Legalizam i držanje zapovijesti ili blagodat u Hristu bez obaveza prema Zakonu? Ili nešto treće?
Svaki put kad vide termin „zapovijesti“ adventisti su naučeni da to primjenjuju na Deset zapovijesti.
Među adventistima „zapovijesti Božje“ u Otkrivenju 12:17 i 14:12 podrazumijevaju se kao Deset zapovijesti.
Ali ako pogledate grčku riječ za „zapovijesti“, vidjećete da je originalni termin „entolas“, što znači učenje, uputstva (instrukcije) ili nalozi (smjernice) u širokom smislu tih pojmova. Jedan dobar prevod takođe je „nauk“, što se može zapaziti iz ekvivalentnih hebrejskih izraza u jednini u Starom savezu.
Termin „entolas“ se uvijek koristi u Jovanovim poslanicama kad se tiče uputstava ili učenja koja su došla od Isusa Hrista. Kad Jovan govori o Zakonu u svojim spisima, on koristi različitu grčku riječ – „nomos“. Novosavezni pisci uopšte prave tu razliku, ali legalisti ovo izbjegavaju ili jednostavno nijesu svjesni da takva razlika uopšte postoji.
Da bismo shvatili šta zapravo govore biblijski tekstovi o ovom predmetu moramo ih čitati u kontekstu u kojem su dati. To je kao i uvijek nepogrešivi recept za ispravno razumijevanje.
„Ljubazni, ne pišem vam novi nauk, nego stari nauk koji ste imali od početka. Taj stari nauk je riječ koju ste čuli. I opet, pišem vam novi nauk, koja se obistinjuje u njemu i u vama, jer tama prolazi i prava svjetlost već svijetli.“ (1. Jovanova 2:7,8)
Riječ „nauk“ kao da podržava starosavezni Zakon. Ali ovaj termin NE govori o propisima iz Mojsijevog Zakona. Ako ovo čitamo u kontekstu i vratimo se na prethodne retke (i takođe nastavimo dalje čitati) možemo ga pravilno razumjeti.
„Ako držimo njegova uputstva, po tome znamo da ga poznajemo. Onaj ko kaže: ‘Ja ga poznajem,’ a ne drži njegova uputstva, lažljivac je i istina nije u njemu. Ali ko god drži njegovu riječ, u njemu je Božja ljubav zaista stigla do savršenstva. Po tome znamo da smo u njemu.“ (1. Jovanova 2:3-5)
„A ovo je njegova [Božji] nauk: da vjerujemo u ime njegovog Sina Isusa Hrista i da volimo jedan drugoga, kao što nam je dao uput. I koji drži upute njegove u njemu stoji, i on u njemu. A mi po Duhu koji nam je dao znamo da on stoji u nama.“ (1. Jovanova 3:23,24)
O kojim uputima Jovan govori? Ovo, dakle, apsolutno nema nikakve veze sa starosaveznim propisima. Osim toga, izraz „od početka“ znači kad su prvi put čuli Isusovo učenje, što takođe podržava misao da su ti uputi od Isusa:
„Vi ste moji prijatelji ako činite kako vas ja upućujem… Ovome vas upućujem: Volite jedan drugoga.“ (Jovan 15:14,17)
„Novi vam uput dajem: Volite jedan drugoga. Kao što sam ja volio vas, tako i vi volite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34)
„Ovo je moj uput: Volite jedan drugoga kao što sam ja volio vas.“ (Jovan 15:12)
Kao što vidimo, ovo se slaže sa onim što smo čitali u 1. Jovanovoj 2:7. Jovan za nas definiše šta su Božji uputi:
„Po ovome znamo da volimo Božju djecu: po tome što volimo Boga i vršimo uputstva [entolas] njegova. Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška.“ (1. Jovanova 5:2,3)
Nijesmo prepušteni nagađanju koja su to „uputstva“. Kontekst u 1. Jovanovoj 3:22-24 je: „da vjerujemo u ime njegovog Sina Isusa Hrista i da volimo jedan drugoga, kao što nam je dao uput [entolaen]. I koji drži upute [entolas] njegove u njemu stoji.“
Isusova Propovijed na gori i Zakon
Isusova Propovijed na gori podjednako se koristi kao dokaz da smo i dalje pod Zakonom ili kao argument u prilog tvrdnji da nijesmo više pod Zakonom. Ali Isus samo objašnjava istinsku namjenu Zakona u kontrastu s onim što su jevrejski legalisti učili. Isus je počeo Propovijed na gori opisom načina života koji razlikuje one koji će naslijediti carstvo nebesko od onih koji neće.
„Nemojte da mislite da sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni.“ (Matej 5:17,18)
Naravno legalisti će staviti naglasak na konstataciji „nijesam došao da ukinem“, ignorišući završnicu „nego da ih ispunim“. Zatim u sledećoj rečenici, fokus je na „neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni“. Drugim riječima, ono što je napisano – sve što je napisano – u Zakonu i prorocima ima svoje ispunjenje kroz Plan spasenja, čiji nosilac je Hrist. Isus nije rekao: „Došao sam da dalje utvrdim ili ovjekovječim Zakon“, već „da ispunim“. Kao što je On ispunio ono što predviđa Plan spasenja svojim prvim dolaskom, tako ispunjava i ostalo u svojoj posredničkoj službi u nebeskoj Svetinji, u očekivanom Drugom dolasku, te o konačnom izvršnom sudu i obnovi zemlje (primanje vječnog nasleđa Izraela). Dakle, u tom smislu Zakon se još uvijek ispunjava. Pošto je Zakon vrlo širok pojam, ovo znači da Hrist je Hrist ispunio ili još uvijek ispunjava sve ono iz Božje objave što se tiče antitipske realizacije Plana spasenja. Mi ne smijemo biti kruti u tumačenju pojma „zakon“, već ga moramo razumjeti u kontekstu u kojem je dat.
Treba znati da i Mojsijev zakon takođe sadrži proročanstva, ne samo proročke knjige (vidi 5. Mojsijeva 18:15; uporedi sa Djela 3:22 i 7:37).
Pavlovo tumačenje Zakona: zamke zbog predrasuda
„A sada se pokazuje pravednost pred Bogom bez Zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci. I to pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike.“ (Rimljanima 3:21,22)
Kako to Isus ispunjava proroke? Prvo mora razumjeti kako ispunjava Zakon. Hristova uloga u Zakonu je ispuniti pravednost Zakona, što ga kvalifikuje da nas osloboditi prokletstva Zakona kao nevini Nosilac grijeha. Velika je razlika između zamke o ukidanju Božjeg Zakona i pravilnog shvatanja odnosa Zakona i Hrista. On je ispunio Zakon svojim životom i omogućio život koji dolazi kroz Njega, a koji nikako nijesmo mogli primiti sami kroz Zakon.
„Jer Hristos je ispunjenje Zakona, za pravednost svakom koji ga vjeruje.“ (Rimljanima 10:4)
Grčki pojam „telos“ označava ispunjenje, kulminaciju, svršetak, cilj… Sve što je zakon zahtijevao a čovjek nije mogao da ispuni, Isus je uspio kao opšti Čovjek, drugi Adam.
„Tako ste i vi, braćo moja, posredstvom Hristovog tijela umrli Zakonu [nomos], kako biste pripali drugome, onome koji je ustao iz mrtvih, da bismo donosili plod koji je Bogu na slavu. Jer kad smo živjeli po tijelu, grešne strasti pokrenute kroz Zakon [nomou], djelovale su u našim udovima da smrti donesu plod. A sada smo oslobođeni Zakona [nomou], jer smo umrli onome što nas je sputavalo, da bismo bili sluge na novi način, po Duhu, a ne na stari način, po slovu.“ (Rimljanima 7:4-6)
Oslobođeni smo Zakona samo u smislu oslobođenja prokletstva Zakona zbog grijeha. Odnos Zakona prema grijehu Pavle objašnjava u nastavku Rimljanima 7:7-12 i konstatuje „Zakon je svet, i propis je svet i pravedan i dobar.“
„Ali grijeh jeste, da bi se pokazao kao grijeh koji mi preko onoga što je dobro uzrokuje smrt, kako bi grijeh preko propisa postao još mnogo grešniji. Jer znamo da je Zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodat u ropstvo grijehu.“ (Rimljanima 7:13,14)
Zakon nije samo duhovan, on je takođe svet (Rimljanima 7:12) i dobar (Rimljanima 7:16).
Pavle ovdje obrazlaže nepremostivi jaz koji postoji između DUHOVNOG Zakona, vječnih načela života, koji se naravno ne može ukinuti, i naše tjelesnosti koja robuje grijehu. On kaže da je zakonski propis istakao njegov grijeh, uvećao ga tako da je postalo očito da mora tražiti život, koji samo može doći od Hrista. To je poenta cijele biblijske nauke. Već u 1. Mojsijevoj 3:15, odmah po Padu u grijeh, Bog nije prvo uspostavio zakonske norme, već dao obećanje o Spasitelju koje se prima i živi vjerom. Ali ta vjera je vrlo određena, jedinstvena i konkretna, kako se vidi iz cijelog Svetog Pisma. Pomirenje u tom dijelu mogao je izvršiti samo Hrist!
„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:3,4)
Obraćena osoba, koja sada hodi po Duhu, nalazi se u sledećoj situaciji:
„Po svom unutrašnjem čovjeku zaista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ (Rimljanima 7:22,23)
Pavle dalje zahvaljuje Bogu što je kroz Hrista riješio ovaj problem, što će postati faktička realnost o našem konačnom oslobođenju (vidi: Rimljanima 8:17-24)! Ne prije. Do tada živimo u vjeri i nadi.
„Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha.“ (Rimljanima 7:25)
Iste misli Pavle ponavlja u Galatima poslanici 5:16-18:
„A ako vas vodi Duh, niste pod zakonom [nomon].“
Nijesmo pod Zakonom u smislu osude i prokletstva Zakona, već se nalazimo zaštićeni Zakonom milosti, o čemu govori cijela posrednička služba u Starom savezu i Hristova stvarna služba za nas pod Novim savezom! Međutim, sve to ne znači UKIDANJE ZAKONA na račun blagodati, jer to je apsurdno kao što bi bilo apsurdno kazati da se zbog Plana spasenja poništava jedan aspekt Božje ličnosti i karaktera ili se ukida primarni duhovni Zakon koji definiše sam poredak.
Zakon u kontekstu konkretne primjene
Treba zapaziti da kad god su apostoli ponavljaju propise Zakona u Novom savezu (Matej 19:18,19; Rimljanima 13:9, itd.), uput o Suboti nikad nije uključen na spisku, jer se ona ni ne tiče moralnog Zakona već odnosa sa Bogom. To je predmet o kome treba zasebno govoriti.
Nakon Pavlovog izlaganja u Rimljanima 13. glava o propisima moralnog Zakona, on ga sažima jednom načelu:
„Voli svog bližnjeg kao samog sebe. Ljubav ne čini zlo bližnjem. Dakle, ljubav je ispunjenje Zakona.“ (Rimljanima 13:10)
On ponavlja ovo oživotvorenje zakona u Galatima 5:13,14:
„A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao podsticaj grešnom tijelu, nego u ljubavi robujte jedni drugima. Jer se sav Zakon ispunjava u jednoj zapovijesti: Voli svog bližnjeg kao samog sebe.“
To je ono što Pavle, kao najveći propovjednik jevanđelja, očekuje da novosavezni vjernik slijedi: duh ili namjeru Zakona.
Sav zakon se sažima u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, što je takođe istaknuto i u Starom savezu (vidi: 5. Mojsijeva 6:5 i 3. Mojsijeva 19:18)! Ovo je Isusovo učenje, gdje je govorio o istinskoj namjeri Zakona, posebno u Propovijedi na gori, Matej 5-7. glava.
„Učitelju, koji nauk je najveći u Zakonu? A Isus mu reče: ‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.’ To je najveći i prioritetni nauk. A drugi je sličan ovom: ‘Voli svoga bližnjega kao samoga sebe.’ Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.“ (Matej 22:36-40)
Isus ovdje postavlja logičan redosled prioriteta, gdje ljubav prema Bogu na prvom mjestu kao prirodnu paralelu ima ljubav prema bližnjemu.
„Većeg nauka od ovih nema.“ (Marko 12:31)
Ovo je takođe sažetak uzvišenih nebeskih načela duhovnosti, čija vodeća pokretačka sila je nesebična ljubav.
 Primijetićete da ova dva nauka NIJESU dio Dekaloga na kojima legalisti insistiraju. Dekalog je formulisan u uslovima vladavine grijeha, i u tom smislu se može reći da je dodat zbog grijeha, nikako u smislu vječnosti načela koje izražava. Hrist je, dakle, istakao stvarnu namjenu Zakona koji se može ispuniti samo kroz ljubav, primanjem života u Hristu.
Apostolska zajednica nije učila obavezivanju propisima Mojsijevog zakona (vidi Djela 15:5,24). Štaviše iz izjave u Djelima 15:28 može se zaključiti da su oni to smatrali „bremenom“.
„Po ovome znamo da volimo Božju djecu: po tome što volimo Boga i vršimo njegova upustva. Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška.“ (1. Jovanova 5:2,3)
Ovo učenje da „Božja uputstva nijesu teška“ direktno je povezano sa držanjem Zakona u Duhu pod blagodaću Hristovom u smislu njegovih vječnih načela. Za takav stav morao je postojati jak razlog.
„Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca, i naći ćete odmor za svoju dušu. Jer, moj jaram je blag i moje breme je lako.“ (Matej 11:29,30)
Ovo se nikad ne bi moglo reći za Mojsijev zakon i očito je da Isus nije mislio na stari legalistički „jaram“ (vidi Galatima 5:1).
Isus nas oslobađa prokletstva Zakona
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove.“ (Galatima 4:4,5)
Isus je rođen pod zakonom i održao sav zakon, nije ga mogao prekršiti jer bi Ga to diskvalifikovalo kao Mesiju, bezgrešnog nosioca grijeha. Isus je jedini koji je savršeno održao zakon, koji je ispunio namjeru Zakona i oslobodio nas prokletstva Zakona.
„Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: Proklet da je svako ko se ne drži svega što je napisano u svitku Zakona i ko to ne vrši.“ (Galatima 5:10)
Pošto tom prokletstvu nikako nijesmo mogli umaći, Hrist je riješio taj problem:
„Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo.“ (Galatima 5:13)
Zato se mi kao vjernici ne nalazimo pod prokletstvom Zakona i imamo blagodat koja nam omogućava predukus njegovog vršenja u Duhu.
Pavle koji je nekad živio po Mojsijevom zakonu i našao blagodat objašnjava:
„Hoću ovo da kažem: Zakon koji je nastao četiristo trideset godina kasnije [posle obećanja datog Avramu] ne može poništiti savez koji je od Boga ratifikovan u Hristu, niti može ukinuti obećanje. Jer ako se nasledstvo dobija po Zakonu, više se ne dobija po obećanju.“ (Galatima 3:17,18)
Vrlo je važno zapažanje da ovdje Pavle govori o pisanim zakonskim uredbama datim na Sinaju. Šta je glavna odlika tog Zakona?
„Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe sjeme koje je obećano, bivši prenesen preko anđela u ruke posrednika.“ (Galatima 3:19)
Ovdje, kao što vidimo, nije riječ o vječnom i nepromjenljivom duhovnom Zakonu, već o zakonskim propisima dodatim na Sinaju zbog grijeha, odnosno sistematizovanog tako kako jeste u uslovima grijeha. Takav zakon logično ne može dati pravednost (Galatima 3:21,22).
Taj Zakon je mogao da ima samo ulogu staratelja, pedagoga: „A prije nego što je došla vjera, bili smo čuvani pod zakonom, predati u zatočeništvo, čekajući vjeru koja je imala da se objavi. Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali. A otkako je došla vjera, više nismo pod starateljem.“ (Galatima 3:23-25)
U kom smislu smo oslobođeni od „staratelja“?
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove.“ (Galatima 4:4,5)
To je smisao kako nas je Hrist oslobodio od Zakona koji je bio dodat zbog grijeha, i logično da se ne odnosi na ukidanje Zakona kao duhovne kategorije vječnih Božjih načela poretka života!
Pavle ovo isto na drugi način objašnjava u Rimljanima poslanici:
„Jer zakon Duha koji daje život u Hristu Isusu oslobodio me je zakona grijeha i smrti. Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:2-5)
Mojsijev zakon bio je privremeni sistem sa uputstvima za prelazak iz opšte Božje blagodati koja pokriva cijelo čovječanstvo (produženi smrtni život u Adamu) u spasonosnu blagodat u Hristu, koja se prima isključivo novorođenjem. Kad se sve ponovo sastavi u Hristu, tada će cijela svrha Plana spasenja biti ispunjena. Bog, dakle, nikad nije namjeravao da Zakon kakav je dat u uslovima grijeha bude trajan, da religija bude sama sebi svrha.
Božji savez
Kad se govori o savezima koje je Bog načinio sa svojim narodom – Izraelom – interesantno je zapaziti u kojim prilikama su oni nazvani „vječnim“. Savez sa Avramom je nazvan vječnim (1. Mojsijeva 17:7), takođe i sa Davidom (2. Samuelova 23:5; Psalam 105:8-11). Ovo nipošto nije slučajno, jer prvi je savez koji počiva na vjeri u Božja obećanja, a drugi mesijanski, spasiteljski, koji takođe počiva na vjeri. Obratite pažnju na izjavu Gospodnju u 2. Samuelovoj 23:5: „Jer savez trajni sklopio je on sa mnom, u svemu dobro uređen i utvrđen. Taj je savez sve spasenje moje i sva radost moja. Zar ga neće Bog zbog toga učiniti uspješnim?“
Mojsijev zakon nikad nije nazvan vječnim u Svetom Pismu. U stvari, prorok Jeremija je najavio da će ga zamijeniti „novi savez“ koji će biti vječan, ili bolje rečeno koji je vječan od početka!
„Oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog. Daću im jedno srce i jedan put da me se uvijek boje, na njihovo dobro i na dobro njihovih sinova posle njih. Sklopiću s njima trajni savez – neću se odvratiti od njih i činiću im dobro.“ (Jeremija 32:38-40; uporedi sa Jevrejima 13:20)
„Evo, dolaze dani, govori Gospod, kad ću s Izraelovim domom i s Judinim domom obnoviti savez, ne kao onaj savez koji sam sklopio s njihovim praočevima onog dana kad sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz egipatske zemlje. Taj moj savez oni su raskinuli.“ (Jeremija 31:31,32)
U Jevrejima 8:6 Pavle kaže da je taj savez „zakonski utemeljen na boljim obećanjima.“
Ne postoji savez koji se može utemeljiti izvan Zakona ili bez Zakona.
U Jevrejima 8:7-12 pominje se novi savez koji je Bog obećao da će načiniti, koji nas oslobađa od starog. Pisac citira Jeremiju 31:31-34 i konstatuje da novi savez neće biti kao onaj koji je načinio kad je izveo Jevreje iz ropstva. Stari savez je bio načinjen pod Zakonom (1. Carevima 8:9,21).
Novi savez je takođe vezan za Zakon, ali ne kao stari:
„A ovo je savez koji ću sklopiti s Izraelovim domom posle tih dana, govori Gospod. Svoj zakon staviću u njih i upisaću ga u njihova srca. Biću njihov Bog, i oni će biti moj narod.“ (Jeremija 31:33)
Izraz „svoj Zakon“ odnosi se na vječni Božji Zakon.
Stari savez je morao biti zamijenjen u smislu Zakona koji je imao svoj privremeni karakter:
„Kad kaže ‘novi savez’, onaj prethodni čini zastarjelim. A ono što je staro i zastareva, blizu je nestanka.“ (Jevrejima 8:13)
Ovo je živi razvoj Plan spasenja, čija namjera nikad nije bila status kvo.
Novi savez podrazumijeva Zakon ali ne više onaj stari, uključujući i formulaciju Dekaloga. Obratite pažnju:
„Ne smatramo da smo sami od sebe sposobni da išta učinimo, nego naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je osposobio da budemo sluge novog saveza, ne pisanog zakona, nego Duha. Jer pisani zakon osuđuje na smrt, a Duh oživljuje. Ali ako je služba smrti, čija su slova bila ugravirana u kamenu, nastala u slavi, tako da Izraelovi sinovi nisu mogli netremice da gledaju Mojsijevo lice zbog slave njegovog lica, dokle ne iščezne.“ (2. Korinćanima 3:5-7)
Šta je bilo ugravirano na kamenim pločama što je Pavle nazvao „službom smrti“? Samo jedna stvar: Dekalog! Termin „služba smrti“ odnosi se na nesposobnost grešnog čovjeka da ispuni Zakon.
„Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: ‘Proklet da je svako ko se ne drži svega što je napisano u svitku Zakona i ko to ne vrši.’ A da se zakonom niko ne opravdava pred Bogom, poznato je: jer pravednik od vjere živjeće.“ (Galatima 3:10,11)
Život i spasenje samo su u Davaocu i otkupitelju života, Njegov život postaje naš život vjerom koja kroz ljubav radi.
„Sa Hristom se razapeh. Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene.“ (Galatima 2:20)
Ovaj život zauzvrat nas vraća Zakonu, nebeskim vječnim načelima života u nesebičnoj ljubavi, tako da već sada možemo spoznati predukus Neba. Ali sve do faktičkog oslobođenja ropstva grijehu, za nas je nužno da živimo vjerom i po slovu i po Duhu Zakona (vidi: Otkrivenje 12:17; 22:14). „Slovo Zakona“ su uputi Svetog Pisma“, naše zaštite (vidi: 2. Timoteju 3:14-17). To je bilo iskustvo vjernih Božjih ljudi u svim vjekovima, i to je naše iskustvo danas.[1]
(Podvučeno je moje)
Pavle Simović
________________
[1] Dio ovog teksta preuzet je sa stranice http://www.letusreason.org/7thAd32.htm gdje se na vrlo suptilan način pokušava dokazati nevažnost Božjeg Zakona pod Novim savezom kroz zloupotrebu značenja iskupljenja i blagodati. | 
