Saturday
2024-04-27
7:27 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Vilijem Miler i Helena Vajt »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Napomena: Ajde da procitamo sada nesto iz pera neprijatelja adventizma.

Vilijem Miler


Kako je Miler tumačio ‘Knjigu o Danilu’?!


Najagilniji religijski orator i fantazmista u prvoj polovini XIX stoleća, čovek koji je uz Josipa Smita (osnivača Mormona) ponajviše histerično-mesijanski ustalasao Američki kontinent, bio je svakako Vilijem Miler (William Miller, 1782.-1849. g. ne.) U mladosti, po pitanju duhovno-egzistencijalnog opredeljenja bio je deist koji je otvoreno odbacivao hrišćansku religiju otkrivenja. No u 34. god. njegovog života došlo je do izvesnih previranja u njemu. Površna ushićenost i razdraganost zbog otvaranja nekih novih spoznajno-literalnih perspektiva, pokrenula ga je da se profetski postavi. Pogledajmo šta o ovome bivšem farmeru (kome je bilo pametnije da to i ostane!) i poručniku američke vojske, hvalospevno iznosi poklonik njegovih izmišljotina – Helena Vajt: »Bog je poslao svoga anđela da pokrene srce jednog farmera koji ranije nije verovao u Bibliju, i naveo ga da istražuje pororočanstva. Božiji anđeli su često dolazili ovom izabraniku i vodili njegov um da shvati proročanstva koja su Božijem narodu još uvek bila potpuno nejasna. /.../ Prateći proročanstva, video je da stanovnici zemlje žive u završnim zbivanjima zemaljske istorije, ali nisu svesni toga. /.../ Bog ga je pozvao da napusti svoje imanje /.../ Sa strahom i drhtanjem, Vilijem Miler je počeo da otkriva narodu tajne kraljevstva nebeskog, vodeći pomoću proročanstva misli svojih slušalaca do drugog Hristovog dolaska. /.../ Kao što je Jovan Krstitelj najavljivao prvi Hristov dolazak i pripremao mu put, tako je i Vilijem Miler sa onima koji su mu se pridružili objavljivao drugi dolazak Sina Božijeg.« ('Rani radovi', 229. str. orig.) – Dakle, saznali smo da su 'nebeski anđeli' upravljali Milerovim mislima i pomogli mu da razume proročka Pisma!


Dosetljivi farmer, putujući od jedne do druge govornice, svoje duhovno-futurističke pretpostavke i kalkulacije nastojao je da 'potkrepi' biblijskim iskazima, da senzacionalističko-orakulskim konstrukcjama pridobije za sebe ustreptalo i senzacija žudno mnoštvo koje je na lažni način bežalo od životne učmalosti. U državi Mejn Miler je više godina širio adventnu psihozu 'ekskluzivno' najavljujući da će Hrist doći na Zemlju 1843. godine. (Takva frenetična podbadanja može činiti samo čovek koji ne poznaje ni sebe, ni znake Hristovog Slavnog Dolaska, koji ne doživljava Sveprisutnog Hristovog Duha u sebi, koji Boga uveliko vidi deistički, potpuno izvan sveta, ...)


Zahvaljujući svojim žonglersko-sugestibilnim propovedima Miler je uspeo da zavede mnoga neupućena srca, 'objašnjavajući' drugima ono što ni njemu samome nije bilo jasno. Sa mnoštvom kontradiktornih, besmislenih i provizornih konstrukcija i izvođenja Miler se neprestano obračunavao sa Proviđenjem i Isusovim ukazom koji naznačuje da nijedan čovek ne može znati dan i čas Njegovog Slavnog Dolaska. A to znači da čovek nikakvim računima ne može odrediti dan Njegovog Pojavljivanja u Slavi sa svetima Životom. Kada se na kraju staroga sveta Evanđelje proširi, kada se satansko moćno propne, kada se ispuni broj svetih Životom (144.000), onih koji će uzjahati Hristovog Belca, koji će postići Savršenstvo i vazneti se i u Unutarnje Nebo, – nakon toga će Gospod Doći. I na novoj, preobraženoj Zemlji, u Novom Dobu, Gospod će vladati sa svetima Životom u Hiljadugodisnjem Kraljevstvu Mira, koje će se pretočiti u Večnost.


Temelj Milerovih proizvoljnih, nategnutih i trulih tumačenja čini jedan starozavetrni verz iz više puta redigirane 'Knjige o proroku Danilu': »Do dvehiljade i tri stotine jutara i večeri, onda će se Svetinja očistiti.« (8:14 ) – Tim ukazom je Arhanđeo Gabriel udovoljio interesovanju videoca Danila u Babilonskom sužanjstvu, koji je hteo znati dokle će trajati najavljeno gaženje i pustošenje judejske Svetinje, Jerusalimskog Hrama, od strane neznabožaca. Upravo 2.300 dana i noći je trajalo ukidanje svagdašnje žrtve u Hramu i gaženje izraelskih svetinja od strane zverskog sirijskog vladara Antioha IV Epifana. Epifanov pustošni i pogromaški idolopoklonizam je trajao nekih 3,5 godine, od 167. do l64. g. se., odnosno nekih 1.150 dana i 1.150 noći, odnosno 2.300 dana i noći.


Neodmerenim i proizvoljnim pristupom proročanstvu koje je se već ispunilo, izvlačenjem profetskog stavka iz izvornog ukaznog konteksa, Miler je pretenziono zaključio da 2.300 dana i noći iz 'Danila' u stvari predstavljaju i govore o 2.300 zemaljskih solarnih godina; iskonstruisao je da se termin 'Svetinja' ne odnosi na Jerusalimski hram (a bezbroj puta Bibliji se Jerusalim, Brdo Hrama i Hram zovu 'Sveto mesto'!) već na Zemlju; izveo je 'neprikosnoveni' zaključak da će nakon završetka tih famoznih 2.300 godina Hrist Doći i svojim Dolaskom očistiti Zemlju, 'svetinju'. (Dok Zemljom, punom raznih gadosti i zverstva, bude vladao Knez Tame, ona se ponajmanje može zvati i tretirati 'svetinjom', več 'prokletinjom' i 'paklom'). Tačno je da se proročanstvo odnosi na "poslednje vreme” ('Danilo’, 8:17), ali to "poslednje vreme" u ovoj ukaznoj konstelaciji nije poslednje vreme za satanski svet i staru Zemlju, već poslednje vreme za jednu eru (eru Ovna), već se odnosi na poslednja velika stradanja Izraela i svetog esenskog reda pre pojave Mesije u Izraelu, Čija reč će mnoge vaskrsnuti, probuditi iz groba sebičnosti i vezanosti za zemaljski prah, podići za zakoniti život, sveti život (cp.: ‘Habakuk’, 2:3).


Proročanski tekst osim toga jasno pominje svagdašnju žrtvu (‘Danilo’, 8:11.13, 12:11), što eksplicitno ukazuje na redovni kultno-liturgijski nazirejski prinos tamjana činjen jutrom i večerom u Jerusalimskom hramu. U 'Knjizi Izlaska' jasno se pominje i opisuje svagdašnja žrtva u Mojsijevom pustinjskom Tabernaklu (kasnije, u Hramu ona je praktikovana paralelno sa gnusnim krvnim prinosima preuzetim od pagana): »Postavi žrtvenik pred zavesu što zastire Kovčeg svedočanstva – nasuprot Pomirilištu nad Svedočanstvom – gde ću se Ja s tobom sastajati. Neka na njemu Aron pali miomirisni tamjan svako jutro kad priprema svetla; neka ga opet pali u suton kad svetla zapaljuje; da to bude svagdašnje kadiono prinošenje pred Jehovom u sve vaše naraštaje – ukazuje Gospod proroku Mojsiju.« (30:6-8, cp.: 'Malahija', 1:11 ). Takvu čistu svagdašnju žrtvu je na primer prinosio i otac Jovana Krstitelja, sveštenik-nazirej Zaharija Bar-Ahija, koga su Herodovi ljudi ubili između Svetinje i žrtvenika.


Ukidajući svagdašnju kadiono-miomirisnu žrtvu u jerusalimskom Svetilištu, Antioh IV Epifan (u viziji simbolično predstavljen kao 'mali rog') je potom u Solomonovom hramu postavio gnusobu pustoši: kip Zevsa Olimpijskog. Tako se 25. kisleva godine 167. pre. ne. u Hramu počelo žrtvovati helenskom, neznabožačkom kumiru.


Nagrnuvši nepromišljeno da brani Milerove pogađačke smicalice i kovitlava tumačenja proročanstva, Helena Vajt je kasnije ustvrdila da je 'videla' kako je reč 'žrtva' u pridodata ljudskom mudrošću u datoj starozavetno-apokaliptičkoj knjizi ('Rani radovi', 74. str.) Kakov pridev 'svagdašnja', i to čak na nekih 4-5 mesta, može stajati bez imenice koju određuje: 'žrtva'?! Da li je u toj spisateljskoj omaški, koja govori ko ju je inspirisao, možda htela da kaže suprotno? Šta prevashodno može biti 'svagdašnje' u Hramu nego žrtveni prinos?


Svoje hramove Jevreji su gradili kao svojevrsnu sliku Večnih Nebesa, te deo gde je stajao kadioni žrtvenik nazivali su 'Svetinja', a odaju u kojoj je se nalazio i trebao nalaziti Kovčeg Zaveta nazivali su 'Svetinja nad Svetinjom': ona je zapravo bila simbol Ognjišta Univerzuma iz koga izbijaju sedam Ognjena Duha. Milerovi sledbenici, adventisti, zamišljavali su i zamišljaju i danas još da i na Nebu postoji bukvalno ista Svetinja kao ona u Jerusalimu. Ako bi pravili banalne analogije, mogli bi da postavimo pitanje: da li su u takvoj 'Svetinji' i anđeli klali životinje, kao što su nekada paganizirani Jevreji činili?!


Besmislenost polaznih Milerovih tvrdnji da je Zemlja 'svetinja' iz Danilovog proročanstva, najbolje se razotkriva kroz pitanja: Gde je žrtvenik te 'svetinje'? Ko je taj koji ukida prinose na tom 'žrtveniku'? Koji čovek ('mali rog') je to živeo i vladao 2.300 godina, i tokom tog perioda neprestano zatirao Judejce, odnosno svete Životom među Judejcima?


Prateći Milerovu 'proročku kartu' trebalo je znati samo kada pada početak famoznih 2.300 dana ('godina' po njemu!??), da bi se izračunao i izveo dan Hristovog Dolaska. Miler je 'uspeo' i taj referentni 'podatak' da izvuče iz proročanstva o pojavi Božijeg Pomazanika, te zveri-pustošnika: »Sedamdeset je nedelja određeno tvome narodu /.../ da se stavi pečat grehu, /.../ viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.« (9:24 ) – Dok bi se ovaj segment prororočkog zapisa (koji je očigledno pretrpeo korektorske zahvate) mogao primiti i kao najava jedne ranije Hristove inkarnacije, završni ukaz o knezu koji ukida prinose u Hramu i postavlja grozotu pustoši, zasigurno se odnosi na tiranina Epifana (što jasno pokazuju deuterokanonske 'Makabejske knjige'). No, Miler i njegovi oslepljeni sledbenici su i u tom represivno-zatorničkom knezu koji ukida svagdašnje žrtvovanje ('Danilo', 11:31) videli Hrista, što se graniči sa blasfemijom. Gospod je uvek svim narodima, u svim Svojim utelovljenjima i preko Svojih proroka pozivao na prinošenje čiste miomirisne svagdašnje žrtve (‘Malahija’, 1:11), ukazivao je na čistu zahvalničku žrtvu od plodova zemlje i roda čokota.


Sedamdeset određenih prekretničkih sedmica (490 godina) Miler je shvatio kao da su oni 'odsečeni' od nekog većeg vremenskog perioda, tačnije od onih 2.300 godina (pa tako ispada da 'dan' traje duže od 'sedmice'!). Ako se početak 70 sedmica može početi računati od trećeg (– zašto ne od prvog, Kirovog?!) dekreta iz 457. g. se. o obnovi Hrama i Jerusalimskog zida, izdatog od strane persijskog cara Artakserksa Longimarura, onda, prema Milerovom pristupu, odatle počinju teći i 2.300 navodnih 'godina', a kada se one završe 'sledi' Hristov Dolazak!?


I tako je Miler na osnovu jednostavne aritmetičke računice došao do 'otkrića' kada će Hrist doći: 1844. godine! Čak je i mesec i dan odredio: 21. mart! Tu su bili i 'znaci', na koje se poziva i Helena u 'Velikoj borbi', Hristovog Dolaska: veliki Lisabonski zemljotres iz 1755.god., pomračenje Sunca u Americi od 19. maja 1780. g., padanje meteoritske kiše nad američkim nebom od 13. novembra 1833. god. A šta kaze Evanđelje: Gospod je velika znamenja najavio kao pokazatelje svog Slavnog Dolaska, i ukazao da će njih doživeti poslednja generacija (naraštaj) starog sveta. Danas (2009. g.), kada Hrist još nije Došao u Slavi, kada nas od prethodno navedenih događaja dele mnoge generacije, vidi se koliko su 'ozbiljna' i 'osnovana' bila Milerova i Helenina obrazloženja i svedočenja.


Na prolećnu ravnodnevicu te 1844. godine, Milerovi sledbenici su doživeli veliko razočarenje: Hrist nije došao i nije ih, obučene u bele ‘pravedničke’ haljine, uzeo na Nebo. Njihovo meso i njihova krv nisu mogli da naslede Nebesko Kraljevstvo Duha!


Osramoćenom Mileru je ostalo samo da formalnim pismenim pokajanjem prizna neosnovanost i nebuloznost svojih spekulativno-apokaliptičkih izvođenja. I na taj način ipak je pokazao određenu duhovnu veličinu. No krug zagriženih Milerovih saradnika nije mu dozvoljavao da se povuče iz tog zapenušanog talasa obmanjivanja, nije hteo da prizna pogrešnost konstrukcija koje su tumbali i izvikivali, koje su već uhvatile korena među sledbenicima, pa da bi zadržali za sebe vezane neupućene mase, počeli su sa novim podmetanjima i eshatološko-apokaliptičkim nagađanjima.


Milerov prijatelj Samuel Snou je tako našao 'rešenje' za krucijalni previd: video je da je greška bila 'samo' u hronološko-koncepcionoj postavci, u pogrešnom određivanju početka trajanja »proročkog perioda od 2.300 godina.« Po novom aritmetičko-eshatoloskom balansu problematični početak 2.300 'godina' je smešten u jesen 457. god. s. e., i tako je time 'novi' Hristov Dolazak pomeren za nekoliko kalendarskih meseci, na 22. oktobar 1844. Tada je, navodno, po jevrejskom kalendaru bio Dan pomirenja – Jom kippur (10. tišri), dan kada je nekada judejski prvosveštenik ulazio u Svetinju nad Svetinjom radi kađenja poklopca Kovčega Saveza (kasnije i škropljenja krvlju Pomirilišta), navodno radi oproštenja priznatih greha naroda. Snou je u 'objašnjenju' Isusovog nedolaska 21. marta potegao i biblijsku parabolu o deset devojka koje su čekale Mladoženju, no on je zakasanio pola dana i došao je tek u ponoć. Kako po njemu proročki dan uvek ima preneseno-ukaznu vrednost jedne zemaljske godine, to se analogno tome i Dolazak Hrista Božijeg 'pomera za pola godinu', ... Jedan hronološki irelevantan simbolični ukaz iz parabole nakaradnim tumačenjem je potpuno zloupotrebljen. Kada se eshatološko-orakulske kalkulacije milerista ni 22. oktobra nisu obistinile, baptistička zajednica je Milera, koji je tada imao oko 100.000 sledbenika, isključila iz svojih redova, ne želeći da je ovaj više blati skandalozno-apokaliptičkim fikcijama i nagađanjima.


Od baptista isključen Miler osnovao je novu 'crkvu', svoju crkvu. A što je na laži utemeljeno, laž će i odneti. Nakon pogađačkih debakla doživljenih 1844. g., Milerov saradnički krug nije bio spreman da zagrli Hristov krst i prizna svoj poraz. Okrenuli su se 'Nebu', odnosno onostranim inspiracijama iz kraljevstva duša i aveta, i iskrojili su priču da se tamo, u nevidljivom, u stvari desilo ono što su oni očekivali da se desi na Zemlji.


U klimi razočarenja i grčevite potrage za nekim izlazom, Milerov saradnik Hiram Edson izmišlja priču kako mu je Bog otkrio da 1844. g. Hrist i nije trebao da dođe na Zemlju (- kako su onda 'anđeli' Mileru mogli sugerisati jednu takvu laž?!), već da je tada navodno ušao u Nebesku Svetinju nad Svetinjama da bi je očistio!


Poslužimo se logikom: u Nebo, ponajmanje u Svetinji nad Svetinjama ništa nečisto i nesavršeno ne može postojati i održati se, pa od čega onda ona treba da se čisti? Nebeske 'stvari' (Jevrejima, 9:23) koje se čiste Duhom jesu naše duše koje su sa Nebesa. Gospod stoluje u Čistoti, Svetlosti i Svetosti!


Hrist nije ušao u Nebo, u Svetinju nad Svetinjom, u Palatu-Hram Svetog Oca 22. 10. 1844. g. (po zemaljskom računanju vremena), već sa Svojim Vaznesenjem. I Vaznevši se, iz Svetinje nad Svetinjom izlio je na verne okupljene u Gornjoj odaji Markove kuće u Jerusalimu obilje Ognjenog Duha, Duha Istine i Utehe. Pismoznalac Apolos Aleksandrijski u svojoj 'Poslanici Jevrejima' ukazuje: »...Izvršio je /na zemlji/ očišćenje od greha i seo s desne strane Veličanstva na Visinama.« (1:3 ) – Te: »Kao Prvosveštenik budućih dobara Hrist dođe i uđe jednom zasvagda u Svetinju /nad Svetinjom/.« (9:11 ) To nije rečeno 1845. god. već šezdesetih godina I stoleća! Đakon Stefan umirući vidi Hrista u Nebu, s desne strane Presvetog Oca. A gde sedi Presveti Otac? U Svetinji nad Svetinjom i Prestonoj Dvorani, kako se već prikazuje i u ‘Prvoj Enohovoj knjizi. Ako je Hrist pobednički seo s desne strane Očevog Prestola (gde ga i Jovan u patmoskoj 'Apokalipi' vidi, a ona nije data tek 1845. g.!), to znači da je se On, kao Suvladar Stvaranja, vratio sa Vaznesenjem Svome Prvosvešteničkom Tronu i Žrtveniku (konsultovati 'Danilo', 7:13-14). Pa time otpadaju i sve bajke o navodnom Hristovom ulasku u Svetinju nad Svetinjama Neba tek 1844. godine!


Već sa svojom golgotskom Žrtvom, predajući svoju dušu u Očeve ruke, Hrist je najavio i naznačio otvaranje Zavese Nebeskog Svetilišta (‘Matej’, 27:51) za sve očišćene duše. Svaka čista i savršena duša po Hristu Otkupitelju ulazi u Nebo i ima pristup u Svetinju nad Svetinjama, u Palatu i Hram Presvetog Oca. Apolos ukazuje: »Nju /- nadu/ imamo kao sigurno i pouzdano sidro duše koja ulazi i iza Zavese, kuda Isus uđe za nas kao preteča i posta Večni Prvosveštenik ...« (6:20 ) – Sa vrlo malo logičkog pozivanja na relevantne novozavetne stavke i ukaze može se pokazati dubina zablude i nakaradnost učenja da je Sveti Jedan, Hrist Božiji, u Nebesku Svetost ušao tek sredinom pretprošlog stoleća!


Pioniri adventizma, koji nisu hteli da priznaju i da se odreknu svojih početnih zabluda, tako su upadali iz jedne u drugu provaliju laži, obmanjujući sebe i obmanjujući druge, one koji su se već dali uloviti u njihovu klopku: »Jao vama što žudite za danom Jehovinim! Što će vam biti dan Jehovin? Tama, a ne svetlost. Bit će vam k'o onom što pobeže lavljim raljama, a sretne ga medved; koji uđe u kuću i stavi ruku na zid, a ujede ga zmija. Neće li dan Jehovin biti tama, a ne svetlost? Mrklina, a ne sunčan sjaj? « (‘Amos’, 5:18-20)


Otac adventizma, čiji prvi sledbenici su žonglirajuće tumbali i sa 1847. godinom kao 'eshatološki sudbonosnom', završio je svoj život kao slepac: sam životno-zdravstveni krah trebao je da mu posvedoči i pokaže koliko je bio duhovno dalekovid i prosvetljen.



Helena Vajt



‘Proricanja’ posle teške povrede glave


Uz Mary Baker-Eddy, ekscentričnu osnivačiču sekte 'Hrišćanska nauka' (Christian Science), Ellen Gould White (Helena Vajt, rođena Harmon, 1827.-1915. g. ne.) pokazala je se krajem XIX i na početku XX stoleća kao najeksponiraniji pseudoharismatik u ženskom svetu Novog kontinenta, nove 'Obećane zemlje' za protestanske sekte i masone, Amerike. Helena Vajt, koja je se bez skromnosti i ustezanja izdavala za Božijeg proroka, jedan je od inspiratora, lidera i apologeta neoprotestanskog adventnog pokreta koji je se tokom vremena izdelio na brojne sekte sa rogobatnim nazivima. U naše vreme, u medijima je se najviše eksponirala sekta ‘Davidijanski rod’, naoružana teksaška ‘crkva’ nastranog mesije Dejvida Koreša, sekta koja je u Vejku, u svom kampu, danima pružala oružani otpor policijskim snagama koje su je opkolile radi hamšenja njihovog poligamnog ‘Hrista’, sve do velikog požara koji je progutao većinu njihovih prvih članova.


Videvši da ne može sa svojim sumnjivim viđenjima da ima prođu u metodističkoj crkvi (kojoj je pripadala čitava njena porodica), da se autoritativno nametne i afirmiše kao učitelj i lider kod metodista (Džon Vesli je to već bio), Helena prilazi ustalasanoj i raštrkanoj Milerovoj adventističkoj struji (lat.: adventus = 'dolazak'). Zahvaljujući svojoj megalomanskoj spisateljskoj preduzimljivosti (poduprtoj muževljevim publicističim obrtom) i navodnim vizionarskim darom, brzo postaje 'svetionik' (bez Svetlosti) toga tumarajućeg i u lažne proračune zaglibljenog američkog neoprotestanskog pokreta. Autor je mnogih popularno-pripovedačkim stilom pisanih dela kojima manjka stručna upućenost, dela u kojima se nekritički veličaju pojedine istorijsko-religijske pojave starog protestanizma (poput otvorenog i zadrtog antisemite i ostrašćenika Martina Lutera) i podstiče verska netrpeljivost prema drugim veroispovesti, pre svega rimokatoličkoj, dela u kojima se beskrupulozno plagiraju njoj pogodujući segmenti iz bogoslovskih studija i spisa. Onako kao što čovek koji puno priča na taj način skriva svoju unutarnju nesigurnost i neupućenost, tako je i Helena, kao skriboman, iza gomile duhovnog praznih i patetično obojenih spisa i jadikovki, skrivala svoju duhovnu nedoslednost i neupućenost u Istinu, nedostatak unutarnjeg doživljaja Živog Boga.


Ono što nije ostvarila na planu porodično-poslovne afirmacije, što je na obrazovno-zdravstvenom planu izgubila (napuštanje škole sa 12 godina zbog slabog zdravlja), brojne porodične tragedije, pokušava da kompenzuje kroz spisateljsku preduzimljivost i podizanje jednog novog kulta, novog zavedenog stada. Svoj povređeni ego gladan ugleda i ostvarenja koja bi je uzdigla iznad gorke svakidašnjice, pokriva plaštom prividne hrišćanske smernosti i skrušenosti.


Sudbinska prekretnica u njenom životu na tlu američke države Mejn, desila je se kada je imala 9 godina. O tome ona sama podrobno piše na početku opisa svoga života: »Dok sam sa svojom sestrom bliznakinjom i jednom školskom drugaricom prelazila preko jednog trga u Portlandu, neka devojčica od oko 13 godina, naljutila se zbog neke sitnice i uputila za nama, preteći da će da nas tuče. Naši roditelji su nas naučili da se nikad ne svađamo ni sa kim, već da odmah požurimo kući ako nam preti opasnost da bi nas neko mogao uvrediti i povrediti. Mi smo tako i postupile, idući što smo brže mogle, ali je devojčica isto tako brzo išla za nama, noseći u ruci kamen. Okrenula sam se da vidim koliko se daleko nalazimo od nje, i u tom trenutku ona je bacila kamen koji me je povredio i ja sam onesvešćena pala na zemlju.«


Mlada Helena je tri sedmice provela ležeći u nesvesti. Kada je se probudila zaprepastila je se videvši u ogledalu svoje unakaženo lice i slomljenu nosnu kost. Izgubila je mnogo krvi. U spisu 'Duhovni darovi' ona naznačuje: »Dve godine nisam mogla disati na nos.« - Svaki poremećaj u disajnom procesu težak je atak na zdravo funkcionisanje moždanih ćelija, odnosno pospešuje njihovo odumiranje i intoksinaciju. Nedostatak kiseonika u njima, kao pri davljenju, povlaći erupciju podsvesnih, akumuliranih misaonih taloga, time i fantazija. Takva osoba može početi da sanja na javi, pogotovo ako izgubi zdrav noćni san, kao što je bio slučaj kod Helene, o čemu ona sama svedoči. Od jednih, metodističkih i katoličkih slika o paklu Helena bezi u drugi svet slika i fantazija, ... Od opisane povrede glave počinju teći Helenine noćne 'utvare', odnosno 'bogonadahnuti' sni (videti.: 'Autobiografija', 3. pogl.).


I kod Katarine Sijenske (XIV stoleće), pseudoharismatika koji je strasno podsticao pogromaške pohode, posle četvorosatne kliničke smrti počinju teći 'ekstatička viđenja', koji predstavlja samo u religijski kontekst zavijen podsvesni košmar. Jogiji i fakiri, koji dugim zadržavanjem daha mogu poremetiti ravnotežu kiselina i baza u telu, te izazvati grčeve i ukočenost nerava i tela, takođe poznaju tehnike buđenja duhovno-reproduktivnih energija poznatih kao kundalini snage, te prisilno otvaranje štitova prema neočišćenim podsvesnim akumulacijama i prema informacijama iz viših ravni koje se slikovito oblikuju za trodimenzionalni svet predstava.


Ono što čovek u svoju podsvest i svoju dušu pohrani, to će i iz podsvesti, kontrolisano ili nekontrolisano (na primer u šoku, groznici,...) izbijati, odašiljati sebe, modulirati se, ... Ono što je Helena smatrala da su slike i snovi od Boga dati, bile su samo njene sanjarije (neurozis anesteta) nad kojima ona nije imala kontrolu. Još je 1847. godine jedan pronicljivi adventistički propovednik pisao Jakovu Vajtu: »Ja ne mogu prihvatiti vizije sestre Vajt kao da potiču od božanskog nadahnuča kako mislite ti i ona za njih. /.../ Ja mislim da su ono što ona i ti smatrate vizijama od Boga samo sanjarije u kojima njena mašta bez kontrole oživljava stvari koje je najviše zanimaju. No ne mislim da su njene vizije nesto što bi Satana nadanjivala.« - One adventističke učitelje koji se nisu pokoravali njenom tumačenju 'Biblije' Vajtova je deklarisala kao »lažne pastire« ('Hrišćanska iskustva i viđenja', str. 123)


Da bi neki čovek bio podignut za proroka, njegova duša u Nebu mora biti izabrana i predodređena. Prorok mora i na zemlji proći duhovno usavršavanje, osposobiti se da izvrši taj sveti zadatak. Da li bi Bog jednu traumatizonanu i hendikepiranu devojku u pubertetu, koja uz to i nije znala da ispituje duhove, podigao za 'proroka'? Pa i najvećeg proroka, Isusa od Nazareta, pozvao je u proročku službu tek u srednjem životnom dobu, nakon pomazanja i krštenja Duhom. Helena Vajt svakako nije bila duhovno jača i duhovno pripremljenija od Hrista Božijeg!


U toku svojih 'vizija' Helena je bila u transu: nije bila svesna spoljašnjeg okruženja. Istinski Božiji prorok, a Isus Nazaren je najbolji primer za to, nikada ne pada u trans i zanos u kome nezna za sebe i svoje stanje. Kada kroz proroka Bog govori ili mu otkriva Nebeske slike, ovaj je svestan i materijalnog i duhovnog okruženja, ne mešajući niti percepciono isključujući te dve vibracione ravni.


Tokom 'zanosa' i obuzetosti nekom silom, njene telesne oči su bile otvorene i uprte na neki udaljeni predmet. To najbolje pokazuje njenu koncetracionu slabost, prenatrpanu podsvest i sanjarski karakter. Istinski Božji instrument tokom otkroviteljskog prenosa, da bi lakše primio unutarnje svetlosne impulse koji se oblikuju u jezik mesa i u trodimenzionalne slike, zatvara svoje oči i otvara svoje duhovne oči (- onaj ko ne priznaje dušu ovo naravno ne može razumeti!), te ostvaruje najdublju koncetraciju na svoju nutrinu. Čovek-prorok koji je posvećeni hram Duha, ne pada u grubi trans, ne napusta svoj duševno-telesni hram, a ako ga napušta, to pokazuje da ga je obuzela neka druga, onostrana, manipulativna sila.


Najbolji pokazatelj Helenine lažne harisme je to što u toku obuzetosti nije uopšte disala, što nije imala zdrav respiracioni tok, čime su strane snage mogle da manipulisu hipnotički sa njenim moždanim ćelijama i pohranjenim programima. Duh Sveti, Duh proroštva, Božiji je Dah, i kada On obuzme i ispuni čoveka-proroka, ovaj upravo tada ima i postiže najdublje i najharmoničnije disanje. Proroka ili vidioca, metaforično rečeno, dah može da 'ostavi' tek posle viđenja/prenosa ('Danilo', 10:17), zbog zapanjenosti onim što mu je prezentovano, ali u toku samog viđenja ili same objave fizički dah nikada ne napušta takvog čoveka, jer u suprotnom bi značilo da ga Božiji Dah, Božiji Duh, nije ni obuzeo i ispunio. Svi bi trebalo da znamo: kada nas obuzme disharmonija, masivne želje ili strah, tada nam se i disanje zaustavlja, postaje plitko i teško. Jasno je: svako udaljavanje od Boga reflektuje se i na organskom, telesno-fiziološkom planu, ponajprije na disajni tok. Ko u odsustvu harmonično disanja dobija 'slike', bez obzira kako one bile obojene, trebao bi da zna da je to sve produkt ego previranja i neke strane manipulacije (najčešće duhovno-reproduktivnim energijama, odraz nekontrolisanog buđenja kundalini energije koja izbija iz korena kičme kroz kičmenu moždinu u neočišćene moždane stanice, donoseći, odnosno budeći i privlačeći raznorazne glasove i slike).


Natprirodnu snagu koju je u toku transa Helena Vajt pokazivala, takođe je pokazatelj nervne prenapregnutosti i zgrčenosti (a gde je nervni grč tu Duh Harmonije ne teče) i nekontrolisanog buđenja kundalini energije.


U pubertetetskom previranju mlada Helena potpada pod sugestionu famu propovednika-farmera Viljema Milera, koji je među dokonu i senzacionalističku ustreptalu masu u državi Mejn stvarao eshatološko-apokaliptičku paniku, gromopucatelno najavljivao da će Hrist doći na zemlju 1844. godine. Potpuno oduševljena Milerovim oratorskim busanjem, zahvačena adventnom psihozom, Helena je počela ubeđivati i sebe i druge da ovog farmera vode 'anđeli". (Pravo pitanje bi bilo: čiji, Božiji ili Satanini anđeli?) Posle razočarenja koje je rani adventistički pokret doživeo, jer njegovi vernici nisu bili uzeti u Nebo, kako im je Miler najavljivao, u svojoj gorkoj ojađenosti, Helena dobija svoju prvu 'eksluzivnu viziju', i grčevito se stavlja u odbrani Milerovih laži i zavaravanja, time i u službi Oca Laži.


Iznoseći svoju prvu 'viziju', koju je dobila u sedamnaestoj godini života, 'viziju' koja je trebala da donese 'utehu' ojađenim Milerovim sledbenicima, Helena opisuje tobožnje uzlaženje adventista u Nebeski Jerusalim, pa saopštava i sledeće: »Do nas zatim dopire Božiji glas koji zvući kao hujanje mnogih voda i objavljuje dan i čas Isusovog Dolaska.« ('Rani spisi', I deo, 15. str.) Heleni izgleda, kao ni Mileru, ništa ne znaći to što Hrist kaže da čovek ne može znati dan i čas Njegovog Slavnog Dolaska (već samo može, ukoliko ostane budan, uočiti znake poslednjeg vremena), jer taj Dolazak zavisi i od tempa kako se ljudi budu budili za zakonit zivot, s obzirom da Bog hoće da se svaka duša spasi i svakome čoveku daje vremena za pokajanje i preumljenje. A ako čovek ne može znati čas Dolaska, kako ga Hrist onda može čoveku objaviti?


Zatim mlada Helena iznosi i ovo: »Svi skupa na oblaku uznosimo se sedam dana do Staklenog mora, gde Isus donosi krune i vlastitom desnicom ih stavlja na glavu svakog od nas.« (Ibid., I, 17. str.) - Božije Nebo je duhovno Nebo, a u njemu nema vremena ni dana, pa su priče o nekakvih 'sedam dana putovanja' obične sadukejske, somnambulno-materijalističke halucinacije. U Nebesko Kraljevstvo fizičko telo nikad ne može ući. Ulazi samo duhovno telo (jer Duh privlači duh), a fizičko telo se u toku uzimanja i vaznesenja preobražava i dematerijalizuje, rastače (kao šećer ili pahuljica u vodi): tako su u Nebesku Otadžbinu ušli i vratili se Enoh, Mojsije, Ilija, Marija Magdalena, blagoslovena Devica Marija, blagosloveni Josip ...


I ona je znalac vremena Dolaska i Suda


Pod uticajem nekim komparacija iznetih u 'Barnabinoj poslanici', i pod preokupacijom važnosti završnog sedmičnog dana, Helena Hristov Dolazak (koji ona naziva i 'drugi') određuje za vreme nakon što istekne 6.000 godina od stvaranja sveta: »Velika borba između Hrista i Satane, koja traje već skoro 6.000 godina, uskoro će biti završena« - piše samouvereno ona u 'Velikoj borbi' (pogl. 32) - A u 'Ranim radovima', koji najviše razotkrivaju njenu lažnu harismu, iznosi i ovo: »Sud će se izvršiti tek na završetku sedme hiljade godina.« (52. str.) - Zar se takvim eksplicitnim i korelativnim formulacijama ne određuje dan Hristovog Slavnog Dolaska? Da li je Zemlja stara samo 6.000 godina ili puno, puno više? Da li Hristov Dolazak zavisi od toga kada je svet stvoren, ili od toga kako se širi Evanđelje Ljubavi i kako se upotpunjava broj pravednika koji će s Hristom vladati u Zemaljskom Kraljevstvu Mira?! (Da li su znaci Hristovog Dolaska događaji iz XIX stoleća ili će oni tek nastupiti i tek nastupaju?) Sud koji ona pominje odvija se pred Hristov Slavni Dolazak, pre nastupa Hiljadugodišnjeg Kraljevstva Mira na Novoj Zemlji (‘Otkrivenje’, 5:10). Ne razumevajući simbolizam patmoske ‘Apokalipse’ Helena uvodi i nekakav 'Treći Hristov Dolazak' posle zlatne Hiljadugodišnjice!


Da li je na Orionu, u našoj galaksiji, Božiji Presto?


Vajtova Večno Kraljevstvo vidi na Orionu, u sazvežđu Orion. U jednom 'viđenju' iz 1848. godine ona kaže i sledeće: »Tamni, gusti oblaci gomilaju se udarajući jedan o drugi. Nebo - vazdušni omotač iznad zemlje - izmače se kao knjiga kad se savije; tamo kroz taj otvoreni prostor možemo da vidimo Orion odakle dolazi Božiji glas. Kroz taj otvor sići će i Sveti Grad. Videla sam da se zemaljske sile već pokreću ...« (Ibid., I, 41. str.) - Božije Kraljevstvo se ne nalazi ni na nekoj zvezdi sazvežđa Orion niti u pravcu Oriona, već ponajprije u nama, našoj duši, slici Neba, i u čistim, eteričnim, svetlotvarnim Nebesima. Kada se za pravednike kaže da su uzdignuti u Nebo, to ponajprije znači da su vibraciju svoje duše uzdigli do Nebeske Finoće, da su našli Kraljevstvo Istine u sebi.


Slab znalac astronomije, ali vešt prevarant


U svojim 'vizijama' Helena dotiče i astronomiju, koja je tada bila tek u povoju. Da bi oduševila i zadobila pomorskog kapetana Josipa Bejtsa (koji je se amaterski bavio astronomijom) na konferenciji adventista u Topshamu 1846. godine, ona ga zavarava tobožnjim viđenjem planeta Sunčevog sistema: Ona opisuje Jupiter navodeći da vidi 4 satelita (a danas su poznata 18 veća satelita Jupitera), Saturn pak vidi sa 7 satelita, a današnja astronomija poznaje 10 njegovih većih satelita. Po ovim prezentovanim podacima možemo videti koji duh je Helenu vodio i koliko je ona bila 'ozbiljan' videlac.


Saturn, kome drevna astronomija posvećuje subotu (do čijeg kulta adventisti slepo drže ne videći da je ona u službi nedeljnog okupljanja vernih) je nenastanjena planeta, u plinovitom stanju. Međutim Helena na njemu vidi ljude: »Stanovnici su visoki, veličanstveni ljudi, toliko drukčiji od stanovnika naše Zemlje« - prenosi Helenine reči gospođa Trajsdel (koja je bila svedok Helenine 'vizionarske' zadubljenosti) u svome pismu-svedočanstvu od 27. januara 1891. godine.


U Helenino vreme astronomija je poznavala samo sedam Saturnovih satelita. Da je od Boga došlo dato viđenje, Duh Istine bih joj rekao stvarno stanje na tom planu, i time bi se ona ovedočila kao Božiji prorok pred budućim generacijama, kojima su mnoge informacije zahvaljujući napretku nauke puno dostupnije nego što je to bio slučaj sa žiteljima u XIX stoleću. - U 'Ranim radovima' Helena prenosi: »... Bila sam preneta na jednu planetu koja ima sedam pratilaca sličnih Mesecu. Tamo sam videla dobrog, hiljadama godina starog Enoha koji je preobražen uzet u nebo.« (I, 40 str.) - Planetu Sunčevog sistema na kojoj je vazneti patrijarh Enoh 'došao u posetu', Helena eksplicitno ne imenuje, ali je potpuno jasno da misli na Saturn, jer u to vreme nije se ni pretpostavljalo da druge zvezde i sazvežđa mogu imati planete. Posto na Saturnu nema nikakvih ljudi, to je jasno da Enoh, koji je se vazneo u duhovno Kraljevstvo, nikakvim materijalnim žiteljima, ljudima na Saturnu nije mogao doći u posetu! (Saturn, kao i većinu drugih planeta različite vibracije naseljavaju i mogu naseljavati samo duše.)


Onaj ko ne poznaje zemaljsko, a govoti o Nebeskom, time pokazuje da nema Hristov um već samo da se nadima svojim ograničenim ljudskim umom. Za antičkog mudraca i astronoma Talesa stoji kod Diogena Laertijea priča. Jednom ga je neka stara žena izvela iz kuće da bi posmatrao i proučavao zvezde. No on je se strovalio u neki jarak, i stao da viče. Na to mu je ona žena dobacila: »Pa ti, Talesu, nisi u stanju da vidiš ono što ti je pod nogama, a kako misliš da ćeš znati sve o nebu?«


Da li se čovek i životinja mogu reproduktivno pariti?


Helena Vajt, koja je posedovala farmu od 40 hektara i imala nekoliko sluškinja, nije iznosila samo stvari koje su bile u dubokoj koliziji s astronomijom, već i sa biologijom, odnosno genetikom. Naime, u delu 'Duhovni darovi' ona piše da je se nekadašnja ljudska pokvarenost ogledala i u tome što je se čovek pario i sa životinjama, i pre i posle Potopa, a iz tih opštenja nastale su čudnovate rase ljudi (vol. 3, p. 64 i 75) kao na primer afrički Bušmani. Danas je jasno da reproduktivno parenje između čoveka i životinje, i zbog različitog broja hromozoma u reproduktivnim ćelijama, nije izvodljivo.


Da li je nedelja ‘žig Zveri’ ili saborni hrišćanski dan?


Da bi sa svojim istomišljenicima našla izgovor za formiranje nove verske grupacije, Helena počinje sa pričom kako je celo hrišćanstvo u zabludi što slavi nedelju, dan Sunca Pravednosti, kako je navodno istinski Gospodnji dan subota, dan Saturna. Za nju (Ellen Gould White, čije ime po latinskoj numeričkoj transliteraciji stoji pod brojem 666) nedelja je 'žig Zveri', no ni iz jednog naziva za nedelju ne nalazi broj Zveri - 666. Po njenim kvaziznalačkim tumačenjima Zakona da se nazreti da je možda pred Bogom veći greh ne svetkovati subotu nego ubiti drugog čoveka. Gledajući i samu Bibliju, Kajin nije dobio žig propasti zato što je kršio sabat (koja je itekako važna Božija zapovest), već zapovest 'Ne ubij!', zato što je se pokazao kao prvi bratoubica.


Zašto Dan pomirenja 1844. godine

nije mogao pasti 22. oktobra?


Puno prostora u svojim spisima i plagijatima Vajtova posvećuje ‘misteriji’ Dana pomirenja iz 1844. godine. Pogledajmo šta se o Jom kippur-u u Bibliji kaže: »U sedmom mesecu, deseti dan toga meseca, postite i ne obavljajte nikakva posla: ni domorodac ni stranac koji među vama boravi. Jer toga dana nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih greha te da pred Jehovom budete čisti. Neka je to za vas subotnji počinak kad postite. Trajan je to zakon. Neka obred pomirenja obavi onaj sveštenik koji bude pomazan i posvećen za vršenje svešteničke službe namesto svoga oca. Neka se obuče u posvećeno laneno ruho; on neka obavi obred pomirenja za posvećeno Svetište, za Šator Sastanka i za žrtvenik. Zatim neka izvrši obred pomirenja nad sveštenicima i nad svim narodom zajednice. Tako neka to bude za vas trajan zakon; jednom na godinu neka se nad Izraelcima obavi obred pomirenja za sve njihove grehe.« (‘Levitska’, 16:29-34). - A šta sama Vajtova u 'Velikoj borbi' kaže o Jom kippur-u: »Po starozavetnoj službi veliki Dan očišćenja, ili čišćenja svetinje bilo je desetoga dana sedmoga jevrejskoga meseca (‘Levitska’, 16:29-34). Kada je sveštenički poglavar obavio čišćenje za ceo Izrael i tako iz Svetinje uklonio njihove grehe, izašao napolje i blagoslovio narod. Tako se verovalo da će Hrist, naš Poglavar sveštenički doći da očisti Zemlju uništenjem greha i grešnika i da će svome narodu dati besmrtnost. Deseti dan sedmoga meseca - vreme očišćenja svetinje i veliki Dan očišćenja, koji je 1844. godine padao 22. oktobra smatrao se danom Hristovog ponovnog dolaska. To je bilo u skladu sa već iznesenim dokazima da će se 2.300 dana navršiti u jesen.« (Pogl. 22)


Dakle 'Božija proročica' Helena Vajt je 'videla' da je Jom kippur 1844. godine pao 22. oktobra. - Kada pada Jom kippur? Vrlo jasno: desetog dana sedmoga jevrejskog meseca. Sedmi jevrejski mesec je Tišri (septembar-oktobar), i ima 30 dana. Dok je po građanskom računanju vremena Nova godina padala u mesecu Tišri, po starom verskom računanju to je bio Nisan (mart-april). Helena Vajt i njeni zavedeni sledbenici tvrdokorno tvrde da je 1844. godine jevrejski praznik Dan pomirenja pao 22. 10 (oktobra); rabinski kalendar jasno pokazuje da je pao 23. 09. (septembra), dakle 29. dana ranije. Ni po rabinskom ni po karaitskom kalendaru Dan pomirenja ne može toliko kasno pasti: 22. oktobra!


Nova godina – Roš hašana, 5605. godina po jevrejskom kalendaru, 1844. godine je pala u veče 14/15. 09., u subotu. Jom kippur dolazi deset dana kasnije: u ponedeljak 23. 9. Po nekim karaitskim strujama (- karaiti su inače raštrkana sekta u judaizmu) Nova godina je počela 12. 09, a po drugima je to bilo 14. 09., dakle kao i u rabinskom judaizmu; odstupanje je neznatno. Treba znati da je u judaizmu godina lunarna, ne solarna, i da se početak meseca računa prema mladom Mesecu, odnosno menama Meseca. - Ako je Nova godina pala 14. 09., a Dan očišćenja se slavio posle deset dana, da li je taj praznik onda sa našeg devetog meseca mogao da pređe na kraj desetog?!


Do 'značajnog' datuma 22.10. 1844. prvi je inače došao Samuel L. Snow (koji se kasnije proglasio prorokom Ilijom i istupio iz adventisticke zajednice), a Vajtova je dobila 'viziju' kojom je potvrdila 'značaj' tog datuma.


Po Heleninoj suludoj viziji, od Dana pomirenja, koji je po njoj pao (1844. godine.), kao što rekosmo, pao 22. 10, Satana je stupio uz Božiji Presto, a vrata milosti, su se zatvorila. No ako je Dan pomirenja pao 23. 09., kao što je pao, to je se i ona od 23. 9. do 22. 10. 1844. celih 29. dana molila prema Prestolu na kome je navodno bio Satana.


Naime, prema Heleninim ‘Ranim spisima’, u poglavlju ‘Svršetak 2.300 dana’, govori se kako je Isus na Dan pomirenja te 1844. godine napustio Presto i ušao u Svetinju nad Svetinjama Neba, a kod Prestola je se pojavio Satana, i svi, ponajprije ‘nemarna množina’, koji su se molili posle Dana pomirenja prema Prestolu molili su se u stvari Satani: »Okrenula sam se da pogledam prema grupi koja se još uvek klanjala pred prestolom; oni nisu znali da ga je Isus napustio. Satana se pretvarao da je na prestolu, pokušavajući da nastavi Božiji posao. Videla sam ih kako gledaju prema prestolu i mole ‘Oče, daj nam svog Duha.’ Satana bi onda dunuo na njih bezbožnu moć; u njoj je bilo svetla i puno sile, ali ne slatke ljubavi, radosti i mira. Satanin cilj je bio da ih održi obmanutim i da zavede i obmane Božiju decu.«


Helena ne zna da u Nebo ništa nečisto ne može ući, pa ponajmanje Satana, Otac Laži. I ona ne zna da presto Božiji nije izvan Nebeske Svetinje, već upravo u Svetinji, koja je i Hram i Palata, jer Gospod je sa Sinom i Prvosveštenik i Kralj Neba. Čak i da se simbolično predstavi Satanin pristup Prestolu Božijem, taj simbolizam je po mnogo čemu neosnovan, bizaran i banalan, bogohulan.


Izigravajući Božijeg videoca Helena Vajt piše: »Videla sam da je Isus zatvorio vrata Svetinje i niko ih ne može otvoriti, a otvorio vrata Svetinje nad Svetinjama, i niko ih ne može zatvoriti.« (‘Iskustva i viđenja’, 42. strana orig.) - Da li je baš tako...?


Hrist kaže nadgledniku Bratstva u Filadelfiji: »Ovo govori Sveti, Istiniti, koji ima Davidov Ključ, koji otvara i niko ne zatvara, i koji zatvara, a niko ne otvara.« ('Otkrivenje’, 3:7) - Šta je svetima životom otvoreno Hristovom Žrtvom i Duhom? Dakako Nebo: »Potom videh, i gle, na Nebu o t v o r e n a Vrata ...« (4:1) – »... Imamo pouzdanje da ulazimo u Svetinju Krvlju Isusa, Koji nam je o t v o r i o novi i živi put kroz Zavesu, ...« (‘Jevrejima’, 10:19-20) - Sveti Jedan kaže: »... Imam Ključeve od Smrti i od Hada.« (‘Otkrivenje’, 1:18) Ključeve koji otvaraju i zatvaraju. - Slikovitim jezikom rečeno, Hrist Svoj ključ daje Anđelu Bezdana da otvori Ždrelo Bezdana: »... I dade joj se Ključ od Ždrela Bezdana.« (9:1)- Jednom svom Arhanđelu Hrist daje ključeve da zaključa duhove svezane u Bezdanu Hada: »I videh Anđela kako silazi sa Neba, koji je imao Ključ od Bezdana ...« (20:1) - Dakle, Hristova Vlast je ta koja otvara Bezdan i Had, dopušta da iz njega izađe zlo, i Hristova Vlast zatvara i zaključava zločince u tami Hada, Bezdana i Tartara, Druge Smrti. I Hristova Vlast je ta koja pravednima otvara vrata Neba i Kraljevstva Duha, i zatvara ta vrata za one mlake.


Spiritistički instrument


U svojim brojnim knjigama Helena Vajt je puno pisala i o spiritizmu koji je u njeno vreme bujao u Americi,a koji se i u biblijskim spisima osuđuje: »Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ - dakako, narod mora pitati svoje ‘bogove’ i za žive u mrtvih se raspitivati! - Uza Zakon! Uza svedočanstvo! Ko ne rekne tako, zoru neće dočekati.« (‘Isaija’, 8:19-20) - Videći pred sobom samo eksplicitni salonski spiritizam, Vajtova nije bila svesna da je i sama spiritistički medijum, instrument kako demona tako i duša vezanih za zemaljsko. Naravno kao sadukej ona nije priznavala onostrano postojanje duše već je sve spiritističke fenomene 'tumačila' kao upliv demona.


Osoba koja pada u trans neznajući za sebe očigledno je spiritistički instrument. Ona je i sama govorila da je dobila tokom života 200 tobože od Boga inspirisanih snova i vizija; čitajući njene knjige stiče se utisak da ih je bilo mnogo, mnogo više. U biti, sve te njene noćne i dnevne utvare u biti su manipulativni izraz onostranih negativnih snaga.


U jednom pismu svom sinu, koje je napisala 12. 09. 1881. godine, Vajtova prenosi kako joj je se u 'inspirisanom snu javio upokojeni muž Džems Vajt (umro 06. 08. 1881. godine), koga ovde naziva 'otac', čime sama sebe negira da duše mrtvih ne nadživljavaju smrt tela. Vajtova razgovara sa svojim mrtvim mužem, a on je autoritetno 'savetuje' kao da je u pitanju neki anđeo ili sam Bog, te se jada kako je se zbog obaveze prema braći iscrpljivao sve do smrti. Vajtova sa svojim mrtvim mužem sklapa savez da uvek ostane uz nju i sa njom radi; nije li to savez sa smrću i sa svetom mrtvih?! Zar čovek koji živi u Bogu želi da radi uz nadahnuće mrtvaca?! Da li je Vajtovoj Gospod govorio kroz upokojenog muža? Ne pokazuje li takvo ophođenje Vajtovu kao duhovnog mrtvaca koji znatiželjno prima inspiraciju od duša sužene svesti koje deluju iz onostranog, iz svetova senki?!


Pogledajmo i sam tekst pisma napisanog ispod pera Vajtove koja nije bila voljna da ode na predstojeći sastanak adventističke ‘Generalne konferencije’: »Prošlo je nekoliko dana nakon što sam molila Gospoda da mi otkrije koje su moje obaveze. Tokom noći sanjala sam da upravljam kočijama i sedim sa desne strane. Otac je bio u kočijama, sedeo je sa moje leve strane. Bio je veoma bled, ali staložen i miran. 'Zašto sam oče,' uzviknula sam, 'tako srećna da budeš pored mene još jednom! Osećala sam se kao da je deo mene preminuo. Oče, videla sam da si umro; videla sam te sahranjenog. Da li mi se Gospod smilovao i dopustio da se ponovo vratiš meni i da radimo zajedno kao što smo imali običaj?' - On me pogledao veoma tužno. Rekao je, 'Gospod zna šta je najbolje za tebe i za mene. Veoma sam voleo ono što sam radio. Pogrešili smo. Odgovarali smo na hitne pozive naše braće da prisustvujemo važnim sastancima. Nismo imali srca da odbijemo. Ti sastanci su nas oboje zamorili i više nego što smo bili svesni. Naša dobra braća su bila zadovoljna, ali nisu razumela da smo na tim sastancima preuzeli na sebe veće breme nego što u našim godinama možemo da ponesemo. Oni nikada neće znati kako je taj dugotrajni napor uticao na nas. Da je hteo, Bog bi ih naterao da ponesu taj teret koji smo mi nosili godinama. Bili smo veoma snažni, ali neprekidno opterećeni, a naša braća su pogrešno procenila naše motive i ne shvatajući oslabila dela naših srca.’ - Počinila sam greške od kojih je najveća bila što sam dozvolila svojoj naklonosti Božijim ljudima da me vodi da preuzmem na sebe obaveze koje su drugi trebali da nose. - 'Sada ćeš, Helena, dobijati pozive kao i ranije, sa molbama da prisustvuješ važnim sastancima, kao što je bilo u prošlosti. Ali prepusti te brige Bogu i ne odgovaraj na najvažnije pozive. Tvoj život visi kao o koncu. Moraš se odmarati u miru, oslobođena svih uzbuđenja i svih neprijatnih briga. Godinama smo bili u stanju da radimo veliki posao uz pomoć naših pera, o temama koje su ljudima potrebne i koje smo rasvetlili i umeli da im predstavimo, što drugi nisu mogli.’ - Pogledao me je molećivo i rekao, 'Ti nećeš biti nemarna prema ovim opomenama, zar ne, Helen? Naš narod nikada neće znati u kojim smo se slabostima mi trudili da mu služimo jer su naši životi bili utkani u neprestani rad, ali Bog zna sve to. Ja žalim što sam se toliko udubljivao i bespotrebno trudio u mnogim okolnostima, ne obraćajući pažnju na zakonitosti života i zdravlja. Gospod nije zahtevao od nas da podnosimo tako velike brige, a mnoga naša braća tako malo. Mogli smo da odemo na obalu Pacifika još ranije, i da svoje vreme i snagu posvetimo pisanju. Da li ćeš to sada uraditi? Da li ćeš, kako ti se snaga bude vraćala, uzeti pero i napisati ove stvari koje smo dugo planirali, i prestati da žuriš? Postoji ozbiljno pitanje koje je ljudima potrebno rasvetliti. Neka to bude tvoj prvi posao. Moraćeš donekle da se obraćaš ljudima, ali izbegavaj obaveze koje su nas nekada mučile.’ – ‘Dakle, Džejms’, rekla sam, 'ti ćeš ostati sa mnom sada i radićemo zajedno zauvek.' - On je rekao: 'Ostao sam u Batl Kriku previše. Trebalo je da odem u Kaliforniju pre više od godinu dana. Ali sam želeo da pomognem rad i organizacije u Batl Kriku. Pogrešio sam. Tvoje srce je nežno. Ti ćeš biti sklona da ponoviš iste greške koje sam i ja činio. Tvoj život može biti koristan Božijem cilju. O, te dragocene stvari koje koje mi je Gospod dao da iznesem pred ljude, dragoceni dragulji svetlosti!’ - Tada sam se probudila. Ali je taj san izgledao tako stvaran. Sada možeš videti i razumeti zašto ja ne osećam obavezu da idem u Batl Krik sa ciljem da preuzmem obavaze na Generalnoj Konferenciji. Nemam obavezu da budem na Generalnoj Konferenciji. Gospod mi ne dozvoljava. To je dovoljno.» (Arthur White: Ellen G. White, The Retirement Years, p. 161-162)


I Helena Vajt i njen muž Džejms/Jakov Vajt tvrdili su da Helenini spisi i izvori misli ne proizilaze iz prethodnog proučavanja ili studija, već da su nošeni Duhom. Helen iznosi: »Neki su spremni da ispituju: ko je govorio sestri Vajt ove stvari? Čak su i meni postavili to pitanje: - Da li ti je neko rekao te stvari? Mogla bih da im odgovorim: Da; da, anđeo Božji mi je govorio … Ali …za svagda, neću da obezvrednjujem svedočanstva koja mi je Bog dao, objašnjenjima koja bi zadovoljila te plitke umove, već ću se odnositi prema takvim pitanjima kao prema huli na Duha Božjeg.« (‘Svedočanstva’, 3. tom, 314-315 str. iz 1873.) – Te: »Ja sam samo instrument u rukama Gospodnjim i radim posao koji je on postavio pred mene. Uputstva koja dajem pismeno ili usmeno su izraz svetlosti koju mi Bog daje. Trudila sam se da pred vas stavim načela koja mi Duh Gospodnji već godinama utiskuje u srce i um.« (‘Svedočanstva’, 5. tom, 691. str. iz 1889.) - Dobro je poznato da je Vajtova kao jedan od utemeljivača Seventh-day Adventism, kao autor oko 100.000 stranica teksta, kao vlasnik kućne biblioteke od oko 2.000 knjiga, bila i veliki plagijator, selektivni prepisivač tuđih dela i misli. Plagijatorske manire Vajtove upravo su najbolje otkrili sami adventisti, odnosno pojedinci iz adventističkih redova kojima je Bog pomogao da se otrezne. Tako je adventistički pastor Walter T. Rea početkom osamdesetih godina prošlog stoleća otkrio i pokazao mnogo toga što je Vajtova spisateljski preuzela i ukrala od drugih autora i istraživača. I ono što je tvrdila da joj je kao dato izravno od Boga preuzela je od drugih, što sve pokazuje njenu duševnu prljavštinu i laž u kojoj je živela. Časniji spisateljski pristup od osobe koja je imala samo tri razreda osnovne škole, kojoj je nedostajalo poznavanje komparativne teologije i biblijskih jezika, čije radove, pa i one date 'od Boga' su leksički i stilski sređivale i obrađivale pre publikovanja njene sekretarice (Dejvis, Robinson, Vajt, Bolton), te urednici adventističkih književnih odbora, možda i nije trebalo očekivati.


Božije ‘inspiracije’ ili grubi plagijati


Od 1982. do 1990. godine Generalna Konferencija Adventista sedmog dana realizovala je The Desire of Ages project koji je vodio Dr. Fred Veltman (Chairman of the Religion Department of Pacific Union College), ne bi li proverila ove tvrdnje, prevashodno na primeru knjige 'Čežnja vekova' koja se smatrala najautentičnijim spisom Ellen White. Rezultati su zvanično objavljeni u propovedničkom časopisu 'Ministry' (mesec: 10-12, 1990. god.): »Našli smo 10 knjiga iz koji je E. White izvukla 10 ili više bukvalnih paralela po poglavlju ‘Čežnje vekova’. The Life of Christ (William Hanna) vodi sa 321 izvornih paralela. Night Scenes of the Bible i Walks and Homes of Jesus (Daniel March) je drugi sa 129 paralelnih rečenica.« – Zatim se nabrajaju i drugi ‘manji’ izvori iz kojih je Vajtova svesno crpela bez navođenja bibliografskih podataka svojih izvora. Veltmanov izveštaj potencira: »Moram da priznam na samom početku, da se po mojoj proceni suočavamo sa veoma ozbiljnim problemom literarne zavisnosti (prepisivanja) Helen Vajt. To ruši temelje njenog poštenja, njenog integriteta i poverenja u nju.« - I zaključak je vrlo poražavajući po Helenine poklonike: »... U knjizi o Hristovom životu, koju je pisala H. G. Vajt, nemoguće je prepoznati barem jednu zasebnu ili originalnu ideju koja bi bila lično njena.«


Gore pomenuti vrsni znalac adventizma - Walter Rea, koji je 36 godina propovednički i spisateljski delovao u Adventističkoj crkvi (te napisao 3 toma biblijskih biografija koristeći prevashodno spise Ellen White), na primeru ‘Velike borbe’ pokazao je da ‘Velika borba’ iz 1876. god. sadrži skoro doslovan prepis iz knjige ‘Istorija Protestanizma’ (zapisana 1876. g.) od J. A. Vajlija.


Posle uvida u Walterove spise, starešina i predavač Robert K. Sanders, posle 37 godina provedenih adventizmu odlučio je da ga napusti.


D. M. Canright koji je 28 godina bio adventista i dugogodišnji pastor, savremenik i saradnik porodice Vajt, još 1919. god. u svojoj knjizi Life of Mrs. E.G. White Her Claims Refuted razotkrio je mnoge plagijate Vajtove, njene laži, zablude i pseudo-harismatičnost.


Godine 1919., 7. i 8. meseca, četiri godine nakon smrti Vajtove, u prostorijama glavne adventističke crkve Takoma Parku u Vašingtonu, na Biblijskoj Konferenciji okupili su se vodeći ljudi iz adventističke crkve (učenjaci, teolozi, izdavači), preko pedeset njih, na čelu sa Arthur G. Daniells-om, presednikom Generalne Konferencije, kako bi doneli svima prihvatljivu odluku o neospornosti propovedanja i učenja Helene Vajt. Kada je se 30. 07. i 01. 08. razmatralo pitanje Helene Vajt kao ‘Duha proroštva’, iako je to traženo od njih, adventističke vođe čak 11 puta su izbegli da se izjasne, što pokazuje njihovu očiglednu sumnju. Posebno podozrivo su se odnosili prema Heleninim ‘Svedočanstvima’, no s druge strane bojali su se da otvoreno diskreditujući ih i sami izgube poverenje pastve, time i vlastitu moć nad njom. Jer ako priznaju, kao što su verovali, da Vajtova nije bila verbalno inspirisana od Duha Istine, kako bi onda mogli da zadrže poverenje adventističkog naroda?! Uz to slutili su da ako puste da se nekritički veliča Helenino delo i opus, kad se jednom otkrije istina, cela adventistička crkva će doći u krizu i pred rasulo.


Rukovodstvo nije donelo nikakvu odluku o Vajtovoj, ali je Predsedavajući Konferencije A. G. Daniells odlučio je da se zapisnik sa ove konferencije iz 1919. g. ‘zapečati’, odnosno sakrije od oči javnosti za narednih pedeset godina.


Svi koji hoće da vidu mogu videti koliko je Vajtova bila 'originalan' i 'inspirisan' mislilac i spisatelj, koliko je zapravo bila zavisna od drugih autora, a to ukazuje i na njenu silnu duhovnu zavisnost, zavisnost od duša mrtvih koje su je inspirisale, vodile i održavale lažnoj pobožnosti, dok je njeno srce bilo duboko uz Oca Laži, Satanu. Rasulo koje danas vlada u adventističkoj crkvi jasna je posledica građenja na laži. Nažalost, mnogi među adventistima pogrešno veruju da se adventizam kao 'reformisan' može spasiti. No laž se ne može reformisati, ona se mora potpuno odbaciti. I ko hoće da ide napred na Hristovom putu on mora u potpunosti da odbaci adventizam kao veroispovest; Helenu Vajt i njene plagijate i izmišljotine još više, ... Jer ne učini li to, biće vođeni u Propast od mračnih snaga koje su i Vajtovu vodile i zavodile.

Calendar
«  April 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
282930

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz