Tuesday
2024-03-19
2:16 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Isus i Bog Jevreja »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Isus i Bog Jevreja PDF Štampa El. pošta
Napisao Anthony Buzzard   

,,Oni koji obožavaju Boga moraju da Ga obožavaju u duhu i istini "- Isus Hrist

Oštrooki čuvari fundamentalnog Judaizma su bili jako uznemireni porastom konkurencije i pretnjom koju je po religioznu zajednicu predstavljao jedan stanovnik Galileje, Isus. Sve veći broj njegovih sledbenika, privučenih njegovim čudima, brzom intelektu i iskrenim, otvorenim zapažanjima koja su razotkrivala dvoličnost religijskih vođa, stvorio je klimu straha i antagonizma u tom utvrđenju.

Od početka beleženja istorije, strah od religijske konkurencije  je obično dovodio do slabo skrivenog stanja zaraćenosti zvaničnih verskih nastojnika. U toj atmosferi ima jako malo mesta za mirnu, otvorenu diskusiju na temu razlika u mišljenju. Prikladno je zapitati se na koji način posmatramo bilo kakvu pretnju, zamišljenu ili stvarnu, po naša sopstvena dragocena ubeđenja. Idealan odgovor na izazov predstavlja jedan skroman i upitan stav, koji želi da uzme u obzir koristi ili mane svega što može biti stavljeno pred nas na ispitivanje. Nažalost, tradicionalni religijski sistemi često na svaku pretnju po status quo odgovaraju  neprijateljstvom i beskompromisnošću. Strogo su se ophodili prema nekonformistima.

U Isusovom slučaju, netolerantno sveštenstvo je otkrilo svoje strahove kovanjem zavere za okončanje pretnje koju je predstavljao uticaj učitelja skorojevića na umove članova njegove publike u potrazi za istinom. Jevanađelje po Marku beleži priču o stalnoj teološkoj bitki u kojoj predstavnici dve religijske frakcije  sarađuju slanjem ,,Fariseja i Irodovaca da bi ga uhvatili u rječi" (Mar. 12: 13). Njihova inicijalno laskanje koje je imalo za cilj da Isusa uhvati u mrežu: ,,Učitelju, znamo da si istinit i da ne mariš ni za koga; jer ne gladaš ko je ko nego zaista putu Božjemu učiš" (Mar. 12:14). Ovaj početni potez je bio praćen pitanjem osmišljenim tako da diskredituje Isusa u očima njegove publike. Međutim, njegovi domišljati odgovori na ova teška pitanja, doneli su mu divljenje bar jednog ili više pisara otvorenog uma.

Pisar (ili učenik Biblije) je odlučio da postavi sopstveno pitanje. Njegov pristup je bio direktan, lišen lukavstva ili  prevare. Parafrazirano na moderan jezik, to bi glasilo ovako: ,, Koja je suštinska, glavna ideja u koju veruješ i koju propovedaš? Koje načelo tvoje teologije je najbitnije?" Marko to pitanje ovako formuliše: ,,Koja je to zapovest prva zapovest?" Ili, kako to pitanje drugi prevodioci znaju da formulišu: ,,Koja je to zapovest prva od sviju?" (Mar. 12:28).

Isusov odgovor je zaobišao Deset zapovesti i citirao je direktno kasnije božansku izjavu, takozvanu Šemu: ,,Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod. Zato ljubi Gospoda Boga svog iz svega srca svog i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje." (Peta knjiga Mojsijeva 6:4, 5; Mar. 12:29,30) Učenici Biblije bi trebalo da se zapitaju da li su shvatili implikacije Isusovog jednostavnog hrišćanskog odgovora. On očigledno koristi Mojsijeve reči iz Starog zaveta kao nosioce uzvišene istine. Njegova definicija Boga se oslanja na ono što su i Isusu znali i njegovi sledbenici da je primarno otkrivenje. Isus je sa potpunom jasnoćom ponovo izložio fundamentalno načelo jevrejskog religijskog sistema, koje van svakog argumenta potvrđuje da je istinski Bog jedan Gospod, a samim tim jedna osoba.

Razgovor koji je usledio optkriva ključnu prirodu pitanja. Retko koja razmena reči može da bude više prosvećena, kao kada čujemo samog Isusa kako postavlja temelj istinske vere i razumevanja. Ovde su dva religiozna Jevreja vodili razgovor u vezi sa pitanjima koja se tiču duhovnog života. Netačan odgovor je mogao da uništi Isusov kredibilitet u jevrejskoj zajednici. Međutim, odgovor koji je Isus dao, momentalno je i u potpunosti izazvao odgovor monoteističkog pisara. Njegov entuzijazam za istorijsku veroispovest Izraela prikazan je toplom reakcijom: ,,Dobro, učitelju! Pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugog osim Njega" (Mar. 12:32)

U mislima ovog ili bilo kog drugog ortodoksnog Jevreja, Isusovo obraćanje je jedino moglo da bude upućeno jednoj osobi, Bogu iz Starog Testamenta. U proslavljenoj Šemi (Čuj, Izrailju) stoji: ,,Gospod je Bog naš jedini Gospod." (Peta knjiga Mojsijeva 6:4)

Bog je jedan, Isus je potvrdio. On je jedan Gospod! (Mar. 12:29) Najjednostavnije i najjasnije od svih veroispovesti prožima Stari zavet: Jer ko je Bog osim Gospoda? ... Nema svetog kao što je Gospod; jer nema drugog osim Tebe; i nema stene kao što je Bog naš.  (2. Samuilova 22:32; 1.Samuilova 2:2)

Da li je možda u svesti Isusa vrebala ideja da je on sam bio druga, jednaka osoba u Božanstvu, a samim tim i u potpunosti Bog?  Ne možemo ni da zamislimo da bilo kakav sličan pojam može biti otkriven ovde niti u bilo čemu što je Marko napisao o Isusu. Nije bilo nikakvog neslaganja  između ortodoksnog jevrejskog teologa i Isusa, pionira hrišćanske vere. Bog je jedan i jedini. On je jedan Gospod. ... Ovo je centralna izjava Hrista u vezi sa prirodom Božanstva. S obzirom da dolazi od samog Hrista, takođe mora automatski da zauzme i centralno mesto u veroispovesti.

Isusov završni komentar potvrđuje razumevanje koje on i pisar imaju zajedničko: A Isus videvši kako pametno odgovori reče mu: Nisi daleko od carstva Božjeg (Mar. 12:34). Iz ovog odgovora možemo zaključiti da  bez ovog inteligentnog verovanja u Jednog Boga Jevreja, čovek bi bio daleko od Carstva Božijeg. Isusova otvorena izjava o osnivanju prave religie treba da nas podstakne da uporedimo sopstveno mišljenje sa njegovim mišljenjem, kada je u pitanju ovo najosnovnije od svih pitanja.

Važno je zabeležiti da se ovaj razgovor odvija na dan pri samom kraju Isusovog dolaska. Ukoliko bismo hteli da uvedemo radikalnu promenu koja bi promenila sve do tada kada je u pitanju jevrejsko verovanje u Boga, ovo bi bila očigledna prilika. Neki moderni teolozi su pokušali da nadomeste nedostatak Isusovog učenja u vezi sa bilo kojom novom izjavom o prirodi Boga. Jedan teolog koji se bavio pitanjem trojstva, Loraine Boettner, zabeležio je da:

doktrina (u vezi sa Trojstvom), koja je nama toliko teška, trebalo bi da u rukama ljudi koji su postali čvrsto monoteistični, tiho i neprimetno zauzme mesto među prihvaćenim hrišćanskim istinama bez borbe i kontroverznosti, što je svakako jedan od fenomena najvrednijih pažnje u istoriji ljudske misli U vreme kada su pisane knjige Novog Zaveta, Trojstvo je već bilo u zajedničkom vlasništvu. [1]

Ovo je upečatljivo, čak problematično, viđenje. Pre svega, postoji iskreno priznanje da se ljudi Jevrejske nacionalnosti - što uključuje i prvobitnih dvanaest učenika, od kojih su svi bili Jevreji - bili ,,strogo monoteistični". Što se tiče izjava da se ideja Trojstva ,,odigrala tiho i neprimetno među hrišćanskim istinama" i da je ,,u vreme kada su pisane knjige Novog Zaveta, Trojstvo je već bilo u zajedničkom vlasništvu", gde je dokaz ovoga, uzimajući u obzir jednostavno hristovo učenje zabeleženo od strane Marka? Isus očigledno ne zna ništa u vezi sa bilo kakvim Trojstvom. On ne uvodi nikakvu novu ideju o Bogu. On se slaže sa Starim zavetom, jevrejskim pisarom i milionima Jevreja samim tim da je Bog jedan. Šta ovo govori od tradicionalnom hrišćanstvu, koje je toliko dugo propovedalo definiciju božanstva koje se razlikuje od onoga na kome Isus insistira?

Uverenje koje pruža Boetener izgleda da zanemaruje činjenicu da Jevanđelje po Marku predstavlja hrišćansku veru onako kako ju je crkva razumela u trenutku kada ga je napisao, možda čak tek 80. godine nove ere. Boetiner pripisuje Crkvi prvog veka doktrinu o Bogu koji nije postao u potpunosti formulisan kao deo Crkvene zvanične veroispovesti sve do četvrtog veka, i tad se to desilo uz veliki protest. Njegov zaključak da je Sveto trojstvo već bilo prisutno u krugu Isusovih učenika ne dozvoljava da izuzetno osetljiva jevrejska većina koja je pripadala primitivnoj crkvi, i kojoj je ideja o Trojnom Bogu bila nepoznata, da ne kažemo bogohulna.

Najranije istorijske beleške u vezi sa Crkvom, Knjigom dela apostolskih, beleži čitavu konferenciju koja je održana kako bi se rešila pitanja poput genitalnog obrezivanja, konzumiranja hrane koja sadrži krv i mesa dobijenog davljenjem životinja.  Ukoliko su ovakva fizička pitanja smatrana vrednim formalne diskusije, koliko bi konferencija bilo neophodno kako bi se diskutovalo na temu eksplozivne promene od verovanja u Boga kao jednog i verovanja u Boga kao trojstvo, među tim čvrsto monoteističnim Jevrejima, vođama rane hrišćanske zajednice?

Ono što izgleda izuzetnije u pogledu njegovih kritika svih jevrejskih kontroverzija  je sledeća: Nikada nije postojao ni najmanji trag argumenta koji se tiče Svetog trojstva. Ovo ne služi kako bi se ignorisala kontroverznost koja se javila kao rezultat Isusove tvrdnje da je ,,Sin Božiji." Ali ta tvrdnja ne treba da bude pomešana sa mnogo kasnijim uverenjem Crkve da je on bi ,,Bog, Sin". Ostaje činjenica da doktrina koja se tiče Trojstva nikada nije branjena u Novom zavetu. Razlog jednostavno može da bude taj što se nikada nije čulo za Trojstvo. Mesija se u dokumentima Novog zaveta smatra jedinstvenim, legalnim predstavnikom Boga a ne drugim članom Trojstva.

Boetnerova tačka gledišta takođe izgleda da ignoriše debate iz drugog i trećeg veka koje su se bavile prirodom Boga i Hrista i žestoku kontroverznost u vreme samog Nikejskog sabora, jer su Hrišćani bili primorani da prihvate verovanje u prethodno postojeću, drugi vid Božanstva, poistovećen sa Isusom. Američka enciklopedija kada govori o konfliktu između onih koji veruju da je Bog jedinstven i onih koji veruju u dvojstvo i trojstvo Boga, pruža ovaj važan komentar:

Unitarijanizam je kao teološki pokret otpočeo mnogo ranije, i zaista se javio mnogo decenija pre otrojičenja. Hrišćanstvo je proisteklo iz judaizma a on je bio striktno unitaran. Put koji je vodio od Jerusalema do Sabora u Nikeji nije bio prav. Otrojičenje se nije tačno oslikalo na rano hrišćansko učenje koje se odnosi na prirodu Boga; baš naprotiv, predstavljalo je devijaciju od ovog učenja. Samim tim, razvilo se kao suprotno konstantnom unitarijanizmu, ili bar kao opozicija Otrojičenju.[2]

Izjava u britanskoj enciklopediji pokazuje koliko je neadekvatan predlog da je Otrojičenje postojalo u okviru veroispovesti najranijih vernika: ,,Oni koji veruju u Trojstvo i oni koji veruju da je Bog jedan, nastavili su da se suočavaju jedni sa drugima, dok su ovi poslednje navedeni na početku trećeg veka i dalje sačinjavali veliku većinu." [3]

Kada se pogledaju dokumentovani dokazi, nije odgovorno tvrditi da se doktrina Trojstva odigrala tiho i neprimetno među prihvaćenim hrišćanskim istinama, bez borbe i kontroverzije.[4] Boetenereva procena izgleda da se ne slaže sa razvojem ove doktrine tokom tri veka.

Postoje i druge podjednako nedvosmislene izjave koje potvrđuju da Isusovu veru u Boga judaizma. Nema ni nagoveštaja o uvođenju druge osobe u Božanstvo u oproštajnoj molitvi koja se nudi u zaključku njegovog služenja. Ubrzo nakon svoje smrti, on se molio svom Ocu u ime učenika koje je ostavio za sobom kako bi nastavili posao koji je on započeo. Sumurajući koncept istinske vere, izjavio je: ,,A ovo je život večni da poznaju Tebe jedinog istinitog Boga, i koga si poslao Isusa Hrista." (Jovan 17:3).

Zapažamo izuzetan komentar proslavljenog crkvenog oca. Bilo je toliko teško Avgustinu da harmonizuje ovu prvobitnu hrišćansku veru sa dogmom Trojstva koja mu je bila poznata u petom veku, da je ovaj izuzetno uticajan vođa crkve zapravo ponovo formulisao Isusove reči kako bih i Oca i Sina uvrstao u Božanstvo. Avgustin u svom delu ,,Propovedi o Sv. Jovanu" hrabro uveravaju da se u navedenom stihu (Jovan 17:3) misli na sledeće: ,,Ovo je večni život, da oni znaju Tebe i Isusa Hrista, koga si poslao, kao jedinog istinskog Boga." [5] Ova smela promena Svetog pisma ozbiljno menja reči upućene od strane Isusa. Isus sopstveni položaj definiše kao Mesija, koji se razlikuje od Boga, koji se sastoji samo od Oca.  Mudriji vernik će sebe distancirati od takvog nasilja načinjenog Bibliji. Takvo forsiranje teksta samo izlaže Avgustinovu očajnu želju da pronađe svoju veru u Pismu.

Prvobitna Isusova izjava zahteva određeno razjašnjenje. Direktna je i jasna.  Isus je osoba zasebna i odvojena od Oca, jedinog istinskog Boga. Isus nije inkorporiran u Boga. Važnost Isusove vere ne može biti prenaglašena. Reč ,,jedini" na grčkom jeziku glasi monos, a taj termin ima nekoliko ekvivalenata u engleskom jeziku. Njeno značenje je only-jedini, alone-sam, solitary-usamljen. Reč istinski na grčkom glasi alethinos i znači istinski u smislu pravi ili stvarni. Kada se te sve grčke reči, monos i alethinos, sastave , vidimo da Isus opisuje svog Oca kao jedinog pravog ili istinskog Boga.

Razmotrite dalju Isusovu upotrebu reči jedini. Nema sumnje kada je u pitanju značenje te reči niti tačnost prevoda iste u Jevanđelju po Jovanu (17:3).. ,,Jedini" je reč koja ograničava i isključuje. Šta god da je opisano kao ,,jedino" predstavlja zasebnu klasu - u potpunosti je jedinstveno. Sve druge stvari su isključene. Ukoliko je nešto ,,jedino ..."  to automatski znači da u toj klasi ne može postojati ništa više osim toga. 

Kako bi se videla upotreba ovoga u još jednom biblijskom tekstu, zabeležićemo Pavlove reči  upućene Filipinjanskoj crkvi: ,,Ni jedna mi crkva ne prista u stvar davanja i uzimanja osim vas jednih" (Filipinjanima 4:15). Sve druge crkve su bile isključene iz Pavlove reference.  U još jednom stihu, kada je govorio o drugom dolasku, Isus je rekao: ,,A o danu tom i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac moj sam." (Mateja 24:36, Marko 13:32). Jedino je Otac znao, niko drugi to znanje nije posedovao.

Za ovo nam nije potrebna vojska teoloških stručnjaka kako bismo razumeli ove izjave. Svi smo koristili sličan jezik koji uključuje reč ,,samo/jedino" otkako smo naučili da pričamo. Svi znamo šta ta reč znači. Isus je opisao Oca kao jedinog istinskog Boga. Niko ne poriče to da je Otac istinski Bog. Ali obratite pažnju: ne samo da je Otac ,,istinski Bog", on je ,,jedini istinski Bog". Posumljali bismo ukoliko bi nam neko rekao da ima ,,samo jednu ženu" ukoliko bi se njegova porodica sastojala od tri zasebne žene, a da za svaku od njih tvrdi da mu je jedina žena. Mesto ,,jedinog istinskog Boga", možemo da kažemo i ..jedinog koji je istinski Bog", jedinstveno i neprikosnoveno pripada Isusovom Ocu.

Još jedna Isusova izjava koju je zabeležio Jovan, pruža najjači dokaz o njegovoj stalnoj veri u Boga Jevreja kao jedne osobe. Fariseju je rekao ,,Kako vi možete verovati kad primate slavu jedan od drugog, a slave koja je od jedinog Boga ne tražite? Jovan (5:44) [6] Nova revidirana standardna verzija (NRSV) prevodi Isusove reči kao ,,jedan ko je sam Bog". Nemoguće je zamisliti neku transparentniju i jednostavniju verziju gde se navodi da je Bog jedan. ,,Jedan ko sam je Bog" ima prizvuk brojnih monoteističnih izjava koje se mogu naći u dokumentima Isusovog nasleđa.  Bio je to izraelski Bog ko ,,zna srca svih sinova čovečjih", ,,sam zna srca svih sinova čovečjih" (Carevima 8:39). Ezekija se molio Bogu ovim rečima:  ,,Gospode Bože Izrailjev, koji sediš na heruvimima, Ti si sam, Bog svim carstvima na zemlji, Ti si stvorio nebo i zemlju" (2. Carevima 19:15) Pesnik psalma se obraća ,,Tebi, kome je ime Gospod, jedini najviši nad svom zemljom." (Ps 83:18) i ,,Tebi, velikom i jedinom Bogu" (Ps.85:10, LXX) . Isus je ove brilijantne zavete razglasio Izraelu, koji je jedini imao privilegiju da bude čuvar monoteizma.  U pitanju je bio njegov otac na koga su se odnosile reči ,,jedini Bog" i ,,onaj jedan koji sam je Bog". Isus to razjašnjava u rečenici koja sledi nakon njegove izjave da je on ,,onaj jedan koji sam je  Bog" (Jovan 5:44). Fariseji nisu mislili da će ih Isus tužiti Ocu (Jovan 5:45). Mojsijeve reči su ih osuđivale zbog nemogućnosti da Isusa vide kao obećanog Mesiju. Sa druge strane, Isus je uvek tražio čast od ,,onoga ko ga je poslao" (Jovan 6:27) .

Jovan predstavlja Isusa kao lojalnog Jevrejina vernog strogom monoteizmu svog naroda koji može da govori u harmoniji sa njima o ,, onome ko je sam Bog", ,,jedini pravi Bog" i Bog koji je Svoj pečat odobrenja stavio na Svog jedinstvenog Sina.

Ukoliko je Otac Isusa ,,jedini ko je Bog",[7] očigledno je da niko drugi ne pripada toj klasi. Jovanov Isus nedvosmisleno pripada unitarnom monoteizmu.

Isus kao Sin Božiji

Uprkos Isusovim definitivnim izjavama u vezi sa verom, koje pokazuju  da je on istinski sin Izraela, neki teolozi sadašnjice odlučno žele da opravdaju religijsko uverenje koje je formulisano tek kasnije, u četvrtom i petom veku.  To uverenje se drži toga da, je Isus ipak tvrdio da je Bog, jer nije porekao da je ,, Sin Božiji" (Jovan 5:44). Izjednačavanje ,,Sina Božijeg" sa ,,Bogom" u pisanim radovima Trijadologa, mora biti ispitano.

Klas Runia je tipični predstavnik savremene škole mišljenja koja uverava da termin Sin Božiji prirodno vodi ka oformljenoj ortodoksnoj dogmi da Isus je Bog Sin. Međutim, šta u Bibliji znači biti Sin Božiji?

Runia u svojoj knjizi na temu nauke o hrišćanstvu ispituje termin Sin Božiji i kategorički ističe da prihvatanje termina ,,Sin Božiji" u značenju iz Starog zaveta od strane teologa ,,u potpunosti se suprostavlja onome što nam jevanđelja govore" [8] On se drži toga da termin ,,Sin Božiji ", u značenju iz Starog zeveta, predstavlja jasnu indikaciju da je Isus preegzistentno Božanstvo.

Nisu izneti dokazi kako bi se pokazako to da Novi zavet napušta sopstvene korene koji potiču iz Starog zaveta, i terminu ,,Sin Božiji" pripisuje značenje koje nikada nije ni bilo nagovešteno u hebrejskoj Bibliji. Značenje termina ,,Sin božiji" iz Starog zaveta donosi poraz Trijadolozima. Termin ,,Sin Božiji"  je korišćen na najrazličitije načine - kako bi se opisala nacija Izraela, njihov kralj i, u množini, čak i anđeli. Ni u jednom od ovih primera termin ne podrazumeva Božanstvo u smislu Trojstva. Mnogo pažljivije bavljenje ovim pitanjem pojavljuje se u članku koji je napisao još jedan učenjak Biblije, Džejms R. Brejdi, koji kaže:

Kada Pismo govori o Isusu kao Mesiji, verovatno najznačajniji termin koji se koristi jeste ,,Sin Božiji". U stihu poput Mateja 16:16 i 26:63 jasno je da ova dva termina, Mejsija i Sin Božiji, predstavljaju apoziciju (jedan definiše drugog). Termin ,,Sin Božiji"  nesumnjivo proističe iz tekstova Starog zavera poput 2.Samuilova 7:14 i Psalmi 2:7, i povezan je sa Kraljom Davidom. [9]

Runia nudi stihove Marko 2:7 i  Jovan 5:18 kao dakaz da Isusove tvrdnje da će oprostiti grehove i da je Bog njegov sopstveni Otac znače da je on sam o sebi mislio da je Bog. Kada je Isus rekao da je ,,Sin Božiji", od nas se traži da verujemo da on tvrdi da je Bog. Umesto prelaženja na stranu neprijateljskih Fariseja prilikom njihovog žestokog kritikovanja Isusovih tvrdnji, bilo bi mudro razmotriti Isusov sopstveni odgovor nakon optužbe za bogohuljenje.

Od ključne važnosti je ne izgubiti iz vida upotrebu termina ,,Sin Božiji" u Starom zavetu. Bilo bi fatalno izdvojiti ovaj termin iz biblijskog konteksta i dati mu značenje koje ne postoji u Pismu. Isus se iz navike pozvao na Stari zavet kako bi podržao svoje učenje. Ova tehnika, jednom drugom prilikom, kao što ćemo to već videti, uništila je argumente jevrejskih religijskih vođa, kada su ga lažno optužili za uzurpiranje prava Boga. Isus je tvrdio da su oni pogrešno razumeli sopstvene svete spise.

Hajde prvo da ispitamo oba teksta koje je Runia unapredio. Prema Marku, Isus je rekao uzetome: ,,Sinko! Opraštaju ti se gresi tvoji." Neki pisari su sami sebi rekli: ,,Šta ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grehe osim jednog Boga?" (Marko 2:5, 7) Isusova tvrdnja da može da oprosti grehe zvučala je tako kao da on sebe stavlja u ravan sa Bogom. Kako bi razjasnio situaciju i ućutkao kritike, koje je Isus pripisivao zlim namerama, rekao im je:  ,, No da znate da vlast ima Sin čovečji na zemlji opraštati grehe, (reče uzetome) ,,Tebi govorim: ustani i uzmi odar svoj, i idi doma." (Marko 2:10,11). Pravo da oprašta grehove je dodeljeno Isusu kao predstavniku Boga. Ovo ga nije činilo Bogom, već ljudskim bićem kome su dodeljene izuzetne moći kao legalnom zastupniku Boga.Grupa ljudi je shvatila poentu. Oni nisu verovali da je Isus sebe poistovetio sa Bogom, već su verovali da je Bog izuzetnu sposobnost dao jednom čoveku. Matej kaže: ,, A ljudi videći čudiše se, i hvališe Boga, koji je dao vlast takvu ljudima." (Matej 9:8)

Ništa u rečenom ne daje nagoveštaj da je grupa ljudi razumela da je Isus tvrdio da je Bog. Ne postoji indikacija da je monoteizam u Starom zavetu na bilo koji način narušen. Zaista, pitanje monoteizma u Starom zavetu nije nikad ni bio problem. Isusovi suparnici su iskrivili njegovu tvrdnju da je on jedini ovlašćeni predstavnik Boga. On je u funkcionalnoj jednakosti sa Bogom, što nema nikakve veze sa tvrdnjom da je Isus jednak Bogu i podjednako večan. Isus je pažljivo istakao da Sin ne može ništa da uradi na svoju ruku (Jovan 5:19). Jednom prilikom je Apostolima dao pravo da oproste grehove - ta odgovornost ih nije načinila Bogovima (Jovan 20:23).

Pogođeni smo izjavom priznatog profesora sistematične teologije na seminaru Fuler i glavnog urednika prestižnog Novog međunarodnog rečnika teologije Novog zaveta. U prosvetlujućoj diskusiji o problemima vezanim za Trojstvo, on kaže: ,,Ključna stvar je način na koji se razume termin ,,Sin Božiji" ... Ovaj termin sam po sebi ne predstavlja oznaku ličnog božanstva ili izraz metafizičkih razlika unutar Božanstva.  Zaista, da bi neko bio Sin Božiji on ne može da bude i Bog. To je oznaka za stvorenje koje ukazuje na poseban odnos sa Bogom. Zapravo, ono označava predstavnika Boga, njegovog namesnika. To je oznaka za kraljevstvo, gde je kralj ,,Sin Božiji". [10] Teolozi koji jednostavno iznose uverenja, bez dokaza, da ,,Sin Božiji" znači isto što i ,,Bog Sin" , po Braunovim rečima, sistematski pogrešno razumeju jezik Pisma koji se odnosi na Sina Božijeg."

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz