Vjera u jednoga Boga, naslijeđena iz židovstva, od prvog trenutka bila je za kršćane jasni znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogoboštvo. Međutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo božanstvo, što se i nije činilo tako lako pomirljivim. Teologija 2. st. s apologetima se je nedvosmisleno opredijelila za Logos-kristologiju koja je izazvala reakcije u drugim teološkim ambijentima koji su se bojali da govor o Kristovu božanstvu ne dovede u pitanje monoteizam koji je bio s jedne strane zahtjev razuma, a s druge strane židovske religioznosti. Trebalo je ponuditi objašnjenje koje bi sačuvalo nedirnutim činjenicu monoteizma, a s druge strane iznese na vidjelo događaj Isusa Krista.
Stavljajući naglasak na govor o božanskom Logosu, koji je prije vjekova i koji je izišao od Oca u funkciji stvaranja svijeta, apologeti su zastupali njegovo neizrecivo sjedinjenje s Ocem, ali držeći ga u isto vrijeme drugim u odnosu na Oca i od Oca manjim (subordinacionizam). Kao misao koja izlazi iz uma Očeva bio je tumač volje Božje u odnosu prema stvorenome svijetu.
Ovakvo poimanje Logosa kao drugoga u odnosu na Oca, neki su smatrali pretjeranim, pa čak i bezbožnim dvoboštvom u odnosu na biblijski objavljeni monoteizam.
Stoga se protiv ovakve teologije, a i protiv gnostičkih spekulacija o Logosu (i marcionita!), javila teološka reakcija koja je nazvana monarhijanizam, jer je sebi stavila kao primarni zadatak sačuvati govor o božanskoj monarhiji, to jest o monoteizmu. U početku se ovaj pojam pojavio da označi patripasijance (tako Tertulijan naziva Praxeu u Adv. Prax. 10, 1), ali je s vremenom bio korišten da označi i drugu radikalno monoteističku struju adopcionista. Adopcionisti su držali Krista običnim čovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; a patripasianisti (suvremeni ga zovu modalizam) su govorili kako je Krist samo ime ili način na koji se objavljuje Otac. I u jednom i u drugom obliku radikalni monarhijanci su nijekali razlikovanje osoba.
a) Patripasionizam – začetnik mu je koncem 2. st. Noet iz Smirne, da bi se potom njegov nauk prenio u Rim, gdje je u prvim desetljećima 3. st. imao dosta uspjeha (Epigon, Kleomen, Praksea, Sabelije). Kako im i ime kaže, tvrdili su da postoji samo jedan Bog, i to je Otac, te da je upravo on trpio.
Patripasionizam (razvijeni) – U moderno vrijeme naziva ga se i «modalizam». To je nauk onih koji su tvrdili da je Otac trpio, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne načine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, način na koji se otac objavljuje. Nakon što se proširenosti u Maloj Aziji pojavljuje početkom 3. stoljeća u Rimu, Sabelije postaje njegov najizrazitiji predstavnik, te se pod imenom sabelijanizma raširio u Egiptu polovicom 3. st., a odatle i po drugim dijelovima Istoka. Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograđuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U želji da obrani monoteizam došao je do toga da se Bog objavljuje na različite načine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u božanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti čine samo jednu osobu, jednu hipostazu.
b) Adopcionizam (dinamički monarhijanizam) se javlja koncem 2. st. i nikad nije bio osobito snažan i utjecajan kao pokret. Teodot iz Bizancija je započeo širiti adopcionističke teze u Rimu koncem 2. st., da bi ih onda preuzeo Artemon (između 230-250.). Svoj vrhunac su doživjeli u Antiohiji oko 260-270. s Pavlom Samosatskim, a polovicom 4. st. predstavnik mu je bio i Fotin iz Sirmija.
Pavao Samosatski –je najizričitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i razvoj teologije Logosa, dakle, nije se zadržavao samo na jednostavnom adopcionizmu. Bio je biskup u Antiohiji i visoki državni službenik (brinuo za financije) između 264. i 268. godine. Više se ponašao kao državnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optužili su ga radi ponašanja i radi čudnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne službe, no on je ipak želio zadržati svoje crkvene posjede (to mu nije uspjelo).
Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji određena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Božje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Božja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji čovjek Isus kojega čak naziva i Sin Božji. Logos nije Sin Božji već Isus. U Isusa dolazi ta Božanska sila, Logos i u njemu boravi kao u šatoru, hramu. Božji Logos zaogrnuo se čovjekom (Isusom) kao haljinom. Postoji neko jedinstvo između Isusa i Logosa što uzdiže Isusa iznad svih stvorenja. Taj čovjek bio svojoj konstituciji različit je od drugih ljudi, međutim to jedinstvo koje se stvara između čovjeka i Logosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontološkoj. Za Logosa se ne može reći incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u čovjeku.
c) Umjereni monarhijanizam
Osim ovih dviju radikalnih monarhijanskih struja, postojao je i monarhijanizam umjerenog tipa, to jest jedan opći monarhijanizam koji se odlikovao podozrivošću prema teologiji Logosa, koja se u polemici s radikalnim monarhijancima sve više razvijala. U tom smislu u Rimu je bio osuđen radikalni monarhijanizam, što ne znači da u vjeri rimske zajednice nije prevladavao i dalje umjereni monarhijanizam. Istok je imao posebno istančan osjećaj za monarhijanizam, te se tamo stvorilo žestoko protivljenje prema Origenovoj teologiji (vjernici koji su oko 257. godine tužili u Rim biskupa Dionzija iz Aleksandrije bili su monarhijanci, premda ne i sabelijanci, dakle nisu bili heretici). Vjerojatno je iz ovog ambijenta proizišla tvrdnja da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem, u suprotnosti prema teolozima Logos-teologije gdje se razvijao nauk o dvije biti (supstancije) Oca i Sina.
Uglavnom je teško precizirati karakter ovog tipa monarhijanizma, jer je rijetko pronalazio izričaj u literarnom obliku (na primjer početkom 4. st. Eustacije Antiohijski), a i radi toga što su predstavnici teologije Logosa lako svoje protivnike mogli ušutkati optužujući ih za sabelijanizam, dakle za herezu, ne ulazeći u suptilna razlikovanja između umjerenog i radikalnog monarhijanizma. Međutim, ova potreba da se o Bogu govori i pod vidom božanske monarhije utjecala je prilično, protiv radikalizirane teologije Logosa koja je našla svoj izričaj u Ariju, na odluke Nicejskog sabora, te posljedično i na konačno oblikovanje trojstvene dogme stavljajući naglasak na jedinstvo božanskih osoba.
(Podvučeno je moje)
