
crkve koja je sledila administrativni poredak tadašnje Rimske imperije.
Rimska patrijaršija je duhovno pokrivala celu tadašnju zapadnu Evropu i
dobar deo severne Afrike i razumljivo je da se ništa nije moglo u Crkvi
događati bez znanja pape.
„Da se na zapadu Evrope dogodio policentrizam istočne crkve danas bismo
imali patrijaršije u Londonu, Parizu i u nekim nemačkim gradovima. Ali,
očuvano je prvenstvo časti i duhovne vlasti episkopa u Rimu. Kada je
istočna crkva bila ugrožena od muhamedanaca, rimski episkopi su
pokazivali želju da duhovno pod svoju vlast stave ostatke pravoslavnih
patrijaršija iz pentarhije polazeći od toga da je Rim, ne samo duhovni,
već i svetski centar. Tako je nastala teorija o papskom prvenstvu koja
je naročito posle Velike šizme 1054. obrazlagana i teološki”, objašnjava
profesor Bogoslovskog fakulteta.
Treći kamen spoticanja između pravoslavaca i rimokatolika jeste dogma o
papskoj nepogrešivosti (infallibilitas) koji je utemeljena na Prvom
vatikanskom koncilu od 1869. do 1870. godine. Kako objašnjava Popović, u
duhu zapadne piramidalne eklisiologije papa je „Hristov zamenik na
zemlji”. Tumačenje da je papa nepogrešiv kada govori u ime Crkve nije
prihvaćeno u pravoslavlju.
„Tako obrazložena nepogrešivost je izlišna i ne postoji. Jer iz istorije
Crkve znamo da je bilo patrijaraha raskolnika koji su osuđeni, a neki
čak posthumno. Drugi vatikanski sabor održan od 1962 do 1965. ograničio
je donekle papsku vlast uvođenjem institucije biskupskog saveta”, kaže
ovaj teolog.
Iako Pravoslavna i Katolička crkva poštuju iste svetitelje do Velikog
raskola i obe imaju sedam svetih tajni, tokom vekova odvojenosti
pojavile su se i razlike u načinu služenja liturgije, ali i u načinu
obavljanja krštenja. Zapadna liturgija je kraća i uprošćenija, bez mnogo
molitvenih činova i ceremonijalnih detalja. „Misa, za razliku od
pravoslavne liturgije, podsećanje je na Hristovu iskupiteljsku žrtvu i
nema priziva Svetog duha, takozvane epikleze. I, za razliku od
pravoslavaca, katolički vernici se ne pričešćuju iz putira, telom i
krvlju Hristovom, već hostijom koja je beskvasni hleb”, ističe Radomir
Popović objašnjavajući da Rimokatolička crkva smatra da je Hristova
Tajna večera bila pashvalna večera, a Jevreji Pesah praznuju na
beskvasnom hlebu. Pravoslavna crkva smatra da je Tajna večera bila pre
jevrejske Pashe i da je Hristos prelomio običan hleb – artos i
blagoslovio čašu.
Crkve se razlikuju i po načinu obavljanja Svete tajne krštenja.
Pravoslavci ga obavljaju zajedno sa miropomazanjem. Katolici prvo imaju
krštenje, pa posle krizmanje, ali ne pre sedme godine. Takođe, u
Pravoslavnoj crkvi dozvoljava se razvod braka čak do tri puta, dok tako
nešto ne postoji kod katolika. Jedino je moguće da Crkva brak pod
izvesnim uslovima poništi. Razlike postoje i u načinu posta koji je kod
katolika znatno blaži, mogu se koristiti i mlečni proizvodi, a pre
pričešća dovoljno je ne jesti jedan sat.
anonimno
Učenje o
filiokve, papski primat i dogma o papskoj nepogrešivosti najveće, ali ne
i jedine prepreke za ponovno ujedinjenje istočne i zapadne crkve. –
Patrijarh Vartolomej Prvi: „Dijalog s katolicima je jedan od naših
prioriteta, a put ekumenizma je put bez povratka”
Uprkos tome što su carigradski patrijarh Atenagora i papa Pavle VI još
1965. godine formalno povukli anateme, posledice Velike šizme iz 1054.
godine još nisu prevaziđene. Mešovita pravoslavno-katolička teološka
komisija decenijama pokušava da dogmatski približi dve crkve. Na 10.
skupštini u Raveni u oktobru 2007. usvojen je dokument u 46 tačaka koji
su mnogi mediji na zapadu označili kao temelj ujedinjenja istočne i
zapadne hrišćanske crkve.
Ravenski dokument o kojem pravoslavne crkve tek treba da se izjasne
definisao je položaj pape kao prvog među patrijarsima u celom svetu,
pozivajući se na položaj rimskog biskupa u prvih hiljadu godina
hrišćanske crkve. Međutim, i pored saglasnosti pravoslavnih i katoličkih
teologa, ostale su krupne razlike u shvatanjima „povlastica” koje sobom
nosi prvenstvo rimskog biskupa u hrišćanskom svetu.
Teolog dr Radomir V. Popović kaže da su između Pravoslavne i Katoličke
crkve tokom hiljadu godina razdvojenosti nastale ozbiljne teološke,
liturgijske, ali i obredne razlike. Narod te razlike najčešće vidi u
tome da se katolici različito krste od pravoslavaca, da sveštenici ne
nose bradu i da se ne žene, ili pak da oltari u hramovima nisu obavezno
okrenuti prema istoku.
„Postoje suštinske dogmatske razlike koje za sada onemogućavaju
jedinstvo Pravoslavne sa Katoličkom crkvom do kojeg je svima stalo. A to
su, pre svega, učenje o filiokve, papskom prvenstvu i papskoj
nepogrešivosti”, objašnjava ovaj profesor crkvene istorije.
Simvol vere konačno definisan na Drugom vaseljenskom saboru u Carigradu
381. godine, ukratko formulisana hrišćanska vera u Boga kao Svetu
trojicu, kod katolika u osmom članu ima dodatak filioque(prevod sa
latinskog: i od Sina) koji se odnosi na dogmu o Svetoj trojici.
Protojerej-stavrofor Popović ističe da se ova teološka novina o načinu
ishođenja Duha svetoga od Boga Oca na zapadu pojavila u 7. veku i da je
to najspornije pitanje u pregovorima sa zapadnim hrišćanima.
„Ovo pitanje je bilo predmet ozbiljnih teoloških analiza već u 13. veku
na Lionskoj uniji, ali i u 15. veku na saboru u Ferari i Firenci, ali i u
kasnijim razgovorima. Rimokatolici tvrde da Crkva ima pravo da
objašnjava neka pitanja vere, kao što je bilo na saborima i da filiokve
nije ništa drugo do objašnjenje unutar Trojičnog načina postojanja. I
među pravoslavnima na istoku bilo je onih koji su pokušavali da
opravdaju učenje o filiokve i tu treba spomenuti bivšeg carigradskog
patrijarha Jovana Veka koji je u prilog ovom učenju na saboru u Lionu
1274. godine iznosio ozbiljne argumente”, naglašava Popović.
Sledeća prepreka u približavanju dve crkve o kojoj se razgovaralo u
Raveni jeste učenje o prvenstvu u hrišćanskoj crkvi. Radomir Popović
podseća da se u prvih hiljadu godina hrišćanstva poštovao sistem
pentatarhije – pet apostolskih katedri od kojih je rimska bila prva, a
slede carigradska, aleksandrijska, antiohijska i jerusalimska.
Učenje o papskom prvenstvu svoj koren nalazi i u kanonskom predanju
crkve koja je sledila administrativni poredak tadašnje Rimske imperije.
Rimska patrijaršija je duhovno pokrivala celu tadašnju zapadnu Evropu i
dobar deo severne Afrike i razumljivo je da se ništa nije moglo u Crkvi
događati bez znanja pape.
„Da se na zapadu Evrope dogodio policentrizam istočne crkve danas bismo
imali patrijaršije u Londonu, Parizu i u nekim nemačkim gradovima. Ali,
očuvano je prvenstvo časti i duhovne vlasti episkopa u Rimu. Kada je
istočna crkva bila ugrožena od muhamedanaca, rimski episkopi su
pokazivali želju da duhovno pod svoju vlast stave ostatke pravoslavnih
patrijaršija iz pentarhije polazeći od toga da je Rim, ne samo duhovni,
već i svetski centar. Tako je nastala teorija o papskom prvenstvu koja
je naročito posle Velike šizme 1054. obrazlagana i teološki”, objašnjava
profesor Bogoslovskog fakulteta.
Treći kamen spoticanja između pravoslavaca i rimokatolika jeste dogma o
papskoj nepogrešivosti (infallibilitas) koji je utemeljena na Prvom
vatikanskom koncilu od 1869. do 1870. godine. Kako objašnjava Popović, u
duhu zapadne piramidalne eklisiologije papa je „Hristov zamenik na
zemlji”. Tumačenje da je papa nepogrešiv kada govori u ime Crkve nije
prihvaćeno u pravoslavlju.
„Tako obrazložena nepogrešivost je izlišna i ne postoji. Jer iz istorije
Crkve znamo da je bilo patrijaraha raskolnika koji su osuđeni, a neki
čak posthumno. Drugi vatikanski sabor održan od 1962 do 1965. ograničio
je donekle papsku vlast uvođenjem institucije biskupskog saveta”, kaže
ovaj teolog.
Iako Pravoslavna i Katolička crkva poštuju iste svetitelje do Velikog
raskola i obe imaju sedam svetih tajni, tokom vekova odvojenosti
pojavile su se i razlike u načinu služenja liturgije, ali i u načinu
obavljanja krštenja. Zapadna liturgija je kraća i uprošćenija, bez mnogo
molitvenih činova i ceremonijalnih detalja. „Misa, za razliku od
pravoslavne liturgije, podsećanje je na Hristovu iskupiteljsku žrtvu i
nema priziva Svetog duha, takozvane epikleze. I, za razliku od
pravoslavaca, katolički vernici se ne pričešćuju iz putira, telom i
krvlju Hristovom, već hostijom koja je beskvasni hleb”, ističe Radomir
Popović objašnjavajući da Rimokatolička crkva smatra da je Hristova
Tajna večera bila pashvalna večera, a Jevreji Pesah praznuju na
beskvasnom hlebu. Pravoslavna crkva smatra da je Tajna večera bila pre
jevrejske Pashe i da je Hristos prelomio običan hleb – artos i
blagoslovio čašu.
Crkve se razlikuju i po načinu obavljanja Svete tajne krštenja.
Pravoslavci ga obavljaju zajedno sa miropomazanjem. Katolici prvo imaju
krštenje, pa posle krizmanje, ali ne pre sedme godine. Takođe, u
Pravoslavnoj crkvi dozvoljava se razvod braka čak do tri puta, dok tako
nešto ne postoji kod katolika. Jedino je moguće da Crkva brak pod
izvesnim uslovima poništi. Razlike postoje i u načinu posta koji je kod
katolika znatno blaži, mogu se koristiti i mlečni proizvodi, a pre
pričešća dovoljno je ne jesti jedan sat.
Ali, uprkos razlikama u crkvenoj praksi nastalih tokom hiljadugodišnje
odvojenosti, profesor Popović podseća na pisma antiohijskog patrijarha
Petra III iz 11. veka upućivana papi Lavu IX i patrijarhu Miahilu
Kerulariju. Pisao je da treba imati dobru nameru da se spor prevaziđe.
„Ako budemo tražili sve, izgubićemo sve.” Insistirao je samo da Rim
odustane od učenja o filiokve i papskog primata.
-----------------------------------------------------------
Različito izračunavanje datuma Vaskrsa
Novu godinu večeras, osim Srba, dočekuju Rusi i Gruzini. Julijanski
kalendar u pravoslavlju su zadržale Srpska, Ruska, Gruzijka crkva,
Jerusalimska patrijaršija i monaška republika Sveta Gora koja je pod
jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije.
Postoji zabluda da bi prelaskom ovih crkava na gregorijanski kalendar
svi hrišćani zajedno slavili velike praznike. Božić je fiksni praznik,
koji se uvek slavi 25. decembra i proslavljali bi svi istoga dana, ali
ne i Vaskrs. Sve pravoslavne crkve, bez obzira na to da li su prešle na
„novi” kalendar, Vaskrsenje Hristovo slave istog dana (izuzev Finske
pravoslavne crkve). Pravoslavni i katolici imaju različite pashalije -
proračune za izračunavanje Vaskrsa. Tako će ove godine katolici Uskrs
slaviti 12. aprila, a pravoslavni nedelju dana kasnije 19. aprila.Prema
odlukama Prvog vaseljenskog sabora 325. godine, Vaskrs se slavi uvek
posle prolećne ravnodnevice, posle punog meseca, uvek u nedelju.
Pravoslavni hrišćani ne slave Vaskrs kada i Jevreji svoj Pesah (14. dan
meseca nisan). Prelaskom na gregorijanski kalendar katolici su odstupili
od već utvrđene pashalije, tako da u RKC Uskrs može da se poklopi sa
slavljenjem jevrejskog Pesaha.
|
|
Calendar |
« March 2024 » | Su | Mo | Tu | We | Th | Fr | Sa | | | | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
|
|
|