Tuesday
2024-03-19
10:08 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
ZAŠTO BOG DOPUŠTA ZLO I PATNJU? »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

ZAŠTO BOG DOPUŠTA ZLO I PATNJU?

PictureSavršenstvo prvobitnog stvaranja se i dalje može videti

Ovo je pitanje koje muči većinu ljudi, pa ponekad čak i verne i iskusne hrišćane, a ateisti i skeptici ga smatraju jednim od najjačih oružija svog arsenala, jer misle da postojanje patnje i zla automatski dokazuje nepostojanje Boga koji voli ljudski rod.

No, da li je zaista tako? Razumevanje ove materije zavisi od razumevanja određenih principa koje Biblija naučava, a koje praksa potvrđuje, kako u prirodi tako i u društvenim odnosima. Zapravo, kroz tekst ćemo uvideti da je ateistima daleko teže dati smislen odgovor na pitanje zašto zlo i patnja postoje, iako sami smatraju upravo suprotno.

Krenimo prvo od biblijskih principa vezanih za stvaranje sveta i uspostavljanje prvobitnog poretka.


SVET JE STVOREN SAVRŠEN

Biblija nam, u prvom poglavlju knjige Postanja (1. Mojsijeva), govori da je Bog stvorio sve što postoji (tj., materiju/energiju, prostor i vreme). Po svršetku stvaranja, sve je bilo „veoma dobro“ (1. Moj 1,31). Dakle, kada je Bog zaokružio proces stvaranja sveta sve je bilo u savršenoj harmoniji. Nije bilo zla, bolesti, niti smrti. Sve je funkcionisalo po Božijoj zamisli.


DA LI JE BOG STVORIO ZLO?

No, ako je Bog stvorio sve, da li to znači da je Bog stvorio zlo? Odgovor je ne. Da bismo razumeli kako je ovo moguće, moramo razumeti dva principa koja je Bog pri stvaranju uspostavio kao temelj odnosa između sebe i čoveka: pricip slobodne volje i princip ljubavi. Biblija nam govori da je ljudska vrsta stvorena kao vrhunac Božijeg stvaranja. Bog je stvorio ljude sposobnim da svojevoljno stupe u odnos sa njim, i ta relacija zasnovana je na ljubavi. Ljubav je među ljudima prihvaćena kao najčistiji i najplemenitiji osnov za odnos dve jedinke. Ona isključuje prisilu, strah, materijalni interes ili bilo koji drugi element koji bi relaciju učinio „nečistom“. Dakle, Bog je želeo stvorenja koja će iskreno želeti da ga vole, stvorenja koja na to nisu prisiljena. Da nije slobodne volje, ljudi ne bi bili ništa više nego vrsta „mekih robota“ koja se kreće onako kako je programirana.

Dakle, u skladu s ovim zaključujemo: Bog nije stvorio zlo, Bog je stvorio mogućnost postojanja zla. To zlo moglo je biti realizovano jedino voljom onih koji su imali slobodu da izaberu između poslušnosti i neposlušnosti Bogu. S druge strane, da Bog nije stvorio mogućnost postojanja zla, ne bi bilo slobodne volje, a time ni ljudske svesti kakvu danas poznajemo.

Ovaj princip možemo potvrditi situacijama iz svakodnevnog života; npr., lepota neke timske igre, npr. fudbala, leži u tome da se utakmica odigra po unapred određenim pravilima. No, draž igre je uslovljena time da igrači svesno i voljno igraju po pravilima, i kreairaju rezultate u okviru tih pravila. To samo po sebi istovremeno znači i to da postoji mogućnost kršenja pravila. Stvoritelji fudbala nisu stvarajući igru stvorili i sve nefer poteze koje igrači mogu da tokom igre koriste. Pojedini igrači svojevoljno, i suprotno pravilima, čine nefer poteze, i ti potezi se kažnjavaju. S druge strane, kada bi igrači igrali po pravilima jer nemaju izbora slobodne volje da drukčije igraju, igra više ne bi imala svoju draž.

Ovo je kao analogija delimično primenljivo i na pitanje odnosa Boga i čoveka. Da je Bog stvorio robote bez slobodne volje, roboti ne bi mogli da pruže ljubav, jer ljubav podrazumeva slobodnu volju.

Ako ovo razumemo, shvatamo da je realizacija zla isključuvo u domenu ljudske slobodne volje. Biblija nam, u trećoj glavi knjige Postanja, upravo to i govori: prvi čovek i žena su svojevoljno rešili da budu Bogu neposlušni jer su želeli da samo budu „kao Bog“. Tako je nastao greh stanje neposlušnosti prema Bogu. Pošto je Adam, prvi čovek, bio stvoren kao prototip čovečanstva, njegovi potomci su nasledili ovu skolonost.

Nije potrebno objašnjavati da je svet danas zaražen problemima koji dolaze kao direktna posledica ljudskog ponašanja. Biblija nam govori da je greh to što nas čini disfunkcionalnim u odnosu na prvobitni dizajn, te su problemi sveta logičan ishod.


PRINCIP LJUDSKE ODGOVORNOSTI

Razumevanje prethodnih principa odgovara na pitanje posledica nastalih ljudskim delima, ali ne odgovara na pitanje razloga prirodnih katastrofa, u koje treba ubrojati i bolesti. Kako njih objasniti? Biblija nam daje odgovor i na ovo pitanje. Da bismo odgovor razumeli, moramo da razumemo još jedan princip koji je Bog ustanovio pri stvaranju čoveka – princip ljudske odgovornosti. Biblija nam govori da kada je Bog stvorio čoveka i dao mu slobodnu volju, Bog ga je postavio kao nadzornika i upravitelja nad svime ostalim stvorenim u fizičkom svetu (1. Moj 1,28). Kada je čovek zgrešio, deo posledice koju je Bog dao je kletva koja je podrazumevala drastičnu promenu u svetu koji je Bog stvorio. U praktičnom smislu, kletva je značila da je Bog delimično prekinuo da svojom aktivnošću održava savršenu ravnotežu u prirodi. Biblija nam govori da sve što postoji „uzdiše u bolovima“ očekujući Isusov povratak koji će sve dovesti u pređašnje stanje.

Fizika nam govori da drugi princip termodinamike nalaže da se sve u prirodi kreće od organizovanog ka neorganizovanom. Jednostavno govoreći, sve je sklono truljenju i raspadanju. Ovaj zakon je svakako postojao u trenutku kad je Bog stvorio svet (varenje hrane je primer „dobre“ posledice drugog principa termodinamike), ali je očigledno bio balansiran izvesnim Božijim delovanjem, koje je kao posledica greha izostalo.

Ljudska neodgovornost je razlog postojanja prirodnih katastrofa i bolesti, jer je prekid relacije sa Bogom istovremeno značio i prekid Božijeg neophodnog uticaja na prirodne procese. Deluje kao ironija, ali ovo je zapravo ispunjenje ljudske želje da budemo kao Bog“, jer nas je u skladu s tim Bog na mnogo načina prepustio sebi samima.

Ovo svakako ne znači da je Božija delatnost u potpunosti prestala, naprotiv, veoma je prisutna, ali je Bog iz prethodno navedenih razloga ograničio. Pre nego što odgovorimo na to zašto Bog ne sprečava zlo, pogledajmo sam pojam zla.


ŠTA JE ZLO UOPŠTE?

Pitanje na koje u okviru ove rasprave moramo da odgovorimo je šta uopšte predstavlja „zlo“? Ovde ulazimo u filozofski problematičnu dilemu, jer šta predstavlja „zlo“ u određenoj situaciji može da u drugoj situaciji predstavlja „dobro“. Uzmimo za primer kažnjavanje dece. Ako roditelj kazni dete da bi ga kaznom nečemu naučio, kazna se obično smatra „dobrom“. No, ako roditelj kažnjava decu na okrutan način i iz zabave, većina bi ovo svakako smatrala „zlim“. Ovaj vid dileme vrlo često dovodi do situacija gde je granica između toga šta mi smatramo dobrim i zlim toliko tanka da je gotovo nemoguće „odrediti status“.

Slična situacija je i kad razmatramo patnju. Niko ne spori da je patnja subjektivan doživljaj izazvan spoljnim stimulansom. No, sam stimulans, iako izaziva vrlo realnu patnju za osobu koja je doživljava, može, zavisno od gledišta, biti potpuno neracionalan. Uzmimo za primer patrijarhalno nastrojene očeve koji pate jer nemaju sinove već samo kćeri, ili roditelje koji pate jer im se dete venčava sa osobom „druge rase“, ili, pak, bira karijeru koja se njima ne sviđa. Ono što još više „zamućuje“ pitanje patnje su situacije kada se patnja smatra dobrom. Vratimo se primeru kažnjavanja dece. Ako, npr., ako dete počini određeno „nevaljastvo“, roditelji ga kazne. Dete zbog kazne pati, ali je u ovom slučaju patnja sredstvo koje dete treba da dovede do određenog „dobrog“ cilja. Imamo puno primera svedočanstava, gde ljudi nedvosmisleno potvrđuju da se patnja koju su doživeli u određenim situacijama pokazala kao dugoročno daleko korisnija, jer su u procesu naučili puno toga.

Ovo sve nas navodi da razumemo da je, samom logikom ljudskog uma, vrlo teško, ako ne i nemoguće odrediti šta je u apsolutnom smislu „dobro“ a šta „zlo“, što svakako otežava objektvinu ocenu svake situacije. S druge strane, ako se okrenemo Bibliji, kao poruci predanoj od samog Stvoritelja univerzuma, ona nam daje uopštene direkcije koje se svode na to da je činiti Božiju volju „dobro“, a ne činiti je „zlo“ (tj. greh). Naravno, Biblija ne propisuje svaku moguću situaciju u kojoj se pojedinac može da nađe, ali Isus tvrdi da će njegovi istinski učenici biti vođeni Božijim Duhom i znati šta su pravi izbori u konkretnim situacijama koje nisu u Bibliji opisane.


NELOGIČNOST ATEISTIČKOG POIMANJA DOBRA I ZLA

Iako ateisti vole da pitanje postojanja zla i patnje postave kao problematične za hrišćane, činjenica je da, kada se stvari dublje sagledaju, ovi pojmovi stvaraju mnogo više problema za njih same.

Prema čuvenom ateisti Ričardu Dokinsu univerzum nema „ni dizajn, ni svrhu, ni dobro i zlo, ništa sem slepe i nemilosrdne ravnodušnosti[1]. Moram da odam čast Dokinsu na iskrenoj i doslednoj primeni ateističke logike, no ovo je veoma problematično za ateiste koji postavljaju pitanje postojanja zla kao izazov za vernike.

Krenimo od postanka života. Ateisti, velikom većinom, veruju u postanak i razvoj života kakav opisuju teorija abiogeneze i teorija biološke evolucije. Teorija evolucije kaže da preživljavaju samo najsposobnije jednike, one koje uspevaju da pobede u surovoj borbi za opstanak, a da je sam život nastao slučajnim mešanjem neživih hemikalija (abiogeneza). Ako je to istina, ljudi su samo kompleksna smeša hemikalija i ništa više od toga. To znači da nema racionalnog osnova postulirati problem zla jer ono, u apsolutnom smislu, ne postoji (kao što smo u prethodnom odeljku sagledali). Ovo otvara „Pandorinu kutiju“, jer u skladu sa evolucionističkom logikom pojedinac može činiti sve što želi, a ako mu to što čini pomaže u preživljavanju i prenošenju gena na potomstvo - tim bolje! Ako, npr., ja ubijem svog suseda i otmem njegova materijalna dobra, to ne mora biti zlo. Objektivno gledano, ja sam samo sistem hemijskih elemenata koji je uništio drugi sistem hemijskih elemenata (mog suseda), a u evolucionom smislu sam krađom njegovih dobara sebi dao prednost. Dakle, ubistvo iz koristi je samo niz hemijskih reakcija, i time ništa više „zlo“ od drugih hemijskih procesa poput, npr., oksidacije.

Mnogi ateisti koriste slab argument da je „dobro bilo šta što ne šteti drugima“, ali ovo je neodrživo. Prvo, protivi se teoriji evolucije, čiji je glavni mehanizam preživljavanje putem uništavanja drugih organizama, tj. prehranom i eliminacijom konkurencije. Drugo, „dobro“ i „zlo“ je, kao što smo već videli, izuzetno teško definisati u apsolutnom smislu. Da li je pravo osuđivati, npr., one koji su preživeli kanibalizmom kada su se našli sa drugima u nekoj izuzetno teškoj situaciji, npr., sedmicama bili u malom čamcu na otvorenom moru? Neki bi rekli da, jer je podlo ubiti čoveka u takvoj situaciji, a drugi bi rekli ne, jer je ubica time sebi spasao život, a svom saputniku prekinuo agoniju patnje od gladi.

Dakle, problem ateista/evolucionista je samo pominjanje pojma zla, jer kada se njihova celokupna logika primeni dosledno, dobro i zlo kao i druga pitanja morala su u potpunosti besmislena, pošto je sve što činimo samo niz hemijskih reakcija.

Hrišćansko objašnjenje prvobitnog savršenog sveta koji se, kao posledica ljudskih dela, kreće ka raspadanju, ima veću potporu u observacijama prirode nego li ateistički pogled na svet.

Pogledajmo sada poslednje pitanje koje nam se nameće


ZAŠTO BOG OVO SVE DOPUŠTA?

Ili Bog želi da uništi zlo a ne može, ili može a ne želi; ili ne može i ne želi. Ako želi a ne može, onda je nemoćan. Ako može a ne želi, onda je zao. Ali ako Bog može i želi da ukloni zlo, zašto onda na svetu postoji zlo?

Epikur

Ovde dolazimo do same srži teme. Stvari postavljene ovako na izgled deluju logično i ne daju mnogo izbora: Bog je ili zao, ili nemoćan, ili oba. No, pitanje je na mnogo načina nepotpuno, te i time neadekvatno postavljeno.

Da bismo dobili celokupnu sliku prvu stavku treba proširiti: Bog želi da uništi zlo, ali neće ako postoji dobar razlog da zlo dopusti. Kao što smo već videli, apsolutno definisati zlo je jako teško iz ljudske perspektive. Njegoš je rekao da „Ko na brdu ak’ i malo stoji više vidi no onaj pod brdom.“ U tom smislu Bog je „na brdu“ u odnosu na nas i vidi životne situacije na mnogo jasniji način nego mi.

Da ovo razjasni, profesor filozofije Piter Krift (Peter Kreeft) je dao primer „medveda u klopci“ koji ukratko kaže sledeće: Ako medvedu klopka uhvati nogu, on je u stravičnim bolovima. Ako dobronameran čovek dođe i pokuša da mu pomogne, medved bi ga verovatno ubio, jer u svom stanju svesti ne razume da čovek želi da mu pomogne da se oslobodi boli, a i sam proces oslobađanja sam po sebi nanosi mu i još više boli.

Pitanje perspektive je, dakle, krucijalno. Pored toga, ne zaboravimo da je zlo zapravo deo kazne za ljudski greh uopšteno, tj. Bog nas prepušta posledicama našeg ponašanja. Na primer, ako dete, posle više opomena da ne jede paprike jer su previše ljute, zagrize papriku i „opeče“ jezik, da li to znači da je roditelj bio nesposoban da to spreči, ili da je zao i zadovoljstvo mu je gledati dete kako pati? Ni jedno ni drugo. Roditelj je na kontrolisan način pustio dete da iskusi posledicu, da bi dete iz toga naučilo. Ako mi, koji smo nebrojeno puta ograničeni u odnosu na Boga i njegovu znanje, mudrost i sposobnost da vidi budućnost, na ovakav način s opravdanjem postupamo, nije nimalo neracionalno postulirati da i Bog na ovakav način postupa, čak i kad je nama to iz našeg ugla teško da shvatimo.

Drugo, patnja sama po sebi može biti maskirani blagoslov“. Kao što smo već pomenuli, patnja nam može pomoći da puno toga naučimo, iskusimo i trezvenije gledamo na život. Anegdota o francuskoj kraljici Mariji Antoaneti kaže da je kada su joj rekli da se seljaci bune jer nemaju hleb odgovorila „ako nemaju hleb, neka jedu kolače“. Ukoliko je istinita, ova priča nam pokazuje kako izgleda osoba koja odrasta u okruženju u kome nema nikakvih problema niti životnih izazova, i time gubi kontakt s realnošću. Čovek koji nije iskusio patnju, po pravilu zaboravlja na Boga, jer je ponesen iluzijom da sve može svojom snagom. Isus daje primer čoveka koji je bio toliko bogat i sebi govorio da ima dovoljno novca i hrane da dugo živi i bezbrižno uživa, a da je Bog na to odgovorio „Bezumniče! Koliko noćas će ti život biti oduzet. I čije će onda biti to što si spremio?“ (Luka 12,20) Patnja, dakle, može dugoročno biti dar.

Dosad smo pokrili neke od aspekata zla i patnje, ali na kraju, moramo da razumemo da bi apsolutno sprečavanje zla značilo potpuno uništenje svih nas. Ako zahtevamo da Bog spreči jednu vrstu zlih radnji, npr., ubistva, i Bog to uradi, nema logike ne zahtevati da Bog ne spreči i sve drugo (silovanja, krađe itd.) a time dakle faktički zahtevamo da Bog ukine ljudsku slobodnu volju onakvu kakva jeste. To je protivno Božijim principima o kojima smo govorili. No, pitanje i dalje je „zašto Bog fizički ne spreči zlo i patnju“. Opet, Bog bi onda morao da nas „udara“ svaki put kad imamo samo i pogrešnu misao, a kamo li počinjeno delo. Umesto takvog nasilnog pristupa, Bog nas poziva na pokajanje i duhovno obnovljenje. No, Bog će greh i zlo fizički zaustaviti pri drugom Hristovom dolasku. Tada će se Božije Carstvo na Zemlji uspostaviti i sve će biti vraćeno u prvobitno savršenstvo.

Dotad, kao što smo rekli, Bog poziva na pokjanje i duhovno obnovljenje individua. Način obnovljenja je pokazatelj da je Bog dosledan gore pomenutim principima. Obnova se dešava kroz ličnu veru u Isusa Hrista. Hrist je Božije otelotvorenje. Iako je kao čovek živeo u potpunosti savršeno u skladu sa Božijom voljom, na krstu je bio kažnjen za grehe svih ljudi. Bog je svom pristupu ljudskoj slobodnoj volji bio toliko dosledan, da je dozvolio da njegov jedinorodni Sin doživi stravičnu duhovnu patnju odvojenja od Oca i primanja kazne za grehe koje nije počinio zarad duhovnog i fizičkog iskupljenja svih nas. Isus nije bio izuzet ni od kog aspekta fizičke i psihičke patnje kada je nosio goglotski krst. Da li je onda Bog bio nemoćan da Isusove muke prekine? Ne! Izabrao je taj način, jer je to bio jedini način da nam pomogne, a da nas pri tom fizički ne uništi ili nam ne uskrati slobodnu volju.

Bog nas toliko voli, da je svog jedinorodnog sina dao za nas da mu verom priđemo, a pri tom nas ni na koji način ne sili da mu priđemo. Više o tome možete pročitati u članku EVANĐELJE.


[1] Dawkins, R., River out of Eden, Weidenfeld & Nicholson, London, str. 133, 1995.
Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz