Tuesday
2024-03-19
11:36 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Закон

Из Википедије, слободне енциклопедије
 
 
 

Закон или принцип у најширем смислу је уопштен приказ чињеница и догађаја, који се понављају у природи.

На пример, физички закони, или научни закон покушавају да објасне принципе и природу васионе. Закони математике и логике описују природу и закључке рационалног ума. Закони економије (економски закони) описују природу односа физичких и правних лица у процесима стварања и прерасподеле добара, као и саме процесе.

Закон у правном смислу је и сет норми и принципа које успоставља државна власт и својим монополом силе гарантује њихово испуњење. Сматра се да је Хамураби први успоставио норме и принципе управљања државом, Хамурабијев законик. Познати историјски закони су још и римски закон, Душанов закон, итд.

Постоје и мање строги закони, у облику интересантних запажања, практичних или етичких водиља. На пример, Марфијев закон: „Све што може поћи наопако — поћи ће наопако", Паркинсонов закон и други.

Види још

----------------------------------------------------

=============================

BOZIJI ZAKON

Десет Божјих заповести

Из Википедије, слободне енциклопедије
 

Десет Божјих заповести или Декалог је скуп закона које је на планини Синај, према библијском предању, Бог саопштио Израелцима преко њиховог пророка Мојсија, након преласка преко Црвеног мора и изласка из египатског ропства око 1200. п. н. е. Оне су део збирке закона познате под називом Закон (хеб. Тора) или Мојсијев закон.

Текст Десет заповести

 
Десет Божјих заповести на хебрејском на папирусу из 2. века

Превод са хебрејског језика (превео Силвије Грубишић) гласи овако (Излазак 20, 2-17; види и Поновљени закон 5,6-21):

Ја сам Јахве, Бог твој, који сам те извео из земље египатске, из куће ропства. Немој имати других богова уз мене.

Не прави себи лика ни обличја било чега што је горе на небу, или доље на земљи, или у водама под земљом. Не клањај им се нити им служи. Јер ја, Јахве, Бог твој, Бог сам љубоморан. Кажњавам гријех отаца - оних који ме мрзе - на дјеци до трећег и четвртог кољена, а исказујем милосрђе тисућама који ме љубе и врше моје заповједи.

Не узимај узалуд имена Јахве, Бога свога, јер Јахве не опрашта ономе који узалуд изговара име његово.

Сјети се да светкујеш дан суботни. Шест дана ради и обављај сав свој посао. A седмога је дана субота, починак посвећен Јахви, Богу твојему. Тада никаква посла немој радити: ни ти, ни син твој, ни кћи твоја, ни слуга твој, ни слушкиња твоја, ни живина твоја, нити дошљак који се нађе унутар твојих врата. Та и Јахве је шест дана стварао небо, земљу и море и све што је у њима, а седмога је дана починуо. Стога је Јахве благословио и посветио дан суботни.

Поштуј оца свога и мајку своју, да имаднеш дуг живот на земљи коју ти дâ Јахве, Бог твој.

Не убиј!

Не учини прељуба!

Не укради!

Не свједочи лажно на ближњега свога!

Не пожели куће ближњега свога! Не пожели жене ближњега свога; ни слуге његова, ни слушкиње његове, ни вола његова, ни магарца његова, нити ишта што је ближњега твога!

Десет заповести до данас чине темељ јеврејске и хришћанске вере.

Будући да у хебрејском тексту не постоји нумерација ни нека друга јасна подела заповести, те није лако одредити њихов број, до традиционалног броја од десет заповести у различитим се предајама долази на различите начине. Особито је та разноликост присутна међу разним хришћанским заједницама.

Десет заповести у Православној цркви

Сажети, али другачије распоређени текст заповести, доноси и Православна црква:

  1. Ја сам Господ Бог Твој; немој имати других богова осим мене.
  2. Не прави себи идола нити каква лика; немој им се клањати нити им служити.
  3. Не узимај узалуд имена Господа Бога својега.
  4. Сећај се дана одмора да га светкујеш; шест дана ради и сврши све своје послове, а седми дан је одмор Господу Богу твојему.
  5. Поштуј оца својега и мајку своју, да ти добро буде и да дуго поживиш на земљи.
  6. Не убиј.
  7. Не чини прељубе.
  8. Не кради.
  9. Не сведочи лажно на ближњега својега.
  10. Не пожели ништа што је туђе.

Уместо израза „субота" има израз „дан одмора", што је у ствари превод хебрејске речи шабат. Православна црква, иако задржава забрану израде ликова, ипак поштује иконе, али не држи да у њима станује божанство.

Десет заповести у Католичкој цркви

Варијанта која се налази у католичком катихизису, али и код неких других цркава, доноси другачији, сажети, текст. У том се тексту уместо спомена „суботе" спомиње „дан Господњи". За заповест која помиње забрану израђивања ликова Католичка црква држи да је садржана у првој заповести (према њеном науку, ликови се не штују као да су Бог или сами свеци, него само као подсећање на њих, док се забрана из Десет заповести односи на уверење да божанство пребива у израђеном лику). Ове Цркве такође имају последње две које су садржане у последњој заповести, према горњем тексту. Тако овај текст Десет заповести гласи:

  1. Ја сам Господин, Бог твој, немој имати других богова уз мене!
  2. Не узимај имена Господина, Бога свога, узалуд!
  3. Сети се да светкујеш дан Господњи!
  4. Поштуј оца и мајку да дуго живиш и добро ти буде на земљи!
  5. Не убиј!
  6. Не сагреши блудно!
  7. Не укради!
  8. Не реци лажна сведочанства на ближњега свога!
  9. Не пожели жене ни мужа ближњега свога!
  10. Не пожели никакве ствари ближњега свога!

Десет заповести у Евангелистичкој цркви

Текст Десет заповести Евангелистичке или Лутеранске цркве, попут Католичке цркве, нема забрану израђивања ликова и последњу заповест дели на две, а попут оног Православне цркве, уместо „суботе" има „дан одмора":

  1. Ја сам Господ Бог твој, немој имати других Богова уз мене.
  2. Не узимај узалуд имена Господа Бога својега.
  3. Сећај се дана одмора, да га светкујеш.
  4. Поштуј оца свога и мајку своју, да ти се продуље дани на земљи.
  5. Не убиј.
  6. Не чини прељуб.
  7. Не кради.
  8. Не сведочи лажно на ближњега својега.
  9. Не пожели куће ближњега својега.
  10. Не пожели жене ближњега својега, ни слуге његова, ни слушкиње његове, ни вола његова, ни магарца његова, нити ишта, што припада ближњему твом.

Десет заповести код других хришћанских заједница

Адвентисти седмог дана, верују да Исус Христос није дошао да их укине већ да их испуни и да их потврди и још више да покаже да тај закон је са многим дубљим значењем, (Матеј 5, 17-20) Баптисти седмог дана и неке друге мање цркве замерају осталим хришћанима што изричито не помињу суботу, држећи да се тако мењају изворне Божје заповести, а Католичкој цркви изостављање друге, мењање четврте и другачији распоред заповести.

Јеховини сведоци сматрају да хришћани више нису под Мојсијевим законом, тиме ни Десет заповести, али да су од вредности принципи Мојсијевог закона у хришћанском животу (2. Коринћанима 3,7-11, Колошанима 2,13-17). Не светкују суботу.

Види још

Интересантно је и то да је Бог при стварању две ствари благословио, брак и дан од одмора (1.Мојсијева 2,3) интересантно је да се види да га је Бог и посветио, нити један други дан није посвећен, што још више даје на тежину и одговорност човекову према овом дану којег је Бог одабрао.

Napomena: Ovde Vikipedija ne daje baš tačnu informaciju, jer su i neki drugi dani u Bibliji bili posvećeni. (v. 3 Moj. 23)

-----------------------------------------------------

++++++++++++++++++++++++++++++

 

Koje su to Hristove zapovesti?

 

 

Šta su «ZAPOVESTI» o kojima govori Novi Zavet? Da li se reč «zapovest», ( na grčkom jeziku  «entole»), u Novom zavetu odnosi samo na Hristovo učenje ili se odnosi i na Deset  Bozjih zapovesti?

 

U 2. Mojsijevoj 34:28, nalazimo frazu «deset reči». Grcki prevod Starog zaveta, Septuaginta (LXX) literalno kaze «deka logous» od čega dolazi poznata reč «Dekalog» koji se koristi za Deset zapovesti. Sva tri puta, koliko nalazimo izraz «Deset zapovesti» u stvari literalno kaže «deset reči». Jevreji su ih zvali «Božje reči»

 

U Novom zavetu, Isus govori o «zapovestima», na grckom jeziku «entole». Ova reč se nalazi 71 put u Novom zavetu, a od toga je 69 puta prevedena kao «zapovest» Evo jednog mesta gde Hristos specifično referira Deset zapovesti kao «entole»:

 

Matej 19:17,18 «A on reče mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga. A ako želiš ući u život, drži zapovijesti «entole». Reče mu: koje? A Isus reče: da ne ubiješ; ne činiš preljube; ne ukradeš; ne svjedočiš lažno;

 

Ovo je mesto gde Pavle jasno govori o Deset zapovesti kao «entole»:

 

Rimljanima 13:9 «Jer ovo: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne zaželi, i ako ima još kakva druga zapovijest «entole», u ovoj se riječi izvršuje, to jest: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.»

 

Četvrta zapovest o Suboti je isto tako pomenuta kao «entole»:

 

Luka 23:56 «Vrativši se pak pripraviše mirise i miro; i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu (po «zapovesti» - «entole», u originalu)»

 

 Svaki put kada se u Novom zavetu govori o Deset zapovesti, uvek se koristi reč "entole”

 

Zapazimo da u Otkrivenju 22:14 anđeo koristi iste reci: «Blago onima koji tvore zapovijesti «entole» njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad.»

 

Neka od drugih mesta u Novom zavetu koja koriste reč «entole» su sledeća:

 

Otkrivenje 14:12 «Ovdje je trpljenje svetijeh, koji drže zapovijesti Božije i vjeru Isusovu. "

 

Otkrivenje 12:17  "I razgnjevi se zmija na ženu, i otide da se pobije sa ostalijem sjemenom njezinijem, koje drži zapovijesti Božije i ima svjedočanstvo Isusa Hrista.»

 

1. Jovanova 5:2 «Po tom znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i njegove zapovijesti držimo.»

 

1. Jovanova 5:3 «Jer je ovo ljubav Božija da zapovijesti njegove držimo; i zapovijesti njegove nijesu teške.»

 

Vrlo često se govori da Hristove «zapovesti» su drugačije od Dekaloga. Hristos je rekao da su dve najveće zapovesti da čovek ljubi Boga i svoga bližnjega. Da li ovo sumiranje svih zapovesti ukida pojedinačne zapovesti Dekaloga?

 

Apostol Pavle je jasan da Hristova zapovest «ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe» još uvek podrazumeva svaku od zapovesti koja se odnosi na naše bližnje: Rimljanima 13:9 «Jer ovo: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne zaželi, i ako ima još kakva druga zapovijest, u ovoj se riječi izvršuje, to jest: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.Rimljanima 7:7 «Šta ćemo dakle reći? Je li zakon grijeh? Bože sačuvaj! nego ja grijeha ne poznah osim kroz zakon; jer ne znadoh za želju da zakon ne kaza: ne zaželi.»

 

Hristova zapovest o tome da čovek treba da ljubi Boga je uzeta direktno iz Deset zapovesti: 2. Mojsijeva 20:6 «... A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.»  Nije li to isto rekao i Jovan u 1. Jovanaova 5:2 «Po tom znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i njegove zapovijesti držimo.

 

Ovo jasno referiranje i povezivanje Deset zapovesti sa Hristovim zapovestima nam nedvosmisleno ukazuje da dve Hristove najvece zapovesti, «ljubi Gospoda Boga» i «ljubi bližnjega svojega» u svojoj suštini znače držanje Deset zapovesti, ali i mnogo vise od toga. Kako neko i može da kaže da ljubi Boga ili svoje bližnje ako krši Božje zapovesti koje regulišu čovekov odnos prema Bogu i ljudima.

 

Može li čovek da prekrši bilo koju od Božjih zapovesti a da ne bude kriv za sve druge zapovesti? Sveto pismo daje jasan odgovor NE. Jakov 2:10-11 «Jer koji sav zakon održi a sagriješi u jednome, kriv je za sve. Jer onaj koji je rekao: ne čini preljube, rekao je i: ne ubij. Ako dakle ne učiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. Čovek ne može svojevoljno da odluči koju Božju zapovest ne želi da drži, jer onaj koji krši samo jednu od Deset zapovesti, krši sve.

 

Hočemo li danas da odlučimo da držimo sve Božje zapovesti jer ljubimo Boga i svoje bližnje? Božje zapovesti zaista nisu teške:

 

 

 

1. Jovanova 5:3 «Jer je ovo ljubav Božija da zapovijesti njegove držimo; i zapovijesti njegove nijesu teške»

--------------------------------------------------
+++++++++++++++++++++++++++

 

 

Vera i dela

Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji, ne od dela, da se niko ne pohvali. (Efe. 2:8-9)

Kada Biblija kaže da nismo spašeni kroz dela zakona (Efe. 2:9), kako bi to trebali da razumemo? Da li bi to značilo da možemo da nastavimo da živimo u grehu i istovremeno da budemo spašeni? Naravno da ne možemo, jer bi onda to bilo u protivrečnosti sa Pavlovim jasnim upozorenjima.

Rim. 6:1-2

Šta ćemo dakle reći? Hoćemo li ostati u grehu da se blagodat umnoži? Bože sačuvaj! Jer koji umresmo grehu kako ćemo još živeti u njemu?

Gal. 5:19-21

A poznata su dela telesna, koja su preljubočinstvo, kurvarstvo, nečistota, besramnost, idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, pakosti, srdnje, prkosi, raspre, sablazni, jeresi, zavisti, ubistva, pijanstva, žderanja, i ostala ovakva za koja vam napred kazujem kao što i kazah napred, da oni koji tako čine neće naslediti carstvo Božije.

Primetite šta apostol Pavle kaže za ljude koji ne poštuju moralni zakon: "Da oni koji tako čine neće naslediti carstvo Božije". Pavle je bio i te kako ozbiljan u svom upozorenju jer vidimo da je isto tako upozorenje dao hrišćanima koji su živeli u Efesu i u Korintu.

Efe. 5:3-6

A kurvarstvo i svaka nečistota i lakomstvo da se i ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima; tako i sramotne i lude reči, ili šale, što se ne pristoji; nego još zahvaljivanje. Jer ovo da znate da nijedan kurvar, ili nečist, ili tvrdica (koji je idolopoklonik), neće imati dela u carstvu Hrista i Boga. Niko da vas ne vara praznim rečima; jer ovih radi ide gnev Božji na sinove nepokornosti.

Nemojmo zavaravati sami sebe da možemo da nastavimo da živimo u grehu, nepoštujući moralni zakon, a istovremeno misleći da možemo biti spašeni od Božjeg gneva. Apostol Pavle je bio sasvim jasan: svako ko čini loše stvari koji su navedene u gornjem spisku neće imati nasledstva u Hristovom carstvu. Ako to nije jasno onda pogledajmo upozorenje upućeno korintskim hrišćanima.

1. Kor. 6:9-10

Ili ne znate da nepravednici neće naslediti carstvo Božije? Ne varajte se: ni kurvari, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni adžuvani [muške homoseksualne prostituke], ni muželožnici [homoseksualci], ni lupeži, ni lakomci, ni pijanice, ni kavgadžije, ni hajduci, carstvo Božije neće naslediti.

Zar nisu ova tri upozorenja dovoljna da se ne bi samoobmanuli i počeli kršiti moralni zakon? Izgleda da to nije bilo sasvim jasno Luteru i Kalvinu, i njihovim protestantskim sledbenicima koji su iskrivili Pavlovo učenje o Božjoj milosti kao i njegovo učenje da se ne spašavamo delima zakona.

Da, naravno, mi nismo spašeni delima zakona!

Ali, zar se to ne bi protivrečilo pređašnjim citiranim odlomcima koji nam kažu da bi nas život u grehu udaljio od spasenja? Ne, ne bi se protivrečilo iz sledećih razloga.

Kada Biblija kaže da se ne spašavamo delima zakona (Efe. 2:9), zašto bi morali da tumačimo reč "dela" samo u moralnom smislu? Ta reč može da se odnosi na ritualna dela Mojsijevog zakona, a isto tako može da označava dobra dela moralnog zakona. Izraz može da se tumači na oba načina sve u zavisnosti od konteksta. Zato nije ništa pogrešno kada apostol Jakov kaže da se čovek takođe spašava delima zakona (Jak. 2:24). Ipak, mnogi hrišćani su šokirani kada čuju takve izjave, pokazujući kako veoma rašireni protestantski uticaj štetno vlada našim hrišćanskim predstavama. Apostol Jakov nas šokira kada kaže:

Jak.  2:17, 20, 24

Tako i vera ako nema dela, mrtva je po sebi. (…) Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! Da je vera bez dela mrtva? (…) Vidite li, dakle, da se delima pravda čovek, a ne samom verom?

"A ne samo verom". Mnogi napadači Svetog Pisma tvrde da je Biblija protivrečna kada upoređuju Efe. 2:9 sa Jak. 2:17-24. Njihova tvrdnja bi bila sasvim ispravna ako bi izraz "dela (zakona)" u oba odlomka imao samo jedno značenje. Međutim, koristeći izraz "dela (zakona)", apostol Pavle govori o ritualnim delima Mojsijevog zakona, dok apostol Jakov govori o moralnim delima Mojsijevog zakona. Zbog nepoznavanja takve činjenice, jedan čitaoc bi možda stekao utisak da Jakov protivreči Pavlu. Međutim, veoma je problematično reći da se oba apostola ne slažu po pitanju uloge vere i dela u spasenju. Kao što smo videli, čak se i Pavle, iznenađujuće za mnoge protestante, sasvim slaže sa Jakovom kada kaže da život u grehu udaljuje čoveka od spasenja. Nažalost, mnogi protestanti ignorišu Pavlova ozbiljna upozorenja kada jedino naglašavaju istinu velike Božje milosti, i na takav način iskrivljavaju Pavlovo učenje o spasenju.

Trebamo se pitati šta je Bog hteo da nas nauči kroz Pavlovu mudrost koja mu je dana od Gospoda? U čemu je značaj i smisao Pavlovog naglašavanja da se ne spašavamo delima zakona? Da bi odgovorili na ta pitanja, trebamo da pogledamo kakvi su problemi bili prisutni u crkvi apostolskog doba. Odgovor na naša pitanja je vezan sa prvim konfliktom između hrišćana prvoga veka. Djela Apostolska daju izveštaj o tom prvom konfliktu i neslozi u ranoj crkvi.

Prvi hrišćani su bili Jevreji i prvi konflikt je bio započeo kada su bili suočeni sa pitanjem da li bi trebali i dalje da poštuju Mojsijeve ritualne zakone o obrednoj čistoći, životinjskim žrtvama, obrezanju, razlikovanju čiste od nečiste hrane, itd. To je bilo veoma teško pitanje za jevrejske hrišćane koji su čitavog života bili odgojeni tim zakonom. Apostol Pavle je hteo da naglasi da smo slobodni od dela zakona, tj. dela nas ne spašavaju. Ali u kom smislu "dela"? Vidimo da su u pitanju ritualna dela zakona. Kalvin i Luter su bili toliko oslepljeni njihovim pojmom zakona da nisu dobro prostudirali knjigu Djela Apostolska, kontekst poslanica Rimljanima i Galatima, gde bi svako očigledno mogao da vidi da Pavle govori o ritualnom zakonu. Ako bi se pažljivo čitala, recimo, Poslanica Galatima, onda bi se primetilo da se čitava poslanica bavi pitanjem obrezanja: "da li je ritualan propis obrezanja i dalje važeći?".

Međutim, mnogim jevrejskim hrišćanima je Pavlovo učenje bilo veoma nelagodno. Oni su smatrali da Pavlovo učenje može imati pogubne posledice time što bi se zapostavila druga dela zakona, naime moralna dela Mojsijevog zakona. Zato je apostol Jakov, koji je bio veoma poštovan starešina među Jevrejima, hteo da naglasi da su dela zakona i te kako važna. O kojim "delima" je tada reč? Tada je reč o moralnim delima zakona.

Apostol Pavle je, međutim, bio veoma jasan da je Mojsijev moralan zakon još uvek na snazi, kao što smo to videli u njegovim upozorenjima Galatima, Efescima i Korinćanima, kao i što je sasvim jasno izjavio da ne možemo više da nastavimo da živimo u grehu - Rim. 6:1-2. (Vidi takođe mnoge druge njegove odlomke o toj temi: Rim. 8:13; 11:20-22; Kol. 1:22-23; 3:5-7; 1. Tim. 4:16).

Problem je bio što većina Jevereja nije imala jasnu distinkciju između ritualnih i moralnih dela zakona. Za njih bi delo bilo delo, kao što je to bilo za Lutera, Kalvina i druge vođe protestantske reformacije, i kao što je to za mnoge hrišćane 21. veka koji su pod uticajem antinomijskog protestantskog učenja o spasenju po veri bez dela. Ta distinkcija je veoma bila zbunjujuća prvim hrišćanima, koji su bili Jevreji, i zato je bilo puno nesloge oko tog pitanja. Mnogi su razmišljali o Mojsijevom zakonu kao nečemu što definiše ono što je dobro, a ono što je dobro jeste isto tako moralno, ne shvatajući pri tome da su obredi Mojsijevog zakona imali samo jednu privremenu funkciju.

Da ponovimo: Pavle i Jakov bi protivrečili jedan drugom samo ako su koristili isti pojam dela zakona u njihovim poslanicama. Ali, veoma je očigledno da se nisu koristili istim pojmom. Apostol Pavle bi se složio sa apostolom Jakovom da mi ne možemo da nastavimo da živimo u grehu (Rim. 6:1-2; Gal. 5:16-21, itd.). Takođe bi se apostol Jakov složio sa apostolom Pavlom da Mojsijev ritualan zakon više nije na snazi (vidi Djela. Ap. 15:13-21, kao i Petrov govor, stihovi 7-11, koji prethodi Jakovljevom govoru). Ono što nas apostol Jakov uči jeste razlika između mrtve i žive vere, jednoj distinkciji koja nije bila toliko naglašena u Pavlovom učenju. Mrtva vera jeste ta koja je bez dela, dok se živa vera uvek potvrđuje poslušnošću Božjoj volji kroz dobra dela.

Zato ne možemo da zaključimo da je Pavle naučavao da moralna dela zakona nisu više nužna za spasenje.

Na kraju bi naglasio da ja ne naučavam da se spašavamo dobrim delima. Naime, da Hrist nije došao na ovu planetu i položio svoj život kao otkup za sve ljude, nas u tom slucaju ne bi nikakva vera niti bilo kakva dela mogli spasiti. Bez obzira koliko smo mi moralno dobri, mi ipak ne zaslužujemo da primimo večni život sa Bogom, iz prostog razloga što smo počinili grehe u našem životu i time prekršili Božji sveti zakon. Mi smo spašeni Božjom milošću, ali kroz našu živu veru. Božja milost je zaista velika. Bog je toliko dobar prema nama uprkos našim gresima jer je spreman da nam oprosti ako se iskreno pokajemo kroz veru u Hrista. Bog nam je oprostio samo zato što smo poverovali u njegovog Sina. Mi uopšte ne zaslužujemo Božju dobrotu čak i ako verujemo! Naša vera ne umanjuje takvu Božju milost, jer mi ne zaslužujemo da budemo u blizini Božje svete prisutnosti koja je puna blaženstva, verovali mi ili ne. Zaista, Božja milost je velika!

Da, Božja milost je velika, ali nemojmo da je zloupotrebimo i da živimo namerno i aktivno u grehu. Božja milost je delotvorna jedino za ljude koji priznaju svoje grehe pred Bogom i koji su poslušni Hristovom zakonu. Božja milost nije jeftina. Ona je koštala života Njegovog ljubljenog Sina. Bog pruža svoju milost samo onima koji su u Hristu. Nema oproštaja ako i dalje živimo u grehu. Naravno, mi možemo imati poneki put slabosti prema nekim gresima, ali sve dok imamo iskrenu želju da imamo čisto srce pred Bogom, Bog će nam dati snagu da predbrodimo našu slabu prirodu. Moramo verovati Hristu, koji je umro za svakoga koji želi da prihvati njegovu spasonosnu ruku. On je umro kao žrtva za naše grehe, tako da svaki koji veruje u njega može biti pomiren sa Bogom. Ali ta vera jeste živa vera, vera koja nas vodi ka pokajanju da ne činimo više grehe koji su razapeli našega Gospoda.

'''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''

Veoma interesantno gledište o Suboti dao je Dudley Marvin Canright (1840-1919) koji je bio pastor u Adventističkoj crkvi 22 godine, koji je kasnije napustio crkvu i postao jedan od njenih najvećih kritičara. On se pridružio crkvi u 1859, u dobi od 19, a domogao se preko službe na poziciju Generalne konferencije, Odbornika sedmog dana lidera adventističke crkve. Evo šta on kaže u svojoj knjizi ''SDA Renounced'':

 

 

 

Chapter X - Why Christians Keep Sunday

 


Those who observe Sunday say that they do it in honor of the resurrection of Christ upon that day, and that this practice was derived from the apostles and has been continued in the church ever since. Let us see. "The Lord's Day" is a term now commonly applied to the first day of the week in honor of the Lord's resurrection on that day. Thus: "We believe the Scriptures teach that the first day of the week is the Lord's day." Baptist Church Directory, page 171. Excepting a few Sabbatarians of late date, all christendom, numbering four hundred and sixteen million people, of all sects and all nations, regard Sunday as a sacred day and agree in applying the term "Lord's Day" to Sunday. So every dictionary, lexicon and cyclopedia applies that term to the first day. Here is a grand, undeniable fact of today. When did this stream begin? Let us trace it up to its head through all the centuries.

18th century, A.D. 1760. Rev A.H. Lewis, D.D., Seventh-day Baptist, is the author of "Critical History of Sunday Legislation." From page 181 I quote: "The profanation of the Lord's Day is highly offensive to Almighty God." Laws of Massachusetts, A.D. 1760.

17th century, A.D. 1676. The Laws of Charles II of England say: "For the better observation and keeping holy the Lord's Day, commonly called Sunday, be it enacted," etc. Critical History of Sunday Legislation, page 108.

16th century, A.D. 1536. Going back over 300 years ago to the reformers, we find all Christians calling Sunday the "Lord's Day." Calvin, voicing the universal sentiment of his time, says: "The ancients have, not without sufficient reason, substituted what we call the Lord's Day in the room of the Sabbath." Calvin's Institute, Book 2, chapter VIII, section 34. Luther, Zwingle, Beza, Bucer, Cranmer, Tyndale, etc., likewise speak of the Lord's Day as the first day of the week. Here is another great fact as to the Lord's Day. It was in existence and universally observed 300 years ago.

15th century, A.D. 1409. "He that playeth at unlawful games on Sundays...shall be six days imprisoned." Statute of Henry IV of England. Critical History of Sunday Legislation, page 90.

14th century, A.D. 1359. "It is provided by sanctions of law and canon that all Lord's Days be venerably observed." Archbishop of Canterbury. Critical History of Sunday Legislation, page 82.

13th century, A.D. 1281. "The obligation to observe the legal Sabbath according to the form of the Old Testament is at an end...to which in the New Testament hath succeeded the custom of spending the Lord's Day...in the worship of God." Archbishop of Canterbury. Critical History of Sunday Legislation, page 81.

12th century, A.D. 1174. "We do ordain that these days following be exempt from labor:...All Sundays in the year," etc. Emperor of Constantinople. History of Sabbath and Sunday, page 191.

11th century, A.D. 1025. "Sunday marketing we also strictly forbid." Laws of Denmark. Critical History of Sunday Legislation, page 77.

10th century, A.D. 975. "Sunday is very solemnly to be reverenced." Saxon Laws. Critical History of Sunday Legislation, page 75.

9th century, A.D. 813. "All Lord's Days shall be observed with all due veneration and all servile work shall be abstained from." Council of Mayence.

8th century. In the year 747, an English council said: "It is ordered that the Lord's Day be celebrated with due veneration, and wholly devoted to the worship of God." Andrew's History of the Sabbath, page 377.

7th century, A.D. 695. "If a slave work on Sunday by his lord's command, let him be free." Saxon Laws. Critical History of Sunday Legislation, page 71.

6th century, A.D. 578. "On the Lord's Day it is not permitted to yoke oxen or to perform any other work except for appointed reasons." Council of Auxerre.

5th century. Passing back to about A.D. 450, we come to the history of the church written by Sozomen. In book 2, Chapter VIII, page 22, of Constantine, he says: "He honored the Lord's Day, because on it he arose from the dead." This shows what was meant by Lord's Day in those early times.

Stepping back once more to about A.D. 400, we reach the great theologian of the early church, St. Augustine. He says: "The day now known as the Lord's Day, the eighth, namely, which is also the first day of the week." Letters of St. Augustine, letter 55, Chapter XIII. He says the first day of the week was known as the Lord's Day in his times.

4th century. In A.D. 386, the Emperor of Rome decreed as follows: "On the day of the sun, properly called the Lord's Day, by our ancestors, let there be a cessation of lawsuits, business, and indictments." Critical History of Sunday Legislation, page 36. Even the civil law at that early date recognized Sunday as the Lord's Day.

Going back again to the era of Constantine the Great, the first Christian Emperor, we reach Eusebius, the "Father of Church History," A.D. 324. He constantly and familiarly uses the term "Lord's Day" for the first day of the week. One passage: "They (the Jewish Christians) also observe the Sabbath, and other discipline of the Jews, just like them; but, on the other hand, they also celebrate the Lord's Days very much like us in commemoration of his resurrection." Eccl. History, book 3, Chapter XXVII. Here Lord's Day is distinguished from the Jewish Sabbath, and is said to be kept on account of the resurrection.

This brings us to the era of the Early Christian Fathers. I quote them as translated in the "Ante-Nicene Christian Library."

A.D. 306. Peter, Bishop of Alexandria in Egypt: "But the Lord's Day we celebrate as a day of joy, because on it, he rose again." Canon 15.

3rd century, A.D. 270. Anatolius, Bishop of Laodicea, in Asia Minor: "Our regard for the Lord's resurrection which took place on the Lord's Day will lead us to celebrate it." Chapter X.

About A.D. 250. The Apostolic Constitution: "On the day of our Lord's resurrection, which is the Lord's Day, meet more diligently." Book 2, sec. 7.

A.D. 250, Cyprian, Bishop of Carthage in Africa: "The eighth day, that is, the first day after the Sabbath and the Lord's Day." Epistle 58, section 4.

A.D. 200. Tertullian in Africa: "We solemnize the day after Saturday in contradiction to those who call this day their Sabbath." Apology, Chapter XVI. "We however, just as we have received, only on the day of the Lord's resurrection, ought to guard not only against kneeling, but even posture and office of solicitude, deferring even our business." On Prayer, Chapter XXIII.

2nd century, A.D. 194. Clement of Alexandria, Egypt: "He, in fulfillment of the precept, according to the gospel, keeps the Lord's Day, when he abandons an evil disposition, and assumes that of the Gnostic, glorifying the Lord's resurrection in himself." Book 7, Chapter XII.

A.D. 180. Bardesanes, Edessa, Asia: "On one day the first of the week, we assemble ourselves together." Book of the Laws of Countries.

A.D. 140. Justin Martyr: "But Sunday is the day which we all hold our common assembly, because Jesus Christ, our Saviour, on the same day rose from the dead." Apology, Chapter LXVII.

A.D. 120. Barnabas. "We keep the eighth day with joyfulness, the day on which Jesus rose again from the dead." Chapter XVII.

A.D. 96. St. John on Patmos: "I was in the spirit on the Lord's Day." Rev. 1:10.

A.D. 60. Luke, Asia Minor: "And upon the first day of the week, when the disciples came together to break bread, Paul preached unto them." Acts 20:7.

+++++++++++++++++

Autor u ovom poglavlju prati svetkovanje nedelje unazad od XVIII do I veka nase ere. Prevešću samo zadnja tri navoda.


120nove ere. Barnaba. "Mi držimo osmi dan s radošću, dan na koji je Isus vaskrsao iz mrtvih." Poglavlje XVII.

96.  nove ere. Sveti Jovan na Patmosu: "Bio sam u duhu na dan Gospodnji." Otk 1:10.

60. nove ere. Luke, Mala Azija: "U prvi dan nedelje, kada se učenici sabraše da lome hleb, propovedao im je Pavle." Dela 20:7.

 

Isus je bio po telu Jevrejin, njegove pristaše su takođe bili Jevreji koji su i nakon Njegovog vaskrsenja nastavili da posećuju hram u Jerusalimu i da svetkuju Šabat. Po nekom rezonu bi se očekivalo da Hristos i vaskrsne na taj dan i da im se javlja nakon svoga vaskrsenja upravo na taj sveti Božiji dan, jer su se oni toga dana odmarali i bili svi na okupu. Međutim, Novi zavet nas izveštava da se On najmanje dva puta ako ne i tri uzastopno javio svojim učenicima u dan nedeljni. (v. Jovan 20:1,19,26; 21:1) A osim toga i silazak Svetoga Duha se dogodio na Pedesetnicu u dan nedeljni.  Zašto je Isus tako postupio? Zašto svojim vaskrsenjem i javljanjem svojim učenicima, i slanjem Svetoga Duha nije potvrdio večnost svog svetog dana Šabata, koji je u Starom zavetu ustanovio. Ako odgovorimo na ta pitanja imaćemo rešenu dilemu da li treba ili ne treba svetkovati i dalje Šabat?

 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz