Vrijeme je i da se otkrije pravi identitet drveta poznanja dobra i zla. U stihu devetom glave druge rečeno nam je: ''I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla.''
Dok je mjesto drveta poznanja života neupitna – jer ga sam biblijski stih smiješta usred vrta – dotle pitanje mjesta drveta poznanja dobra i zla ostaje otvoreno. Po riječima 'žene' i ono se nalazilo u središtu vrta – ali ova se tvrdnja da objasniti i 'ženinom' usresređenošću na zabranjeno. Osim ako se, barem ze trenutak, ne otvorimo za mogućnost da se od početka uopšte ne radi o dva različita drveta. Možda, a tako se može zaključiti i iz stiha 2:9 i iz 'ženinih' riječi, ima samo jedno drvo koje je smješteno usred vrta? Ovo drvo može postati bilo drvo života bilo drvo poznanja dobra i zla. – Tad je 'ženina' greška 'samo' u tome što je drvetu prišla kao drvetu poznanja dobra i zla – a ne kao drvetu života.
Ako dakle, 'zmija' simbolizuje maštu, 'žena' ego, a 'čovjek' intelekt – šta predstavlja 'drvo usred vrta' i različiti načini na koje mu ljudi mogu pristupiti? Ako sledimo aluziju iz Priča Solomonovih 13:12 ono predstavlja ljudski život. Čovjek može živjeti u stvarnom svetu koji je onakav kakvim ga je stvorio Bog, upravljati svojim životom razumno, saobražavajući ga sa zahtjevima stvarnosti. Takav život naziva se drvetom života. Istovremeno, čovjek, da bi zaštitio svoj ego od razočarenja koja su neminovnost života u stvarnosti, može odabrati bijeg u sigurni svijet vlastite mašte. U takvom svijetu on je jedini sudija (jer sam određuje šta je dobro a šta zlo) i jedina vlast. Jedini problem s ovim slatkim malim svijetom je da on ne postoji nigdje osim u mašti pojedinca obuzetog imaginacijom. Kada pojedinac odluči da napusti stvarni svijet preferirajući da se nastani u tvorevini vlastite mašte – on tad napušta svijet koji je stvorio Bog – a ovo se, opet, vrlo lako (i tačno) može uporediti sa smrću – upravo kao što i stoji u božanskom upozorenju: ki veyom aholha mimmennu mot tumat [jer u dan u koji okusiš s njega umrijećeš].
Pod stvarnim svijetom se ovdje nipošto ne podrazumijeva ono što se istim imenom naziva u savremenoj psihologiji. Sa stanovišta osnovnih teza ovog eseja nema velike razlike između slijeđenja vlastite mašte i slijeđenja mašte šire zajednice. Mašta je ipak samo mašta. Vrlo često upravo daroviti pojedinci kada se sretnu sa frustrirajućim nenadvladivim preprekama stvaraju do tančina razrađen paralelni svijet u kome su oni središnja velčina. Slično je i sa grupacijama (narodima ili religijskim grupama) čije su pretenzije dugo vremena bile sputavane ili onemogućavane. Najdarovitiji sinovi ovih naroda ili pripadnici ovih religija onda stvaraju zajedničke mitove u kojima je, gle čuda, baš njihova grupa središnja moralna ili čak metafizička veličina. Ljekovito za vrijeme frustracija – ali bolesno po prestanku istih.
Bog je dakle zapovjedio čovjeku da se ne hrani maštom. – Radije, čovjek bi trebao živjeti u stvarnom svijetu, reagujući na ono što se oko njega dešava u sadašnjosti – bez bježanja u prošlost ili u budućnost, i bez skrivanja u samo-pošteđujućem i ego-zaštićujućem svijetu mašte.
Čini se da bi, po Tori, čovjek vlastiti život trebao vidjeti kao izvanrednu mogućnost da se postane podobnim Bogu radije nego kao nedolični intermeco između uzvišene edenske prošlosti i blaženog stanja pravednika u budućem svijetu.
Majka svih a posteriori teorija je upravo 'teorija o padu čovjeka' [razvijena od strane prvog proroka među ljudima - i čvrsto držana od strane miliona ljudi kroz generacije] po kojoj su naši današnji životi zapravo a posteriori. – Izvorno, čovjek je živio u Edenu gdje su sve njegove potrebe bile zadovoljene – ali zbog greške drugih on je otamo protjeran. Sve meni poznate hrišćanske denominacije (kao i veliki dio jevrejskih) uzimaju Adamovu teoriju zdravo za gotovo kao učenje same Biblije – kao da je svaka pojedina misao izrečena od strane bilo kog od protagonista biblijskih priča u svakodnevnom stanju (dakle bez naznake da se radi o proroštvu ili božanskoj inspiraciji druge vrste) automatski, definitivno i neupitno božansko stanovište. Kao da nam te priče i nisu date ne bismo li poredeći božansko i ljudsko u njima postigli neophodni odmak od naše maštom uspostavljene konvencije oslobađajući se za božanski uticaj i pretvarajući se u božansku kočiju. Odgovara hebrejskoj riječi merkava. - Maase merkava - ili djelo kočije – odnosno: učenje kako postati (kočijom ili) nosiocem božanske volje u svijetu osnovna je tema proročkog misticizma. Uporedi: Jezekilj glava 1.
Naime, niko ne spori činjenicu da je rečeno mišljenje navedeno u Tori. Pitanje je samo da li je ono navedeno kao apsolutno važeće božansko mišljenje – ili kao Adamovo, kontekstualno i subjektivno? Izgleda, međutim, da je za Hrišćanstvo i Kabalu tvrdnja da je čovjek stvoren kao čisto duhovno biće (dok je njegova današnja tjelesnost posljedica grijeha) od krucijalne važnosti. A posteriori ove čiste nebeske dušice kažnjene su utjelovljavanjem u materijalna tjelesa (odavde odvratnost što je Hrišćanstvo i neo-platonizam uopšte gaje prema ljudskoj polnosti). Život u tijelu nije božanski plan za čovjeka. Ne, mi smo stvoreni za nešto više. Cijeli naš život na zemlji je samo greška, i to tuđa greška.
Postavlja se pitanje kako sljedbenici ovog pogleda izlaze na kraj sa biblijskim stihovima koji tvrde da niko ne biva kažnjen za greške prethodnog pokoljenja poput onog u Jeremiji 31:28, 29 "U one dane neće više govoriti očevi jeđahu zeleno grožđe – a sinovima trnu zubi. Jer će svak za grijeh svoj umrijeti, svaki čovjek koji jede zeleno grožđe – njegovi će zubi trnuti." Čak i u slučaju da jedno pokoljenje 'zasluži' razrušenje Hrama ili protjerivanje iz zemlje – sljedeće pokoljenje se ne mora (i ne smije) pomiriti sa takvom situacijom – nego mora djelovati ka ponovnoj uspostavi idealnog stanja. – Ako propusti da tako učini neće imati opravdanje u činjenici da je Hram razrušen zbog grijeha prethodnog pokoljenja (ili da je izgnanstvo kazna za prethodno pokoljenje) – jer, prema Talmudu (Yerušalmi, Masehet Yoma I, 38c, halaha 1), "Svako pokoljenje koje ne izgradi Hram smatra se da ga je ono i srušilo".– Ili sa osamnaestom glavom proroka Jezekilja koja je cijela posvećena negiranju ideje da jedno pokoljenje strada zbog grijeha drugog (osim ako tako samo hoće)? Ovo pitanje snošenja posljedica grijeha prethodnog pokoljenja još je neuporedivo jače u slučaju Adamovog jedenja zelenog grožđa – jer je smrtnost (od koje trnu zubi svim Adamovim potomcima do dana današnjeg), koja je po neoplatonističkom čitanju posljedica Adamovog čina, predstavlja ireversibilnu kaznu koju niko od nas ne može promjeniti - ma kakve da su mu zasluge i ma kakvo da je njegovo ponašanje. Kako uskladiti ovu teoriju sa proročkim učenjem o božanskoj pravednosti? Odgovor je, kao i uvijek u neo-platonizmu, u novom mitu – mitu o urođenoj besmrtnosti ljudske duše. Tjelesnost i smrt su Adamu date kao kazna – a njegovim nasljednicima (mada je njeno porijeklo u kazni) one više postaju kao neki ispit na osnovu koga se odlučuje stanje duše u vječnosti koja neumitno slijedi nakon rastanka od tijela. Šta je neo-platonistima dokaz da je ljudska duša besmrtna? Činjenica da je njeno ishodište u Bogu – pa pošto je Bog vječan i Njegova volja je vječno ista i ne mijenja se – to znači da je Bog oduvijek želio da postoje duše (u protivnom, kažu neo-platonisti, morali bismo mi pripisati promjenu u volji – kao da je bilo vrijeme u kome Bog nije želio postojanje duša – pa ga je potom u nekom trenutku poželio) – pa ove, sljedstveno, i postoje oduvijek. Kako je božanska volja vječna i nepromjenjiva u oba pravca – tako i ove duše postoje zauvijek. (Za promjenu, sve je statično i nepromjenjivo, mrtvo i vječno – u skladu sa neo-platonističkom estetikom.) Na pitanje čemu nebeska duša uopšte silazi u tijelo – neo-platonisti odgovaraju: život u tijelu za dušu je ispit. Ali kakvog smisla uopšte ima u vječnom kažnjavanju duše za propuste napravljene u toku nekoliko decenija? Šta to već prosječna duša boraveći u tijelu može skriviti što bi moglo zaslužiti vječno mučenje – i kakve uopšte koristi ima od vječnog mučenja? Neo-platonisti (kako među jevrejima tako i među hrišćanima) na ovo pitanje odgovaraju novom serijom mitova: povratak duša u tijelo u cilju ispravljanja grešaka (omiljena tema u Kabali), čistilište i slično.
Po prorocima, međutim, čije knjige, da se podsjetimo, nije pisao Platon – ljudske duše umiru. Sjetimo se samo Bilama (Valama) i Šimšona (Samsona) koji obojica kažu "neka umre duša moja", Yehezkela (Jezekilja) koji kaže da će "ona duša koja pogriješi i umrijeti" i koji optužuje lažne proroke da ubijaju duše (pravednika) koje neće umrijeti a održavaju u životu duše (zlikovaca) koje (ionako) neće živjeti ili Jov koji, po svemu sudeći, govori o smrti duše bezakonika još za života njihova.
Jezekilj 13:19 (Daničićev prevod, inače jedan od najboljih prevoda Biblije na neki od indo-evropskih jezika, ovdje odstupa od uobičajene tačnosti – i neophodno je konsultovati hebrejski original).
Prema talmudskoj tradiciji (Talmud Bavli, Masehet Bava Batra 14b i 15a) Knjigu o Jovu napisao je sam Mojsije. – Po svemu sudeći za vrijeme boravka u pustinji i promišljanja na temu vlastite sudbine, sudbine zavjeta i naroda zavjeta.
Jov 36:14. Uzgred, na osnovu ovog i sličnih stihova mudraci Talmuda su formulisali stav da se pravednici i u smrti nazivaju živima – a bezakonici i za života mrtvima.
Pisana Tora koja je data pokoljenju robova koji izlaze iz Egipta – Carstva Smrti, u kome je život bio tek priprema za smrt – i u kome su stotine hiljada ljudi investirali svoje živote u faraonovu smrt - namjerno pravi snažnu distinkciju između života i smrti, proglašavajući život blagoslovom – a smrt prokletstvom: ''Nebo i zemlju sam danas učinio svjedocima nasuprot vama da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo – izaberi, dakle, život – kako bi živio ti i sjeme tvoje. (V Knjiga Mojsijeva 30:19.)
Nije postajala mogućnost da se pokoljenju koje izlazi iz Egipta saopšte tora pogledi na dušu, nagradu i kaznu – a da ih oni ne prevedu na svoja tanatofilna egipatska poimanja. Stoga, Tora prvo pravi jasan i definitivan rez između smrti i života. Doticaj sa mrtvim tijelom (dijelom mrtvog tijela ili grobom) ili boravak u istom nadkrivenom prostoru uzrokuje sedmodnevnu obrednu nečistoću koja onesposobljava čovjeka da boravi u izraelitskom logoru u pustinji – jer u sred njega je Šator od Sastanka, da stupi u Šator od Sastanka ili Hram u kome se o č ituje prisustvo Boga Živoga – jer to bi bilo oskvrnuće svetinje, kao i da sudjeluje u centralnom godišnjem bogosluženju – u prinošenju pashalne žrtve. Nečista osoba je isključena iz javnog života – jer doticajem prenosi obrednu nečistoću – pa oni koji je se dotaknu ili koje dotakne (kao i predmeti kojih se dotakne) postaju nečisti. Trećeg i sedmog dana obredne nečistoće nečisti prolazi obredno škropljenje tekućom vodom smiješanom sa prahom crvene junice – da bi tek po drugom škropljenju i obrednom kupanju postao ponovo čist. Ovi komplikovani obredni propisi koji važe samo u vrijeme postojanja Hrama – jer u protivnom gube svoju svrhu (cijela ideja čistoće i nečistoće vezana je za mogućnost stupanja u Hram i socijalizovanja sa narodom koji je sav usresređen na Onoga čije se prisustvo u Hramu očituje, naroda čiji su pripadnici neprestano svjesni sebe u odnosu na Hram) danas su (uz pretpostavljanje folklora koji se razvio u Rasijanju, poznatijeg pod imenom Judaizam, Božijem Zakonu) jedan od osnovnih razloga što se čak i među Jevrejima vjernim Savezu na prste mogu prebrojati oni koji gradnju Hrama doživljavaju kao realan projekat, jer ko bi uopšte htio obnoviti nešto što u tolikoj mjeri komplikuje svakodnevni život?
U toj mjeri Tora pravi razliku između života i smrti - da je čak i smrt pravednika (koji su i u smrti živi) poput Mojsija, Arona i Mirjam ili ispričana ili najavljena neposredno nakon propisa o vodi crvene junice upravo da nas poduči da čak i tijelo pravednika onečišćava. Mudraci u Pesikta Rabbati sljedećim riječima ukazuju na simboličku vezu između crvene junice i zlatnog teleta (ondašnje zlato je zbog neprečišćenosti vuklo više na crvenu nego na žutu boju) kojoj se klanjao narod netom stvoreni (sinajskom konverzijom Sinova Izraela i pripadnika raznih drugih plemena i naroda koji su zajedno sa prvima prihvatili božansku suverenost i pošli za Mojsjem. Naime, Često se prenebreže da su i Sinovi Izraela morali konvertirati u tora narod. Međutim, to je važan koncept.
Zašto se u svim (ostalim) žrtvama upotrebljavaju muške životinje – a ovdje (u obredu očišćenja) ženska? (Odgovara) Rabi Aybo: ( Čemu je ovo slično?) – sinu robinje koji je onečisto kraljevu palatu – (na šta je) kralj rekao: 'Neka dođe njegova majka i očisti nečist' – tako je rekao i Sveti blagosloven neka je: 'neka dođe krava i počisti za teletom'.
Ovim iskazom Rabi Aybo ukazuje na vezu između smrti i idolopoklonstva – jer tešenje čoveka prestrašenog konačnim nestankom predstavlja okosnicu mnogih idolopokloničkih kultova.
Bilo kako bilo, Pisana Tora (koja se svjesno i namjerno ne usresređuje na pitanje opstanka duše i zagrobnog života) za prestupnike temeljnih zabrana koji zbog nedostatka svjedoka i upozorenja ne bi bili kažnjeni od strane zemaljskog suda, te za one koji svjesno i namjerno propuste izvršenje odreženih temeljnih naredbi - propisuje kaznu istrebljenja: karet.
Kao što je već rečeno ovdje se ne radi o kazni koju sprovodi zemaljski sud (Tora poznaje četiri smrtne kazne: davljenje, odsijecanja glave, napajanje rastopljenim olovom i kamenovanje) - već o kazni koju sprovodi sam Bog. – Dakle, bez obzira na to da li se radi o istrebljenju na oba sveta, kako uči Usmena Tora (jer bezakonici su i za života mrtvi) – ili samo o istrebljenju iz sveta koji dolazi – svejedno se radi o istrebljenju duše – a ne o vječnim patnjama i mučenjima, paklu, čistilištu, reinkarnaciji i slično.
Čini se da pragmatični biblijski tekst više podrške daje aristotelijanskoj psihologiji po kojoj ljudska duša s kojom se rađamo nikada ne obitava odvojeno od tijela. – Njeno nastajanje je istovremeno čovjekovom rađanju – a s čovjekovom smrću umire i ona. Odnedavno, zahvaljujući izvanrednom prevodu Maje Mišanije, Majmonidesov esej na temu tora-psihologije dostupan je našem čitaocu – vidi Majmonid, Uvod u etiku otaca, izdanje Književnog Društva Pismo, biblioteka Ner Micva, Beograd 2000.
Ono što čoveka nadživljava je spoznaja stečena (ako je stečena) dejstvom duše – i ova spoznaja naziva se nefeš ha-nnišeret – ili duša koja ostaje.
No, da ne bismo ovako dugačkim skretanjem na temu onoga što biva poslije ovog života izneverili strategiju Tore koje se namjerno usresređuje na čovjekov zemaljski život zalazeći u sve njegove sfere i pridajući im svima važnost - vratimo se na našu osnovnu temu: šta je čovjek i šta mu je činiti na ovom svijetu? | 
