Tuesday
2024-03-19
2:01 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Nema preegzistencije vezane za Isusa kod Mateje, Marka i Luke

Kada se spomene prava preegzistencija Hrista kod Mateje, Marka, Luke i Petra,  nastaje zaglušujuća tišina. Ne samo da oni nisu nagovestili preljudskog Sina Božijeg, oni su se suprostavili ideji time što su pričali o poreklu (postanku) Isusa (Matej  1:18) i tome kako je on postao Sin (Matej 1:20) u materici Marije.[12] Obratite pažnju na to da bi za arijance i trijadologe, koji misle da je Isus začet u večnosti pre nego što je začet u Mariji, ovo bi bilo drugo začeće.[13] Luki je ta ideja potpuno nepoznata. Čitaoci bez predrasuda će videti (kako to priznaju stručnjaci) da Isus kod Mateje, Marka, Luke i Petra jeste ljudsko biće koje je proisteklo svojim začećem i rođenjem poput svih drugih ljudskih bića. On nije preegzistirao. Matej govori čak i o ,,postanku" Isusa u stihu 1:18.

Ozbiljno nametanje se vrši na Jevanđelje po Jovanu kada se isto shvata kao jevanđelje koje podučava o drugačijoj slici Isusa nego Jevanđelja po Mateju, Marku i Luki - kada se Isus shvata kao anđeo ili Bog koji se pojavljuje kao čovek.  Takav Mesija u neljudskom obliku je nepoznat ne samo u ostatku Novog zaveta, već i u celokupnom otkrovenju Božijem u Starom zavetu, u odnosu na definiciju istog kao Mesiju koji dolazi. Stihovi 18: 15-18 iz Pete knjige Mojsijeve izričito kazuju da će Mesija proisteći iz izraelske porodice. Mesija je u ovom važnom hristološkom tekstu izričito rekao danije u pitanju Bog već Božiji predstavnik rođen u izraelskoj porodici. Svi Jevreji koji su se radovali Mesiji očekivali su ljudsko biće, a ne anđela, a još manje samog Boga! Iako Jevreji nisu razumeli da je Mesija rođen natprirodnim putem, čak je i ovo čudesno rađanje zapravo predviđeno (Isaija 7:14; Matej 1:23). Preljudski Mesija, međutim, nigde se ne nagoveštava.

Prema stihu 44:24 koji je napisao prorok Isaija, Bog je bio bez pratnje prilikom prvobitnog stvaranja. Isus u Jevanđeljima pripisuje stvaranje Ocu i ne seća se da je bio predstavnik pri stvaranju u  1. knj. Mojsijevoj (Marko 10:6; Matej 6:30; 19:4; Luka 12:28). Ukoliko je Isus stvarno bio stvaralac raja i zemlje 1. knj. Mojsijeve, zašto se on onda toga ne seća? Zašto onda on izričito govori da je Bog stvaralac? Odgovor je da je Isus radio unutar jevrejskog i biblijskog okvira nasleđa svetih spisa koje je primio i koje ,,nije došao da uništi". 

Duh Božiji je dostupan vernicima. Dok uče da razmišljaju na način na koji Bog razmišlja, oni će deliti koncept da ,,Bog govori o stvarima koje ne postoje kao da one postoje" (Rimljanima 4:17). Greška je kada se pomeša pojam ,,egzistencija" u Planu Gospodnjem sa pojmom stvarne preegzistencije, i samim tim se izvede zaključak da Isus nije u potpunosti ljudsko biće. Hrist koga u Bibliji očekuju jeste ljudsko biće, začeto natprirodnim putem. Vrhovna slava njegovog uspeha za nas leži u činjenici da je on zapravo i bio ljudsko biće. Bio je u iskušenju. Ali Bog ne može biti u iskušenju (Jakov 1:13). 

Apostol ,,Kamena" koga je Isus odredio da ,,hrani moje ovce" dao nam je izuzetne lekcije o tome kako da razumemo značenje preegzistencije kao predznanja i predodređenosti.  Upravo je Petar bio taj čije je priznanje Isusa kao Mesije bilo rado prihvaćeno odobrenjem Isusa (Matej: 16:16-18) Petar i Jovan razumeju da slava koju je Isus već ,,imao" predstavlja istu slavu koja je takođe data vernicima koji pripadaju vremenu posle Isusa (i koji, samim tim, nisu još ni bili rođeni kada je Isus govorio) (Jovan 17:22). Ovo znači samo da stvari koje su zacrtane u Božijem planu ,,postoje" na način koji je drugačiji od stvarnog postojanja. Moramo izabrati da li da razumemo jezik Novog zaveta na način na koji ga razumeju Amerikanci ili Evropljani ili na način na koji ga je razumela jevrejska kultura koja se saosećala sa Isusom. Jedan stih u Otkrovenju govori o stvarima ,,koje postoje" pre nego što su stvorene. ,,jeste bilo i stvoreno je" (Otkrovenje 4:11).[14] Njihovo stvaranje je proisteklo iz prvobitnog Božijeg plana da ih oživi. 

Poznavanje pozadine Novog zaveta otkriva da su Jevreji verovali da je čak i Mojsije ,,preegzistirao" u Božijem planu ali ne kao svesna osoba: 

Ovo je Gospodar sveta proglasio: On je stvorio svet zarad svog naroda, ali nije ovu svrhu stvaranja sveta učinio poznatom od samog početka, tako da nacije mogu da budu krive ...  Ali on jeste osmislio i izumeo mene (Mojsija) koji sam od početka bio spreman da budem posrednik zaveta (Mojsije 1:13,14)

Ukoliko je Mojsije bio proglašen u Planu Božijem, ima savršenog smisla to da je sam Mesija bio svrha zbog koje je Bog sve stvorio. Može se onda reći da su sve stvari stvorene zarad Hrista. Iz poštovanja Božijeg otkrivenog Plana i u čast ljudskom spasitelju, trebalo bi da tražimo način da razumemo njegov identitet u kontekstu njegovog hebrejskog okruženja. 

Dobra izjava u vezi sa jevrejskim razumevanjem preegzistencije je data od strane Norveškog analitičara, Movinkela, u njegovom poznatom delu On koji dolazi:

To da je bilo koji izraz ili sredstvo Božije volje upućene svetu, Njegovog spasilačkog plana i svrhe, bilo prisutnog u Njegovom umu, ili Njegovoj ,,Reči", od početka predstavlja prirodan način iskazivanja onoga što nije slučajno, već zapravo jeste odigravanje i izraz Božijeg sopstvenog bića (vidi Jovan: ,,svet je bio sa Bogom i bio je Bog"). Ovo pripisivanje preegzistencije ukazuje na religijsku važnost najvišeg stepena. Rabinska teologija govori o Zakonu, o Božijem tronu slave, o Izraelu i drugim važnim stvarima vezanim za veru kao o stvarima koje je stvorio Bog, i koje su već bile prisutne u Njemu pre stvaranja sveta. Isto važi i za Mesiju. Rečeno je da je njegovo ime bilo prisutno sa Bogom u raju pre toga, da je stvoreno pre sveta i da je večno.

Ali ovo se ne odnosi na stvarnu preegzistenciju u strogom i bukvalnom smislu. Jasno se iz činjenica vidi da je Izrael uključen u ove preegzistentne entitete. Ovo ne znači da je nacija Izraela kao i to da su njeni naslednici postojali davno u raju, ali znači to da je zajednica Izraela, Božiji ljudi, od večnosti u Božijim mislima, kao faktori Njegove svrhe ... To važi i kada su u pitanju reference koje govore o preegzistenciji Mesije. Rečeno je da je njegovo ,,ime", a ne sam Mesija, bio prisutan sa Bogom pre svog stvaranja. U Pesikta Rabbati 152b rečeno je da ,,je od početka stvaranja sveta Kralj Mesija rođen, jer se javio u Božijim mislima pre nego što je svet stvoren." To znači da je od večnosti upravo volja Božija bila ta kojom je Mesija došao u postojanje, i treba da radi svoj posao u svetu kako bi ispunio večnu spasiteljsku svrhu Boga. [15]

Arijanci i, u modernom dobu, Jehovini svedoci, pokrenuli su čitav problem prirode Hrista u skladu sa Bogom a zamućuju pravo Mesijanstvo Isusa i njegovo mesijansko jevanđelje o Carstvu. Isus iz Nazareta predstavlja ono što je Reč (Božija mudrost) u Jovanovom stihu 1:1 postala (Jovan 1:14).[16] On, kao ljudsko biće, predstavlja jedinstveni izraz Božije mudrosti. Upravo je Božija Mudrost ta koja je postojala od početka a Mudrost je postala osoba u trenutku kada je Isus začet. Ovo objašnjenje ostavlja netaknutu kardinalnu doktrinu da je Jedan Bog zapravo Otac a Isus Gospod Mesija a ne Gospod Bog. [17]Upravo su prvi grčki Crkveni Očevi bili ti koji su pokrenuli pitanje jevrejskog/hrišćanskog monoteizma time što su uveli ideju o ,,numerički drugom Bogu"[18]

Najvažnije je to da Pavle često govori o jevanđeljima kao da ona od davnina postoje skrivena u Božijem planu.[19] On takođe kaže da je Sin Božiji došao u postojanje iz žene i semena Davidovog (Galatima 4:4; Rimljanima 1:3). Nemoguće je zamisliti da je Pavle poverovao u preegzistenciju Sina. Bilo bi netačno reći da je Sin počeo da postoji rođenjem, ako je zapravo on oduvek postojao. Daleko je razumnije pretpostaviti da se Pavle složio sa Petrom u vezi sa tim da je Mesija bio sakriven u Božijem planu a zatim otkriven u pravom trenutku.[20] Pavle je verovao da su u Isusu ,,sve stvari stvorene (Kološanima 1:16). On nije rekao da ih je ,,on" stvorio.

Na kraju, najnerazumnije je tvrditi da ,,Mudrost" u Knjizi mudrih izreka/Pričama Solomunovim (na primer, ,,Dama mudrosti") zapravo predstavlja preegzistenciju Isusa, Sina. Ne bi trebalo da bude teško prepoznati da je ,,Mudrost" ovde zapravo personifikacija božanske karakteristike a ne osobe. Dokaz za ovo se može naći ne samo u svim većim kritikama već se jasno može videti i u samom tekstu. ,,Ja mudrost boravim s razboritošću" (Priče Solomunove 8:12). Ukoliko je Mudrost stvarno Sin Božiji (muškog roda), onda ko je Razboritost?

Preegzistentne svrhe i personifikacije su sve deo literature o Judaizmu. Preegzistentni, neljudski Mesija to nije.  Mesija koji nije ljudsko biće bliže odgovara paganskoj ideji o preegzistenciji duša i gnostičkim ,,eonima". Upravo je ta rana invazija paganizma nažalost počela da kvari veru, baš kao što su upozorili Petar i Pavle (2. Petru 2; Dela apostolska 20:29-31). 

Taj upad paganizma rezultirao je veoma čudnim jezikom kada se govori o Isusu. Njegovo ,,preljusko postojanje" ukazuje na činjenicu da on stvarno nije ljudsko biće. On je postojao kao anđeo pre nego što je rođen. Ovo je blisko ideji da ,,bogovi silaze u obliku muškaraca". Takav Isus liči na pagansku sliku spasitelja. Postoji mnogo takvih kosmičkih spasitelja i grčko-rimskom svetu. Ali bio je samo jedan Mesija, čiji je identitet dat mnogo pre njegovoh rođenja. On je bio predskazan (1. Petar  1:20) i pojaviće se u Kući u Izraelu u plemenu Jude (5. Knjiga Mojsijeva  18: 15-18; Dela 3:22;  7:37). Taj važan tekst u Petoj knjizi Mojsijevoj zapravo govori o tome da obećani izaslanik Boga neće biti Gospod Bog već njegov zastupnik. Hrišćani bi trebalo da pažljivo pokažu odanost tom Spasitelju. Obožavati Spasitelja a imati pogrešne ideje o njemu nosi rizik toga da se pri tom obožava neki drugi Spasitelj. Vera Isusa je prava vera za Hrišćane (Marko 12:29). Kao što to mnogo učenih ljudi zna, ta vera nije trijadološka. Jedan Bog Izraela i Isusa je bio i jeste Otac ,,jedan i jedini Bog" (Jovan 5:44), ,,jedini pravi Bog" (Jovan 17:3).[21]

Jovan 1:1 

Hristologija, studija o tome ko je Isus, ima veze sa promišljenom izjavom u vezi sa odnosom Isusa i Jednog Boga Izraela. Nema sumnje da su rani hrišćani smatrali da je Isus bio vredan i realnan koliko i Bog. Ovo, međutim, ne znači da su mislili da je Isus ,,Bog". Ovo podržavaju i neki Jovanovi stihovi koji predstavljaju Isusa u metafizičkom smislu koji bi se dopao ljudima u grčkom svetu u koji su razmišljali u smislu apstraktnih ideja koje su karakteristtične za helensku misao. ,,Ortodoksnost" smatra Jovana svojom vezom sa svetom grčke metafizike - metafizike koja je pomogla da se oblikuje Isus crkvenih saveta. 

Predlažemo da prvo treba videti ukoliko Jovan može biti shvaćen u smislu svog inače veoma jevrejskog pristupa. Zašto bismo pokušali da čitamo Jovana kao da smo studenti Jevrejske filozofije ili Paganske religije zasnovane na misterijama? Zašto bi Jovan bio shvaćen kao neko ko podržava dogmatske zaključke mnogo kasnijih crkvenih saveta? Zar ne treba da ga shvatimo na osnovu čitavog sveta ideja Starog testamenta? ,,Ono što ne znamo", kaže vodeći analitičar Biblije, ,,jeste to da se Jovan pominje u Spisima iz Starog zaveta.  Ukoliko želimo da razumemo istorijsko nasleđe Jovanovog koncepta logosa (reči) onako kako ga je on sam razumeo, moramo se vratiti na te Spise."[22]

Napravili bismo grešku kada bismo Jovanov stih 1: 1 razumeli kao da znači:,,U početku je bio Sin Božiji i Sin je bio sa Ocem i Sin je bio Bog.[23] To nije ono što je Jovan napisao. Nemački pesnik Gete se izuzetno potrudio da pronađe tačan prevod: ,,U početku je bila Reč, Misao, Moć Dela." On se odlučio za ,,delo". Približio se jako blizu Jovanovoj nameri. Ono što su evanđelisti želeli da kažu bilo je sledeće: ,,Kreativna Misao Božija je oduvek radila". 

Kako je vodeći britanski analitičar Biblije napisao: 

Kada Jovan prikazuje večnu Reč on nema na umu jedno Biće koje je na bilo koji način različito od Boga, ili neke Hipostaze."Kasnije dogmatske trijadološke razlike ne bi trebalo da se uvrste u ono što je Jovan mislio ... ne smemo čitati Jovana pod svetlom filozofije koja nije njegova, niti dogmatske istorije koja tri veka kasni za evanđelističkim pisanjem.[24]

Kako bismo razumeli Jovana (i ostatak Novog zaveta), moramo dobro da obratimo pažnju na Jovanovo kulturno nasleđe koje ne predstavlja svet grčke filozofije u kojoj su dogmatske vere formirane  oko 300 godina kasnije. Kada se Jovan posmatra na osnovu hebrejske pozadine, on ne pruža podršku doktrini Isusa koji je ,,Bog Sin", večna, nestvorena Osoba u tročlanom Bogu: 

Jezik autora će nas zbuniti, osim ukoliko nemamo neku vezu sa njegovim umom ... Evanđelista Jovan smatra da ga dobro poznat termin logos, ne definiše ga, već otkriva šta on sam pod tim terminom podrazumeva. .. Ideja je pripadala Starom zavetu, i uključena je u celokupno religijsko verovanje i iskustvo na osnovu hebrejskih Svetih spisa. To je najprikladniji termin za izražavanje ove poruke. Čovekova ,,reč" je izraz njegovog uma; a njegov ,,um" njegova ključna ličnost". Svaki um mora da se izrazi, jer je aktivnost sama priroda uma... Samim tim, Jovan priča o ,,Reči" koja je bila sa Bogom, i koja je bila Božija,kako bi izrazio svoje ubeđenje da je Bog uvek bio Aktivan um koji otkriva. Bog, po svojoj prirodi, ne može da sedi u raju i da ne radi ništa. Kada kasnije u Jevanđelju po Isusu kaže ,,Moj Otac radi do sada" on kaže isto ono što i evanđelista kaže u prvom stihu Prologa. 

Jovanov jezik nije jezik filozofske definicije. Jovan ima ,,konkretan" i ,,slikarski" um.  Nemogućnost razumevanja Jovana (u njegovom prologu) dovela je mnoge do zaključka da je on ,,otac metafizičke (tj. trijadološke) hristologije," i da je samim tim odgovoran za kasnije crkveno zamračenje etičkog i duhovnog akcenta na Isusa ... Evanđelisti nisu razmišljali u smislu kategorije ,,supstance" - kategorije koja je bila toliko bliska grčkom umu.[25]

U jednom članku koji donosi svetlost u Biblijskom pregledu J. Harold Elens ukazuje na to da termini poput Sin Božiji u smislu koji su imali tada kada je napisan Novi zavet: 

nikada nisu bili namenjeni tome da osobe koje označavaju predstave božanskim bićima. Njihova namena je bila da ove osobe prožmu božanskim duhom, ili Logosom. Naslovi su se odnosili na njihovu funkciju i karakter kao Božijih ljudi, a ne na to da su oni zaista Bogovi. Smatranje čoveka Bogom je izrazito grčki ili helenistički pristup. Samim tim, rane teološke debate od sredine drugog veka pa nadalje su se uglavnom odvijale između Antiohije, centra jevrejskog hrišćanstva, sa jedna strane a sa druge aleksandrijskog hrišćanstva koje je bilo izrazito prožeto neoplatonskim spekulacijama. Najvećim delom, argument jevrejskih hrišćana je mogao da bude taj da su oni znali Isusa i njegovu porodicu i da je on bio ljudsko biće, vrhunski učitelj, neko ko je bio ispunjen božanskim Logosom ... ali da nije bio bog u ontološkom smislu, kako su tu stanovnici Aleksandrije insistirali. Argumenti su bili uporni u jednom ili drugom obliku sve dok Ćiril iz Aleksandrije nije odneo pobedu za izrazito mitološkog Isusa božanskog ontološkog bića. Ćiril je bio sposoban da ubije svoje kolege biskupe samo da bi isterao svoje. 

U vreme Nikejskog sabora koji je održan 325. godine, ova aleksandrijska perspektiva visoke hristologije je bila dominantna ali i suprostavljena antiohijskoj perspektivi niske hristologije. Od Nikeje do Hakidona spekulativna i neo-platonistička perspektiva dobila je veću osnovu i postala ortodoksna hrišćanska dogma 451. godine ove ere. Nažalost, ono što su teolozi velikih ekumenskih sabora podrazumevali pod takvim verskim nazivima kao što je Sin Božiji je bilo daleko od onoga što su isti ti naslovi značili u Jevanđelju. Veroispovesti su koristile grčke filozofske termine: u jevanđeljima su korišćeni termini Drugog hrama judaizma... Biskupi sabora je trebalo da shvate da su prešli sa hebrejskih metafora na grčku ontologiju i zapravo izdali pravog Isusa Hrista[26].

Nije teško razumeti da je Biblija napuštena kada su fundamentalnim terminima kao što je Sin Božiji pripisana nova i nebiblijska značenja. Crkveni sabori pod uticajem grčkog spekulativnog neo-platonizma, u Novom zavetu su zamenili termin Sin Božiji terminom Bog Sin koji je osmišljen filozofijom. Kada se originalno značenje termina zameni nekim drugačijim značenjem, nova vera se stvara. Ta nova vera postaje ,,ortodoksnost". Ona je insistirala na svojim dogmama, na bolu prouzrokovanom ekskomunikacijom i prokletstvom (atanazijska vera). Nikejska dogmatska ,,ortodoksnost" uzdigla je Isusa iz svog hebrejskog okruženja i preokrenula Jovanovo jevanđelje u pokušaju da Jovana uklopi u filozofski  kalup ,,ortodoksnosti". I tako je ostalo do dana današnjeg. 

Bila je potrebna revolucija kako bi se preokrenuo ovaj tragični proces. Ona će doći onog trenutka kada hrišćani preuzmu odgovornost za uspostavljanje kontakta sa Biblijom i počnu da je ispituju svim sredstvima koja su nam sada na raspolaganju. Ključ odgovarajućeg biblijskog razumevanja jeste prepoznavanje činjenice da Biblija zapravo predstavlja jevrejsku biblioteku punu knjiga i da je Isus bio Jevrejin pun karakteristika prikazanih u hebrejskoj Bibliji.  

Skriveni paganizam u hrišćanstvu mora da bude otkriven. Istorija ortodoksnosti pokazuje znake duha koji se veoma razlikuje od duha Isusa. Često se grubo ophodilo prema onima koji su dovodili u pitanje ,,ortodoksnost".[27] Jedan kritičar kaže: 

Kako je to religija ljubavi odgovorna za neke od najgorih surovosti i nepravdi koje su ikada osramotile društvo?... Hrišćanstvo je surovije progonilo od bilo koje druge religije... Naša religijska verovanja su podignuta skelama tradicije a mnogi od nas se sve više brinu ukoliko se pokrene pitanje stabilnosti ove skele. Prosečni katolik (a isto se odnosi i na protestante) oslanja se na nepogrešivost svoje Crkve, koju je prihvatio bez bilo kakvog istraživanja. On ne može da pojmi da njegova Crkva nije u pravu i da je počinila strašne zločine.[28]

Monoteizam 

Ni Pavle a ni mnogi drugi pisci Biblije nikada nisu izjavili da ,,postoji Jedan Bog: Otac, Sin i Sveti Duh." Ni u jednom od hiljade slučajeva u kojima se pominje Jahve ili Bog ne može se izvesti značenje ,,Boga u tri Osobe." Tročlani Bog je strani pojam kada je Biblija u pitanju. Pavlove reči treba pažljivo razmotriti. ,,Ne postoji ni jedan drugi Bog osim jednog ... Za nas postoji Jedan Bog, Otac" (1. Korinćanima   8:4, 6). Takođe postoji jedan Gospod Mesija, Isus (1. Korinćanima 8:6) ali on jeste Gospod Hrist (Luka 2:11 Psalmi 110:1), Sin Jednog Boga, njegovog Oca. 

Dva najvažnija učesnika u Bibliji su opisani kao dragoceni božanski proroci koji su citirani u Novom zavetu više nego u hebrejskoj Bibliji: Psalmi 110: 1. Tu se Jedan Bog ,,Jahve" obraća Davidovom gospodu, koji se oslovljava sa adoni  (,,moj gospod"). Adoni u 195 slučajeva ne znači Jedan Bog. Uvek se odnosi na superiorno biće ljudskog ili (ponekad) anđelskog porekla, a ne na Boga.  Isus je Davidov gospodar o kome stih 110:1 u Psalmima govori. Njega je Bog, Otac postavio na mesto Gospodara i Mesije.

Iz poštovanja i časti prema Isusu Mesiji, Hrišćani bi trebalo da usvoje njegovu jevrejsku veru koja se pominje u stihu 12: 29 Markovog jevanđelja. ,,Čuj Izrailju, Gospod je Bog naš Gospod jedini." Bog je jedan Gospod. Isus je još jedan Gospodar. To znači da je bilo dva Gospodara, ali vera zna samo za jednog Gospodara koji je Bog (5. Knjiga Mojsijeva 6:4; Marko 12:29). To je Isusova vera i samim tim prvobitna i autentična hrišćanska vera. Takođe, to je i Pavlova vera. Hajde da svi sa radošću prihvatimo tu veru i složimo se sa Isusom Mesijom istorije.

 


[1] Maurice Wiles, The Remaking of Christian Doctrine.

[2] Don Cupitt, The Debate About Christ (London: SCM Press, 1979), vii,4.

[3] E.G. Selwyn, First Epistle of St. Peter (Baker Book House, 1983), 124.

[4] G.T. Purves, The Testimony of Justin Martyr to Early Christianity (New York: Randolph and Co., 1889), 167.

[5] Ed. G.A. Buttrick (Nashville: Abingdon Press, 1962), 1:802. Pogledajte naš članak, "Da li duše idu u raj?"

[6] E.C. Dewick, Primitive Christian Eschatology, The Hulsean Prize  Essay for 1908 (Cambridge University Press, 1912), 253, 254,  dodat naglasak.

[7] E.G. Selwyn, First Epistle of St. Peter, 248, 250. Ne slažemo se sa tim da se Petrova ideja o Isusu razlikuje od one koju su imali Pavle i Jovan. Nije verovatno da se Apostoli nisu slagali oko toga ko je bio Isus.

[8] Ovo je prikladan prevod za aionios, što znači pripadanje dolazećem dobu Carstva, a ne ,,večnosti“. Ovo naravno ne znači da je telo iz budućnosti privremeno. Sadrži večnost i samim tim traje večno. Dobijanje tog tela je bez obzira na to veliki događaj doba koje dolazi a koje je započeto uskrsnućem.

[9] Sinoptički način izražavana iste ideje jeste razgovor sa Carstvom ,,spremljenim pre osnivanja sveta“ (Matej 25:34)

[10] Jovan 16:28 i 20:17.

[11] Charles Gore, Beliefin Christ (London: John Murray, 1923), 31.

[12] Obratite pažnju na pogrešan prevod u našim verzijama: Tekst se ne odnosi na koncepciju već na ,,ovaploćenje“ Oca putem Svetog duha. To je čin Oca koji donosi svog Sina u postojanje. Sin Božiji, Mesija, je natprirodno začet, drugi Adam. Obratite pažnju i na to da se u  stihu 13:33 Dela apostolskih pominje ,,uzdizanje Isusa“ što se odnosi na to da ga je Bog oživeo. Stih 34 pominje njegovo naknadno uskrsnuće. Verzija kralja Džejmsa zanemaruje ovu važnu razliku.

[13] Justin Mučenik je možda prvi Crkveni otac koji govori o ovaploćenju Sina pre Postanka (pre Stvaranja). Ali u svojim spisima ne pruža potporu takvom nezemaljskom ovapoloćenju Sina. U skladu sa Biblijom Sin Božiji je bio ovapoloćen, baš kao i svi ljudi, onog trenutka kada je začet u majčinoj materici. Justin Mučenik se razlikuje od Mateje time što kaže da je Sin došao ,,kroz“ Mariju. Metju se drži toga da je Hrist izašao iz Marije. Ovo ukazuje na promenu u mišljenju koja se odigrala do 150 godine nove ere, promene koja je dala sema kasnije trijadologije.

[14] Upotreba reči ,,bilo“ je interesantna kada se sagleda alternativa u stihu 17:5 Jevanđelja po Jovanu koji govori o ,,slavi koja je bila sa tobom“. Ovo je izjava o preegzistentnoj slavi (ne o preljudskom Isusu) za koju se Isus molio da mi se dodeli (Jovan 17:5), kao i njegovim sledenicima (Jovan 17:22). Vidi Raymond Brown, The  Gospel According to John, Anchor Bible (New York: Doubleday,  1966), 743. Takođe obratite pažnju na to da Avgustin, kao i mnogi drugi kritičari ne nalaze dokaze koji bi podržali bukvalnu preegzistenciju u stihu 17:5 Jevanđelja po Jovanu. 

[15] Transl. G.W. Anderson (Nashville: Abingdon, 1954),334, naglasak dodat.

[16] Isus otelotvoruje mudrost Božiju baš kao što otelotvoruje Božije ,,spasenje“ (Luka 2:30).

[17] 5.Knj. Moj. 6:4; Marko 12:29 ff.; 1. Kor. 8:4-6; 1. Tim. 2:5; Jovan 17:3; 5:44.

[18] Justin Martyr, Dialogue, 56, 62, 128, 129. Justin Mučenik je verovao da je Sin začet pre stvaranja Postanka, ali ne da je on uvek bio Sin. Justin, samim tim, nije bio trijadolog.

[19] Efe. 3:9; Kol. 1:26; 2. Tim. 1:9; Tit. 1:2; vidi 1. Pet. 1:20; Otkr. 13:8. 

[20] Beležimo opravdani protest Džejms Dana protiv Krenfildovog komentara na stih 1:3 iz Poslanice Rimljanima.,, Nezabrinut oko svoje upotrebe anahronih kategorija, Krenfild nastavlja da zastupa mišljenje da je Pavle ,,nameravao da ograniči primenu ,,onoga ko je došao u postojanje“ na ljudsku prirodu koju je Jedan (Božiji Sin) pretpostavio“ ((romans 1-8, Word Biblical Commentary, Dallas: Word Books, 1988, 15). Krenfild se bori da opravda ,,ortodoksnost“ Pavlovih reči. Ali Pavle nije bio ni ,,ortodoksni“ trijadolog a ni ,,neortodoksni" arijanac.

[21] Jovan 17:3; Jovan 5:44; 1. Tim. 2:5; 1. Kor. 8:4-6.

[22] C.J. Wright, Jesus: The Revelation of God, Book 3 of The Mission  and Message of Jesus: An Exposition of the Gospels in the Light of Modern Research (New York: E.P. Dutton and Co., 1938), 677. 

[23] Pogledaj veoma pogrešno parafraziranje tzv. Living Bible: "Pre nego što je sve postojalo, bio je Hrist, sa Bogom. On je oduvek bio živ i Sam je Bog. Stvorio je sve što postoji – nema ničega što on nije napravio“ (Jovan 1:1-2)

[24] C.J. Wright, Jesus: The Revelation of God, 707.

[25] Isto, 707, 711.

[26] Vidi "The Ancient Library of Alexandria," Bible Review (Feb. 1997),  19-29 i dalje komentare u "From Logos to Christ" ("Readers  Reply"), BR (June 1997),4-7, naglasak dodat.

[27] Kako biste videli primer religiozne revnosti i okrutnosti, vidite belešku o Kalvinovom gonjenju i egzekuciji ,,španskog doktora i nučnika koji je doveo u pitanje doktrinu Trojstva, u radu koji je napisao Marian Hillar, The Case of Michael Servetus (l511-1553) - The  Turning Point in the Struggle for Freedom of Conscience (Edwin  Mellen Press, 1997). 

[28] Dean W.R. Inge, A Pacifist in Trouble (London: Putnam, 1939), 180, 181. 

 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz