Thursday
2017-05-25
1:27 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Vatikanske milijarde (17. 18 i 19. poglavlje) »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

17.18. i 19.poglavlje

17. Poglavlje

PRVI TEMELJI KATOLIČKOG FINANCIJSKOG CARSTVA 20. STOLJEĆA

Lateranski Ugovor iz veljače 1929. potaknuo je tada vladajućeg papu Pia XI. da oformi posebnu agenciju koja ce upravljati novcem kojeg je fašistička Italija stavila u vatikansku blagajnu. S ovom agencijom Katolička crkva započela je novu financijsku politiku, a to su internacionalne investicije. To je bio korak koji je vodio opasnim putevima inernacionalnih špekulacija i financijskih skokova, saltova i rizika. No, Crkva se perfektno snašla i uklopila u taj milje. Godina 1930. bila je, moglo bi se reći, početak nove ere u ekonomiji Katoličke crkve. Agencija Pia XI. nije bila sasvim nova, nego je zapravo bila potomak "starog roditelja” koji se zvao Uprava Dobara Svete Stolice, a osnovao ju je papa Leon XIII. 1878.

 Ona je oformljena da se bavi financijskim poslovima promjenjene papinske ekonomije nakon gubitka teritorijalnog dominiona 1870.godine. Crkva je sada imala milijune lira na raspolaganju, pa je odmah krenula u velike investicije u samoj Italiji. Na taj nacin vatikanski novac je brzo pronasao put u sve tokove talijanskog financijskog svijeta trgovine, industrije, nekretnina i dr. Proces je bio ubrzan i olaksan zbog prijateljskih i srdacnih odnosa Vatikana s fasistickim rezimom. Ali i drugi ne manje vazni faktori pridonjeli su uspjesnim financijskim operacijama. Medju njima, ova tri su bila od kapitalnog znacaja: a) Crkva je imala svoje vlastite banke, b) bila je izuzeta od oporezivanja, c) imala je u svojoj sluzbi inteligentnu i spretnu masineriju. Crkva je drektno ili indirektno kontrolirala nekoliko banaka, medju njima Banku Svetog Duha i veliku i jaku Rimsku Banku. Mussolini se slozio da vecina vatikanskih investicija bude oslobodjena poreza, a to je dodavalo nove miijune lira onim vec primljenim. I konacno, vjesto ispletena vatikanska mreza koju su tvorili visa hijerarhija i laici na kljucnim polozajima u financijskom svijetu, opskrbljivali su vatikanske ulagace s visoko povjerljivim informacijama koje nisu bile dostupne nikome drugome. A to je Vatikanu dalo prvenstvo u vrlo unosnim poslovima i spekulacijama. Treba obavezno spomenuti podrsku koju je Crkva imala od strane diktatorskog rezima. Posto se ona ideoloski identificirala s fasizmom (antikomunizam) ovaj je to i nagradio – financijski. Papinsko-fasisticka suradnja i politika bila je vrlo uspjesna. U narednih 10-tak godina nakon sklapanja Lateranskog Ugovora 1929. pa do izbijanja II. svjetskog rata 1939., milijuni su bili vrlo vjesto investirani i donijeli su ogromne profite. Rast i napredak industrije bio je rezultat ratnicke politike glavnog vatikanskog partnera – fasisticke Italije. Jer, Mussolini je krenuo putem agresije. Nekoliko godina nakon Lateranskog Ugovora izvrsio je agresiju na Etiopiju (1936) sa blagoslovom Katolicke crkve. Biskupi i svecenici skropili su svetom vodicom trupe, oruzje i ratne planove. Bio je to prizor koji je sokirao i cinicne nevjernike. No, osim takove podrske Crkva je pomagala i na razne druge nacine. Vatikan je dobar dio svojih lateranskih milijuna investirao u fasisticku ratnu industriju odlicno procijenjujuci unosnost takovih ulaganja. Kao i svaki ulagac kojemu je glavni cilj zarada, tako je postupao i Vatikan. Moral je pritom bio sporedna i nevazna stvar. Nova fasis-ticka kolonija Etiopija bila je vrlo privlacna Crkvi, i religiozno i financijski. Mussolini je pak bio vrlo darezljiv u obecanjima doklegod je imao podrsku Crkve za svoje avanture. Dok je agresija trajala, Vatikan se bavio raznim poslovima narocito u samom Rimu koji je ubrzano rastao i sirio se. U samo nekoliko godina Sveta Majka Crkva je postala vlasnik velikih stambenih blokova, raznih nekretnina i zemljista, osobito na periferiji grada gdje se naj-vise gradilo. Veliki gradjevinski bum donosio je 100%, a gdjekad i 1000% profita. I tako je zahvaljujuci svom financijskom umijecu, predvidjanju i kalkulacijama, a uz pomoc fasistickog rezima i svoje razgranate crkvene i laicke masinerije, Vatikan za samo jedno deset-ljece izgradio svoje novo financijsko carstvo. U onoj istoj Italiji, koja ga je pola stoljeca ranije lisila njegovog teritorijalnog kraljevstva. No, osim u Italiji Vatikan je bio vrlo aktivan i izvan nje. U protestantskim zemljama poput Holandije i Njemacke vodio je svoju politiku stjecanja izbjegavajuci bilo kakve napadne poteze, jer su tisina, skrovitost i nenametljivost bile najbolje metode za prodor u eventualno neprijateljske i nesklone sredine. Gdjegod je njegovo bogatstvo i svojina bilo sigurno, Vatikan se rijetko uplitao direktno u domace poslove doticne zemlje. To je bio slucaj s Poljskom, Madjarskom, Austrijom, Cehoslovackom, Belgijom i drugim zemljama gdje su interesi Crkve bili sigurni, te su imali svijetlu buducnost. Tome su doprinosile nacionalne hijerarhije i naklonost razlicitih vladajucih garnitura. No, gdje je takva stabilnost bila poljuljana i imovina Crkve ugrozena, tada je Vatikan intervenirao raznim oblicima pritiska – religioznim, politickim i diplomatdkim, a sve poradi obrane svojih interesa. I to na prvom mjestu onih opipljivih zemaljskih interesa. Dakle. kada je u Francuskoj sredinom tridesetih vlast preuzeo poluanarhijski komunizmom inspiriran Narodni Front, Vatikan se prepao. Narodni Front je imao polukomunisticki program i izgledalo je, da ce biti preteca komunisticke Francuske. A komunisticka Francuska bila bi gora, nego Francuska revolucija ili ateisticka Francuska Republika s pocetka stoljeca. Stoga je Vatikan zauzeo strog stav spram vlade Narodnog Fronta. Nasuprot njemu u prvi plan je dosla organizacija katolicke desnice modelirana po fasizmu, a zvala se Les Croix de Feu. Osjetio se zadah moguceg gradjanskog rata. On je i buknuo, ali u susjednoj Spanjolskoj gdje je slicna vlada propala. Ekonomska kriza, politicki kaos i atentati postali su svako-dnevica. Spanjolska Republika ucinila je 1931. g. ono isto, sto su vec ucinili Francuzi i Rusi u svojim revolucijama – lisila je Crkvu njene imovine. Jedna od prvih akcija Republike bila je oduzimanje svega sto su posjedovali, vodecem crkvenom redu Jezuitima (Isusovci). Jer, njihova imovina bila je raznovrsna i oni su bili najmocniji i najbogatiji crkveni red. Inace, Crkva je u Spanjolskoj bila najveci i najbogatiji veleposjednik, veci i od dekadentne aristokracije s kojom je bila tako prisno povezana, da je uglavnom bilo tesko razlikovati jedne od drugih, osim po odjeci koju su nosili. Republika je i jedne i druge lisila njihovih dobara, tako da je dobila oko 13 milijuna akri zemljista koje je isparcelirala i razdijelila siromasnim seljacima. Imovina Katolicke crkve u Spanjolskoj u tom vremenu (oko 1933.) po Johnu Guntheru bila je vrijedna oko 500 milijuna dolara, a vecinu toga kontrolirali su upravo Jezuiti. Kad je Spanjolska Republika konfiscirala crkvenu imovinu bilo je sluzbeno potvrdjeno, da je vrijednost iznosila oko 6 milijardi peseta i to prije inflacije koja je uslijedila. A ta kolosalna vrijednost je ostala i nakon sto je imovina Crkve vec bila reducirana u proslom stoljecu u dva vala antiklerikalizma. Ne treba se stoga cuditi, da je 1936. Katolicka crkva stala na stranu jednog gotovo nepoznatog generala, koji se pobunio protiv Spanjolske Republike. On se zvao general Franco i gradjanski rat je mogao zapoceti uz blagoslov Crkve. Da li je Republika zasluzila smrt, da li je ona bila preteca komunizma i anarhizma, da li je Franco bio u pravu u svojoj pobuni protiv republikanaca – prosudit ce povijest. No, nepobitna je cinjenica da je Katolicka crkva podrzavala pobunu i to maksimalno. Ona joj je zapravo kumovala i bila jedan od glavnih kovaca planova za rusenje Republike. Tako je Vatikan (Crkva) zaboravio po tko zna koji puta vlastiti princip, a to je da vjernici moraju postivati uspostavljenu vlast. Glavni motiv takovu ponasanju je onaj isti, prastari i vjecito prisutan u dugoj povijesti Crkve, a to je – zastita i obrana njenih interesa, ponajprije onih zemaljskih kao sto su privilegije i bogatstvo.

Nakon krvavog gradjanskog pokolja (1936-39) sa oko milijun mrtvih nacionalistickoklerikalne snage su pobijedile. Crkva je pjevala Te Deum sirom Pirinejskog poluotoka. Njezina imovina u Spanjolskoj nije vise bila u opasnosti. Hvaljen budi Bog!

*****

18. Poglavlje

UKUPNO BLAGO CRKVE PRIJE I ZA VRIJEME II. SVJETSKOG RATA

Jedva sto je spanjolski gradjanski rat zavrsio, II. svjetski rat je izbio u rujnu 1939. Iako je
imala znatne stete, Crkva je u Spanjolskoj spasila svoje kolosalno bogatstvo. Ali sta sada, kad je Hitler izazvao cijelu Evropu? Gdje ce Crkva sada stati i kako ce se postaviti? Katolicka crkva, iako uznemirena, nije se izgleda trebala puno plasiti. Hitler, usprkos povremenim manjim svadjama s njemackom katolickom hijerarhijom, nikada nije prijetio lisavanjem Crkve njenog blaga. Nasuprot tome, on je osigurao vlasnistvo i sigurnost Katolicke crkve u nacistickom Rajhu jednim svecanim konkordatom sa Papom u lipnju 1933.g. svega nekoliko mjeseci nakon sto je postao Kancelar Njemacke u sijecnju. Ovako dobri odnosi bili su moguci zbog cinjenice, da su se Katolicka crkva i nacizam slozili o uzajamnoj podrsci. I dok je Hitler garantirao Crkvi njeno vlasnistvo i razne privilegije, ona je naredjivala svom kleru da prisegne lojalnost i odanost nacizmu. Svecenici su se morali zakuniti, da nikako nece naskoditi, niti se suprotstaviti nacistickoj diktaturi. Bio je to isti onakav "nesveti brak” kakav je Crkva sklopila s fasistickom Italijom cetiri godine ranije. Sagledavajuci sve cinjenice Crkvi se cinilo, da Hitler makako mogao biti neugodan, moze ustvari biti koristan kao veliki protivnik Staljina i boljsevizma. On je zapravo bio najbolji branitelj Crkve i njenih milijardi, pa bilo rata ili ga ne bilo. Stoga je kardinal Pacelli, kasniji papa Pio XII. postao glavni promotor politike direktne ili indirektne podrske dvama ekstremnim anti-komunistickim pokretima tog vremena, talijanskom fasizmu i njemackom nacizmu. I to od samih njihovih pocetaka. Crkva je vrlo takticno pripremala i pomagala ucvrscenje nacizma i Hitlera. U toj njenoj taktici mogu se prepoznati 4 koraka: 1.) -kada je lider njemacke Katolicke Partije Franz von Pappen postao vice-kancelar nacisticke Njemacke (drugi do Hitlera) u sijecnju 1933. 2.) -kada su zastupnici Katolicke Partije u Parlamentu glasali za davanje apsolutne moci Hitleru u ozujku 1933. 3.) –kad je Vatikan odredio njemackom Centrumu (Katolicka partija) da bude raspusten, sto je i ucinjeno u srpnju 1933. 4.) –kad su Vatikan i Hitler potpisali konkordat u ljetu iste godine. Prema clanku 30. ovog konkordata…… specijalne molitve nedeljom ce se odrzavati…… za dobrobit Rajha nacisticke Njemacke. Jos ozbiljniji je bio clanak 16. -…prije nego biskupi preuzmu svoje dijaceze (biskupije) trebaju dati zakletvu odanosti predstavniku Rajha….. (Svi detalji ove politike i odnosa Berlin-Rim po prvi puta su objavljeni u knjizi "Vatikan u svjetskoj politici” koju je napisao autor ove knjige) Gledano unatrag, ta Vatikansko-Hitlerovska suradnja izgleda kao ogromna greska i pogresna prosudba Crkve. No u ono vrijeme cinila se ispravnom zbog komunisticke opasnosti. Jer, komunizam je ne samo negirao religiju, nego je jos vise ugrozavao bogatstvo cvrsto organiziranih religija – na istoku Ortodoksne (pravoslavne), a na zapadu Katolicke. Stoga ova potonja nije oklijevala, komu ce se prikloniti i koga ce podrzati. Ali kao vjera

Katolicka crkva je trebala ostati neutralna. I dok je s jedne strane igrao ulogu Univerzalnog Oca, papa Pio XII. je s druge strane podrzavao Hitlerov Krizarski rat. Osim njega, to su cinile i druge katolicke zemlje. Kada je dakle Hitler u lipnju 1941. presao ruske granice, u Vatikanu je nastalo veliko veselje. Molitve su umnozene, a ozivljen je i Fatimski kult koji je bio utemeljen na obecanju Djevice Marije da ce "sveti otac njoj posvetiti Rusiju”. Da bi pripomogle ispunjenju tog obecanja, neke katolicke zemlje su slale svoje vojne kontingente na rusku frontu. Spanjolska je poslala svoju Plavu Diviziju, a dobrovoljci su nagrnuli iz gotovo svih katolickih zemalja. Ne treba zaboraviti, da je Spanjolska primjerice na celu s Francom bila zdusno uz Hitlera. Nakon gradjanskog rata zemlja je bila polurazrusena i on se bacio na obnovu zemlje. Najprije je crkvi vratio svu konfisciranu imovinu i to je bila velika pobjeda za Vatikan. Katolicka crkva je intenzivno krenula u svoju obnovu kupujuci i investirajuci narocito u nekretnine i dionice. Pisano je – "trazi i dobit ces”. I Crkva je tako i postupala. Spanjolska hije-rarhija je koristila sve dostupne nacine da nadoknadi izgubljeno i poveca svoje blago. Vrlo brzo vjernici su bili iznenadjeni, kad su saznali koliko puno njihova Crkva posjeduje u raznim kompanijama, bankama, tvornicama, plantazama i rudnicima, i drugim neduhovnim djelatnostima. Ma koliko to ona vjesto skrivala, uvijek se nasao neki "ventil” na koji bi povjerljive stvari procurile van. Za vrijeme II. svjetskog rata, Katolicka crkva u Spanjolskoj posjedovala je i kontrolirala oko 1/3 ukupnog bogatstva zemlje. No, vjerovati da je tako bilo samo u Spanjolskoj bilo bi pogresno. Jer ona je bila podjednako aktivna u svojoj obnovi i umnozavanju kapitala i u drugim katolickim zemljama – Belgiji, Italiji, Francuskoj, Poljskoj. Osim toga, dok se oslanjao na nacionalne armije da bi sacuvao svoje blago od komunista na domacem terenu u Evropi, Vatikan je smatrao, da bi bilo mudro i dobro ucvrstiti svoje financijske interese i preko Oceana. Zapravo, podugo vremena prije pocetka samog rata on je poduzeo uspjesne korake u tom pravcu. Poceo je investirati ne samo u juzno-americke katolicke zemlje, nego i u protestantske Sjedinjene Drzave. Iako je to bilo poznato u to vrijeme, ono sto je bilo veliko iznenadjenje nakon rata, to je bila velicina i opseg tih ulaganja. Velicina udjela Vatikana u velikom biznisu izisla je na svijetlo dana, kad su neki dokumenti pali u ruke talijanskih socijalistickih lidera. Oni su dokazivali kolosalne vatikanske investicije sirom Sjeverne Amerike, a koje su vjesto bile skrivene iza laickih koncerna i laickih pojedinaca. Posebna je prica vatikansko investiranje u republike Centralne i Juzne Amerike. U nekima je Katolicka kontrolirala gotovo sve – zemljiste i nekretnine, bankarstvo, komercijalno poduzetnistvo, gradjevinarstvo i dr. Frapantna je primjerice brojka od oko 4 milijarde lira koliko je u 1939. iznosila vrijednost crkvene imovine u Italiji, a sto po vrijednosti i tecaju talijanske valute u 1969. iznosi oko 160 milijardi lira. A onda je Hitler izgubio rat. Evropa je lezala u rusevinama, dok je Staljinova Crvena Armija okupirala trecinu kontinenta. Vatikan, sretan sto se crvena zastava nije zavijorila na sv. Petru, mogao je sa sigurnoscu gledati u buducnost. Crkva je bila zahvalna Providnosti na takvoj zastiti, ali je znala i to, da je takva zastita jos sigurnija kad je ojacana solidnim milijardama u gotovini ili raznim drugim vrijednostima. Kako u staroj Evropi, tako jos vise u Novom Svijetu.

*****

19. Poglavlje

VATIKAN ULAZE MILIJUNE U RATNU INDUSTRIJU I PREBACUJE IH U USA.

Vatikanska banka (Institutio per la Opere di Religione) bila je osnovana s temeljnim ciljem da "upravlja kapitalom namijenjenim vjerskim zajednicama”. Medjutim, to je bila klasicna kamuflaza za aktivnosti koje nisu imale gotovo nikakve veze s opisom djelatnosti. Jer, od samog osnutka njezin zadatak je bio da transferira crkveni kapital i novac iz okupirane Evrope. Institut je 1942.g. osnovao papa Pio XII. u jeku II. svjetskog rata, kad je Hitler nakon uspjesnog priblizavanja Moskvi bio zaustavljen. Njegova Svetost se vrlo zabrinula. Pio XII. jos uvijek vjerujuci u Hitlerovu pobjedu poceo je sumnjati u konacan ishod velikog pothvata. Sjedinjene Drzave su usle u rat, a to je promijenilo odnos snaga. Americka moc se pocela osjecati svugdje i ako se ne dogodi cudo, Hitler bi mogao izgubiti rat. I zato, zbog promjene situacije najbolja politika je bila poduzeti preventivne mjere u zastiti bogatstva Crkve i tako pomoci samoj Providnosti. A sto bi bilo bolje, nego skloniti blago na sigur-nije mjesto. I gdje bi to bilo bolje nego unutar udaljenih sigurnih granica USA? Na kraju krajeva, Bog bi mogao napustiti Hitlera, a Staljin i njegove boljsevicke horde razmiljeti se po Evropi. Sta ako udju u sam Rim? Cak iako to saveznici sprijece ne zeleci imati Ruse u zapadnoj Evropi, sta oni mogu ako talijanski komunisti uspostave diktaturu u Italiji? Komunisticka Italija, Francuska ili Njemacka sasma sigurno znaci ovo – razvlastenje Crkve od njenog bogatstva u tim zemljama. Ove crne misli potakle su Pia XII. na osnivanje ovog Instituta, koji je pametno i lukavo integriran u crkvenu masineriju. A on nije bio nista drugo do fleksibilan instrument za raznovrsne financijske aktivnosti. Sto je to znacilo u jeku rata? Kao sto je to objasnio jedan autoritet, to je znacilo da je "ova banka omogucavala Svetoj Stolici da radi transfere preko zatvorenih granica, a sto je donosilo bogate profite kroz tu rijetku privilegiju prenosenja stranog novca u tadasnjem podijeljenom svijetu”. Jer, podijeljeni svijet je zaista bio podijeljen! S milijunima naoruzanih ljudi, sa zatvorenim granicama, s bodljikavim zicama, s tenkovima i topovima…. Nitko nije mogao slobodno prolaziti, osim jednog izuzetka – predstavnika Vatikana. Za njih nisu postojala ogranicenja. Kao emisari religije i delegati suverene drzave "sluzbeno neutralnog Vatikana” mogli su se kretati po svojoj volji od jedne do druge drzave i od jednog kontinenta do drugog. S evropskog bojista u mirnu Kanadu, USA i Juznu Ameriku. Nositelji duhovne utjehe, ali jos vise nositelji banknota, vrijednosnih papira, zlata i srebra. Tako je Institut za religiozne poslove prenosio sve vece sume novca iz Vatikana u Kanadu i USA. A takodjer i razne druge vrijednosti, ne samo iz Rima, nego iz cijele Italije, Francuske pa cak iz hitlerovske Njemacke. Taj delikatan posao obavljale su vrlo povjerljive osobe iz nacionalnih hijerarhija tzv. "nomini di fiducia” kako ih nazivaju u Vatikanu. I kako je operacija transfera novca iz Evrope u Ameriku napredovala, tako se sve vise zainteresiranih stranaka ukljucivalo u nju. Tako su napr. americke korporacije i pojedinci s dionicama i novcem u Njemackoj zatrazili pomoc Vatikana, da bi spasili sto se spasiti moglo iz prijeteceg debakla. I – Vatikan je pomogao, direktno ili indirektno. Sa politickim pritiskom na politicare. Trebamo se prisjetiti cinjenice, da je Katolicka crkva u tom periodu bila usko povezana s ratnim zbivanjima, ne samo zbog njene podrske fasistickoj Evropi protiv komunizma, nego i zbog milijardi koje je ulozila u razlicite tvornice diljem Evrope. Jer veza Crkve s ratnom masinerijom nije bila nesto novo. Ona je pocela ubrzo nakon potpisivanja Lateranskog Ugovora 1929. i zaprimanja stotina milijuna lira od Mussolinijeva rezima. Dio dobivenog kapitala ona je ulozila u tvornice oruzja, koje su radile punom parom zbog pripremanih Mussolinijevih agresija. Vatikanski autoriteti su naravno sutjeli i prikrivali svoj udjel u tim izuzetno unosnim poduzetnistvima. Vjerojatno je istina da Pio XII. nije osobno sudjelovao u svemu tome. Ipak, on nije nikada strogo ukorio talijansku Crkvu zbog njene umijesanosti u invaziju Abesinije. Financije Vatikana nisu bile direktno u njegovim rukama, nego u rukama grupe "specijalista za financije” koji su radili po svojoj volji. Tako su vatikanski milijuni bili rasprseni u unosne poslove, medju ostalim u kemijsku i ratnu industriju koje su opskrbljivale Mussolinijevu vojsku. Glavni inzenjer vatikanske upletenosti u ratno profiterstvo bio je legendarni financijski carobnjak Sgr. Nogara. Taj covjek je kontrolirao i igrao se s crkvenim novcem poput madjionicara stostruko umnazajuci njezine milijune. Njegovo glavno pravilo je bilo – iskljuciti religiju i teologiju od financijskih stvari. A njegov motto je bio jednostavan –"posao je posao!” Preuzeo ga je od pape Benedikta XV. Nogara je nastavio investiranje u ratnu industriju i poslije abesinske pustolovine. Sirio je poslove i izvan Italije, u Njemacku, polu-fasisticku Jugo-slaviju i Albaniju.

Prema tome, prije II. svjetskog rata Vatikan je imao mnoge svoje milijune u proizvodnji ratnog materijala. Nogara je povezao vatikanske financije s nekim velikim USA korporacijama koje su bile ukljucene u ratnu industriju, pa je Vatikan poceo ostvarivati profit i s druge strane Atlantika. Nogarine tajne transakcije postale su "zlatni rudnici” za Crkvu. Kolika je bila stvarna velicina vatikanske upletenosti i sudjelovanja u ratnoj industriji i profitersrvu Evrope i Amerike, nije nikada bilo potpuno razotkriveno i vjerojatno nece ni biti. To je potvrdjena realnost kojoj nazalost nedostaju detalji. Prijatelj autora ove knjige, Dom Luigi Sturzo, imao je informacije o vatikanskim ratnim makinacijama od Pape osobno, sto ce reci od Pia XI. On je papa koji je potpisao Ugovor s Mussolinijem i koji je u trenutku ushicenja nazvao Ducea "covjekom poslatim od bozanske Providnosti”. Dom Sturzo je bio osnivac talijanske Katolicke Partije, jedine politicke stranke koja je mogla sprijeciti da Mussolini postane diktator. Pio XI. u skladu s tajnim politickim dogovorom s Mussolinijem naredio je, da Sturzo raspusti stranku, sto je ovaj i ucinio te otisao u emigraciju. No, i nadalje je bio dobro informiran o najvaznijim vatikanskim aktivnostima zahvaljujuci svojim vezama u Rimu. Godinu-dvije prije izbijanja rata Pio XI. je realizirao, da je napravio politicku gresku u podrzavanju fasizma. Pokusao je nesto i popraviti, ali uzalud. Trazio je susret s Dom Sturzom. Medju ostalim, informirao je bivseg vodju Katolicke Partije o svojoj "dubokoj tuzi” sto je tako puno vatikanskog novca investirano u ratnu industriju Italije, ali da on nije mogao nista uciniti oko toga otkad su financijski poslovi bili u rukama "izvjesnih laika” koji su radili sto su htjeli. Papa je takodjer rekao, da se talijanske tvornice pripremaju za rat. Poslije rata Sturzo se vratio u Italiju i obnovio Katolicku Partiju, koja je nazvana Krscanska Demokratska Stranka. Dom Sturzo je bio covjek odredjen da razotkrije povezanost Vatikana s fasizmom. Kad je to saznao Pio XI. zabranio mu je da se "paca u stvari proslosti i ometa Crkvu u "njenoj obnovi nove Evrope”. Ali najneobicniji dokaz o umijesanosti Vatikana u ratne industrije dosao je iz jednog vrlo neobicnog izvora – ovaj puta iz Jugoslavije, od generala B. Mirkovica. U proljece 1941. Jugoslavija je potpisala Pakt s Hitlerom. 27. ozujka general Mirkovic je destabilizirao Vladu, raskinuo Pakt i stavio Jugoslaviju na stranu saveznika. Vaznost tog preokreta bila je ogromna, jer je utjecala na tok II. svjetskog rata. To je potvrdjeno i na Nurnbeskom procesu. Hitlerov ratni plan bio je skroz poremecen. On je odmah reagirao i sazvao generale i komandante svojih satelitskih saveznika i obavijestio ih o odgodi operacije Barbarosa za 4 tjedna (Barbarosa je bila sifra za napad na Rusiju). Po Karlu Ritteru visokom oficiru u nacistickoj komandi, odgadjanje od 4 tjedna bilo je presudno za cijeli rat. Ono je rezultiralo "zimskom bitkom” pod Moskvom i tu je zapravo Hitler izgubio rat.(citirano iz memoara Antony Edena) Autor ovo naglasava, jer ono sto je otkrio general Mirkovic nije bilo neozbiljno blebetanje bez dokaza, a ticalo se glavnog predmeta ovog poglavlja – vatikanskog financijskog sudjelovanja u ratnoj industriji. Iz nekih financijskih i diplomatskih dokumenata otkrio je povezanost talijanskih financijskih interesa, nacisticke ratne masinerije i jugoslavenske manufakture oruzja, a sve to usko povezano s Vatikanom, odnosno njegovim carobnjakom Nogarom. Sve je bilo tako isprepleteno i pomijesano da su tri partnera – Italija, Njemacka i Jugoslavija cinila jedan pravi "nesveti trio”. U Hrvatskoj su katolicki Ustase osnovali tzv. Nezavisnu Drzavu Hrvatsku koju su zdusno pomagali Vatikan i Mussolini i koja je postala Hitlerov saveznik. General Mirkovic je bio ogorcen i planirao je prikupiti sve inkrimirajuce dokumente o upletenosti Katolicke crkve u rat. Na um mu je cak dosla i jedna nevjerojatna misao, a ta je bila da nekoliko eskadrona posalje na Vatikan i bombardira ga! Jedan eskadron je i pripremljen, ali u noci planiranog napada doslo je do pogorsanja vremenskih prilika sto je onemogucilo polijetanje. Ekspedicija je morala biti odgodjena za koji dan. Cini se da je ovo odgadjanje spasilo Vatikanski grad, jer su jugoslavenske zracne snage ubrzo bile onesposobljene od nacistickih bombardera. Tako se cinilo, da Katolicka crkva duguje spas svog sjedista Adolfu Hitleru i – losem vremenu! Unistenje Vatikanskog grada sa svim njegovim religijskim, umjetnickim i povijesnim riznicama bilo bi nepopravljiva steta po zapadnu civilizaciju. Ali, jedan covjek je bio toliko ogorcen na ulogu Vatikana u tom strasnom ratu, da je bio spreman na jedan cin ne

razmisljajuci o svim mogucim negativnim posljedicama takvog cina. Osvrnuli smo se na ovu pomalo bizarnu epizodu jer je ona sire nepoznata. Ranije smo spomenuli, da sva velicina i opseg vatikanske ukljucenosti u profitabilan ratni biznis vjerojatno nikada nece biti u potpunosti rasvijetljeni i razotkriveni. Ali, tko zna….? Rezultat ratne politike Katolicke crkve, ili bolje receno, vjesti potezi koje je ona poduzela kad je nacisticki uspjeh postao poraz, bio je ovaj: kad se Hitler konacno ubio pred invazijom Crvene Armije, Pio XII. u totalnom kolapsu Hitlerovske katolicke Evrope imao je bar zadovoljstinu u spasavanju milijuna dolara transferiranih u USA. Katolicke investicije nisu prestale s prekidom neprijateljstava, nego su nesmanjeno nastavljene u narednim godinama. Crvena Armija je zaustavljena, a Sjedinjene Drzave su postale protektor Evrope. I buduci da su komunisti u Francuskoj i napose Italiji prijetili uspostavom svojih Vlada u Rimu i Parizu, Katolicka crkva je zapocela uspjesno politicko-ideolosko partnerstvo s USA. Tomu je pogodovala stalno prisutna komunisticka opasnost u Evropi koja je silno uznemirivala Vatikan. Pio XII. je nastojao smanjiti tu opasnost, pa je intervenirao na razne nacine. U samoj Italiji tako, sto je naredio glasanje za Katolicku stranku. Svatko tko bi glasao za komuniste ili cak socijaliste, bio bi ekskomuniciran iz Crkve. Dok je obuzdavao komunisticku prijetnju, Vatikan se istovremeno poceo obazirati po cijeloj Evropi, da bi pronasao gdje ce moci najbolje investirati svoje milijune. Zapravo, gdje bi oni mogli donijeti najvecu zaradu! Evropa je dozivjela pravi ekonomski "bum” i procvat, a ekonomska cuda su zaredala. Crkveni financijski eksperti su se dali na posao. I opet se pokazala vrlo uspjesnom vjestina i intuicija Crkve u pronalazenju i izboru najboljih i najunosnijih ulaganja. To su bile prosperitetne industrije, kompanije i sve veci i mocniji koncerni, privatni i drzavni, manji i veci. I to ne samo u Italiji, nego takodjer i u Francuskoj, Njemackoj, Svicarskoj i cak u Engleskoj. Vatikan je bez ikakove zadrske ili stida ulagao crkveni novac u hotele i kasina na Rivijeri, a napose u gradjevinarstvo preko Societa Generale Immobiliare. Ovaj koncern je jedan od najjacih u Italiji i u njemu je Vatikan veliki dionicar. Tu su jos i grupa Italcementi, financijski koncern Bastoggi, Italgaz, Ceramica Pozzi, velika osiguravajuca kompanija Assicurazioni Generali, Pantanella koncern…… i mnoga druga poduzetnistva i djelatnosti koja s religijom nemaju nikakve veze. Ne smije se zaboraviti da Vatikan nije placao nikakve poreze, kako u Italiji, tako i u mnogim drugim zemljama, pa je na taj nacin bio u nepostenoj prednosti pred ostalima. Zbog svog privilegiranog polozaja, Vatikan je dobivao sve, a davao – nista! On je samo uzimao, a davao nije zauzvrat nista. On je uzimao od novca poreznih obveznika (kroz drzavni aparat), a sam nije placao nikakve poreze. To je izazvalo negativne reakcije u javnosti. Razlicite grupe i pokreti su trazili da Katolicka crkva takodjer placa poreze, ali njihovi napori su bili bezuspjesni zbog dominacije Katolicke stranke u Vladi. Konacno 1968. postigli su neki uspjeh – Vatikan se naime "podvrgao” djelomicnom oporezivanju svojih glavnica, a to je drzavi donjelo milijarde lira. Nino Lo Bello ekonomsko-financijski korespondent "New York Herald Tribune”-a detaljno je prikazao velicinu vatikanskih investicija i ekonomske moci u knjizi "The Vatican Empire” (Vatikansko Carstvo). Sudjelovanje i ukljucenost Vatikana u ekonomiji, industriji i financijama Italije bio je jedan od glavnih faktora u razvitku i prosperitetu talijanskog poluotoka. Koliki je tamo bio "portfelj” (portfolio) Katolicke crkve 25 godina nakon II. svjetskog rata? Odgovor na ovo pitanje je vrlo tezak, jer je Vatikan jedina drzava koja uporno odbija otkriti svoj budzet i prihode vanjskom svijetu. Nesluzbene procjene talijanskih Vlada u raznim periodima a na temelju oskudnih informacija do kojih se moglo doci, bile su blizu nejasnim i maglovitim nagovjestajima koji bi kapnuli iz Vatikana. Radi se o nekih 15-20% vatikanskog vlasnistva svih dionica na talijanskoj Burzi. A vatikanske investicije u Italiji predstavljaju tek izmedju 1/10 i 1/20 njegovih svjetskih investicija.

*****

Calendar
«  May 2017  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2017
    Free website builderuCoz