Tuesday
2024-03-19
6:13 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
SEDAM SVETIH TAJNI »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

SEDAM SVETIH TAJNI

„I po opštem priznanju tajna pobožnosti je velika: onaj koji se javi u telu, bi opravdan u Duhu, pokaza se anđelima, propovedi se mnogobošcima, svet u njega poverova, bi uznet u slavi."

Prva poslanica Timoteju 3:16

Prema učenju Pravoslavne crkve, Gospod je osmislio da čovekovo spasenje ostvari tako što će predati ljudima određeni broj sakramenata tj. svetih tajni, koje bi oni trebali da vrše i da ih se pridržavaju. Upravo one (svete tajne) predstavljaju jedini način za zadobijanje spasenja i večnog života. Evo šta o tome čitamo u jednom pravoslavnom udžbeniku veronauke:

„Sav svet leži u zlu", konstatovao je još vrlo davno ljubljeni apostol Hristov, sv. evanđelist Jovan (Jov. 5, 19). U tom svetu zla čovek se nalazi kao u bunaru, na njegovom dnu, odakle vapije za spasenjem. Sam je nemoćan da se svojim silama spase dok mu neko sa vrha bunara ne spusti konopac spasenja za koji će se on, svojom voljom, oberučke uhvatiti. (...) Svete tajne Crkve Hristove (pravoslavne) su onaj „konopac" koji je Gospod Isus Hristos sa nebesnih visina, iz čiste i bezgranične ljubavi prema čoveku, spustio u našu dolinu plača da bismo se mi, grešni ljudi, uhvatili za njega i svojim raslabelim silama, uz pomoć blagodati Božje, izašli na svetlost nevečernjeg dana Božjeg."[1]

Ovih svetih tajni u Pravoslavlju ima sedam, a to su: krštenje, miropomazanje, pričešće, pokajanje (tj. ispovest), sveštenstvo, brak i jeleosvećenje. Lazar Milin o svetim tajnama objašnjava:

„Rimokatolici imaju takođe svih nabrojanih sedam svetih tajni ili sakramenata. Reformatori, Luter i Cvingli, kao i Kalvin, sveli su broj svetih tajni sa sedam na dve, i to samo krštenje i pričešće. Protestantski sektaši, prvenstveno anabaptisti, a posle i ostali, izbrisali su i te dve svete tajne, proglasivši ih za sveštene obrede."[2]

Dakle, prema pravoslavnima, oni i rimokatolici imaju „celokupnu Božiju blagodat" zato što se drže svih sedam sakramenata, protestanti se pridržavaju samo dve, a protestantski sektaši (kako Milin naziva i evanđeoske hrišćane u Srbiji i svetu) negiraju svetotajinstvo bilo kojem činu od malopre pomenutih. Pre nego što budem detaljno, na temelju Svetog pisma, objasnio sve pojmove koje pravoslavni nazivaju svetim tajnama, želim da odmah stavim do znanja svojim čitaocima da se učenje o sakramentima u ovom obliku nipošto ne zasniva na Bibliji nego u potpunosti na svetom predanju, tj. na učenju i tumačenjima evanđelja od strane crkvenih otaca tokom vekova.

Poreklo učenja o sedam svetih tajni u Istočnoj crkvi

Kao što je poznato svakom proučavaocu pravoslavnog učenja, u Istočnoj crkvi je tokom vekova postojalo verovanje, da postoje još neke svete tajne pored ovih sedam koje se danas zvanično priznaju. Takav je na primer monaški postrig (sečenje kose, tj. šišanje monaha prilikom stupanja u monaški red).[3] Ipak, pod uticajem rimokatoličke teologije, Pravoslavna crkva je usvojila pomenuti broj sakramenata. Evo šta o ovome kazuje Ernst Benz:

„Za pravoslavlje je karakteristično da ne poznaje strogo određivanje broja sedam za sakramente. Doduše, teologija Pravoslavne crkve kasnije, pod utjecajem Rimokatoličke crkve, preuzela je broj sedam sakramenata. Međutim, pravoslavlje u načelu ne poznaje strogu razliku između sakramenata i sakramentala, to jest crkvenih posvetnih čina, koji nisu u pravom smislu sakramenti."[4]

Ovaj autor, takođe, potvrđuje činjenicu koju zastupaju i evanđeoski hrišćani („protestantski sektaši"), a to je da se učenje o svetim tajnama razvijalo postepeno, tokom mnogih vekova, uz različita mišljenja crkvenih autoriteta o njihovom broju, tako da se tek hiljadu i dvesta godina posle Hristovog vaznesenja na nebo došlo do dogme o sakramentima kakvu danas zatičemo u pravoslavnom i rimokatoličkom hrišćanstvu:

„Na određeni način cjelokupna je sfera Crkve ‘misteriogena’ te iz svoje karizmatične punine može uvijek stvarati nove misterije. Dok je u staroj crkvi određivanje kanona knjiga Novoga zavjeta bilo završeno u IV. stoljeću, fiksiranje dogme između V. i VII. stoljeća, pojednostavljenje liturgije u VII. stoljeću, dotle broj sakramenata još nije bio utvrđen sve do kraja prvog tisućljeća – što je u svakom slučaju znak stvaralačke životnosti u ovoj sveri.

Jedan od velikih učitelja Pravoslavne crkve, Dionizije Areopagita (u VI veku posle Hrista, prim. I. S.), navodi u svom djelu ‘O crkvenoj hijerarhiji’ šest misterija: krštenje, euharistija, potvrda, svećenički red, posvećenje monaha i oficij za mrtve. Crkveni naučavatelj Ivan Damašćanski spominje dva stoljeća kasnije samo dva sakramenta: krštenje zajedno sa pripadajućom krizmom i euharistiju. Tek na Lionskom saboru 1274. godine grčki su teolozi, u povodu rasprave o sjedinjenju s Rimom, prihvatili broj sedam sakramenata, koji je malo prije toga prihvaćen u skolastičkoj teologiji Zapada: krštenje, potvrda, euharistija, pokora, svećenički red, ženidba, bolesničko pomazanje. I među današnjim pravoslavnim teolozima postoje mnogi koji se ne drže strogo utvrđenih misterija shemom od sedam ‘sakramenata’, kako ih je nazvala Rimokatolička crkva, i koji upućuju na to da je mnogo obuhvatniji opseg pravoslavnih misterija."[5]

U upravo citiranom i veoma jasnom navodu zanimljivo je zapaziti i podatak da je jedan od najvećih pravoslavnih teologa svih vremena (pogotovo jedan od najvećih i najznačajnijih teologa ikonopoštovanja), sv. Jovan Damaskin, u ovom pogledu zastupao mnogo više protestantsko nego današnje pravoslavno gledište – govoreći samo o dve svete tajne, krštenju i pričešću (večeri Gospodnjoj), a da su na spisku Dionisija Areopagita, dva veka ranije, neke od danas priznatih tajni bile izostavljene a neke druge pridodane – te da ih je bilo ukupno šest. Smatram da su do sada navedene istorijske činjenice više nego dovoljne da dokažu da se broj „svetih tajni" ne temelji na Hristovom i apostolskom učenju, već na mišljenjima crkvenih otaca i odlukama kasnijih sabora, i to tako što je na kraju krajeva broj od „sedam sakramenata" kod pravoslavnih preuzet od, u to vreme anatemisane, Zapadne crkve.

Upravo zbog težine ovih istorijskih argumenata, mi bi danas mogli da posumnjamo i u tačnost ostalih navoda pravoslavnih što se tiče učenja o svetim tajnama. Na početku sam naveo tekst iz „Veronauke u kući" koji nas uverava da je broj od sedam svetih tajni ustanovio Hristos i poslao nam ih sa nebesa kao svojevrstan „konopac za spasavanje", a mi uvidesmo da su taj konopac ispleli crkveni oci kroz vekove, i na kraju jedan njegov kraj zadržali na Zapadu a drugi prebacili na Istok. Sveto pismo ni na jednom mestu ne pominje pojam „svetih tajni" a pogotovo ne u vezi onih religijskih činova ili radnji na koje se ovaj naziv primenjuje u tradicionalnom hrišćanstvu Istoka i Zapada. Ipak, iako u Bibliji ne nalazimo spominjanje „svetih tajni"[6], neke tajne su ipak otkrivene. Šta nam apostoli kazuju o tajnama koje se spominju u Bibliji?

Tajne koje su spomenute u Bibliji

U Svetom pismu se na više mesta nalazi zapisana reč „tajna". Njena primena i kontekst u kojem se spominje su različiti. Postoje ljudske i božanske tajne. Kada se npr. u Starom zavetu, u knjizi o Sudijama 3:19, ili pak u Pričama Solomonovim 25:9, spominje ova reč, ona se odnosi jedino na obične ljudske tajne, tj. stvari koje svako od nas poseduje a ne bi želeli da o njima sazna veliki broj ljudi. Ipak, u stihovima koje ću navesti, lako se može uvideti da su određene činjenice ili dešavanja bile tajna za pojedine ljude ili čitave generacije. Postoje svakako i Božije tajne koje nikada od strane ljudi neće moći biti shvaćene u potpunosti, kao što su tajanstvenost i čudesnost Božijeg večnog postojanja, Njegove neograničene moći i ostalih mnogobrojnih veličanstvenih osobina:

„Jesi li se ti prvi čovjek rodio? Ili si prije humova sazdan? Jesi li tajnu Božiju čuo i pokupio u sebe mudrost?"[7]

„A kad bi sam, pitahu ga za priče oni koji behu oko njega s Dvanaestoricom. I reče im: vama je dana tajna carstva Božijeg; a onima koji su napolju sve biva u pričama, da ‘gledajući gledaju i ne vide, i slušajući slušaju i ne razumeju, da se ne obrate i oprošteno im bude’."[8]

„Ne želim, naime, braćo, da vam ostane nepoznata ova tajna, da ne bi mudrovali po svojoj mudrosti: jedan deo Izrailja je okoreo – dok ne uđu svi mnogobošci, i tako će se spasti sav Izrailj..."[9]

„A onome koji može da vas utvrdi po mom evanđelju i propovedi o Isusu Hristu, po otkrivenju tajne o kojoj se vekovima nije govorilo, a sad se javila i kroz proročka Pisma..."[10]

„Da se njihova srca uteše i da sjedinjeni u ljubavi dođu do sveg bogatstva punog razumevanja, do poznanja tajne Božije, Hrista, u kom je skriveno sve blago mudrosti i znanja."[11]

„Evo vam kazujem tajnu: nećemo svi pomreti, ali ćemo se svi izmeniti, u momentu, u tren oka, kad zatrubi poslednja truba."[12]

„Odande čitajući možete da razumete moje shvatanje u Hristovoj tajni, koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskim sinovima kao što je sada Duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima."[13]

„‘Zato će čovek ostaviti oca i majku i prionuće uz ženu svoju, i biće dvoje jedno telo’. Ova tajna je velika, a ja govorim misleći na Hrista i na Crkvu."[14]

„A žena beše obučena u porfiru i skerlet i pozlaćena zlatom i dragim kamenom i biserima, držeći u svojoj ruci zlatnu čašu punu gnusoba i nečistote svoga bluda, na čelu joj pak beše napisano ime, tajna: veliki Vavilon, majka bludnica i gnusoba zemaljskih. I videh ženu kako se opija krvlju svetih i krvlju Isusovih svedoka. I začudih se veoma kad je videh."[15]

Kao što možemo da uočimo u gore navedenim stihovima, pojam „tajne" se uglavnom koristi od strane biblijskih pisaca prilikom opisivanja učenja o nebeskom carstvu, Hristovoj Crkvi i vaskrsenju mrtvih. Takođe, pominje se i buduće spasenje izrailjske nacije kao i nastanak tajanstvenog Vavilona, koji prema mnogim evanđeoskim tumačima predstavlja materijalno bogatu i od Boga otpalu, ne na Bibliji već na ljudskim predanjima osnovanu crkvu, koja je u ime zaštite pravoverja kroz vekove progonila prave Isusove sledbenike i brutalno ih ubijala.[16] Ali ipak, ono što je uočljivo u gotovo svim stihovima koje sam naveo jeste apostolsko isticanje da su stvari o kojima su pisali bile tajna (tj. bile su sakrivene) ljudima u prošlim vremenima, ali da su prestale biti tajnom od trenutka njihovog objavljivanja kroz Hristovo evanđelje. Dakle, da ponovim još jedanput, krštenje, večera Gospodnja, brak i ostale „duhovne institucije" koje pravoslavni nazivaju „svetim tajnama" se u Novom zavetu takvim ne nazivaju. Doduše, moramo da priznamo da, očigledno, napred pomenute ustanove nekima zaista još uvek predstavljaju „tajnu" i pored biblijske jasnoće, a iz prostog razloga njihovog nerazumevanja i sopstvenog duhovnog zastranjenja.

Prva od sedam svetih tajni koju ćemo proučiti u ovom poglavlju jeste, naravno, sveta tajna krštenja.

SVETA TAJNA KRŠTENjA

„Spasitelj je rekao: „ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije" (Jn. 3, 5). Pošto se Crkva naziva carstvom Božjim, a „rođenje vodom i Duhom" je krštenje, to onda znači krštenje je početni akt čovekovog spasenja."[17]

Iako smo prilično detaljno obradili učenje o krštenju u prethodnom poglavlju – iznoseći biblijske argumente da ono ne predstavlja „rođenje vodom i Duhom" te da nije uslov spasenja, u ovoj celini bih želeo da obratimo pažnju na još neke činjenice. Proučavajući ovu „svetu tajnu" i detalje iz pravoslavnog učenja o krštenju koje nisam spomenuo do sada, postaćemo još više uvereni u svu njihovu čudnovatost i protivrečnost biblijskoj objavi. Pored verovanja da krštenje predstavlja obavezan uslov spasenja (jer po rečima pravoslavnih, iako su tri rimska kapetana imala veliku veru u Hrista – samo je jedan bio spasen – tj. samo onaj koje je bio kršten a to je kapetan Kornilije iz Dela ap. 10. gl.)[18], u okviru Istočne crkve postoje još neke dogme koje su biblijski neosnovane. Naime, izučavajući ovaj sakrament i način njegovog obavljanja u tradicionalnom hrišćanstvu Istoka, uočićemo činjenicu da mnogi Srbi, kao i drugi pravoslavni narodi, uopšte nisu kršteni na pravilan način, te da stoga njihovo krštenje i nije punovažno pred Bogom (čak ni po pravoslavnom obredu). Evo šta o pravilnom načinu krštavanja govori Lazar Milin:

Pravilan način krštenja je samo onaj koji se vrši trokratnim pogružavanjem u vodu uz izgovaranje reči: „Krštava se sluga Božji (ime) u ime Oca – amin, i Sina – amin, i Svetoga Duha – amin. (...) To je bio način krštenja još od apostolskog doba i Crkva ga čuva do danas. Izuzetak je bio dozvoljen samo u dva slučaja. Ako je neko bolestan pa ne može da uđe u vodu nego se krštava u krevetu, onda može oblivanjem ili prskanjem. To su takozvani klinici, to jest oni koji su kršteni ležeći u krevetu. Drugi izuzetak je takozvano krštenje u krvi. Ako neko, ko želi da se krsti, bude u tome sprečen gonjenjem, tako da pogine za Hrista pre nego što se krsti vodom i Duhom, onda mu se njegovo mučeništvo uračunava kao pravo krštenje, jer je pokazao da može „ispiti čašu koju je i Hristos ispio" (Mat. 20, 22). (...) To su prava i pravilna krštenja: pogruženjem ili krvlju. Crkva je oduvek praktikovala krštenje pogruženjem u vodu, o čemu između ostalog svedoče i duboke krstionice u starim hramovima. Međutim, na zapadu se postepeno počelo obavljati krštenje oblivanjem, ili čak prskanjem. Crkva (Pravoslavna, prim. I. S.) taj način krštenja ne smatra pravilnim..."[19]

U knjižici „U šta veruju pravoslavni hrišćani?" piše između ostalog i sledeće:

„U Pravoslavnoj Crkvi krštenje se obavlja potpunim pogružavanjem u vodu."[20]

A vladika Nikolaj, navodeći jednog drevnog crkvenog oca, dodaje:

„‘Ko nije kršten, ne može se spasiti, izuzev mučenika koji i bez vode (krštenja) krvlju zadobijaju Carstvo Božje’, kaže sv. Kirilo Aleksandrijski."[21]

Prema upravo navedenim izvorima, prema kojima smo saznali da je jedini pravilan način krštavanja onaj koji se vrši trokratnim pogruženjem (uronjenjem) u vodu (a samo u slučaju teške bolesti oblivanjem ili prskanjem – i to u krevetu bolesnika), da li to znači da mnogi sveštenici SPC u Srbiji ne poštuju ni svoja kanonska pravila? Jer znamo da je najveći broj Srba (a pogotovo od kako je krštavanje uzelo maha, od ‘90-tih godina prošloga veka) kršten oblivanjem vode na glavu (i to bivajući sasvim zdrav a ne teško bolestan), na način za koji Milin tvrdi da ga „Crkva ne smatra pravilnim"? Sa druge strane, Milin i vladika Nikolaj pominju i „krštenje krvlju", iako takav pojam ne postoji nigde u Svetom pismu, niti se na njega na bilo koji način ukazuje. U Bibliji su naravno zabeleženi slučajevi mučeništva zbog vere u Hrista, kakvo je bilo npr. ubistvo Stefana (Dela 7. gl.), apostola Jakova Zevedejevog sina (Dela 12. gl.) kao i mnogih drugih bezimenih hrišćana. No, najverovatnije je da je najveći broj njih u trenutku svoga mučeništva već bio kršten vodom na osnovu svoje vere. A ukoliko se već i desilo da je neko bio pogubljen pre nego što je bio uronjen u vodu (što je svakako moguće), takav bi svakako bio spasen za večnost, ali ne zbog „krštenja u krvi", već zbog svog opravdanja kroz veru u Hrista Spasitelja.

Primeri spasenja nekrštenih osoba

Sveto pismo spominje primer čoveka koji je bio spasen a da nije iskusio ni vodeno krštenje, niti pak mučeništvo radi Hrista (krštenje krvlju), već je stradao kao razbojnik i zločinac. Reč je, svakako, o jednom od razbojnika koji su bili raspeti sa Isusom na brdu Golgoti. Pre nego što nešto više kažem o ovom događaju, poslušajmo šta je g-din Milin rekao protiv ovog argumenta evanđeoskih hrišćana, kojim oni žele da opravdaju svoj stav o tome da krštenje nije neophodno za spasenje:

„A kako je raskajani razbojnik prispeo u raj, a nije se prethodno krstio? Znači krštenje ipak nije neophodni uslov spasenja – kažu baptisti.

Razbojnikov je slučaj specijalan, i Hristos nam taj slučaj nije stavio za primer kao neko pravilo koga se mora svaki hrišćanin držati. Dobro je pokajati se, ali nije dobro čekati poslednji trenutak kao razbojnik na krstu. Osim toga ako razbojnik nije primio „banju" vodenog krštenja, nije primio ni od koga ni propoved evanđelja, pa bi po baptističkom prigovoru trebalo onda reći da se ljudi eto spasavaju i bez evanđelske propovedi. Ako iz razbojnikovog slučaja izvedemo zaključak da krštenje nije uslov spasenja, kao što to čine baptisti, onda iz istog slučaja možemo izvesti zaključak da ni propoved evanđelja nije uslov vere i spasenja, jer razbojniku niko nije držao evanđelske propovedi. Zato razbojnikov slučaj treba ostaviti po strani kao primer izuzetno plodonosnog, zapravo čudesnog, delovanja Božje blagodati."[22]

Dakle, po Lazaru Milinu razbojnikov slučaj je specijalan, jer, šta više, dokazuje da za spasenje (tobože po baptističkoj logici), nije potrebno ni propovedanje o veri u Hrista Spasitelja. Sveto pismo naime jasno kaže:

„Vera, dakle, potiče od propovedi, a propoved biva Hristovom rečju." (Rimljanima 10:17).

Međutim, da li uistinu niko nije propovedao ovom razbojniku? Šta je bilo onda to što je u njemu učinilo okretanje ka veri u zadnjim časovima života? Istina je da je ovaj čovek živeo kao bezakonik i bezbožnik sve do svoga hapšenja od strane Rimljana. Takođe, u prvim časovima svoga raspeća on se rugao Hristu zajedno sa drugim raspetim zločincem i masom naroda koja se nalazila u blizini:

„Isto tako su govorili prvosveštenici zajedno sa književnicima i starešinama ismevajući mu se: druge je spasao, sebe ne može da spase; car je Izrailjev, neka siđe sad s krsta pa ćemo verovati u njega. Uzdao se u Boga, neka ga sad izbavi, ako ga želi; jer reče: Božiji sam Sin. A isto tako ga vređahu i razbojnici raspeti s njim."[23]

„Hristos car Izrailjev – neka siđe sad s krsta, da vidimo i poverujemo. Vređahu ga oni što su bili s njim raspeti."[24]

Međutim, kako je vreme odmicalo, nešto se desilo u srcu ovog čoveka. Iako je i sam bio u vrlo nezavidnoj poziciji, u vreme kada ga je život polagano napuštao, ovaj razbojnik je, budući da je bio Izrailjac po nacionalnosti, prizvao u sećanje sve ono što je od malena slušao o jevrejskom Mesiji – koga su najavljivali mnogobrojni starozavetni proroci. Pošto je Isusovo delovanje bilo javno, za njega su znali stanovnici ne samo čitave Judeje, Galileje i Samarije, već i žitelji neznabožačkih oblasti, Dekapolisa, Sirije, Fenikije itd[25]. Iako neveran i nekoliko sati pre svoje smrti, razbojnik je uvideo istinu da je upravo čovek raspet u sredini, Isus iz Nazareta, onaj Mesija i Car koga su Izrailjci vekovima očekivali. Evo kako nas o ovom događaju izveštava evanđelist Luka:

„A jedan od obešenih zločinaca hulio je na njega govoreći: zar nisi ti Hristos? Spasi samoga sebe i nas. A drugi mu odgovori prekorevajući ga: zar se ni malo ne bojiš Boga – budući da si isto tako osuđen? I, mi smo pravedno osuđeni, jer primamo što naša dela zaslužuju; ovaj međutim nije učinio ništa neumesno. I reče: Isuse, seti me se kad dođeš sa svojim carstvom. A on mu reče: zaista, zaista, kažem ti: danas ćeš biti sa mnom u raju."[26]

Ono što jasno uviđamo jeste činjenica da je razbojnik poverovao da je Isus nebeski Car i Mesija, govoreći: „seti me se kad dođeš sa svojim carstvom", i to u trenutku kada su i sami apostoli bili izgubili veru. Istina je, naravno, da razbojniku nije niko propovedao dok je visio na krstu, ali je istina i to da se on očigledno setio ranijih propovedi o budućem Mesiji koje je čuo u jevrejskim sinagogama, koje je nekada bio posećivao. Povezujući propovedana proročanstva koja je čuo, sa onim što je sagledao u više nego blagoslovenom životu a sada i raspeću, na drveni krst prikovanog Galilejca, mogao je da zaključi samo jedno. Isus iz Nazareta jeste prorečeni Mesija i Car Izrailja, Spasitelj koji na sebe preuzima sva bezakonja grešnog sveta.[27] Apostol Jovan, u vezi ovakve vere pojedinca, izričito tvrdi u svojoj poslanici sledeće:

Svako, ko veruje da je Isus Mesija, rođen je od Boga (...) Ovo napisah vama koji verujete u ime Sina Božijeg, da znate – da imate večni život."[28]

Način na koji je, dakle, razbojnik spasen nije nikakav „specijalan slučaj" već pravilo koje govori o tome da se čovek spasava pred Bogom jedino kroz veru u Hrista Spasitelja i rođenje od Boga, bez ikakvih svojih zasluga, dobrih dela ili verskih obreda, o čemu smo uostalom dovoljno detaljno govorili u prethodna dva poglavlja. Međutim, ono što nije sasvim pošteno od pomenutog pravoslavnog autora jeste to što je od (neupućenih) čitalaca sakrio svoje verovanje u pravi razlog spasenja ovog raspetog a nekrštenog čoveka. Kao što ćemo se uveriti, po učenju Istočne crkve, pomenuti zločinac je bio spasen iz razloga što je samoga Gospoda Isusa Hrista bio time zadužio – dok je ovaj još bio beba u Marijinom naručju. Evo šta nam o ovom „zaduženju Hristovom" govori sveto predanje:

„Kada pravedni Josif, Prečista Djeva i Bogomladenac iđahu u Egipat, njih u jednom pustom mestu napadoše razbojnici i htedoše da mu uzmu magarca, na kome oni nošahu nešto malo što im beše potrebno za put, a na kome pokatkad i Mati s Detetom putovaše. Međutim jedan od tih razbojnika, ugledavši neobično lepo Detence, zadivi se tako neobičnoj lepoti i reče: Kad bi Bog uzeo na sebe telo čovečije, ne bi bio lepši od ovog deteta! – I naredi taj razbojnik ostalim drugovima svojim, da ništa ne uzimaju od ovih putnika. Ispunjena blagodarnošću prema ovako velikodušnom razbojniku Presveta Djeva reče mu: „Znaj, da će te ovo Dete nagraditi divnom nagradom zato što si Ga danas sačuvao". Ovaj razbojnik beše onaj sami, koji docnije, pri raspeću Gospoda Hrista, bi obešen na krstu s desne strane, i kome Gospod reče: Danas ćeš biti sa mnom u raju (Lk. 23, 43). I ispuni se proročansko predskazanje Božje Matere, da će ga ovo Dete nagraditi. A ime tom blagorazumnom razbojniku beše Diomaz, dok onome drugome, raspetome s leve strane Gospoda, beše ime Gestas."[29]

Kao što vidimo, razbojnik po imenu Diomaz je bio nagrađen spasenjem zato što je nekada davno poštedeo od pljačke svetu porodicu i to zbog lepote bebe Isusa. Hristos je očigledno morao da spasi razbojnika, jer ga je time obavezala „Presveta Majka Božja" još dok je On bio u pelenama. Već smo ranije govorili o tome da se spasenje po delima, a pogotovo spasenje zbog „ranijeg Božijeg zaduženja" nigde ne naučava u Bibliji i da je u suštoj suprotnosti sa evanđelskom porukom. Ipak, ovo nije i jedini primer spašenog koji nije iskusio bilo kakvo krštenje (vodom ili krvlju). Primera ima još, pa čak i u samom svetom predanju, kome, po pravoslavnima, isto tako moramo verovati kao i Božijoj Reči. Događaj koji je opisan u narednom tekstu, odigraće se za vreme strašnoga suda, a potiče iz vizije koju je o njemu imao prepodobni Grigorije iz IX veka:

„Posle ovih, odvoji Gospod sa leve strane i one koji su bili duhovno slepi i koji nisu živeli po volji Božjoj. Na njima nije bilo nikakvog zla, bili su skoro kao pravednici. I pogleda Gospod na njih, i ne razgnjevi se, nego se razgnjevi na roditelje njihove, zato što ih nisu prosvetili svetim hrišćanskim krštenjem. I reče Gospod da im se da poslednje mesto na zapadu, i da naslede neki mali deo večnoga života, bez gledanja lica Božjeg. A oni zavikaše: Vladiko i Gospode, blagosloven si Ti i blag, i milostiva srca. Ti si Gospodar od života i smrti, uzeo si nas prevremeno iz zemaljskoga života, po nekakvim čudnim tajnama tvojim. No za jedno Te molimo, opomeni nas se, Gospode! I Gospod im darova malo svoga dara i dobitka. To su bila deca hrišćanskih roditelja koja ne poneše svetoga krštenja. A sva behu jednakoga rasta."[30]

Dakle, deca koja nisu bila krštena, i koja nisu živela po Božijoj volji (znači to su bila velika deca a ne bebe), a „ličila na pravednike" – dobila su mesto u raju. Doduše, to je bio neki „zapadni kraj raja" gde se nasleđuje „mali deo večnog života" – bez gledanja Božijeg lica, ali ipak – raj je raj. Naravno, nije potrebno puno mudrosti i preveliko poznavanje Svetog pisma da bi se zaključilo da se ne može biti u raju a naslediti „mali deo večnog života" (jer ako je „mali deo" onda nije večan), niti je moguće biti u nebeskom blaženstvu a istovremeno daleko od Božijeg lica. Takođe je nemoguće da neko ko ne izvršava Božiju volju stigne u raj, a da pritom liči na pravednika jer na njemu nema nikakvog zla. Na pravu zbrku ovakvih oprečnih izjava kojim nam sveto predanje saopštava šta će se zbiti na poslednjem sudu, Biblija daje veoma konkretne odgovore. Najpre, sam Gospod Isus, kao i apostol Jovan, kazuju da je nemoguće ući u raj onome koji ne izvršava Božiju volju:

„Neće ući u carstvo nebesko svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, nego ko čini volju Oca moga koji je na nebesima."[31]

„A svet i želja za njim prolazi; ko pak tvori volju Božiju ostaje doveka."[32]

„I u njega neće ući ništa nečisto, ni onaj što čini nešto gnusno i lažno, nego samo oni koji su upisani u Jagnjetovoj knjizi života."[33]

Takođe, viđenje koje je imao Grigorije u devetom veku posle Hrista znatno se razlikuje od Jovanove otkrivenjske vizije iz prvog veka i po pitanju „gledanja Božijeg lica". Pismo naime tvrdi da će svi stanovnici raja gledati Božije lice, i da će Njegovo ime biti zapisano na njihovim čelima:

„I ništa više neće biti prokleto. I presto Božiji i Jagnjetov biće u njemu (u Nebeskom Jerusalimu; prim. I. S.), i služitelji njegovi služiće mu, i gledaće njegovo lice, i njegovo ime biće na njihovim čelima. I noći neće više biti i neće im biti potrebna svetlost svetiljke, ni sunca, jer će ih Gospod Bog obasjavati i carevaće u sve vekove."[34]

Ovo viđenje je, znači, ne samo oprečno učenju Svetog pisma, nego se protivi i pravoslavnoj nauci koja govori o nemogućnosti dostizanja raja od strane onih koji nisu kršteni vodom ili krvlju, što nam na kraju krajeva dokazuje da je učenje Istočne crkve samo sebi kontradiktorno.

Sa druge strane, sveto predanje i pravoslavna nauka nas izveštavaju i o mogućnostima da ljudi, kada blizu njih nema rukopoloženih sveštenika koji poseduju svetoduhovsku silu apostolskog prejemstva, a nalaze se na samrti, mogu da budu krštavani i od strane običnih vernika (laika):

„Krštenje samo vršio je pogruženjem u vodu tri puta, u ime Oca i Sina i Sv. Duha, episkop, prezviter ili izuzetno i subsidijarno i đakon a u slučaju nužde, da ne bi niko od onih, koji hoće da se u samrtnoj opasnosti krste, ostao nekršten, mogli su krstiti i lajici."[35]

Oni drugi, koji ne bi imali tu „sreću" da ih krsti neko od vernika – mirjana, a slutili su da im se bliži smrt, krštavali su sami sebe u reci, izlazili iz kuće po kišovitom vremenu – da bi im se to uračunalo umesto krštenja ili pak imali privilegiju da ih krste sami anđeli nebeski. Poslušajmo neke izveštaje iz pravoslavnog predanja:

Sv. Drosida. Kći cara Trajana. Bi uhvaćena sa drugih pet žena gde noću sakuplja tela postradalih mučenika za Hrista, i zbog toga od cara ljuto nakarana. Onih pet žena behu teško mučene i najzad bačene u rastopljen bakar, gde duše svoje predadoše Gospodu svome. A Drosida osta pod strogom stražom carskom. No ona izbeže iz dvora i sama sebe krsti u jednoj reci. Posle osam dana predade dušu svoju Bogu." (Ohridski Prolog vladike Nikolaja, 22. mart);

Sv. muč. Lup. Ovaj sveti muž beše sluga i sv. Dimitrija, vojvode solunskog. (...) Kako Lup još ne beše kršten, mada beše hrišćanin, to se on moljaše Bogu, da Bog nekako ustroji njegovo krštenje pre smrti. Utom se iznenadno proli voda iz oblaka na svetog mučenika, i tako on primi krštenje sviše. Posle velikih muka bi posečen i preseli se u Carstvo nebesko." (23. avgust);

Sv. muč. Filimon (...) No kada Filimon stupi pred idole, najedanput zasija svetlost hrišćanske vere u srcu njegovom i on se prekrsti. Potom izađe i poče vikati: „Hrišćanin sam! Sluga Hrista Boga živoga!" Čuvši ovo sudija, nasmeja se, misleći da se Filimon podsmeva hrišćanima. Potom Filimon bi mučen groznim mukama. Dažd s neba pade na njega i krsti ga." (14. decembar);

Sv. muč. Konon Isavrijski. Poučen bi u veri Hristovoj i kršten u ime Presvete i Životvorne Trojice od samoga Arhangela Mihaila. I do same smrti njegove nevidljivo ga je pratio ovaj Arhistratig Božji." (5. mart).[36]

Više je nego nepotrebno na ovom mestu isticati da u prvovekovnoj hrišćanskoj praksi uopšte nije bilo slučajeva da su vernici krštavali sami sebe, bili kršteni pljuskom za vreme kakve vremenske nepogode ili rukom anđela – koji, prema Gospodnjem nalogu datom apostolima[37], nisu ni poslati da to čine. Sa druge strane, kao da pravoslavnima nije dovoljno to što zagovaraju nebiblijsko učenje o krštenju, kao i njegovo nepravilno sprovođenje oblevanjem ili prskanjem vodom, oni dopuštaju da krštenje bude obavljeno (u nedostatku vode) i nečim što uopšte ne liči na materijalni element u kome su obavljana krštenja u apostolskom prvovekovnom hrišćanstvu. Evo šta čitamo o mogućim načinima krštavanja u posebnim hitnim slučajevima, kada postoji opasnost da neko umre bez krštenja (i otputuje u večnost bez mogućnosti spasenja):

„Malo ljudi zna da u potrebi, ako čovek umire i postoji opasnost od nasilne ili prirodne smrti, svaki mirjanin može da krsti. On može to da obavi sa malo vode, ili čak u nedostatku vode sa malo peska (!). Potrebno je tri puta obliti (pokropiti ili posuti) glavu sa rečima: „Krštava se sluga Božji (IME) u ime Oca, amin (obliva) i Sina, amin (obliva) i SVETOGA Duha, amin (obliva)".[38]

 Ovakvi primeri, koje nalazimo u okviru Istočne crkve, samo dokazuju dokle se sve može stići sledeći naopaka i nebiblijska učenja o onome o čemu su Hristos i apostoli izuzetno jasno govorili i pisali.

 U pogrešno tumačenje i shvatanje Biblije od strane pravoslavnih, a u vezi onoga što nazivaju „svetom tajnom miropomazanja", uverićemo se u narednoj celini ovoga poglavlja.


Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz