Saturday
2024-04-27
8:26 AM

Welcome Guest
RSS

My site

Main

Registration

Login

Vatikanske milijarde (12. poglavlje) »

Site menu

Our poll

Statistics

Total online: 1

Guests: 1

Users: 0

Login form

12. Poglavlje

EKONOMSKI FAKTOR IZA REFORMACIJE

Krikovi ljutnje, negodovanja, otpora i agonije svih svetih, pobunjenika i reformatora koji su optuživali Crkvu zbog njenih stranputica nikada nisu prestali odjekivati kroz proteklo tisucljeće, a upućivani oduševljenim istinskim vjernicima, ravnodušnom mnoštvu i gluhoći vladajućih papa i njihove hijerarhije. Ti krikovi su tražili i ponavljali zahtjev za reformom papinskog kršćanstva, ali uzalud. Ako je i bilo trenutnog učinka, on je ubrzo bio vatrom ugušen. To svjedoči pepeo svih onih koji su spaljeni na javnim trgovima srednjovjekovnih gradova Evrope.

Legije revnih i slavnih heroja nestale su nakon uzaludnog krika ali i opomena o nado-lazecim nevoljama i mnogostrukim – Jao! I kada je konacno izbila eksplozija potaknuta od sila koje su kljucale na samom dnu, monolitna crkvena gradjevina se pocela urusavati. I bilo je pravo cudo, sto eksplozija nije izbila vec mnogo ranije. Fenomen Martina Luthera nije bio posve neocekivan. Njemacki redovnik postao je glasno-govornik, ne toliko sebe samog i svojih sumnji i nedoumica, koliko zlovoljne i uvrijedjene populacije koja nije vise mogla trpjeti silnu izopacenost i degeneraciju Crkve. Ta Crkva je vladala preko iskvarenih lopova, bogatih raskalasenika i hordi crkvenih i laickih parazita koji su zivjeli na grbaci te iste populacije. Martin Luther, a da toga nije bio ni svjestan, postao je glasnogovornik te i takove populacije. Jer uistinu, bogatstvo Crkve bilo je divovsko, njena pokvarenost takodjer, ali i njeno odstupanje od apostolskog nauka i prakse. Evropa je bila preplavljena muskim i zenskim samostanima i opatijama ciji su stanari vodili parazitski zivot uzimajuci "crkvenu desetinu” i svakojake namete i poreze, te se ugojili i silno ulijenili. Raskosne palace crkvenih dostojanstvenika odavale su nacin zivota njihovih stanara ciji je glavni interes bio – koliko prihoda donosi neka dijeceza ili opatija? Kardinali su njima otvoreno trgovali, tj. kupovali ih i prodavali. Sami pape sa svojim dvorom davali su los primjer drugima, jer su zivjeli u luksuzu i obilju, a mnogi i u raskalasenosti. Visoke i unosne crkvene polozaje su skupo prodavali ili dodjeljivali svojim rodjacima, nerijetko nezrelim mladicima koji su preko noci postajali kardinali. Kad je neki papa bio na samrti, kardinali koji su trebali izabrati novog papu prakticirali su kupovanje i prodaju "glasova”, podmicivanje, cijenkanje i sl. To su radili drsko i bez imalo stida, pa su izbori novog pape postali najobicnije pogodbe bazarskog tipa. Osim kardinalskih sramnih muckanja, tu su bili i agenti princeva i kraljeva koji su se otvoreno ubacivali u konklave nudeci zlato i posjede za kandidata svog vladara. Zbog svega toga rezultat je ovisio o visini mita datog kardinalima. Tako su stoljecima konklave bile obican "pazar” na kojem se papinska stolica kupovala i prodavala po najvisoj mogucoj cijeni, a pape i kardinali su bili pijuni u toj svetogrdnoj igri.

Treba se podsjetiti da u to vrijeme kardinali nisu bili samo "princevi Crkve”. Mnogi su bili stvarni princevi ili su zauzimali visoke svjetovne polozaje. Na primjer, engleski kardinalkancelar Wolsey bio je vrlo mocan i zapravo je vladao Engleskom od 1514. do 1529.g. Svi drzavni poslovi i financije prolazili su kroz njegove ruke. On sam zivio je u kraljevskoj raskosi u ogromnom dvorcu. Dvaput je bio vrlo blizu papinskoj stolici i da je postao papa, naj-vjerojatnije ni Engleska crkva ne bi bila rodjena. Wolsey je bio prototip princa Crkve, a koji je imao neogranicenu crkvenu i svjetovnu vlast, bogatstvo i pocasti. Kardinali ovog tipa kad bi se okupljali radi izbora novog pape, dolazili bi u velikoj pompi, luksuzu i pozudi za novcem i cascu, a to nisu nimalo skrivali. Oni su se ponasali poput mocnika koji su dosli da izaberu drugog mocnika od kojeg bi mogli izvuci sto vise koristi. Tokom 14. i 15. stoljeca ovi kardinali prije ulazenja u konklave nisu sa sobom donosili slamnjace, kruh, vodu i molitve Svetom Duhu za dobar izbor. Mnogi su dovodili sa sobom cijelu svoju kamarilu – glavnog sekretara, sakristana, svog ispovijednika, pisara, sluge, doktora, apotekara, brijaca i tako dalje, a sve to za potrebe Njegove Eminencije. Ni to nije bilo sve. Rimljani su gledali povorke gala kocija koje su dolazile iz kardinalskih palaca, a kojima su upravljali kocijasi u raskosnim livrejama. Sluge su takodjer nosile bljestave uniforme dok su posluzivale svoje Eminencije. A sve to umjesto poniznosti, molitava i pokore za pomoc u izboru novog nasljednika sv.Petra. Nije onda ni za cuditi se kakav je bio rezultat takovih izbora. Pape koji su ovako bili izabrani i od ovakovih kardinala, bili su jos gori. Spomenimo samo nekoliko: Papa Pavao II. (1464-1471) odmah nakon nominacije obavijestio je Sveti Kolegij, da ce uzeti ime Formoso I. (Formoso znaci Lijepi) zbog toga sto je bio najzgodniji covjek koji je ikada nosio papsku krunu. Kardinali su se pobojali javnog skandala i odgovorili su ga od toga, pa je on postao Pavao II. Taj narcisoidan i tast covjek se oblacio u najfiniju odjecu, kitio se draguljima, a papinski dvor je bio umnozen lijepim zenama i mladezi. Njegova najveca strast su bili dragulji i skupocjeno kamenje sa kojima se volio igrati i oni su ga naprosto fascinirali. Papinsku krunu dao je ukrasiti s izabranim draguljima, tako da je ona postala preteska za nosenje na glavi. Ipak, on ju je nosio i trpio bolove, pa se smatra da je ona uzrokovala apoplekticki napad od kojeg je umro. Bio je zrtva vlastite tastine i svojih strasti. Papa koji ga je naslijedio nije bio bolji. Siksto IV. (1471-1484) je vodio stalne "ratove za stjecanje novca”. Sve crkvene casti i polozaji bili su na prodaju. Davao je razne povlastice za najvisu cijenu. Nametao je svakovrsne poreze i takse na pucanstvo. One koji ne bi platili dao je muciti i vjesati. Isao je tako daleko, da je davao oproste za najteze zlocine. Svima koji bi zatezali s placanjem prijetio je paklom. Venecijanskim prelatima je prijetio da ce ih prodati Turcima kao robove, ne budu li redovno placali Petrovoj Stolici. Bio je pravi djavo. Papa Inocencije VIII. (1484-1492) otvoreno je kupio glasove kardinala. Njegov jedini interes bile su zene i njegova brojna nezakonita djeca. Papinski dvor je bio ispunjen djecom, vikom i grajom. Izdrzavanje brojne djece, unucadi i rodbine kostalo je enormne svote i papinske riznice su se praznile. Inocencije je bio covjek koji je volio zivotne radosti i tjelesna zadovoljstva. Silno se udebljao, pa je postao "brdo mesa” koje se jedva kretalo sto je vjerojatno i ubrzalo njegovu smrt. Naslijedio ga je jos poznatiji kardinal Borgia. Taj Spanjolac imenom Rodrigo Borgia postao je cuveni papa Aleksandar VI. (1492-1503). Kao kardinal i kasnije papa, on je sprovodio noci u gozbama i pijankama. Imao je puno nezakonite djece, ali je poznat kao otac legendarnih Lukrecije i Cesara Borgie. Trosio je velike sume novaca, primao i davao velika mita za ostvarenje svojih planova i ciljeva. Kao mladi kardinal vodio je razuzdan zivot sto je nastavio i u kasnijoj zivotnoj dobi. Ustvari, on je i kupio svoj kardinalat. Onda je poceo podmicivati sve i svakoga, samo da se domogne papinske stolice, a sto mu je konacno i uspjelo. Drsko i besramno je koristio crkveno blago za osobne potrebe, a svoj utjecaj je prodavao za dobre novce. Kao spanjolski papa radio je u korist svoje zemlje, pa je tako izdao famoznu "Bulu Kastilji za Novi Svijet” – dokument kojim je citavi Novi Svijet darovao Spanjolskoj i manje Portugalu. Aleksandar VI. je jedna od najsramnijih figura u dugackom nizu rimskih papa. Kad je 1513. izabran papa Medici ili Leon X. gore opisani nacini crkvenog poslovanja su bili dobro uhodani i Crkva je postala poput neke trznice ili burze, gdje se sve moglo kupiti i prodati. Leon X. je bio agnostik. Ono sto ga je ucinilo "besmrtnim” u analima krscanstva, to je otvorena i javna prodaja-rasprodaja indulgencija u svrhu skupljanja novca za gradnju bazilike sv.Petra. To je izazvalo iskru koja je zapalila reformacijski pozar. Leon X. ostat ce poznat kao papa za cijeg je pontifikata zapocela Velika Reformacija. Zapadno krscanstvo je puklo na dva dijela. Iako su Reformaciju inspirirale primarno teoloske pobude i pitanja, ne manje vazne sile dale su joj pokretacku snagu i priliku da bude uspjesna. Te sile bile su: pohlepa za blagom, osobito crkvenim i njegova preraspodjela, te novi faktori, odnosno njihovi zameci, a to su nacionalizam, prikriveni rasni antagonizmi i sukob kultura koje su se mijenjale. Ali, da nije bilo one silne zudnje za povecanjem materijal-nih dobara i bogatstva pitanje je, bi li Reformacija mogla biti rodjena, prezivjeti, uzrasti i konacno uspjeti. Treba podsjetiti, da ova Reformacija nije bila prva u povijesti. No, ona je bila prva koja je uspjela (svi raniji pokreti i pokusaji zavrsili su bezuspjesno) i zato sto je uspjela, ona je postala VELIKA REFORMACIJA. Da nije, postala bi tek zabiljezba u analima crkvene povijesti. Njezin uspjeh uvjetovan je pogodnim zbrojem i zreloscu prilika, a to su: krajnja korupcija Crkve, hrabrost i revnost Luthera i njegovih suradnika, ali jos vise od toga – mocan faktor laickih svjetovnih elemenata koji su htjeli preuzeti ogromno bogatstvo Crkve, ili bar dio istoga. Kraljevi i princevi, plemstvo i gradjani, zapravo svi su bili motivirani i imali su neki svoj interes. Teoloske rasprave bile su za njih sporedne i nevazne, ali kao poslane od Providnosti. One su im davale opravdanje za osvajanje i zaplijenu imovine i zemljista koje je Crkva drzala stoljecima. Povoljna prilika je trebala biti iskoristena, jer mozda vise nikad ne bi dosla. Inace, ekonomska motivacija, osim kod visih slojeva drustva postojala je i kod nizih, jer je "fiskalna politika” Crkve pritiskala sve. U 14. i 15. stoljecu taj teret je postao skoro nepodnosljiv, poput nekog neprekidnog gusenja koje je za nize slojeve bilo pojacano jos i dodatnim nametima i porezima kralju, lokalnim princevima i gradskoj upravi. Crkva, umjesto da malo popusti zeljezni stisak i pokaze milosrdje postala je jos grabezljivija. Njezin stisak je bio jak i nepopustljiv bez obzira na situaciju, a vrsila ga je kroz godisnje poreze papi, razne "desetine” i namete, prinudan rad i uvijek prisutan i obavezan "Petrov novcic”. I tako se desilo, da su teoloske rasprave koje u obicnim okolnostima zanimaju samo manje i ogranicene skupine u drustvu, postale centar zanimanja za sile koje su dugo pruzale ruke za privlacnim bogatstvom Crkve. Njemacki knezovi pali su u iskusenje, isto kao i razni mocnici u drugim zemljama. U Engleskoj je bitka za razvlastenje Crkve bila predvodjena samim kraljem. Henrik VIII. je za svoje grubosti, pozude i okrutnosti imao opravdanje u silnoj zelji za muskim potomkom na prijestolju. Njegovi dinasticki problemi doveli su do sukoba s papom. On je takodjer vidio i veliku ekonomsku korist koju bi mogao imati od Reformacije. Pohlepno englesko plemstvo je stalo uz njega da bi se domoglo posjeda, nekretnina i blaga. Probudjena nacionalna svijest je pitala – zasto da placamo poreze strancu u dalekoj stranoj zemlji i nase blago da odlazi u drugu zemlju? Zar ne bi bilo bolje da ostane kod nas u nasoj zemlji? Buduci je takvo raspolozenje prevladalo, oni su se lako odrekli pape i njegove crkve. Reformacija je za njih bila jedna transakcija u kojoj su oni bili glavni dobitnici. Engleska Crkva je tako mogla biti rodjena. Ekonomski potstrek je prema tome odigrao izuzetno veliku ulogu za uspjeh Reformacije, kako u Engleskoj, tako i u Njemackoj. Ne smije se zaboraviti, da su Lutherova snaga i uspjeh dosli zbog podrske vecine njemackih knezova koji su zeljeli sekularizaciju crkvene imovine. To je bio mamac koji je privukao sve one koji su se okupili u isti tabor protiv Rimokatolicke crkve. Da nije bilo tog ogromnog crkvenog bogatstva, pitanje je, bi li se laicki elementi u to upleli i podrzali protestantske reformatore samo zbog teoloskih razloga? Dakle, materijalna dobra Crkve postala su glavni razlog njenog gubitka tih istih dobara, jer je ona njihovo gomilanje stavila u prvi plan svoje cjelokupne djelatnosti. Podsjetimo, da je u tom periodu Crkva bila najveci, najbogatiji i najmocniji feudalac u Evropi i da se nijedan vladar nije mogao ni usporediti s njom! I da zakljucimo, nepopustljivo i tvrdoglavo zgrtanje i gomilanje materijalnih dobara i ovozemaljskog blaga na najbezobzirnije nacine, postalo je glavni uzrok za gubitke koje je Katolicka crkva dozivjela od Reformacije. Upozorenje drevnog mudraca glasi: – "I vidjeh veliko zlo pod suncem; skupljeno blago koje je na propast svom vlasniku….” Biblija (Propovjednik 5.13).

I to je optuzba, ali i osuda naj- materijalistickije, naj-bogatije i naj-pokvarenije institucije na Zemlji koja sluzi bogu Mamonu povezana s vladarima ovoga svijeta. Umjesto da sluzi, da pazi, skrbi za njega i bude dobar pastir Kristovu duhovnom stadu, kao sto je to i naredio sam Ucitelj i Osnivac svoje Crkve Isus Krist.

****

Calendar

Site friends

Create your own site

Copyright MyCorp © 2024
Free website builder — uCoz