Site menu |
|
|
Our poll |
|
|
Statistics |
Total online: 1 Guests: 1 Users: 0 |
|
Login form |
|
|
|
Šta je bilo prvo Crkva ili Novi Zavet?
|
|
|
|
Sveštenik Džejms Bernštajn* ŠTA JE BILO PRVO: CRKVA ILI NOVI ZAVET?
Sveštenik Džejms
Bernštajn rođen je 6. maja 1946. u porodici jevrejskih tradicionalista.
Rastao je u Njujorku i 1960. bio pobednik svetskog omladinskog prvenstva
u šahu. U šesnaestoj godini, čitajući Novi Zavet, postao je protestant.
Od 1967. do 1970. živeo je u Jerusalimu. Godine 1970. završio je Kvins
koledž u Njujorku. Preselio se u Priobalje San Franciska, gde je Mojšeu
Rozenu pomogao da osnuje pokret "Jevreji za Isusa" i postao je aktivan u
"Isusovom pokretu" sedamdesetih. Godine 1981. postao je pravoslavni
Hrišćanin. Vrativši se u Njujork sa svojom suprugom Boni (imaju četvoro
dece), pohađao je Institut Svetog Vladimira i doktorirao teologiju. 10.
jula 1988. rukopoložen je za sveštenika Antiohijske patrijaršije. Služi u
hramu Svetog Petra i Pavla pored Sietla, Vašington. |
|
U mojim ranim
hrišćanskim godinama, veći deo mog religioznog obrazovanja sticao sam
sopstvenim čitanjem Biblije. Kad sam došao u koledž, džepno izdanje
Svetog Pisma bilo je moj stalni pratilac. Učio sam omiljene delove
Svetog Pisma napamet, i samom ih sebi navodio kad sam bio u iskušenjima
ili drugima kad sam želeo da ih privedem Hristu.
Biblija je za mene
postala kao što je do dana današnjega najvažnija knjiga ikad objavljena.
Iz sveg srca svoga sa Apostolom Pavlom mogu da kažem: "Sve je Pismo
bogonadahnuto, i korisno za učenje, za karanje, za ispravljanje, za
vaspitavanje u pravednosti" (2. Tim. 3,16).
To su dobre vesti!
Loše vesti su u tome što
sam ja uvek za sebe određivao šta Pismo kaže. Na primer, bio sam toliko
oduševljen znajući da je Isus moj bliski i lični prijatelj da sam mislio
da je moja svesnost o Njegovom prisustvu sve što mi treba. Zato bih
podvlačio stihove o Isusu svojim žutim flomasterom, ali sam prolazio
pored odeljaka o Bogu Ocu, ili o Crkvi, ili o krštenju.
Bibliju sam video kao
nebeski priručnik sa uputstvima. Nisam mislio da mi je potrebna Crkva,
osim kao dobro mesto za sklapanje prijateljstava ili za to da se o
Bibliji nauči više, da bi se bilo još bolji "uradi sam" Hrišćanin. Počeo
sam da mislim da ću sav svoj život, kao i Crkvu, sagraditi pomoću
Knjige. Hoću da kažem da sam Sola Scriptura ("Samo Pismo"!)
najozbiljnije shvatao! Istorija spasenja mi je bila jasna:
Bog je poslao Sina Svoga,
skupa sa njim i Duha Svetoga, tada je došao Novi Zavet da nam objasni
spasenje, i na kraju se razvila Crkva.
Blizu, možda, ali ne i dovoljno blizu istine.
Da pohitam da kažem da je
Sveto Pismo sve to što je Bog hteo da ono bude. Nije problem u Bibliji.
Problem je u načinu na koji je ja individualizujem, subjektivizujem na
svoja lična tumačenja od kojih neka nisu naročito loša, a druga nisu
naročito dobra.
Borba za razumevanje
Nije dugo prošlo od mog
obraćenja u Hrišćanstvo kad sam shvatio da sam se upleo u zbrku
religijskog sektaštva, u kojoj se Hrišćani dele čas po jedom, čas po
drugom pitanju. Izgledalo je, na primer, da o Drugom Hristovom Dolasku
ima onoliko mišljenja koliko ljudi učestvuje u diskusiji. Stoga smo se
svi pozivali na Pismo. "Ja verujem u Bibliju. Ako toga nema u Bibliji,
ne verujem u to", bio je moj ratni poklič. Ono što nisam shvatao jeste
da i svi drugi govore isto što i ja! Nije bila Biblija, nego lično
tumačenje svakog od nas, ono što je postalo naš najviši autoritet. U
doba koje snažno naglašava nezavisnost mišljenja i samopouzdanje
postajao sam svoj sopstveni papa!
Rukovodstveno načelo koje
sam koristio u tumačenju Svetoga Pisma izgledalo je veoma jednostavno:
kada je očito značenje Pisma zdravorazumsko, nemoj tražiti nikakvo drugo
značenje. Verovao sam da oni koji su istinski dosledni i časni u
sleđenju ovog načela moraju doći do hrišćanskog jedinstva. Na moje
iznenađenje, ovaj "zdravorazumski" pristup nije vodio do povećanja
hrišćanske jasnote i jedinstva, nego pre do duhovnog "rata sviju protiv
svih". Oni koji su najsnažnije naglašavali da se oslanjaju "samo na
Bibliju" bili su skloni da postanu naj izveštačeniji, najskloniji
podelama, najsvađalačkiji među Hrišćanima možda nenamerno. Zaista,
izgledalo mi je da što se neko više drži Biblije kao jedinog izvora
duhovnog autoriteta, to on sve više postaje izveštačen i sklon
sektašenju. Uobičavali smo da se žestoko svađamo čaki oko stihova o
ljubavi!
U okviru mog kružoka u
Bibliju verujućih drugara, bio sam svedok minieksplozije sekti i
šizmatičkih pokreta, od kojih je svaki tvrdio da je "veran jedino
Bibliji" i svaki bio u ogorčenom sukobu sa svima ostalim. Ozbiljni
sukobi su nastajali oko bilo čega što se može zamisliti: harizmatskih
darova, tumačenja proročanstava, ispravnog načina bogosluženja,
pričešćivanja, upravljanja crkvom, učeništva, crkvene discipline,
morala, odgovornosti, evangelizma, društvenog delovanja, odnosa između
vere i dela, uloge žene, ekumenizma. Lista je beskrajna. U stvari, bilo
koje pitanje je moglo i uvek je dovodilo Hrišćane do podela. Plod
sektaškog duha je bio nastanak bukvalno na hiljade nezavisnih crkava i
denominacija.
Kad sam i sam postao u
najvišoj meri sektaškog duha, moj radikalizam se pojačao, i počeo sam da
verujem da su sve crkve nebiblijske: postati član bilo koje crkve
značilo bi izdati Veru. Za mene, "crkva" je značilo: "Biblija, Bog i
ja".
Neprijateljstvo prema
crkvama dobro se slagalo sa mojim jevrejskim poreklom. Po prirodi sam
bio nepoverljiv prema crkvama jer sam osećao da su izdale Hristovo
učenje učestvujući ili pasivno previđajući progon Jevreja tokom
istorije. Ali što sam sektaškije bio nastrojen do te mere da sam postao
nepodnosiv i antisocijalan sve sam više shvatao da nešto duboko nije u
redu sa mojim prilazom Hrišćanstvu. Moj duhovni život nije funkcionisao.
Očito, moje lično držanje
vere u Bibliju i ono što ona uči me je odvodilo od ljubavi i zajednice
sa mojim bližnjim Hrišćanima, i samim tim odvodilo me je od Hrista. Kako
piše Sveti Jovan Jevanđelist: "Koji ne ljubi brata svojega kojega vidi,
kako može ljubiti Boga, kojega nije vidio?" (1. Jov. 4, 20). Podela i
neprijateljevanje nisu bili ono što me je privelo Hristu. Znao sam da
odgovor nije u negaciji Vere ili odbacivanju Pisma. Nešto mora da se
menja. Možda se ja moram promeniti.
Okrenuo sam se izučavanju
istorije Crkve i Novog Zaveta, nadajući se da će to bar malo obasjati
način na koji bi trebalo da pristupim Crkvi i Bibliji. Rezultati uopšte
nisu bili onakvi kakve sam očekivao.
Apostolska Biblija
Moje početno nastrojenje
je bilo da što god je bilo dovoljno dobro za Apostole dovoljno je dobro i
za mene lično. Tada sam se prvi put iznenadio. Kao što sam malopre
pomenuo, znao sam da je Apostol Pavle Sveto Pismo smatrao Bogom
nadahnutim (2. Tim. 3, 16). Ali ja sam uvek smatrao da "Pismo" o kome on
tu govori podrazumeva celu Bibliju i Stari i Novi Zavet. U stvarnosti,
nije bilo "Novog Zaveta" kad je on to izjavio. Čak je i Stari Zavet još
uvek bio u procesu oblikovanja, jer se Jevreji još nisu opredelili za
konačan spisak ili kanon starozavetnih knjiga sve do uspona Hrišćanstva.
Kako sam dalje učio,
otkrio sam da su rani Hrišćani upotrebljavali grčki prevod Starog Zaveta
zvani Septuaginta. Ovaj prevod, koji je započet u Aleksandriji
egipatskoj tri veka pre Hrista, sadržao je prošireni kanon koji je u
sebe uključio izvestan broj takozvanih "devterokanonskih " knjiga. Mada
je bilo nekih rasprava na početku oko ovih knjiga, Hrišćani su ih na
kraju krajeva uključili u starozavetni kanon.
Reagujući na uspon
Hrišćanstva, Jevreji su suzili svoj kanon i na kraju iz njega isključili
devterokanonske knjige mada su ih i dalje smatrali svetima. Savremeni
jevrejski kanon nije bio strogo fiksiran sve do trećeg veka posle
Hrista. Zanimljivo je da tu pozniju verziju jevrejskog kanona Starog
Zaveta većina savremenih protestanata usvaja umesto kanona ranog
Hrišćanstva.
Kad su Apostoli živeli i
poučavali, nije bilo Novog Zaveta i Stari Zavet još nije bio dovršen.
Koncept "Pisma" bio je mnogo slabije definisan nego što sam ja
zamišljao.
Ranohrišćanski spisi
Drugo veliko iznenađenje
nastalo je kad sam shvatio da se prvi kompletan spisak novozavetnih
knjiga kakve imamo danas pojavio preko trista godina posle smrti i
vaskrsenja Hristovog. (Prvi kompletan spisak dao je Sveti Atanasije
Veliki u Vaskršnjoj poslanici 367. godine posle Hrista.) Zamislite! Da
je pisanje Novog Zaveta počelo u isto vreme kad je nastao ustav SAD, ne
bismo videli konačan proizvod do 2076!
Četiri Evanđelja su
napisana od trideset do šezdeset godina posle Hristove smrti i
vaskrsenja. U međuvremenu, Crkva se oslanjala na usmeno
predanje svedočanstva očevidaca kao i na razasuta predevanđelska
dokumenta (kakva se navode u 1. Timoteju 3,16 i 2. Timoteju 2,11,13) i
pisano predanje. Većina crkava je imala samo deo onoga što će postati
Novi Zavet.
Kad su svedoci Hristovog
života i učenja počeli da umiru, Apostoli su pisali, vođeni Duhom
Svetim, da bi sačuvali i učvrstili rasuto pisano i usmeno predanje. Zato
što su Apostoli očekivali da će se Hristos uskoro vratiti, izgleda da
nisu imali na umu da će se ovi evanđelski izveštaji i apostolska pisma
svojevremeno biti sabrana u novu Bibliju.
U toku prva četiri
stoleća posle Hrista bilo je suštinskog neslaganja oko toga koje knjige
treba uključiti u kanon Pisma. Prva osoba za koju je zabeleženo da je
htela da ustanovi novozavetni kanon bio je jeretik iz drugog veka,
Markion. On je želeo da Crkva odbaci svoje jevrejsko nasleđe, i stoga je
sasvim odbacio Stari Zavet. Markionov kanon je uključivao samo jedno
evanđelje, koje je on sam izdao, i deset Pavlovih poslanica. Tužno je
ali istinito, da je prvi pokušaj Novog Zaveta bio jeretički.
Mnogi naučnici smatraju
da je rana Crkva rešila da stvori svoj jasno određen kanon delimično
zbog reakcije na iskrivljeni Markionov kanon. Razaranje Jerusalima 70
godine posle Hrista, nestanak jevrejske hrišćanske zajednice u tom
gradu, i pretnja da će se izgubiti kontinuitet usmenog predanja su možda
takođe doprineli osećanju preke potrebe da Crkva standardizuje spisak
knjiga na koje se Hrišćani mogu pozivati.
U toku perioda evolucije
kanona, kao što je već pomenuto, većini crkava je bio dostupan samo
manji broj apostolskih spisa, a možda neke od njih nisu imale nijedan.
Knjige Biblije su morale sa naporom ručno da se prepisuju, što je
zahtevalo mnogo vremena i truda. Takođe, pošto je većina bila nepismena,
mogli su da ih čitaju samo pripadnici privilegovane manjine. Upoznatost
većine Hrišćana sa Pismom svodila se na ono što se čitalo u
crkvama Zakon i Proroke, Psalme, neka od apostolskih sećanja. Progon
Hrišćana od strane Rimske imperije i postojanje mnogih dokumenata
neapostolskog porekla dodatno su komplikovali stvar.
To je bilo moje treće
iznenađenje. Na neki način ja sam naivno zamišljao da su svaka kuća i
svaka parohija imali ceo Stari i Novi Zavet od samog nastanka Crkve! Za
mene je bilo teško da zamislim da je Crkva opstajala i napredovala bez
kompletnog Novog Zaveta. To je možda bio moj prvi ključ za odgonetanje
činjenice da je sveukupnost života Crkve nešto mnogo više od samo pisane
Reči.
Evanđelje po kome?
Sledeće što me je
iznenadilo bilo je otkriće da je mnogo "evanđelja" pored onih iz
novozavetnog kanona kružilo u prvom i drugom stoleću. To su bila
Evanđelje po Jevrejima, Evanđelje po Egipćanima, Evanđelje po Petru, da
pomenemo samo neka od njih.
Sam Novi Zavet govori o
postojanju takvih spisa. Evanđelje po Luki počinje sledećim rečima:
"Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se
dogodili među nama,... namislih i ja ...po redu pisati tebi" (Luka 1,1,3). Kada je Luka pisao, Matejino i Markovo Evanđelje su bila jedina dva
napisana kanonska evanđelja.
Vremenom su sva, osim
četiri Evanđelja, bila isključena iz novozavetnog kanona. U ranim danima
Hrišćanstva čak je postojao spor oko toga koja četiri Evanđelja treba
koristiti. Većina maloazijskih hrišćana je radije koristila Evanđelje po
Jovanu od Evanđelja po Mateju, Marku i Luki. Oslanjajući se na opis
Stradanja koji se nalazi u Evanđelju Jovanovom, većina maloazijskih
Hrišćana je slavila Vaskrs na drugi način od onih u Rimu. Rimski
hrišćani su imali izvestan otpor prema Evanđelju po Jovanu i umesto
njega koristili su ostala Evanđelja. Zapadna Crkva je izvesno vreme
oklevala da se služi Evanđeljem po Jovanu zato što su ga gnostičarski
jeretici koristili skupa sa svojim "tajnim" evanđeljima.
Sledeća polemika je
iskrsla oko toga da li treba da postoje odvojena Evanđelja ili
jedinstveno komponovani evanđelski izvještaj. U drugom veku, Tatijan,
učenik Svetog Justina Mučenika, objavio je jedinstveno "komponovano",
"harmonizovano" Evanđelje pod nazivom "Dijatesaron". Sirijska Crkva je
ovo komponovano evanđelje koristila u drugom, trećem i četvrtom veku;
ona nije primila sva četiri Evanđelja sve do petog veka. Takođe, izvesno
vreme previđali su Jovanove Poslanice, Drugu Petrovu, kao i Knjigu
Otkrivenja.
Da bi se stvar još više
iskomplikovala, Crkva Egipta, kao što se vidi u kanonu iz drugog veka
koji je sačinio Kliment Aleksandrijski, uključivala je "evanđelja" po
Jevrejima, Egipćanima i po Matiji. Uz to, smatrali su da su apostolskog
porekla Prva poslanica Klimenta Rimskog, Poslanica Varnavina, Propoved
Petrova, Didahi, Protoevanđelje Jakovljevo, Dela Jovanova, Dela Pavlova,
i Jermin Pastir (za koji su smatrali da je naročito nadahnut). Irinej
(drugi vek), umučeni episkop Liona u Galiji, uključio je Otkrivenje
Petrovo u svoj kanon.
Druge knjige koje su izazivale protivrečje
Moja omiljena novozavetna
knjiga, Poslanica Jevrejima, u mnogim popisima Zapadne Crkve drugog,
trećeg i četvrtog veka je jasno bila isključena. Pre svega zahvaljujući
uticaju Blaženog Avgustina na neke severnoafričke sabore, poslanica
Jevrejima je konačno prihvaćena na Zapadu krajem četvrtog veka.
Na drugoj strani, Knjiga
Otkrivenja, poznata takođe kao Apokalipsa, napisana Apostolom Jovanom,
nekoliko stoleća nije bila primana od Istočne Crkve. Među istočnim
autoritetima koji su odbacivali ovu knjigu bili su Dionisije
Aleksandrijski (III vek), Jevsevije (III vek), Kirilo Jerusalimski (IV
vek), Laodikijski sabor (IV vek), Jovan Zlatousti (IV vek), Teodor
Mopsuetijski (IV vek) i Teodorit (V vek). Da dodamo da sirijski i
jermenski izvornici Novog Zaveta ispuštaju ovu knjigu. Mnogi grčki
rukopisi Novog Zaveta napisani pre petog veka ne sadrže Apokalipsu, i
ona se u Istočnoj Crkvi liturgijski ne koristi ni danas. Sveti Atanasije
je podržao uključivanje Apokalipse, i pre svega zahvaljujući njegovom
uticaju Crkva od Istoka ju je na kraju krajeva uključila u Novi Zavet.
Izgleda da je rana Crkva napravila unutrašnji dogovor u vezi sa
Otkrivanjem i Poslanicom Jevrejima. Istok je iz kanona isključivao
Apokalipsu, a Zapad poslanicu Jevrejima. Jednostavno, svaka od strana se
složila da prihvati spornu knjigu od onog drugog.
Zanimljivo je da je u XVI
veku otac protestantske reformacije, Martin Luter, smatrao da knjige
Novog Zaveta treba da budu "stepenovane" i da su neke "nadahnutije" od
ostalih (to jest, da postoji kanon u okviru kanona). Luter je dao
sekundarni značaj Poslanici Jevrejima, Jakovljevoj i Judinoj, kao i
Apokalipsi, smeštajući ih na kraj svog prevoda Novog Zaveta.
Zamislite čovek koji nam je dao Sola scriptura a na sebe je preuzeo
odgovornost "redigovanja" pisane Reči Božje.
Novi Zavet sazreva
Bio sam naročito
zainteresovan za traženje najstarijeg legitimnog popisa novozavetnih
knjiga. Neki veruju da je to Muratorijev kodeks, sa kraja drugog veka.
On isključuje Poslanicu Jevrejima, Jakovljevu, kao i dve Petrove, ali
uključuje Otkrivenje Petrovo i Premudrosti Solomonove. Pojam "Novi
Zavet" se ne koristi sve do 200. godine 170 godine posle Hristove smrti i
vaskrsenja kada ga prvi put upotrebljava Tertulijan.
Origen, koji je živeo u
trećem veku, smatra se prvim sistematičnim teologom (mada je često
sistematski grešio). On je dovodio u pitanje autentičnost Druge Petrove i
Druge Jovanove poslanice. Takođe nam saopštava da je, na svojim dugim
putovanjima, sreo crkve koje odbacuju II Timoteju zbog toga što
poslanica govori o "tajnom" spisu Knjizi Janija i Jamvrija, nastaloj na
osnovu usmenog jevrejskog predanja (2. Tim. 3, 8). Knjiga Judina je
sumnjičena zbog toga što sadrži citat iz apokrifnog "Vaznesenja
Mojsejevog", takođe nastalog na osnovu usmenog jevrejskog predanja
(Judina 9).
Krećući se ka IV veku,
otkrih da Jevsevije, "otac crkvene istorije", kao sporne knjige pominje
poslanice Jakovljevu, Judinu, Drugu Petrovu, Drugu Jovanovu. Otkrivenje
Jovanovo sasvim odbacuje.
Codex Sinaiticus,
najstariji novozavetni rukopis koji imamo a da uključuje sve novozavetne
knjige, otkriven je u pravoslavnom manastiru Svete Katarine na Sinaju.
Datira se u četvrti vek i sadrži sve knjige koje poseduje savremeni Novi
Zavet, ali i Poslanice Varnavine i Jermin "Pastir".
U IV veku, Car Konstantin
je bio nezadovoljan sukobom Hrišćana i arijevaca oko Božanstva
Hristovog. Pošto Novi Zavet još uvek nije bio konačno uobličen, izvršio
je pritisak da se najzad odredi kanon Novog Zaveta i da se konačno
zaključi, da bi pomogao u rešavanju nastalog sukoba i doneo religijsko
jedinstvo svojoj podeljenoj Imperiji. Pa ipak, Codex Alexandrinus
uključuje 1. i 2. poslanicu Klimentovu čak u petom veku, pokazujući da
sporovi oko kanona nisu bili svugde konačno rešeni ni tada.
Ko je odlučio?
Tokom vremena, Crkva je
ustanovila koji su spisi zaista apostolski, a koji nisu. Bila je to duga
borba, koja je trajala nekoliko stoleća. U toku utvrđivanja, Crkva se
nekoliko puta sastajala na sabore. Ovi crkveni sabori su se suočili sa
mnogim pitanjima, između kojih je bilo i pitanje kanona Pisma.
Važno je uočiti da je
razlog ovih saborovanja bio utvrđivanje i potvrđivanje onoga što je u
Crkvi kao celini već bilo načelno prihvaćeno. Crkva je kanon utvrdila
ustanovivši šta je očevidna istina i praksa crkava Božjih. Sabori su
nastojali da objave ono što je saborno umovanje Crkve i da odraze
nesukobljenost vere, prakse i predanja koja već postoji u pomesnim
crkvama.
Sabori nam daju naročite
zapise preko kojih Crkva jasno i jednoglasno saopštava šta čini Pismo.
Među mnogim saborima koji se sastadoše u toku prva četiri veka, dva su
naročito značajna u ovom kontekstu:
1. Laodikijski sabor koji
se sastao u Maloj Aziji oko 363. godine. To je prvi sabor koji je jasno
pobrojao knjige sadašnjeg Starog i Novog Zaveta, izuzimajući Otkrivenje
Jovanovo. Laodikijski sabor je ustanovio da samo pobrojane knjige treba
i mogu da se čitaju u hramu. Njegove odluke su široko prihvaćene na
Istoku.
2. Treći kartaginski
sabor u severnoj Africi sastao se oko 397. godine. Ovaj Sabor, na kome
je bio Blaženi Avgustin, dao je celovit spisak kanonskih knjiga i Starog
i Novog Zaveta. Dvadeset sedam knjiga sadašnjeg Novog Zaveta prihvaćene
su kao kanonske. Sabor je takođe usvojio da ove knjige treba čitati u
crkvi kao Božansko Pismo, a da se druge isključuju. Sabor je široko
prihvaćen na Zapadu.
Balon je pukao
Što sam dublje izučavao
istoriju Novog Zaveta, sve sam više uviđao kako se moje negdašnje
pogrešne koncepcije raspadaju jedna po jedna. Sada sam konačno razumeo
ono što je bilo očigledno: da se Novi Zavet sastoji od dvadeset sedam
dokumenata koji, mada su zasigurno Bogom nadahnuti ništa me ne može
poremetiti u ovom uverenju! jesu bili napisani i sabrani od strane
ljudskih bića. Takođe je postalo jasno da ovo nisu obavili pojedinci
koji su radili izolovano nego je to bio saborni napor svih Hrišćana
svuda, Tela Hristovog, Crkve Božije. Ovo poimanje me prinudilo da se
suočim sa još dve činjenice koje su me prethodne predrasude navodile da
izbegnem: 1. valjanost i neophodnost ljudskog učešća u pisanju Pisma; i
2. autoritet Crkve.
Božansko i čovečansko
Kao i mnogi evangelisti,
duboko naviknut da verujem u nadahnutost Pisma, ja sam razumeo da je
Novi Zavet samo Božja, ali ne i ljudska reč. Mislio sam da je Bog
neposredno rekao Apostolima šta da napišu, slično kao što sekretari
hvataju beleške onoga što im se diktira, bez ikakvog dodavanja sa svoje
strane.
Konačno, moje razumevanje
nadahnutosti Pisma je pročišćeno učenjem Crkve o Ličnosti Hrista.
Vaploćena Reč Božja, Gospod naš Isus Hristos, nije samo Bog, nego je i
čovek. Hristos je jedinita Ličnost sa dve prirode božanskom i ljudskom.
Potcenjivanje Hristove čovečanske prirode vodi u jeres. Drevna Crkva je
učila da je Vaploćeni Logos u potpunosti čovek zaista, čovek onoliko
koliko se to može biti i ipak bez ikakvog greha. Po Svom čovečanstvu,
Logos Vaploćeni je rođen, rastao i dostigao zrelo doba.
Shvatio sam da je ovaj
pogled na Vaploćenu Reč Božju, na Logosa, Isusa Hrista, koji je imalo
rano Hrišćanstvo paralelan sa ranohrišćanskim pogledom na pisanu reč
Božju, na Bibliju. Pisana Reč Božja na održava samo božansku misao, nego
i ljudski doprinos, takođe. Reč Božja nam prenosi istinu kao ono što su
ljudi pisali, donoseći nam misli, ličnosti, pa čak i ograničenja i
slabosti pisaca dakako, Bogom nadahnutih ljudi. To znači da ljudski
elemenat u Bibliji nije preplavljen toliko da bi se izgubio u okeanu
Božanstva.
Postalo mi je jasnije da,
kao što je Hristos rođen, rastao i dostigao zrelost, to je bio isti
slučaj i sa pisanom Rečju Božjom, sa Biblijom. Ona nije pala sa neba,
nego je imala ljudsko poreklo, isto kao i božansko. Apostoli nisu pisali
Pismo kao roboti ili zombiji, nego su slobodno sarađivali sa voljom
Božjom preko nadahnuća Duhom Svetim.
Pitanje autoriteta
Drugo pitanje sa kojim
sam morao da se rvem, a koje mi je bilo još teže, je pitanje crkvenog
autoriteta. Iz mog proučavanja bilo mi je jasno da je Crkva, zaista,
odredila koje knjige sačinjavaju Pismo; ali sam se još uvek silno rvao sa
mišlju da je Crkva "predala" svoj autoritet.
Konačno, to se svelo na
jedno pitanje. Već sam svim srcem svojim verovao da je Bog sa vlašću
govorio preko Svoje pisane reči. Pisana reč Božja je konkretna i
opipljiva. Mogu da dodirnem Bibliju i da je čitam. Ali iz nekog čudnog
razloga, oklevao sam da verujem iste stvari u vezi sa Telom Hristovim,
Crkvom da je ona vidljiva i opipljiva, da je fizički smeštena na zemlji u
istoriji. Crkva je za mene bila suštinski "mistična", nepoistovetiva sa
bilo kakvom zemaljskom zajednicom.
Ovaj pogled na stvari mi
je omogućavao da svakog Hrišćanina shvatim kao "crkvu za sebe". Kako je
to "komforno", naročito kada iskrsnu doktrinarni ili lični problemi! Pa
ipak, taj pogled se nije slagao sa onim što se u apostolsko doba pod
Crkvom podrazumevalo. Novi Zavet govori o stvarnim crkvama, a ne
nekakvim "eteričnim". Da li bih sada mogao da primim činjenicu da je Bog
verodostojno zborio ne samo preko Biblije, nego takođe i preko
Crkve iste one Crkve koja je proizvela, odbranila i delatno sačuvala
Pismo koje mi je bilo toliko drago?
Crkva Novog Zaveta
Prema shvatanju
najdrevnijih Hrišćana, Bog je Svoju reč govorio ne samo svojoj Crkvi,
nego i preko Svoje Crkve, Tela Njegovog. U isto vreme, Crkva je shvatana
kao dom Božji, "nazidan na temelju apostola i proroka, gdje je ugaoni
kamen sam Isus Hristos, na Kome sva građevina, skladno spojena, raste u
hram sveti u Gospodu" (Ef. 2, 20 21).
Bog ima Svoju reč, ali ima i Svoje Telo. Novi Zavet kaže:
1. "A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob" (1. Kor. 12, 27; uporedi Rim. 12, 5).
2. "I On je glava tijela, Crkve" (misli se na Hrista, nap. prv.) (Kol. 1, 18).
3. "I On (Otac) sve
pokori pod noge Njegove (Sina Svoga), i Njega postavi iznad svega za
glavu Crkvi, koja je tijelo Njegovo, punota Onoga Koji sve ispunjava u
svemu" (Ef. 1, 22, 23).
U drevnim vremenima nije
bilo organskog razdvajanja Crkve i Biblije, što se danas često sreće.
Telo bez reči je telo bez poruke, ali reč bez Tela je neutemeljena. Kako
Pavle piše, Telo je "crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine" (1. Tim.
3, 15). Crkva je Živo Telo Vaploćenog Gospoda. Apostol nije rekao da je
Novi Zavet stub i tvrđava istine. Crkva je stub i izvor istine jer je
Novi Zavet nastao na osnovu njenog života u Bogu. Ukratko, ona ga je
napisala! Ona je sastavni deo evanđelske poruke, i u Crkvi je Novi Zavet
napisan i sačuvan.
Reč Božja u usmenom predanju
Apostol Pavle nas
opominje: "Tako dakle, braćo, stojte čvrsto i držite predanja, kojima
ste naučeni, bilo našom riječju, bilo poslanicom" (2. Sol. 2, 15). Ovaj
stih svojevremeno nisam podvlačio flomasterom zato što ima dva izraza
koja nisam voleo: "držite predanja", i "rečju" (usmenom). Ta dva izraza
dolazila su u sukob sa mojim poimanjem autoriteta Biblije. Ali sam tada
počeo da shvatam: isti Bog koji je govorio preko Svoje pisane reči,
Biblije, govorio je takođe preko Apostola Hristovih kada su oni
poučavali i propovedali lično. U ovom (i drugim pasusima) samo Sveto
Pismo nas uči da je usmeno predanje ono što moramo čuvati! Pisano i
usmeno predannje nisu u sukobu, nego su delovi iste celine. To
objašnjava zašto su Oci učili da onaj ko nema Crkvu za Majku ne može
imati ni Boga za Oca.
Shvatajući ovo, zaključio
sam da sam debelo preterao u odbacivanju usmenog Svetog Predanja. U
svom neprijateljstvu prema jevrejskom usmenom predanju, koje odbacuje
Hrista, odbacio sam hrišćansko usmeno Sveto Predanje, koje izražava
život Duha Svetoga u Crkvi. I odbacio sam na taj način ideju da nas ovo
Predanje na valjan način osposobljava da u potpunosti i kako treba
shvatimo Bibliju.
Dozvolite mi ovde da to
ilustrujem jednim iskustvom koje sam nedavno imao. Rešio sam da napravim
nastrešnicu iza kuće. Pripremajući se, izučio sam knjigu o stolariji u
kojoj piše o "svemu". Puna je slika i dijagrama, toliko da i "dete može
da sledi njena uputstva". Rečeno mi je da ona samu sebe objašnjava. Ali,
jednostavna onako kako su mi tvrdili da jeste, što sam je više čitao,
imao sam više pitanja i sve više sam bio zbunjen.
Nezadovoljan što ne
razumem nešto naizgled tako prosto, došao sam do zaključka da ovoj
knjizi treba tumačenje. Bez nečije pomoći, neću moći da je ostvarim u
praksi. Ono što mi je trebalo bio je neko stručan da mi objasni ovaj
priručnik.
Srećom, imao sam
prijatelja koji je umeo da mi pokaže kako da završim projekat. Znao je
to iz usmenog predanja. Pošto je njega poučio iskusan stolar, on je
zauzvrat poučio mene. Pisano i usmeno predanje su završili posao skupa.
Šta je bilo prvo?
Ono sa čim sam se najzad
suočio bilo je ključno pitanje: šta je došlo najpre Crkva ili Novi
Zavet? Znao sam da je Vaploćena Reč Božja, Isus Hristos, prizvao
Apostole, a da su oni oblikovali jezgro Hrišćanske Crkve. Na taj način,
znao sam da je on, Večna Reč Božja, zbog toga izvor Crkve i da je rodio
Crkvu.
Kada je Crkva čula
Vaploćenu Reč Božju, i počela da zapisuje Njegove reči, ona je tako
učestvovala sa Bogom u rađanju pisane reči, Novoga Zaveta. Na pitanje:
"Šta je bilo prvo, Crkva ili Novi Zavet?", odgovor je, i biblijski i
istorijski, kristalno jasan.
Neko bi mogao da se
usprotivi: "Da li uopšte ima ikakve veze šta je bilo prvo? Na kraju
krajeva, Biblija poseduje sve što nam je potrebno za spasenje". Biblija
je dovoljna za spasenje u smislu da sadrži temeljni materijal neophodan
da nas usmeri na pravi put. S druge strane, pogrešno je Bibliju smatrati
samodovoljnom i samotumačivom. Podrazumeva se da se Biblija mora čitati
i razumeti preko Božjeg prosvećenja Svetim Duhom u okviru života Crkve.
Zar nije sami Gospod rekao Svojim učenicima, pred samo raspeće: "A kad dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svaku istinu; i javiće vam ono što
dolazi" (Jn. 16,13). Takođe je rekao: "Sazidaću Crkvu Svoju, i vrata
pakla neće je nadvladati" (Mt. 16, 18). Gospod naš nas nije ostavio samo
sa knjigom koja treba da nas vodi. Ostavio nas je sa Crkvom Svojom. Duh
Sveti u Crkvi nas poučava, i Njegovo učenje dopunjava Sveto Pismo.
Kako je budalasto
verovati da je Božje puno prosvećenje prestalo čim su napisane knjige
Novog Zaveta i da nije delovalo do XVI veka i protestantske
reformacije ili da dovedemo argument do njegovog logičkog kraja do
trenutka kad sam ja, sam, počeo da čitam Bibliju. Ili je Duh Sveti bio u
Crkvi tokom stoleća koja su došla posle novozavetnog perioda, vodeći
je, učeći i prosvećujući je u njenom razumevanju evanđelske poruke, ili
je Crkva ostavljena kao duhovno siroče, sa pojedincima hrišćanima koji
nezavisno tumače, uvek "nepatvoreno" propovedaju, isto Sveto Pismo na
radikalno različite načine. Ovakav haos nikako nije volja Božja, jer
"Bog nije Bog nereda, nego mira" (1. Kor. 14, 33). Vreme za odluku.
Kad sam dotle došao,
osetio sam da moram doneti odluku. Ako Crkva nije puka tangenta ili
slučajno objašnjenje Svetog Pisma, nego delatni učesnik u razvoju i
očuvanju istog, bilo je vreme da nadiđem svoje razlike u odnosu na nju,
kao i da napustim svoje predrasude. Umesto da pokušavam da sudim Crkvi
na osnovu svojih savremenih predrasuda, morao sam da se smirim i da se
sjedinim sa Crkvom koja je stvorila Novi Zavet, i da joj dopuštam da me
vodi ka pravom razumevanju Svetog Pisma.
Posle pažljivog
istraživanja raznih crkvenih grupacija, konačno sam shvatio, nasuprot
uverenju mnogih savremenih Hrišćana, da Crkva koja je sazdala Bibliju
nije mrtva. Današnjnja Pravoslavna Crkva je neposredni i jasan
istorijski kontinuitet sa Crkvom Apostola, i sačuvala je netaknutim kako
Sveto Pismo, tako i Sveto Predanje koje nam pomaže da Pismo na pravi
način protumačimo. Čim sam to shvatio, obratio sam se u Pravoslavlje. I
počeo da doživljavam punotu Hrišćanstva kao nikad do tada.
Mada je skovao slogan,
Luter sam nikad nije upražnjavao Sola Scriptura. Da jeste, odbacio bi
"Simbol vere" i proveo manje vremena u pisanju raznih biblijskih
komentara. Ta fraza se pojavila kao rezultat borbe reformatora protiv
pridodatih čovečanskih predanja rimokatolicizma. Razumljivo je da su oni
želeli da njihova vera zasigurno bude ono što odgovara biblijskim
standardima. Ali izolovati Sveto Pismo od Crkve, negirati 1500 godina
istorije, je nešto što slogan Sola Scriptura i protestantski
reformatori Luter, Kalvin i kasnije Veslej uopšte nisu nameravali da
učine.
Onima koji dogmatski
nastoje da ostanu na Sola Scriptura stanovištu, u procesu odbacivanja
Crkve koja ne samo da je sazdala Novi Zavet, nego je, takođe, vođena
Svetim Duhom, utvrdila koje knjige čine Novi Zavet, želeo bih reći
sledeće: Izučavajte istoriju rane Crkve i razvoj novozavetnog kanona.
Gde je moguće, koristite izvorne dokumente. (Zapanjujuće je kako se neki
od "najkonzervativnijih" biblijskih stručnjaka evangelističke
(novoprotestantske, nap.. prev.) zajednice preobražavaju u cinične i
racionalističke liberale kad razgovaraju o ranoj istoriji Crkve!) Sebe
radi, istražite šta se desilo sa narodom Božjim posle dvadeset osmog
poglavlja knjige Dela apostolskih. Na kraju ovog članka, dajem pregled
uputne literature o tom pitanju.
Ako istražite činjenice i
objektivno sagledate šta se desilo u tim ranim danima, mislim da ćete
otkriti isto što sam i ja sam otkrio. Život i rad Crkve Božje nije se
zaustavio posle prvog stoleća i ponovo otpočeo u šesnaestom. Da je tako
bilo, ne bismo ni imali novozavetne knjige koje su tako drage svakom
hrišćanskom verniku. Odvajanje Crkve i Biblije koje je tako
preovlađujuće u većem delu savremenog hrišćanskog sveta je moderna
pojava. Rani Hrišćani nisu pravili takve veštačke podele.
Kad istražite podatke,
hrabro nastavite da saznajete više o istorijskoj Crkvi koja je stvorila
Novi Zavet, sačuvala ga i odabrala one knjige koje će biti sastavni deo
kanona. Svaki Hrišćanin sebi duguje otkrivanje Pravoslavne Hrišćanske
Crkve i razumevanje njene vitalne uloge u donošenju Reči Božje našem
sopstvenom pokolenju.
Istoričari Hrišćanstva
načelno daju neka obaveštenja o oblikovanju Kanona mada nisu skloni da
raspravljaju o značaju istog za autoritet i tumačenje Svetog Pisma.
Sa engleskog:
Vladimir Dimitrijević |
|
Calendar |
« March 2024 » | Su | Mo | Tu | We | Th | Fr | Sa | | | | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
|
|
|