Thursday
2018-10-18
7:43 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Poganski običaji, Biblija i katolicizam »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 37

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Poganski običaji, Biblija i katolicizam

I dok je riječ o vrlo čestim prigovorima, oni se većinom baziraju na nekoliko kontroverzističkih spisa. U njima se po psihološkom mehanizmu teorije zavjere, iznose senzacionalna ”otkrića” o porijeklu katoličke vjere, obreda i običaja. Jedan je od njih u prijevodu dostupan i na našim prostorima. Riječ je o djelu Ralpha Woodrowa pod naslovom ”Babilonska misterijska religija”, koje je međutim od samog autora ubrzo povučeno iz prodaje1. Razlog tome bilo je pomnije istraživanje kojim autor dolazi do zaključka o neodrživosti logike prosuđivanja, te razotkriva upitnu vjerodostojnost brojnih tvrdnji. Kao samoispravak izdaje djelo pod nazivom ”The Babylon connection?”2, u kojem opovrgava prethodna uvjerenja, i ukazuje na pravu metodu istraživanja. Istim ćemo se djelom ovdje poslužiti kako bi razmotrili problematiku utjecaja nekršćanskih sadržaja na objavljenu kršćansku vjeru. Prenosimo stoga odlomak koji navodi sličnosti elemenata poganskih religija s biblijskom praksom:

”Pukim nabrajanjem sličnosti s poganstvom, mogli bismo samu Bibliju osuditi kao ‘pogansku’!

KLANJANJE. U Babilonu, pogani su se klanjali pred kipom koji je postavio Nabukodonosor, a prigibanje koljena bio je dio bogoslužja Baalu (Dn 3,7; 2 Kr 19,18). U Bibliji, Danijel se klanja i moli pravome Bogu, dok Pavao piše: ”Zato prigibam koljena pred Ocem” (Dn 6,11; Ef 3,14).

UZDIZANJE RUKU. U egipatskom svetištu, poganski svećenici klanjali su se idolu Sunca uzdizanjem ruku. Lucijan govori o klanjanju ”Nepoznatome Bogu uzdignutih ruku prema nebu” (usp. Dj 17,23) u Ateni. U Vergilijevom stihu čitamo:

‘Stoji ispred kipova božjih,
Šireći prema Jupiteru uzdignute ruke svoje.’

 
U Bibliji, običaj uzdizanja ruku u klanjanju Bogu neprestano se spominje, u navodima kao što su: ‘‘Dižite svoje ruke prema Svetištu” (Ps 134,2), i: ”Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Slika poznatog sklapanja ruku svugdje se prepoznaje kao simbol molitve. Ali neki ”tvrde” da čak i to potječe od poganskih običaja sklapanja ruku radi iskazivanja poslušnosti različitim bogovima ili gospodarima!

IZUVANJE OBUĆE. Jamblik navodi da su drevni Grci prinosili žrtve i klanjali se bosonogi. Solin tvrdi da nije bio dopušten ulazak u Dijanin hram na Kreti s obućom na nogama. Takav običaj također je prisutan kod muslimana u jeruzalemskoj Zlatnoj kupoli. Tertulijan spominje klanjaoce Jupiteru koji su molili za kišu hodajući bosonogi. U Bibliji, Bog zapovijeda Mojsiju da izuje obuću jer stoji na svetom tlu (Izl 3,5).

UGOVORNI OBREDI. Mnogi antički narodi imali su običaj obvezivanja na određene odluke rasijecanjem teleta ili druge žrtvene životinje na dva dijela i prolaskom između rastavljenih dijelova. U Bibliji, isti je običaj slijedio Abraham u primanju svečanog obećanja od Boga (Post 15, 9-17; usp. tak. Jr 34, 18-19).

SVETO BRDO. Pogani su imali svoja sveta brda, poput brda Ida, koje spominje Ovidije. U Bibliji, Izraelci su zastupali pojmove poput ”svetog brda” i ”svete planine” i opisivali ih sakralnim atributima (Iz 27,13; Dn 9,20; 2 Pt 1,18).

SVETO MJESTO. Pogani su u najskrovitijem dijelu vlastitih hramova imali sveto mjesto, u koje su pristup imali samo svećenici. Poznati primjer tome je drevni hram u Aswanu, Egipat. U Bibliji, jeruzalemski Hram imao je Svetinju nad svetinjama u koju je ulazak bio dopušten samo velikom svećeniku (Heb 9,25).

SVEĆENICI. Svećenici koji su služili u antičkom Herkulesovom hramu bili su uvijek odjeveni u lanena odijela i nosili kape od istog materijala, te održavali vječnu vatru na oltarima. U Bibliji, izraelski svećenici bili su odjeveni u lanena odijela i nosili lanene kape (Izl 39, 27-28). Vatra je također neprestano gorjela na oltaru (Lev 6, 2-5).

BEZ MANE. Poganski Egipćani, kao što Herodot navodi, prolazili su velike udaljenosti kako bi se uvjerili da su bijeli bikovi žrtvovani bogu Apisu bili bez mane. U Bibliji, Izraelcima se neprestano zapovijeda da prinose žrtve bez mane (Lev 22,19 i dr.).

POSREDNIČKA ŽRTVA. Žrtvujući bika Apisu, Egipćani su vjerovali da se svaka kazna koja je prijetila njima ili egipatskoj zemlji, prenosila na glavu životinje, koju bi prodali Grcima ili bacili u Nil. U Bibliji, Izraelci su imali obred kojim su se grijesi prenosili na glavu jarca (Lev 16,21).

SVETI KOVČEG. Tacit izvješćuje kako se na sjeveru Njemačke narod klanjao Herthi, božici zemlje. Krave su vukle sveti kovčeg u kojem je trebala odsjesti, a smjeli su ga dotaknuti samo svećenici. U Bibliji, Božji kovčeg, kojeg su vukli ovnovi, također je bilo zabranjeno dodirivati (1 Ljet 13, 9-10).

GRADOVI UTOČIŠTA. Pojam grada utočišta u koji se mogla sakriti optužena osoba, bio je poznat među poganima. Takvo se mjesto može posjetiti u gradu utočištu u nacionalnom povijesnom parku na Velikom otoku, Havaji. U Bibliji, gradovi utočišta spominju se na brojnim mjestima (Br 35, 11-14 i dr.).

PRIJESTOLJE. Poganski kraljevi sjedili su na prijestolju (Est 5,1). U Bibliji, izraelski kraljevi sjede na prijestolju, a čak je i bog prikazan kako sjedi na prijestolju (Ps 47,8).

LAVOVI. Zidovi koji okružuju Procesijsku ulicu od Ištarinih vrata do Mardukovog hrama bili su urešeni sa poznatih šezdeset lavova (posvećenih Ištari). U Bibliji, Salomonovo prijestolje od bjelokosti, kojemu su vodile stepenice, bilo je temeljito urešeno kipovima dvanaest lavova (1 Kr 10, 18-20).

LIJEČENJE. Izis, poznata egipatska božica, predstavljana je kao zaštitnik ili liječnik svih bolesti. U Bibliji, pošto su pobjegli iz Egipta, Izraelci su vjerovali da je Gospodin zaštitnik i liječnik svih bolesti (Izl 15,26).

KOBNA VIZIJA. U mitologiji, Semele je molila Jupitera da joj pokaže svoju slavu, ali je ovaj oklijevao, znajući da će to imati tragične posljedice. Ali budući da je ustrajala, ukazao joj se u svom božanstvu i bila je proždrijeta njegovom prisutnošću. U Bibliji, Izraelci su također vjerovali da neće preživjeti ukoliko vide Boga u svojoj slavi (Izl 33,20 i dr.).

ŠTAP. U poganskom mitu, Homer opisuje da je bog Merkur koristio štap kojime je izveo mnoga čudesa. U Bibliji, Mojsije je sa štapom u ruci izveo mnoga čudesa u Egiptu (Izl 4,17).

VODA IZ STIJENE. U poganskom mitu, božica Rea je udarila u stijenu koja je provrijela vodom. Grčki je pjesnik to izrazio sljedećim riječima:

‘Udarivši žezlom u zjapeću stijenu,

Iz razdvojene visine poteče niz brdo nabujalo vrelo.’

U Bibliji, Bog govori Mojsiju: ”Udari po pećini: iz nje će poteći voda” (Izl 17,6).

ZAKONI NA KAMENIM PLOČAMA. Poznati Hamurabijev zakonik bio je napisan na kamenu. U Bibliju, Deset zapovijedi također je napisano na kamenim pločama (Izl 31,18).

HRAMSKI STUPOVI. Poganski hramovi, poput feničkih, poznati su po dva velika stupa na pročelju. U Bibliji, Salomonov Hram također je imao dva velika stupa na pročelju (2 Ljet 3,15).

VATRA. Pogani su božanstva asocirali s vatrom – Grci za boga Prometeja, Perzijanci za sina Ahure Mazde i pripadnici kulta Mitre. U Bibliji, Izraelci vjeruju da se Bog objavio u stupu vatre i gorućem grmu (Ps 78,14; Izl 3,2).

VATRA IZNAD GLAVE. Adam Clarke piše: ”Znak vatre iznad blage osobe u poganima se smatrao kao znak od bogova da je osoba pod posebnim utjecajem nadnaravnih moći i predodređena za neko izvanredno poslanje. Zatim potvrđuje to citatom iz Virgilija… U Bibliji, kada su učenici na Dan pedesetnice bili ispunjeni Duhom Svetim, ‘‘pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.” (Dj 2,3).

VATRENI KONJI. U poganskoj mitologiji, Apolon sjedi na plamtećoj kočiji, pokretanoj od konja koji udišu i ispuhuju vatru. Četiri su konja, a njihova su imena povezana s vatrom. U Bibliji, kada je Ilija uznesen na nebo, ”ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2 Kr 2,11).

BLAGDAN SJENICA. Plutarh je smatrao da se Židovi klanjaju bogu Bahusu, ”jer su imali blagdan točno istog tipa pod nazivom Blagdan sjenica, koji su slavili u vrijeme berbe, tako da su pod vedrim nebom rasprostrli stol i iznijeli svakovrsno voće, sjedeći ispod šatora izrađenih od trsova loze i bršljana.”

PRVINE. Plinije svjedoči da poganski Rimljani nikad nisu kušali od berbe kukuruza ili vina, sve dok svećenici ne bi prinijeli prvine bogovima. U Bibliji, Izraelci prinose svoje prvine Bogu (Lev 23,10).”

U nastavku, Woodrow istu logiku primjenjuje na predstavu Boga u Bibliji i dolazi do sljedećih zaključaka:

”Gradimo li zaključke na pukim sličnostima, osim Biblije, i sam Bog bio bi poganski!

– Poganska ”žena” pod nazivom ”Babilon veliki” ima čašu u rukama (Otk 17,4); Bog ima čašu u rukama (Ps 75,8)

– Poganski kraljevi sjede na prijestolju i nose krunu; Bog sjedi na prijestolju i nosi krunu (Otk 1,4; 14,14)

– Pogani su se klanjali Suncu; Bog je ”Sunce pravde” (Mal 4,2)

– Poganski bogovi prikazivani su u obličju zvijezda; Bog se naziva ”sjajna zvijezda Danica” (Otk 22,17)

– Poganski bogovi imali su hramove koji su im bili posvećeni; Bog ima svoj hram (Otk 7,15)

– Pogani su izgradili visoki toranj u Babilonu; Boga se prikazuje kao visoki toranj (2 Sam 22,3)

– Poganski su bogovi prikazivani sa krilima; Bog je prikazan sa krilima (Ps 91,4)4

Dok u nastavku autor donosi još neke manje značajne podudarnosti, ovdje ćemo se zadržati na iznesenim činjenicama i provesti njihovo vrednovanje. U logičkom pogledu, postavlja se pitanje principa zaključivanja. Koji je smisao ovih usporedbi, i što se njima želi postići?

Najprije, istaknimo da je svaki običaj definiran svojim sadržajem i formom. I dok njegova izvanjska forma u različitim situacijama može biti jednaka, sadržaj pojma je na koncu ono što definira njegovu bit. Tako ćemo u ovom jednostavnom logičkom načelu pronaći odgovor na postavljena pitanja, te izbjeći svaku konfuziju i pogrešna zaključivanja, do kojih redovito dolazi zbog njegova zanemarivanja. Suštinska se razlika izvanjski sličnih običaja i propisa prisutnih u nekršćanskim religijama i kršćanskoj objavi, sastoji upravo u njihovom sadržaju. Tako više navedeni obrasci u objavljenoj vjeri nisu u službi slavljenja poganskih božanstava, nego jedinog i pravog Boga, koji uzima već postojeće običajne forme, svojom ih snagom posvećuje i daje posve novo značenje, koje je od sada u službi navještaja i ostvarenja spasonosnih otajstava.

Da bismo jasnije uvidjeli pogrešku, možemo je prikazati na aktualnim primjerima. Brojni su primjeri specifičnosti nekršćanske kulture i običaja, koje ipak nitko ne smatra same po sebi zlima. Jedan je od njih istočnjačka prehrana, koja na zapadu nije uobičajena, a povezana je najuže s religioznom sviješću. No, to ne bi značilo da je na zapadu svaki vegetarijanac automatski nekršćanin, nego će njegovo vjersko stanje ovisiti o osobnim uvjerenjima. Jednako tako, prvi su kršćani kazalište osuđivali kao zao medij, zbog prikazivanja poganskih rituala i nemoralnih scena. No to ipak ne znači da su kazalište i filmska umjetnost po sebi zli, nego njihova opravdanost ovisi o sadržaju koji prikazuju, te se na jednak način mogu koristiti i u plemenite svrhe.

Naprosto, ovdje govorimo o logičkoj pogrešci zamjene uloge bitnog svojstva (supstancije) i nebitnoga (akcidensa), između trajne i nepromjenjive osnove koja određuje stvarnost, i onoga što je u prikazu stvarnosti sadržano kao prigodno i promjenjivo. Tako se katolički obredi i običaji mogu mijenjati, no sadržaj pojma stvarnosti koju označuju uvijek će ostati jednak, te ostati jedino mjerilo za njihovo značenje. Stoga je moguće da kršćanski obredi i običaji budu slični poganskima, a da ipak označavaju bitno različitu stvarnost.

Tome mogu postojati dva razloga. Prvi je općeljudska narav koja nastoji pomoću istih simbola i slika predočiti zajednička iskustva. Tako može doći do izvjesnih podudarnosti, iako zapravo izravnog doticaja između dvaju okružja nije postojala. Neke takve primjere vidjeli smo u gornjim izvadcima. Tu spadaju opći simboli i geste, kao što su razni geometrijski likovi (trokut, krug, križ) ili čini korištenja prirodnih elemenata – vatre, vode, vjetra, zemlje, Sunca, zvijezda. Jednostavno, radi se o stvarnostima koja su sveprisutna u ljudskom iskustvu i kao takva postaju prikladna za simboličnu izražajnost viših stvarnosti.

Drugi razlog sličnosti može pak biti prihvaćanje određenih vanjskih formi koje se mogu povezati s kršćanskim sadržajem, kako bi se on približio okolini, i potisnuo nekršćanske sadržaje. Time kršćanski sadržaj istovremeno zadržava svoju autentičnost, ali i postaje jasnije i prihvatljivije izražen za okolinu. Primjer tome je blagdan Božića. Dok su pogani potkraj prosinca, preko simbola zimskog solsticija, slavili rođenje boga Sunca, kršćani isti motiv koriste kako bi označili rođenje pravog Boga – Isusa, kojeg evanđelje opisuje kao ”mlado Sunce s visine” (Lk 1,78). Danu u kojemu Sunce najkraće osvjetljuje zemlju pogani su pripisivali idolopokloničko značenje, no kršćani isti događaj tumače u svjetlu sv. Pisma, daju mu ispravno značenje, te ga koriste kao navještaj Krista i njegove vlasti nad silama tame.

Tako Crkva jasno pokazuje svoju logičnu koherentnost ne samo na formalnoj, nego i praktičnoj razini vjere, koju istovremeno nastoji približiti čovjeku. A time slijedi i konstitutivno obilježje Božje objave, koja se konstantno u svom izražaju formira na čovjeku pristupačan i razumljiv način.

Goran Kovačević

goran.kovacevic@katolik.hr

 


 

1 http://www.ralphwoodrow.org/books/pages/babylon-mystery.html
2 http://www.ralphwoodrow.org/books/pages/babylon-connection.html
3 R. Woodrow, The Babylon connection?, Ralph Woodrow Evangelistic Association, 1999., 100. – 105. str.
4 Isto, 105. str.

Calendar
«  October 2018  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2018
    Free website builderuCoz