Friday
2018-10-19
1:00 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 37

Statistics

Total online: 2
Guests: 2
Users: 0

Login form

Biblija u otpadu

,,Ali ako i mi, ili anđeo s neba navjesti vam evanđelje drukčije, nek bude proklet!“ (Gal 1,8)

Treća skupina argumenata bili su biblijski. Nakon devet mjeseci prestao sam ići na adventističke sastanke, odbacio sam Millera, Ellen White i adventizam kao organizaciju, ali sam još uvijek zadržao neka njihova vjerovanja. Zato sam se ozbiljno uhvatio Biblije i proučavao je slijedećih šest mjeseci, svakodnevno i studiozno, od korice do korice, vadeći citate za sva sporna pitanja i došao u sukob sa samim sobom. Je li i Biblija u otpadu?

KLANJANJE: Prvo što me iznenadilo bila su stalna klanjanja koja biblijski pisaci ne osuđuju, već je to normalna praksa. Našao sam stvarno brdo citata, a bio sam siguran da je klanjanje pred ikim osim Bogom grijeh.

Prorok Natan kleči pred Davidom, i naziva ga svojim gospodarem (1 Kr 1, 23-24), pred Davidom kleči Bat-Šeba (1 Kr 1, 15-17) Pred Salomonom kleči Adonija (1 Kr 1, 51-53), Ilijom kleči Obadija (1 Kr 18, 7-8) Ornan se pred Davida baca licem do zemlje (1 Ljet 21,21), Ruta pred Boazom (Rut 2,10), Danielu se pod noge baca Nabukodonozor, slaveći Danijelovog Boga (Dan 2, 46-49), David kleči pred Šaulom (1 Sam 24,9).

Isus kaže anđelu u Filadelfiji da će, zbog anđelove vjernosti, prisiliti njegove neprijatelje da mu se poklone do nogu (Otk 3, 7-10). David, Salomon, Daniel, Natan, Ilija – sve su to osobe iz Biblije koje su stvorenja, a ne bogovi – a ipak su dozvoljavali klečanje pred sobom ili su klečali pred drugima. Svi su bili miljenici Boga, i reći da su od sebe ili drugih radili idole je u kontradikciji sa Biblijom!

NAZIVANJE OCEM: Da li Isus zabranjuje ljudima da zovu muža svoje majke ,,ocem“ ili učitelja u školi njegovom titulom? Moramo li izmisliti nove riječi za muževe svoje majke? Isus je ovdje koristio hiperbolu, namjerno preuveličavanje nekog motiva u svrhu dokazivanja svoje teze (visok kao planina). David naziva Šaula ocem (1 Sam 24,12), Stjepan nadahnut naziva pismoznace ocima:

“Stjepan odgovori: Braćo i oci, čujte!’’  (Dj 7, 1-3)

Pavao Izaka naziva ocem (Rim 9, 9-10), Ivan govori starcima da su oci, rečenicu nakon što Boga nazove Ocem (1 Iv 2,14), Pavao sebe naziva učiteljem (1 Tim 2, 5-7).

“On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje“ (Ef 4,11; usp. tak. 1 Kor 12,28).

Pavao i Timotej nisu otac i sin u tjelesnom smislu – ali ipak Pavao ga naziva svojim sinom (usp. 1 Tim 1,18; 2 Tim 2, 1-2; Fil 2, 19-22). Kad nazovemo ocem svećenika, ne smatramo ga bogom već govorimo o njemu u istom kontekstu kao i apostoli.

ISPOVIJED: Ispovijed je dana od Isusa kao sakarament (usp. Iv 20, 21-22; Mt 18,18), utemeljena na Bibliji (usp. Br 5, 6-7; 2 Sam 12,13; Izr 28,13; 1 Iv 1,9; Dj 19,18; 2 Kor 5,18),  postoji od apostolskih vremena (u dva vida, javna i privatna).

Priznavanje grijeha: “Kad koji čovjek ili žena počini bilo kakav grijeh… neka prizna počinjeni grijeh, nadoknadi štetu…” (Br 5, 6-7, usp. tak. Jak 5, 14-16)

“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izr 28, 13) 

“Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.” (2 Sam 12, 13; usp. tak. 1 Iv 1,9)

“Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su (apostolima) ispovijedati i očitovati svoja djela.” (Dj 19,18)

Otpuštanje grijeha: “Isus im stoga ponovno reče: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Iv 20,22)

Vezivanje na nebu i zemlji: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ (Mt 18,18)

Iz spisa prvih kršćana jasno je da je ispovijed postojala od apostolskih vremena:

“Priznajte svoje grijehe u crkvi, i ne idite na molitvu u zloj savjesti. Ovo je put života…. Na Dan Gospodnji, skupite se, lomite kruh i dajte hvalu nakon što ste priznali svoje grijehe kako bi vaša žrtva bila čista. “ (Didahe – citira Pavla iz 1 Kor 11,26 kada upozorava da se euharistiji ne može pristupiti grešne duše)

“Jer tko je s Bogom i s Isusom Kristom, jednako je tako i s biskupom. I mnogi će se, u praksi ispovijedi , vratiti u zajedništvo s Crkvom i jednako će tako pripadati Bogu kako bi živjeli u skladu s Isusom Kristom.“ (Ignacije Antiohijski, Pismo Filadelfijcima, 3, 110. god.)


Vidi još: Tertulijan, Poniznost (203. god.); Hipolit Rimski, Apostolska Tradicija (215. god.); Origen (248. god.)

KRŠTENJE: Jedna od laži iz adventističke knjige ,,Suvremeni čovjek i Biblija“ kojom sam najčešće vrbovao, bila je da baptizein znači uranjati i da se djeca ne smiju krstiti. Ova riječ može značiti uranjanje ali i polijevanje. U Lk 11,38 vidimo da su farizeji zamjerili Isusu što nije oprao (baptizein) svoje ruke prije jela (ta praksa polivanja ruku i danas postoji u sinagogi). Isus je rekao apostolima da će biti kršteni Duhom Svetim (Dj 1, 4-5). Nije rekao da će se uroniti u Duha Svetog, već je Duh Sveti uliven na apostole (Dj 2, 17-18. 33). Dj 2,41 govore nam da je 3000 ljudi primilo sakrament nakon Petrove propovijedi. Uranjanje 3000 ljudi u vodene zalihe pustinjskog grada izazvalo bi sukob s vlastima i sugrađanima. Kako su mogli krstiti pogane po pustinjama? Za jedno tijelo trebaju litri vode, a u pustinji je svaka kap dragocjena. Krstionica iz Nazaretu, koja datira iz 2. stoljeća premala je da bi se u nju potopio čovjek. Budući da je  Isus djeci namijenio Kraljevsko Nebesko (Lk 18,16; Mk 10,14; Mt 19,14) samim time ni Krštenje djece ne bi trebao biti problem, a najstarija praksa Crkve kazuje nam da su se i djeca krstila, kao nekad Židovi koji su se obrezivali.

BOŽIĆ: Zaharija je bio Veliki Svećenik u Hramu kada je Elizabeta zatrudnjela. Veliki Svećenik je ulazio u Hram, na Yom Kippur koji uvijek pada krajem 9. do početka 10. mjeseca. Budući da je Marija ostala trudna kada je Elizabeta bila u 6. mjesecu trudnoće to nas dovodi na kraj 3. mjeseca, kada je Marija zatrudnila. Devet mjeseci od tada je kraj 12. mjeseca. Netko će reći da ne treba slaviti Božić jer u Bibliji ne postoji zapovijed da ga slavimo, ali iz Ivanog evanđelja je vidimo da je Isus je slavio Hanuku čije slavljenje nije zapovjeđeno u Bibliji. Vidi slično i za blagdan Purim (Est 9,20).

PAPINSTVO: “A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“ (Mt 16,18)

Na temelju ovog teksta sve stare liturgije: rimska, bizantska, armenska, sirska, kaldejska, ispovijedaju Petrovo prvenstvo. Petar je u prvom planu i u Lk 22, 31-32. Tamo, u ključnim trenucima, Krist moli za Petra. Već prema crkvenom ocu Leonu Velikom, ovaj tekst ima veliko značenje: “U Petru je na neki način sakupljena cijela Crkva: svi će biti sigurniji ako poglavar bude siguran.“

U svim popisima apostola, Petar je uvijek prvi (Mt 10, 2-5; Mk 3, 16-20; Lk 6, 14-16; Dj 1, 13; u Mt izričito je nazvan prvi – protos). Navodi se Petra s apostolima: Mk 2,36; Lk 8, 45, što je običaj da se navodi poglavar sa suradnicima (usp.npr. 2 Kr 1,11), ili se samo Petar izričito spominje, a ostali općenito (Mk 16,7; Dj 2, 14. 37; 5,29). Ako Isus plaća porez, plaća ga za sebe i Petra (Mt 17,27), prije muke, kad pere noge apostolima, počinje s Petrom (Iv 13,6), poslije uskrsnuća, anđeli šalju žene učenicima i Petru (Mk 16,7).

Nakon uzašašća Petar predvodi skup, naređuje i provodi izbor, određuje uvjete (Dj 1, 15-22). Petar prvi propovjeda (Dj 2, 14), u ime Isusovo čini prvo čudo (Dj 3,6), prvi čin vlasti i kazne (Dj 5,1), kad apostoli stupaju pred sudište, Petar prvi govori (Dj 4,8; 5,29), prima prvinu, stotnika Kornelija (Dj 10-11), dobiva san o poganima. Kad je Petar zatvoren, sva se Crkva zabrinuta za njega moli (Dj 12). Petar je prvi poduzeo pohod Crkvama (Dj 9, 32), anatemizirao prvog krivovjerca (Dj 8,20), potvrdio Pavlove spise (2 Pt 3,15). Petrovo ime spominje se najviše puta u Bibliji (195 puta, slijedeći je Ivan čije ime se spominje samo 29 puta). Kako to da Petar od Djela 12,17 odjednom nestaje? Očito, bio je čuvena ličnost. A to može biti samo vođa. Postoji neprekinuti niz papa, od Petra do danas. U Iv 21, 15-17 Isus je Petru dao pastirsku vlast nad svojom Crkvom. U Bibliji pastirska služba označava pravu vlast (usp. 2 Kr 5,2; 7,7; Ps 2,9; Otk 19,15; Mt 2,6)

APOSTOLSKA SUKCESIJA: Nemoguće je dokazati biblijski, povijesno, ni logički – da je Biblija jedini i isključivi izvor vjere. A, budući da je Luther izbacio neke knjige iz kanona, kako da znamo koje su knjige kaononske, a koje nisu? Možemo JEDINO slijediti Pavlove upute da se držimo nauka koji je predan pismenim i usmenim putem i povjeren Crkvi da ga razlaže, čuva i širi po svem svijetu (1 Kor 11,2; 2 Sol 2,15; 3,6). Isus je ostavio Crkvu a ne Bibliju, obećao da je ni vrata paklena neće razoriti.

Ako svaki kršćanin uspostavlja direktan odnos s Bogom i tako saznaje svu istinu, zašto onda Isus uspostavlja autoritet kojemu su svi kršćani obvezani na poslušnost u prihvaćanju nauka i disciplinskih propisa (Lk 10,16; Mt 10,40; Mt 16,17-19; Mt 18,15-18; Iv 20, 21-23)? Uči li time Isus nešto besmisleno ili nam ostavlja sigurno jamstvo nezabludivosti u vjeri, jer oni koji se odvajaju od zakonitog autoriteta mogu iskriviti pisma na vlastitu propast (2 Pt 3,16)? Ako je Biblija dovoljna onda je više od 90 % populacije sve do 20. st. bilo isključeno iz mogućnosti spasenja, zbog nepismenosti i siromaštva.

I koje su zapravo knjige Novog Zavjeta, na temelju čega možemo razlučiti kanonske spise od nekanonskih i koja instanca posjeduje pravo na konačnu ocjenu? Gdje koji autor tvrdi za svoj spis da je nadahnut i treba biti u Novom Zavjetu, za koji Isus nikad nije rekao da bude sastavljen? Naprotiv, apostolima daje nalog da PROPOVIJEDAJU Evanđelje svem stvorenju (Mk 16,16; Mt 28,20). Crkva je dakle stup i utvrda istine (1Tim 3,15) koji je vjernicima ostavio Isus da ih uvodi u istinu, a Biblija je zapisana predaja, nastala kao živi hod zajednice, nije pala s neba.

Papa Damaz je održao sinodu u Rimu (382. god.) gdje je prihvaćen ovaj kanon kakav danas imamo, a to potvrđuju sinode u Hipponu (393.) i Kartagi (397.). Tako već u 4. st. imamo kanon koji odgovara današnjem katoličkom kanonu. Odakle Lutheru vlast da određuje kanon? Kome su povjereni ključevi kraljevstva nebeskog da o tom odlučuje? Tko bi uopće zaključio kanon da nije bilo Crkve? Pa nije valjda pred Patmosom u barci čekala tročlana komisija da Ivan završi Otkrivenje, pa da udare pečat na Bibliju.

Pavao hvali Židove u Bereji da su sve provjeravali Pismom, a kako su živjeli u dijaspori, onda su se služili Septuagntom, odnosno današnjim, katoličkim kanonom kao i Timotej, koji je bio polugrk iz dijaspore, i njemu Pavao kaže: “Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti…“ Dakle Pavao je potvrdio katolički kanon, kao i predaju:  “Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom.“ (2 Sol 2,15). Isus, apostoli i pisci Novog Zavjeta na skoro 100 mjesta citiraju onih 7 knjiga koje je Luther izbacio. Sama Biblija se protivi se Sola Scriptura principu jer Juda citira Henokovu knjigu koje nema u kanonu, a u Tori se spominju dvije knjige koje nisu ostale sačuvane.

Nije Biblija stvorila Crkvu nego obrnuto, Crkva mora tumačiti Bibliju te zbog toga Crkva mora biti nezabludiva, dok iz Biblije ljudi mogu izvesti svašta:

“Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ (Mt 18, 15-18)

Isus nam dakle kaže  ne da osnivamo sekte, već da slušamo autoritet Crkve. Već iz samog čina odabranja dvanaestorice (Lk 16, 13-16; Iv 6,70), logički slijedi da je Isus postavio odabranu skupinu s autoritetom pastirskog upravljanja i naučavanja. “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.” (Lk 10, 16)

“Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” (Iv 13, 20)

“Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Mt 19, 18)

 “Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5, 20; usp. tak 3 Iv 1,9).

Ovdje se istovremeno nalazi i odgovor o potrebi i vrijednosti apostolske sukcesije… upravo u nasljednicima apostola na čelu s Petrovim nasljednikom, nalazi se autoritet poučavanja, kao Isusovo jamstvo naprevarljivosti Crkve u tumačenju istina vjere i morala pod vodstvom Duha Svetoga:

“Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.“ (Iv 16, 12-14)

“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 18-20)

Služba biskupa vrlo se jasno očituje u Bibliji (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7 ). Jasno je da biskupi Timotej i Tit imaju iste ovlasti upravljanja i naučavanja koje su predane apostolima, i iste ovlasti koje imaju današnji biskupi.

“Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio“ (Tit 1,5)

RELIKVIJE: “…baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.” (2Kr 13,20-21). Žene se izliječila od krvarenja doticanjem Kristove haljine (Mt 9,20-22) i bolesnici su ozdravili kad je Petrova sjena prešla preko njih (Dj 5,14-16) “Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.” (Dj 19,11-12). U slučaju Elizeja, povratak iz mrtvih dogodio se preko prorokovih kostiju. U NZ slučajevima, fizičke stvari (haljina, sjena, rupci i rublje) upotrijebljeni su kako bi izazvali ozdravljenja.

EUHARISTIJA: “I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“(Mt 26, 26-28) (Mk 14, 22-24) (Lk 22, 19-20) (1Kor 11, 24-25)

“…tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. (1 Kor 11, 26-30) vidi i (Heb 13, 10)

“Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?” (1Kor 10, 16-18)

Posljednja večera se odvijala uoči Isusove žrtve na križu, vremenski s njome povezana, to je bila pashalna večera, imala žrtveni karakter. Ona je spomen na izbavljenje iz Egipta. A Isus je označen kao Jaganjac Božji. U aramejskom, kojim je Isus govorio, “janje” i “kruh” su ista riječ (talja). Kao što je stari Izlazak obilježila smrt prvorođenaca, tako i Novi (muku, smrt i uskrsnuće) obilježava smrt Prvorođenca. U Starome se spomen vršio janjetom, u Novome se vrši kruhom-ista je čak i riječ. Smrću Kristovom dovršile su se krvne životinjske žrtve-Njegovu žrtvu sada posadašnjuje Novo Janje-kruh, koji se već u Šatoru i Hramu nalazio svagda pred licem Božjim.

Tu je i krv koja se prolijeva. Kruh i vino izričito upućuje na žrtvu,  (“krv Saveza” i “novi Savez u mojoj Krvi”). Ovo upućuje na Izl 24, 4-8. Vino je Krv Saveza: kao što je žrtvom životinja bio zapečaćen stari Savez, Njegovom žrtvom je zapečaćen i Novi. Kao što su žrtve Izraela bile odraz i nastavak sinajske, tako je i vino spomen i prisutnost golgotske. Mojsije jedan dio žrtvene krvi izlijeva na žrtvenik, a drugim dijelom škropi narod. Kristova Krv se izlijeva na žrtveniku križa jednom zauvijek,  no “novi Mojsije” i “novi Posrednik” ostavlja njenu prisutnost Novom Izraelu – Crkvi.

Da ovo ne bi ostala samo stvar trenutka, Krist ostavlja zapovjed: ovo činite meni na spomen. U grčkom je to anamnesis, što je prijevod hebrejskog zikharon i azkara (Iz 66,3; Lev 2,2; 24,7). Riječ označava žrtveni spomen, trajno, aktivno prisjećanje, sadrži pored aluzije na sinajsku, aluzije i na slobodne žrtve prinosnice koje su se stalno prinosile, kao i na kruhove iz Šatora Sastanka, koji su se, svake subote mijenjali po svećenicima. Uostalom, što će ti kruh i vino da bi se samo prisjećao? Ako je euharistija samo simbolična, zašto su Isusa svo osim apostola napustili nakon ovih riječ? U Mal 1,11 stoji da će žrtva biti u cijelom svijetu, vidi i Mal 3.

“Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“

I opet:

“Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6, 54. 56)

BLAŽENA DJEVICA MARIJA: Presvetoj Djevici Mariji daje se veliko poštovanje i čast, kao onoj koju je Bog izabrao, da donese na svijet Njegovog Jedinorođenoga Sina. Zato je ona najslavnija među svim stvorenjima Božijim. Ona je sama proročki kazala: “Svi naraštaji zvati će me blaženom” (Lk 1,48). Isus je vječna, božanska Osoba koja je od Marije primila cijelokupnu ljudsku prirodu (Iv. 1, 1. 14). Marija je rodila božansku Osobu, pa se s pravom zove “Majka Božija”. U tome su jednodušni i najraniji Oci, Ignacije, Irenej, Tertulijan… To ne znači da je ona majka Boga Oca. Oni koji ne prihvaćaju izraz “Majka Božija” sumnjaju i u Isusovo božanstvo.

U Lk Elizabeta počinje svoj pozdrav s istim riječima sa kojima je anđeo završio svoj pozdrav, nadahnuta prva nazviva Mariju “Majkom Božjom” i moli prvu Marijansku molitvu. Izraz milosti puna kaharitomene označava trajno stanje milosti, tj. bezgrešno začeće.

Prvo proročanstvo o Mariji nalazi se na samom početku Biblije, Post 3,15 hebrejski tekst sugerira aktivno sudjelovanje Marije; “ona će zdrobiti“, žena će biti neprijatelj zmiji. Važno je i proročanstvo iz Jer 31,22; “Žena će okružiti čovjeka” (ta riječ ustvari znači putokaz), vidi i Iz 7, 1-17; Mih 5, 2-3. Ostale praslike i figure Marije u SZ prema ranim crkvenim ocima, a kasnije i cijeloj tradiciji su Ruta, Estera, Judita (usp. Jdt 16), Sara, Debora, ,,grm koji ne sagorijeva“ (Izl 3,2) je simbol začeća bez gubitka svog djevičanstva, zatim motivi: ,,proslavit ću mjesto na kom počivaju noge moje” (Iz 60,3), ,,Kovčeg saveza koji ne trune“ (Ps 132).

“Mikala, Šaulova kći, ne imade poroda do dana svoje smrti.’“ (2 Sam 6,23) odgovor je onima koji tvrde da je Mt 1,25 dokaz da je Marija imala djece. Protoevanđelje Jakovljevo, pisano krajem 1. st navodi da je Ana posvetila Mariju Bogu. Židovski običaj je bio da posvećena djevica dobije zaštitnika. Udovac Josip koji je već imao djece bio je prikladan i iz razloga što je bio iz istog pemena kao i Marija (Br 36,6), zato ga Novi Zavjet ne spominje kasnije jer je mrtav. Marijino pitanje: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34) ima smisla jedino ako je Marija imala zavjet trajnog djevičanstva. Vidi i Iv 8,19 i 19,25-27. Isusova braća koja se spominje u NZ, mogu biti Josipovi sinovi (Iv 7, 3-4), ili rođaci budući da je to ista riječ u hebrejskom i aramejskom.

Ženu u Otkrivenju 12 slika je crkve ali i Marije  koja je sama slika Crkve, a Ivan savršenog učenika, zato Isus kaže: “Ženo evo ti sina, sine evo ti majke“ (Iv 19, 26-27). Zbog svoje neizrecive povlastice, Marija i može biti opisan kao “odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda”. Što je vrijedi za Crkvu, na neki način vrijedi i za Mariju. Vidi i “sin Marijin“ i Dj 1,14.

SVECI: U Drugoj Makabejcima, koju su protestanti izbacili iz Biblije, Jeremija se na nebu neprekidno moli Bogu za narod (2 Mak 15,14; usp. tak. Bar 1, 13). U natpisima nad grobovima ranih kršćana traže se od pokojnih njihove molitve, a to isto posvjedočavaju i svi rani kršćanski spisi, sv. Augustin, Atanazije Veliki i Ivan Zlatousti zastupaju ovo učenje. Crkva kanonizira svece da bi pojedine kršćane isticala kao vidljivu sliku djelovanja Duha Svetoga i pokazala ih primjerom nama, da budemo kao oni ili čak i bolji. Usp. Jš 5, 13-15; Ob, 1, 16-17; Hag 1,8; Dn 8, 15-17; Jr 15,1; Tob 12, 12-16.

BESMRTNOST DUŠE: Starozavjetni izvještaj o Samuelu čija je duša nakon smrti svijesna adventisti tumače kao da je riječ o demonu, a ne o Samuelu koji je prevario Šaula (1Sam 28, 5-20). Ali pisac nigdje ne kaže da se radi o demonu. Ovo nije video zapis događaja, nego interpretacija nadahnutog pisca. Nemoguće da pisac ne bi razotkrio demona. Jasno stoji da je žena vidjela Samuela, i cijeli razgovor prikazuje kao razgovor između Samuela i Šaula, nimalo različit od njihovih negdašnjih razgovora (npr. 1 Sam 15, 1-31). Ako je to demon, a ona je vračara, zašto je vrisnula kad je vidjela Samuela? Očito, vidjela je nešto sveto, i bilo joj je jasno da to nije demon, te da se prorok može javiti samo pomazaniku Božjemu. Ovo nije klasični opis seanse: nakon što je dozvala Samuela, žena više nema nikakva utjecaja na njega. Daljnju kontrolu nad situacijom preuzima Samuel. Nikakve magije dalje tu nema.

Žena vidi nešto božansko, odnosno, elohim raithi olim min-haarec. Nadahnuti pisac koristi svete i kultne pojmove (elohim-Bog i olim-paljenica). Šaul nije samo pretpostavljao: vajjeda Šaul ki-Šemuel hu. Jada označava dubinsku spoznaju, primjerice Boga ili spolni odnos (upoznati ženu), razumjevanje itd. Samuel ga opominje: zašto si me uznemirio? Može li se uznemiriti demona? Nije li njegov zadatak da dolazi među ljude i zavodi ih na otpad od Boga? Kako je demon prevario Šaula, kada se sve što je duh prorokovao ispunilo( Šaul i njegovi sinovi pogibaju ). Nigdje nema nikakve varke. To potvrđuje i Knjiga Sirahova:

“I ispod zemlje podignu svoj glas proročki da izbriše opačinu s naroda.“ (Sir 46, 20)

“Vječni stvori čovjeka od zemljanoga praha i udahne mu u nosnice dušu života (nišmat hajim, nešama) i čovjek postade živa duša (nefeš). (Post 2, 7)

Premda se i za ostala bića kaže da imaju nefeš, ostaje činjenica da je samo čovjek posebno stvoren ovakvim zahvatom. (Zohar, Berešit raba, 14, 9).

Riječ nefeš ne znači samo krv ili život kako tvrde adventisti, već ima 32 značenja, a jedno od njih, vrlo često u Bibliji je duša. I riječ leb se prevodi kao duša. “Željno te, Jahve, čekamo; duša nam žudi…“ ,,A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala dođe…“ (Izl 26,8; 35,21; Br 21,5). ,,To bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“. “Ondje za novac …što god ti duša zaželi“. “Narod bezdušan” (Pnz 12,21; 14,26; 28,50).

Izak kaže Ezavu: ,,pa da te blagoslovi dusa moja dok nisam umro” (Post 27,4), a Jakov odgovara: ,,…pa da me blagoslovi duša tvoja”  (27,19). Ovdje riječ ,,duša” ne znači ,,krv”, ili ,,životni proces”. Rahele na samrti: ,,A kad se rastavljaše s dušom te umiraše…” (Post 35,18). Josipova braća kažu: “vidjesmo muku duše njegove kad nam se moljaše“ (Post 42,21). Jakov kaže sinovima: “U tajne njihove da ne ulazi duša moja” (Post 49,6). Bog objašnjava Izraelcima: “Jer je duša tijelu u krvi, a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše, jer je krv što dušu očisćava” (Lev 17,11) Dakle, duša žrtvenih životinja je u krvi. I ta krv je određena za ocišćenje ljudskih duša. Ovdje riječ “duša“ ne označava krv, nego dušu, duhovni dio čovjeka.

Bog je svakako Biće bez krvi: ,,i namjestit ću stan svoj među vama i duša moja neće mrziti na vas“ (Lev 26,11). ,,Ljubi Gospod Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje“. Bog govori Izraelcima: ,,Nego složite ove riječi moje u srce svoje i u dušu svoju“ (Pnz 6,5; 11,18). “Popravi se, Jeruzaleme, da mi se duša od tebe ne odvrati…“. ,,Potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše…“. ,,Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome“ (Jr 6,8; 13,17; 15,1).

Dalila je toliko dosađivala Samsonu: “i duša mu prenemože da umre“ (Suci 16,16). Šaul mučeći se pred smrt, reče: “pristupi k meni i ubij me, jer me obuzeše muke, a još je sasvim duša u meni“ (2 Sam 1,9). “Neka se najprije spali salo, a onda uzmi što ti duša želi“. “…sahnu oči i vene duša njegova“. “ Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši“ (1Sam 2,16; 2,33; 18,18). Ilija moleći se Bogu za dječaka: ,,Neka se povrati u dijete duša njegova (1Kr 17,21). Ilija, izmučen zavapi: “Dosta je već, Gospode, primi dušu moju“ (1Kralj.19:4). Ilija nije očekivao da ga Bog zakolje pa da njegovu krv primi kao ,,dušu”. Elizej štiteći neku ženu: “Ostavi je, jer joj je duša u jadu“ (2 Kr 4,27).

Abigajila kaže Davidu: “Neka duša moga gospodara bude svezana u snopu života.“ (1Sam 25, 29), a Talmud ovaj redak komentira: “Duše pravednika su smještene po slavnim prijestoljem, kako je rečeno (BT Šabat 152b). David Solomonu: “Da služi Bogu “cijelim srcem i dušom dragovoljnom“ (1 Ljet 28,9). Job se jada: “Dodijao je duši mojoj život moj govoriti ću u jadu duše svoje“, “Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, a duša njegova u njemu tuži“, “Dokle ćete mučiti dušu moju“ ,“ljudi u gradu uzdišu i duše pobijenih viču“, “Kakvo je nadanje licemjeru kad se lakomi, a Bog ce isčupati dušu njegovu“ (Job 10,1; 14,22; 19,2; 24,12; 27,8). David kaže: “Jer nećeš ostaviti duše moje u grobu, niti ćes dati da svetac tvoj vidi trulost“ (Ps 16,10).

Kad Psalmist kaže “Blagosivljaj dušo moja Gospoda“, tu ne misli ni na svoju krv ni na svoje življenje, nego na dušu kao duhovni dio svoga ljudskog bića (Ps 103,1). Izaija kaže “Duša će se moja veseliti u Bogu mojem“ (Iz 61,10). Još redaka iz psalama gdje je to vidljivo: ,,Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš?“, ,,I moja će duša za njega živjeti“, “duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo“, “Duša će mu u sreći počivati…“, “Zato ti pjeva duša moja…“ ,“…od jada slabi mi oko, duša i tijelo“, “Naša se duša Jahvi nada…“, “…duša moja zapada u osamu”, “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom“, “Žedna mi je duša Boga…“, “Tuguje duša u meni…“, “Jer duša nam se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio“ (Ps 6,4; 22,30; 24,4; 25,13; 30,13; 21,10; 33,20; 35,12; 42,2; 42,7; 44,26; 63,2).

Knjiga Propovjednika najčešće citirana protiv besmrtnosti duše kaže: “te ima sve što mu duša poželi“ (Prop 6,2). Nadalje: “I duša se moja od nje odvratila“ (Ez 23,18) ,,Strepi duša njegova“ (Hab 15,4),   “Duša opakoga želi zlo u njemu nema milosti za bližnjeg“ (Izr 21,10)“Dršće mi duša!“ (Jr 4,19), “Pravdu za dušu moju“ (Tuž 3,58), “Reci mi, ti koga ljubi duša moja…“ (Pj 1,7; 3, 1-4; usp. tak. Tob 3,6).

Isus kaže: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Nego se vise bojte onoga koji moze i dušu i telo da upropasti u paklu“ i “Pretužna je duša moja do smrti“ (Mt 26,38, 10,28). Isto značenje ima riječ duša u Marijinom hvalospjevu: “Veliča duša moja Gospodina… ” (Lk 1,46).

Bogataš kojem je urodila njiva kaže sam sebi: “Reći ću svojoj duši: dušo, imaš mnoga imanja… uživaj“. Pavao kaže: “Te da se vas neoštečeni duh, i duša, i tjelo sačuvaju prilikom dolaska Gospodina našega Isusa Krista“ (1 Sol 5,23). Usporedi također: Dj 20,10. I još: ,,Pravedniku se doista dan za danom duša razdirala” (2 Pt 2,8), Ivan je vidio “duše zaklanih zbog Božje riječi…“ (Otk 6,9), ,,Voće za kojim ti duša žudjela…“ (Otk 18,14). Pavao koji teži da se iseli iz tijela (2 Kor 5,8).

Što je sa  Isusovim riječima upućenim razbojniku (Lk 23,43),  koje adventisti tragikomično prevode: “Kažem ti još danas, biti ćeš sa mnom u Raju“? Ni hebrejski ni aramejski ni grčki ne podržavaju takvu nakaradnu konstrukcijuIsus nikad i nigdje u Novom Zavjetu ne koristi tu konstrukciju (npr. danas ti kažem pođi za mnom). U čitavoj Bibliji nitko je ne koristi. Stručnjaci za grčki su jednoglasni. Bi li razbojnik da mu Isus nije rekao kažem ti još danas, mislio da mu Isus to govori jučer, prekjučer ili sutra? Zašto je Isus bilo potrebno da mu naglasi da to govori danas?! Osim toga, oni kažu da je Isus 3 dana spavao, ali to nije točno: “Razvalite ovaj Hram i Ja ću ga u tri dana podići   (Iv 2,19). Ovdje Isus kaze JA (usp. tak. Jon 2)!

Neki  redci o paklu kao vječnom mučenju: Dan 12,2; Mk 9,44-49; Lk 16,23-24; Otk 20,10, mrtvi slave Boga: Job 26,5. Ako ne postoji čistilište zašto je Juda Makabejac prinio žrtvu za mrtve (2Mak 12,16)? Gdje je Isus bio u 1Pt 3,18-20? Zašto Pavao kaže da će duše nekih  spašenih morati proći kroz oganj (1 Kor 3,15)? Zašto Pavao moli Boga za milost prema mrtvom Oneziforu (2 Tim 1,16)? Što znači Isusova prispodoba o tamnici i zadnjem novčiću (Lk 12, 58-59)? Najraniji kršćanski spisi govore o čistilištu su Djela Pavlova i Teklina, 140.

KIPOVI I SLIKE: Je li Crkva oduzela jednu zapovijed iz Dekaloga? Crkva nije ništa oduzela, već u samoj Bibliji postoje dvije forme Dekaloga. Osim toga, ne postoje dokazi iz Biblije da je savez na Sinaju vrijedio za ikog osim za Židove i one koji bi se obrezali i došli živjeti u starozavjetni Izrael. Kršćani ne žive po savezu sa Sinaja, nego po Novom Zavjetu. Ono što su protestantima 1. i 2. zapovjed, Katolička Crkva je stavila u prvu. No, zabranjuje li ta zapovjed umjetnost, izradu kipova i slika?

Točan prijevod sa hebrejskog glasio bi ovako:
Ne stvaraj sebi uzora niti uobličavaj kavog idola (boga otpalog na nebu, palog anđela) pod nebesima nad tobom ili na zemlji pod tobom ili u vodi pod zemljom. Ne prostiri se pred njima i nemoj robovati njima, jer ja JHWH sam taj koji sam Bog tvoj i koji revnujem da za grijehe otaca koji me omrznuše, zapovjedima uzvratim sinovima, praunucima i prapraunucima njihovim, ali i iskazujem milost, tisućama onih koji mi uzvraćaju ljubav tako što drže moje zapovjedi! Ne stvaraj lika koga bi obožavao, jer obožavanje pripada Bogu! Ne uobličavaj idola od ljudi, bića i predmeta i nemoj im služiti.

Kada se čovjek zanese nekim, pa živi tuđi život, a ne svoj, idolopoklonik je. Kada čovjek živi prema standardima svijeta, kada čini preljub, služeći svojoj pohoti, kada služi bogatstvu i novcu, idolopoklonik je. Sve što čovjeka degradira kao ličnost je idolopoklonstvo. Kada je čovjek sluga svemu što nije Bog, idolopoklonik je. Ako čovjek sluzi stvarima idolopoklonik je. Ako su stvari u službi čovjeka, nije idolopoklonik. Ako čovjek služi kipovima i slikama, idiolopoklonik je. Ako kipovi i slike služe čovjeku, nije idolopoklonik.

U SZ svi predmeti koji su bili Božje boravište na Zemlji bili posvećeni, čak i ono što je došlo u doticaj sa time. Bog je naglasio – štujte moje Svetište! Božje boravište u NZ, koje bismo trebali poštivati je Krist, a s time i Crkva, jer je pisano, što god se dotakne svetoga, sveto je, te, preko nje materijalne stvari koje ona upotrebljava, jer je sve to usko povezano (Lev 19,30; 26,2). Vezano uz to, ako je izrada likova sama po sebi nemoralna, zašto je Bog u nekim slučajevima dozvoljava ili čak naređuje?

U Šatoru Sastanka nalazimo kipove kerubina na Kovčegu (Izl 25, 17-22), kao i izvezene na zavjesi (Izl 26, 31). U pustinji Bog djeluje na sakramentalan način putem lika zmije (Br 21, 4-9). Netko će reći, ovo je Bog izričito naredio, ali jao! U 1 Kr 6, 23-28 nalazimo dodatna dva poveća kerubina, nepoznata u Tori Mojsijevoj, koja je Salomon podigao na svoju ruku, i na kojima Bog ne prigovara. Ovdje se radi općem načelu, a ne striktnoj zapovijedi!. Dakle, ako je to samo po sebi gnusno i nemoralno, zašto sveti i isključivi Bog u nekim slučajevima to naređuje ili tolerira? Sveti likovi u SZ su bili sveti, i izdvojeni od običnog naroda, Bog je djelovao preko njih. Koliko dakle neće još više sada, kad je i sam uzeo materiju na sebe!

Biblija zabranjuje izradu likova krivih bogova, jer se zapovijed nalazi u kontekstu zabrane mnogoboštva. I ne samo to, hebrejski izvornik sadrži u korijenu nekih riječi i drukčija značenja (,,otpalih na nebu”) što cijeloj stvari daje drukčiji smisao. Katolici naprotiv, ne štuju druge bogove, niti likove smatraju bogovima, niti prinose ljudske žrtve, (pojašnjenje idolopoklonstva vidi u Mudr 14, 12-31; Nah 1,14). Najraniji slika koju danas posjedujemo je nađena na Priscilinu grobu oko 110. prikazuje Mariju i Izaiju, a odmah do nje je i poznata ikona koja se pripisuje sv. Luki.

SUBOTA I NEDJELJA: Petar je kao prvi papa predvodio Crkvu na apostolskom saboru koji je određivao kojih se zapovjedi kršćani iz poganstva moraju pridržavati (Dj 15,10-11). U konačnoj odluci sabora među subota nije spomenuta (vidi zakone za sinove Noine). O obrezanju se sporilo. Da je subota smatrana dijelom Novog saveza o njoj bi se raspravljalo jer je ona bila nepoznata poganima, ali ona nije čak ni spomenuta.

Sva Isusova pojavljivanja nakon uskrsnuća odigrala su se u nedjelju: Mariji, u jutro uskrsnuća, za dva učenika odlaska u Emaus, Šimunu (Petru), jedanaestorici učenika na večer uskrsnuća, nedjelju, jedanaestorici ,,osam dana kasnije”. Vidimo da je Isus ciljano izabrao nedjelju za sastanke sa učenicima. Isus je uskrsnuo u nedjelu. Duhovi su se odigrali u nedjelju. Crkva je rođena u nedjelju. Nedjelja je dan Gospodnji, dan za euharistiju i milodar (Dj 20,7; 1Kor 15,2; 16,2). Isus nikad ni prije ni nakon uskrsnuća nije izdao zapovijed o suboti, već je za svoje susrete s učenicima kao i sve važne događaje izabrao nedjelju. Svi važni događaji nakon uskrsnuća događaju se u nedjelju: Toma prizanaje Isusa kao Gospodina i Boga, Isus uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi i dade učenicima očito kao što je imao u ustanovljavanja zajedništvu obrok i njihove “oči su otvorene, a oni ga prepoznali”, Isus blagoslivlja učenike dva puta govoreći: “Mir vama”, Isus: “… dahne u njih i reče, ‘prime Duha Svetoga'”, Isus daje svojim učenicima crkvene vlasti da proglasi oproštenje onima koji vjeruju u njega po evanđelju. Isus je mogao izabrati subotu za sastanak sa učenicima, ali to nije učinio, kao što se ni apostoli, ni apostolski oci, ni kršćani svih stoljeće nisu nalazili subotom, nego nedjeljom. Subota je kao znak Staog saveza ispunjena (Izl 37,17; Heb 8,13).

Od deset zapovijedi jedino subota nikad u NZ nije ponovljena, ostalih devet je Isus ponovio: zapovijed da nemamo drugih bogova više od 50 puta, idolopoklonstvo osuđeno 12 puta, ne izusti ime gospodina Boga svojega uzalud 3 puta, poštuj oca i majku 6 puta, ne ubij 6 puta, ne učini preljub 12, krađu 7, lažno svjedočenje 4, lakomost 9 puta. Zašto se zapovijed o suboti u Novom zavjetu nikad ne spominje? Kada se u NZ nabrajaju grijesi, subota je uvijek odsutna. U Mk 7,21-22 Isus nabraja grijehe, subotu ne spominje. U Rim 1:29-32 navedeni grijesi zbog kojih se neće ući u kraljevstvo nebesko, subote opet nema. U Gal 5, 19-21 popis od 15 grijeha, u 2 Tim 3, 1-4 čak 18, subote opet nema. I nema. Zašto NZ nigdje ne uči da se mora poštovati zapovijed o suboti? Zašto NZ o suboti šuti? Zašto se nigdje u NZ kršenje subote ne osuđuje kao grijeh? Zašto zapovjed o suboti nije još samo jednom ponovljena u NZ? Ako je subota toliko važna, zašto je Isus nije spomenuo u govoru na gori ili bilo kojoj drugoj propovijedi? Zašto Isus nikad nije ponovio zapovijed o suboti? Zašto apostoli nikad nisu izdali zapovijed o suboti? Zašto na Jeruzalemskom saboru nema zapovijedi o suboti ili osude kršenja subote?

Jedan od klasičnih subotarskih argumenata je da je i Isus držao subotu, pa moramo i mi, ali takav način argumentacije je pogrešan. Isus je bio obrezan, jeo košer, slavio hanuku, prinosio žrtvu… Jesmo li i mi sve to dužni činiti? U Gal 4, 4-5 piše da je Isus živio po Zakonu da nas otkupi od Zakona: ,,Ali kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svojega, rođena od žene, postavljena pod zakon, Da otkupi one, koji su bili pod zakonom, da primimo posinjenje“. Ni jedna subota spomenuta u Djelima apostolskim se ne odnosi na kršćansko bogoslužje. Pavlova praksa bila je najprije ići Židovima, a subota je bila dan kada je najviše Židova bilo okupljeno na bogoslužju. “Što je, dakle, bila je svrha zakona? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomak, kojemu je bilo dano obećanje, određen po anđelima, rukom posrednika“ (Gal 3,19). Zakon je imao svoj početak, došao 430 godina nakon obećanja Abrahamu (Gal 3,17-18) i kraj (kada je Obećani došao).

Subota nije dana za sve ljude, iako Post 2,1-3 kaže da je Bog nakon što je dovršio stvaranje počinuo u sedmi dan tu nije riječ o tome da je to dano Adamu i Evi kao zapovijed (imali su samo jednu zapovijed). U cijelom Postanku ne postoji zapovijed o suboti. Ni Abraham, ni Izak, ni Jakov ne drže subotu. Tek nakon otkupljenje Božjeg naroda iz Egipta, subota se opet spominje (Izl 16, 22-30). Abraham je dobio zapovijedi i odredbe, ali ne i subotu. Zapovijed o suboti dana je Izraelu i samo Izraelu. Subota je znak Saveza između Boga i Izraela. U Pnz 5, 1-15 se jasno navodi da je Bog nije dao subotu ili druge zapovijedi nikom drugom nego tada Izraelu.

U Izl 31, 12-17 je razlog zašto Bog daje Izarelu subotu da bi se objavio kao istinski i živi Bog Stvoritelj, odvojen od svih drugih bogova. “Držite subote, obožavajte Mene, jer ja sam pravi, živi Stvoritelja svemira.“ Subota je “znak“ (Izl 31,13) između Boga i “sinova Izraelovih” (Izl 12, 15. 17), a ne za sve čovječanstvo. Neh 9, 13-14 pokazuje da subota nije dana nikome na čuvanje sve do Izrela u pustinji: “Tada si sišao dolje na Sinaj, govorio si s njima s neba i dao si im pravedne zakone, pouzdane naputke, dobre odredbe i prave zakone.Ti si im obznanio svetu Subotu svoju i dao si im preko svojega sluge Mojsija zapovijedi, odredbe i zakone.“ Redak ,,subota je stvorena radi čovjeka” subotari često koriste da bi dokazali da je subota dana cijelome čovječanstvu, ali redak kaže da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovječanstva. Kada Biblija govori o nečemu što se odnosi na cijelo čovječanstvo, ona to jasno naglašava: Mt 28,19; Iv 3,16; Dj 2,17; Tim 2,4; Tit 2,11.

Moralni zakon ne treba pisane objave, kršćani nisu dužni držati Dekalog samo zato što je dio moralnog zakona, već zato što su sve zapovijedi osim subote ponovljene u NZ. Subota nije pečat Božji nego je to Duh Sveti:  Ef 1,13; 2Kor 1, 21-22. U kojim okolnostima se smijelo prekršiti zapovjed o preljubu ili služenju drugim bogovima? A čak je i obična ovca bila važnija od subote.

Subota nije zapovijed koju čuva ostatak iz Otkrivenja. Riječ koja se koristi za Deset zapovijedi je ,,nomos”. Riječ koja se u Otkrivenju koristi je ,,entele” i znači “učenje”. Sam Ivan objašnjava koje su to zapovijedi: 1 Iv 5, 1-3; 1 Iv 3, 21-24. Danas ni ne zamo kada je subota. Godine 1582. papa Grgur XIII pronašao je pogreške u kalendaru i odlučeno je da se izbace dani od 5.-14. listopada.

Još u Hoš 2,11 piše da će subota biti ukinuta. To je potvrđeno i u Kol 2,16-17 “Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi…”. Vidi također Gal 4, 9-11 . Gdje je u Bibliji zapovjed o svetkovanju nedjelje? U Lev 23, 5-11. Riječ koja stoji uz subotu u SZ ,,olam“ ne mora uvijek značiti vječno, već i dug vremenski period. Ista riječ stoji i uz obrezanje, a kršćani se ne obrezuju.


Četvrta grupa argumenta

,,Staza je pravednika kao osvit, on sve većma svijetli do potpuna dana.“ (Izr 4,18)

Četvrta grupa argumenata bili su savjest i intuicija. Vrlo brzo, možda već nakon par mjeseci, u duši sam potajno, čak i od sebe samog skriveno znao da je adventizam laž, ali si to nisam želio priznati jer sam se navukao na kreacionizam, pao sam na bombardiranje ljubavlju. Nisam mogao ljude koje sam zadojio adventizmom i kojima sam bio autoritet razočarati, nisam smio ispasti naivna, prevarena budala u njihovim očima. Nakon dugotrajne borbe, višemjesečnog proučavanja Biblije, nakon jako puno molitve, posta i klečanja, i konačno nakon fantastičnog znaka od Boga, znaka koji je došao odmah kada sam ga na koljenima za vrijeme Mise (na koju sam nakon više od godinu dana ponovno krenuo svakodnevno) pitao da li je Katolička crkva njegova, skupio sam snage i prvo sve to priznao sebi, a potom i drugima. Hvala Bogu, svih petanestak ljudi koje sam zarazio adventizmom danas su sa mnom u Crkvi.

Kada su shvatili da gube ovčice, isti ti dragi i ljubazni ,,jaganjci“ skinuli su konačno janjeće kože i pokazali svoje pravo – vučje lice. Telefonski pozivi, prijetnje, proklinjanja, klevete i laži, mržnja koja je iz njih izbijala… iako sam to mogao naslutiti, njihove reakcije su me ipak iznenadile. No bez obzira na probleme koja s njima imam i koje će mi i ovo svjedočanstvo donijeti iznosim ga upravo radi toga da drugi ne upadnu u tu sektu ili da se neki, uz Božju pomoć iz nje oslobode.

Poznati američki psihijatar, Scott Peck u svom djelu “Ljudi laži“ kaže: “Stavovi pate od neke vrste inertnosti. Kada se jednom oforme oni će nastaviti da budu isti čak i pred licem činjenica koje ih pobijaju. Stav se može izmjeniti samo uz priličan trud i patnju. Ovaj proces mora početi ili kroz napor neprestanog samoprovjeravanja i samokritike, ili kroz bolno priznavanje da je nešto što smo smatrali istinitim, svo to vrijeme, možda, bilo potpuno pogrešno. Ovdje se rađa stanje konfuzije. Ovo stanje je prilično neugodno; mi više ne znamo,  što je ispravno, a što nije ili kojim putem da krenemo. Ali to je također, i stanje otvorenosti i samim time stanje u kojem učimo i odrastamo. Jedino se iz živog blata konfuzije možemo odbaciti u pravcu nove i bolje vizije.“

Moja je molitva da braća adventisti odbace lažne stavove i krenu putem istine. Da odbace oca laži i njegove proroke i prihvate Isusa i Njegovu Crkvu, JEDNU, SVETU I APOSTOLSKU – CRKVU KATOLIČKU!

Napomena1: Ovo svjedočanstvo je plod višemjesečnog rada, nastalo je na temelju proučavanje Biblije (citirane su sve biblijske knjige), preko 200 ranih kršćanskih spisa i dokumenata, Talmuda, znanstvene i povijesne literature i oko 180 adventističkih knjiga. Zbog ograničenost prostorom, većina od 2 000 stranica materijala prvotnog svjedočanstva nije mogla ući u ovaj rad. Za svaki navod ili učenje postoje brojne reference te biblijski i izvanbiblijski citati i dokazi.

Calendar
«  October 2018  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2018
    Free website builderuCoz