Tuesday
2024-03-19
9:10 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
KO JE ISUS HRISTOS? »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

MIROSLAV RADOŠEVIĆ
20 PISAMA JEHOVINOM SVEDOKU

 

 

 

 

PISMO BR. 3

KO JE ISUS HRISTOS?

 

Dragi prijatelju,

 

znajte da je pitanje koje Gospod Isus Hristos upućuje Apostolima: "A vi, šta velite ko sam ja?" (Mt. 16,15; Mk. 8,29; Lk. 9,20), pitanje upućeno svim ljudima. Odgovarajući na ovo pitanje svaki čovek čini najsudbonosniji izbor: između vaskrsenja i večnog života, sa jedne i smrti i - večne propasti, sa druge strane; izbor između Carstva Nebeskog i tame najkrajnje! Odgovor na ovo pitanje pokušavali su kroz istoriju da daju mnogi, tako da ih možemo grubo razvrstati u dve celine: odgovori koje daju oni van Hrišćanstva (judeji, neznabošci, muhamedanci... sve do današnjih dana) i odgovori koje daju oni ponikli iz hrišćanske sredine (to su uglavnom istovremeno i nosioci jeresi i raskola, i njihov istorijski put možemo, takođe, pratiti do danas).

U prvoj grupi nalazimo one koji su sa Hrišćanstvom povezani organski (Jevreji) ili geografsko-istorijski (neznaboštvo, muhamedanstvo itd.), a čiji je odgovor neretko bio uslovljen shvatanjem koje im je ustanovljeno religijskim ili filosofsko-naučnim ubeđenjima. Prvo su odgovor dali Jevreji odmah nakon raspeća: "... sjetismo se da onaj varalica (Isus) kaza još za života ..." (Mt.27,63). Međutim, ovo nije i jedini odgovor koji daju Jevreji. Potonje odgovore nalazimo u svetim knjigama novojudaizma (Talmud, Zohar, Šulhanaruh), a ti odgovori ne samo da su neosnovani, već su gomila najgnusnijih laži i kleveta, u kojima se materijalizovala sva mržnja kojoj je bio izložen Gospod od strane Judeja. Pošto takve laži nije umesno ni izgovoriti, a kamo li pisati, ostavićemo ih tamo gde jesu.

Sukob Hrišćanstva i mnogoboštva se odigrao na dva polja: religijskom i filosofsko-naučnom. Naime, mnogobošci su imali susret sa monoteističkim judaizmom, ali taj susret nije prerastao u otvoren sukob, jer je judejski monoteizam ipak ostao u okviru nacionalne religije. Međutim, ono što je Hrišćanstvo donelo sa sobom jeste vaseljenska vera koja ne poznaje granice država i nacija, ono je vera "Novog Izrailja", vera svih onih koji poverovaše u Jevanđelje o Isusu Hristu. Iz svega ovoga je proistekla mnogobožačka reakcija na Hrišćanstvo. Izgubivši veru u bogove rimske mnogobožačke religije, intelektualna elita rimske imperije, glavni oslonac protiv Hrišćanstva, pronašla je u filosofiji. Zato su i pripadnici raznih filosofskih pravaca pokušavali da daju svoj odgovor na pitanje: "Ko je Isus Hristos?". Pošto su svi oni, u glavnom, smatrali Hrišćanstvo za suludu veru, tako su i njihovi odgovori bili uglavnom slični. Stojici, ne razmatrajući uopšte hrišćansko učenje, odbacuju ga sa svom gordošću svog filosofskog znanja. Za njih je dovoljno to što je osnivač Hrišćanstva drvodelja, a ne visokoškolovani filosof, da Hrišćanstvo bude prezreno.

Među prvima koji je pokušao da da neku sistematičniju kritiku Hrišćanstva, bio je epikurejac Kels, koji u svom spisu, napisanom protiv hrišćanstva "Istinita reč", u stvari ne iznosi ni jednu argumentovanu kritiku, već samo ponavlja klevete i laži koje su protiv Hrista iznosili Jevreji. Pored Kelsa, od epikurejaca koji pokušavaju da kritikuju Hrišćanstvo, je i satiričar Lukijan Samosatski, koji u svojoj satiri "Peregrin Protej" ismeva hrišćane, a Gospoda naziva varalicom.

Ozbiljniji protivnik Hrišćanstva je neoplatoničar Porfirije (233-304)[1] koji, pored sistematičnije kritike, pokazuje i mnogo bolje poznavanje hrišćanskog učenja od ranijih kritičara.

Neoplatonik Jeroklo je daleko ispod Porfirija u poznavanju Hrišćanstva, i u svojim kritikama samo ponavlja iste klevete i laži kojima se koristio i Kels.

Gotovo sedam vekova od rođenja Spasitelja, javlja se nova monoteistička religija na istorijskoj sceni islam. Pošto je islam mešavina starozavetnog judejstva, nekih hrišćanskih učenja i arapske mnogobožačke religije, samim tim je došao u situaciju da da odgovor na pitanje: ko je Isus Hristos. Islam za Gospoda, kaže da je od svih pejgambera (proroka), koje je Alah slao kao preteče najvećem proroku Muhamedu, najveći Isa pejgamber, sin Marijin. Po islamskoj nauci, Isa (Isus) je samo čovek, ali rođen na čudesan način. Zanimljivo je da Kuran[2] govori o Gospodu bez mržnje koju nalazim u u Talmudu.

Ovo nisu jedina mišljenja nehrišćana o Gospodu. Niz odgovora možemo pratiti do danas, a navedeni odgovori su dati u prvim vekovima Hrišćanstva, i čine mišljenja prvog okruženja hrišćanske vere, koje je često bilo neprijateljski raspoloženo.

Sledećoj grupi pripadaju svi oni koji su iznikli iz samog Hrišćanstva, kao i oni koji su za osnovu svog učenja uzeli hrišćanske ideje. To su uglavnom nosioci glavnih jeresi i raskola, koji su otpadali od Crkve najčešće dajući odgovor na postavljeno pitanje. Tako se prvi jeretici pojavljuju još u apostolsko vreme ponikli iz judeohrišćanske[3] sredine. Mnogi, koji su prelazili iz Judejstva u Hrišćanstvo, nisu raskidali sa obrednom stranom Judaizma. Oni su i dalje ispunjavali starozavetni Mojsijev zakon i, neretko su, naglašavanjem važnosti starozavetnog zakona, smućivali i zbunjivali hrišćane koji su prelazili iz mnogoboštva. Govorili su da je i za hrišćane neophodno da se obrezuju i da drže judejske običaje. Ova pitanja bila su povod sazivanja Apostolskog sabora 51. r. u Jerusalimu, na kome je doneta odluka da neznabošci koji prelaze u Hrišćanstvo, nisu obavezni da drže Mojsijev zakon. Treba da se čuvaju krvi, udavljenog i bluda.[4]

Mnogi judeohrišćani bili su nezadovoljni odlukama Sabora i počinju odvajanja od hrišćanske zajednice. Tako su nastali Evioniti - sekta judejstvujućih hrišćana. Njihovo konačno izdvajanje bilo je nakon razaranja Jerusalima od strane Tita (oko 70. g.), a tome je krivac Tetubis, nezadovoljan što nije izabran za episkopa. Evioniti uče da je Gospod samo prorok sličan Mojsiju, odbacuju Njegovo božanstvo, kao i Njegovo natprirodno rođenje. Hristov rad svode na razjašnjenje i dopunu starozavetnog zakona. Strogo drže subotu, obrezanje, itd.

Očekuju da će Gospod pokoriti čitav svet i osigurati vlast Judejima kroz hiljadugodišnje carstvo. Pored Evionita tu su i EvionitiGnostici koji judejskom učenju dodaju mnogo neznabožačkih elemenata, a o Gospodu kažu da je božanstveni duh koji se javio u liku Isusa Hrista, čija je misija da obnovi staro učenje dato malom broju izabranih.[5]

Navedimo i gnosticizam koji se javlja u hrišćanskom obliku, već u apostolsko vreme. Gniosticizam je skup raznih učenja, konglomerat svega onoga što su gnostici smatrali zanimljivim i prihvatljivim. Zato se javlja kao veoma žilav protivnik, jer nije bio neprijateljski nastrojen prema Hrišćanstvu, naprotiv, ali nakon prisvajanja nekih hrišćanskih ideja, često teži da sebe prikaže kao originalno učenje. Zbog te osobine, prilagođavanja i sinkretističkog prisvajanja, gnosticizam se zadržao veoma drugo na istorijskoj sceni, a kada govorimo o njemu kao o protivniku Hrišćanstva treba ga prevashodno shvatiti u okviru učenja. Dakle, kao duhovnog protivnika. Ono što gnosticizam kaže o Gospodu uglavnom se ne razlikuje među pravcima. Gnosticizam smatra da je Gospod eon (viša duhovna suština), a razlike se uglavnom odnose na način i razlog dolaska Gospoda u svet, cilj misije, način sjedinjenja sa čovekom, itd. Za gnostike, Gospod je čovek na kojeg je sišao viši eon radi poučavanja ljudi, a ne radi iskupljenja. Prilikom stradanja, eon je ili napustio čoveka Isusa, ili je prividno stradao u stvarnom ili prividnom telu.

Koliku je opasnost gnosticizam predstavljao pokazuje i to da su sami apostoli pisali protiv gnostika. Gnostička učenja mogla su lako da odvrate čoveka sa istinskog hrišćanskog puta. Među prvim gnosticima je Simon Gatar,[6] za kojeg Sveto Pismo kaže da se izdavao za "nekog velikog" (D.ap. 8, 8). Protiv gnositika doketa[7] (grč. dokeoizgledati) Apostol Jovan piše u 1. Jov. 4, 2- 3 i u 2. Jov.7. Protiv antinomista[8] (Nikolaiti) Apostol Jovan piše u Otkrivenju i naziva ih valamitima Novog Zaveta (Otk. 2, 1415). Osim njih, apostol Jovan vodio je borbu i protiv Kerinta[9] koji počinje sa svojim učenjem u Palestini za vreme Domicijana (81-96.), a posle prelazi u Efes. Njegovo učenje je mešavina gnosticizma i evionstva. U Efesu je Apostol Jovan vodio posebno brigu da hrišćani ne budu privučeni njegovim učenjem. Protiv gnostičkog učenja piše Apostol Pavle u poslanicama: 1. Tim. 6,20 i Kol. 2,8; 16-18.

Osim pomenutog Kerinta poznati gnostici su Vasilid Sirijac, koji je 125. g. u Aleksandriji osnovao svoje društvo. Zatim Valentin, aleksandrijski Jevrejin koji je uglavnom radio na Kipru (umro oko 160. r). Predstavnici sirijskog gnosticizma su Saturnin, savremenik imperatora Adrijana (117-138.), i Tatijan. Za razliku od predstavnika sirijskog i aleksandrijskog gnosticizma, koji su propisivali najstrožu askezu, antinomisti su učili da moral sputava duhovnu slobodu, a njihovi predstavnici su Karpokrat i sin mu Epifan, koji je u 17. godini umro od razvrata.

Možemo pomenuti i markionstvo,[10] koje je zaseban gnostički sistem, po kome se Gospod nije rodio od Djeve Marije, već je jednostavno sišao u kapernaumsku sinagogu. Markionstvo uči da je Gospod došao da poduči ljude kako se mogu osloboditi Demijurgove[11] vladavine i održati punu pobedu duha nad materijom. Po njemu je Demijurg starozavetni bog, dok je Hrišćanstvo potpuno nezavisno otkrivenje od Starog Zaveta. Ono što ga odvaja od gnostika je njegov pokušaj da se prikaže kao čist hrišćanin. Markion koristi isključivo kanonske knjige, ali je prema kanonu suviše slobodan i sam prepravlja. Jevanđelje po Luci, koje jedino prihvata, kao i poslanice Sv. ap. Pavla.

Pored navedenih, postojala je i jeres zvana manihejstvo, čiji je osnivač Manes ubijen u gradu Gandizapuru 277. g. Manihejstvo ima mnogo primesa sirijske dualističke religije, zoroastrizma (parsizma) i mnogo fantastičnih opisa. Po Manesu Hristos je prvočovek - eon svetlosti, koji silazi u carstvo tame i stupa u borbu sa demonima pomoću pet čistih sila.

 

* * * * *

 

Ovo je bio kratak istorijski osvrt na prva tri veka postojanja Hrišćanstva u kojima se javljaju pokušaji da se odgovori na pitanje ko je Isus Hristos. Pošto se kasniji odgovori ne razlikuju posebno od navedenih, nije potrebno da nastavimo izlaganje sve do današnjeg vremena. Treba reći da neka učenja, proistekla iz Hrišćanstva, imaju izuzetno visoke zahteve moralnog života i discipline. U tome je bila najveća opasnost po hrišćane, jer su mnogi mogli biti privučeni visokomoralnim kvalitetima nekog od učenja. Međutim, Hrišćanstvo nije samo moralni sistem, već celoviti život u istini, tako da i visokomoralni i asketski život bez istine, koja je Hristos, ne uvodi u život večni.

Postoji nešto što je identično za sve ove odgovore, bilo da u njima stoji da je Gospod varalica, običan čovek, učitelj, prorok sličan Mojsiju, bilo da kažu da je On eon-viša duhovna suština, da je duhovno biće, itd. - a to je, da su svi ovi mnogo manje odgovori, a mnogo više opovrgavanje božanstva Gospoda Isusa Hrista. Sva ova učenja za osnov imaju tvrđenje da Gospod Isus Hristos nije istiniti Bog, Tvorac, Iskupitelj i Spasitelj sveta.

Naime, ulazeći u svet sa naukom o Bogu koji je postao čovek da bi spasao ljude od greha, zla i smrti, Hrišćanstvo je negiralo potrebu za bilo čime što nije Hristos i što nije ohristovljeno. U svetlosti Hrišćanstva postaje izlišna potraga filosofa za smislom i ciljem života, jer je u svet došao Onaj koji daje život. Izlišno je postalo traganje za istinom, jer je sama Istina došla u svet. Ovim, dakle, prestaje i svaka potreba za filosofskim umovanjem[12] a to je imalo ogromne posledice za filosofe koji su gordo, sa visina svoje filosofske učenosti, gledali na Hrišćanstvo. Zato je za njih opovrgavanje Hristovog božanstva postalo od životne važnosti, jer se time podrivala i sama apsolutnost hrišćanske istine.

Judeji bi, priznavanjem Gospoda za Mesiju, izgubili svoje dugoočekivano carstvo na zemlji.

Mnogobožačka religija morala bi da prizna svoju zabludu i da se preko noći odrekne panteona božanstva, kojima su posvećivani velelepni hramovi.

Mnogi samoproklamovani učitelji morali bi da se odreknu svog poslanstva i da svojim sledbenicima priznaju sopstvenu zabludu.

Zbog svega ovoga, odricanje božanske prirode Gospoda Isusa Hrista bilo je od presudnog značaja za sve njih, a kao što vidimo razlozi su uglavnom subjektivne prirode.

 

 


 

 

NAPOMENE:

  1. Origenov učenik, ali je neosnovano mišljenje da je bio hrišćanin, u stvari je bio eklektičar.
  2. Sura 3. ajet 40-47. Pored ovog mesta Kuran pominje Gospoda i Djevu Mariju na još nekoliko mesta iz kojih je očigledan uticaj gnosticizma na islam.
  3. Prvi hrišćani su bili mahom Judeji.
  4. Opisano u Delima Apostolskim 15. 1,29.
  5. Tipično gnostičko učenje
  6. O učenju Simona gatara saznajemo iz dela sv. Irineja Lionskog.
  7. Učili su da je telo koje je Gospod imao bilo prividno.
  8. Antinomisti su gnostici koji su odricali moral i razvrat su smatrali jednim od puteva za oslobađanje od okova materije.
  9. Očuvano je predanje po kome je sv. Jovan sa učenicima došao do javnog kupatila u kome je bio Kerint i, videvši ga, apostol reče učenicima: uklonimo se odavde da svodovi ne padnu na nas, jer je ovde Kerint, neprijatelj istine.
  10. Osnovao ga Markion koga je njegov otac episkop sam odlučno od crkve zbog jeretičkog učenja.
  11. Demijurg, božanstvo ureditelj, spona između apsolutnog boga i tvorevine, po grčkoj filosofiji, posebno kod Platona.
  12. Ne filosofskim mišljenjem, već filosofskim spekulacijama u vezi problema koji su rešeni u hrišćanstvu.

 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz