Tuesday
2024-03-19
8:02 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Isusova proročanstva o razorenju Jerusalima i hrama

Kao što sam to prikazao u drugom poglavlju ove knjige, Bog je neke događaje odredio unapred – što se tiče njihovog ispunjenja. Najočigledniji primer za to je predodređenje Hristovog stradanja – kao i spasenja određenih ljudi za život večni. Sa druge strane, Bog u svojoj premudrosti poštuje slobodnu volju svakoga pojedinca. U vreme kada je Isus bio uhapšen, nalazeći se pred Pontijem Pilatom koji je želeo da ga oslobodi optužbi i pusti na slobodu, Jevreji su, umesto da prihvate Isusa za cara – spasitelja, zavedeni svojim lažnim duhovnim vođama, vikali „neka bude raspet“:

„Reče im Pilat: a šta da uradim sa Isusom koji se zove Hristos? Svi rekoše da raspet bude. A on reče: kakvo je zlo učinio? Ali oni još više vikahu govoreći: neka raspet bude. A Pilat videvši da ništa ne pomaže, nego buka sve veća biva, uze vodu pa opra ruke pred narodom i reče: ja nisam kriv u krvi ovoga pravednika, vi ćete se brinuti. Odgovori sav narod i reče: krv njegova na nas i na našu decu. Tada im pusti Varavu, a Isusa išiba i predade da ga raspnu.“[27]

„A beše dan uoči Pashe, oko šestoga časa; i reče Judejima: evo, vašega cara. No oni vikahu, uzmi, uzmi, raspni ga. Reče im Pilat: da raspnem vašega cara? Prvosveštenici odgovoriše: mi nemamo cara sem ćesara. Tada im ga predade – da ga raspnu.“[28]

Iz upravo navedenih tekstova uviđamo da su Jevreji tražili Isusovo raspeće, navodeći da nemaju drugoga cara sem cezara, prizivajući istovremeno prokletstvo na sebe i svoju decu. Sigurno pristizanje prokletstva, kojeg su zavedeni Izrailjci prizivali na sebe i svoje potomke, potvrdio je i Gospod Isus tokom svoga puta ka Golgoti na dan raspeća:

„A za njim je išlo veliko mnoštvo naroda i žena koje su ga sažaljevale i oplakivale. Isus se obazre na njih i reče: kćeri Jerusalimske, ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za svojom decom. Jer, eto, idu dani kada će govoriti: blažene su nerotkinje, i utrobe koje ne rodiše, i dojke koje ne dojiše. Tada će početi da govore gorama: padnite na nas, i bregovima: pokrite nas; jer kad ovako rade sa zelenim drvetom, šta će tek biti sa suvim?“[29]

Strašna sudbina je čekala Isusove savremenike kao i one posle njih – jer su umesto svoga cara, za gospodara izabrali rimskog cezara. Gospod je jednom prilikom rekao da će na jevrejski narod, zbog odbacivanja Mesije, doći kazna za prolivenu krv svih pravednika koji su od stvaranja sveta živeli na zemlji. U svome najžešćem verbalnom duelu sa farisejima, koji je zapisan u evanđeljima, Hristos je izgovorio i sledeće:

„Zmije, zmijski porode, kako da pobegnete od osude paklene? Zato, evo vam šaljem proroke, i mudre i književnike. Od njih ćete jedne ubiti i raspeti, a druge šibati u vašim sinagogama i goniti od grada do grada, da dođe na vas sva pravedna krv, prolivena na zemlji, od krvi Avelja pravednoga do krvi Zaharije sina Varahijina, koga ubiste između hrama i žrtvenika. Zaista vam kažem, sve će to doći na ovaj naraštaj. Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k tebi, koliko puta htedoh da skupim tvoju decu, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, i ne htedoste. Eto, ostavlja vam se dom vaš pust. Nego vam kažem, od sada me nećete videti dok ne rečete: neka je blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje.“[30]

Prema rečima Gospoda Isusa Hrista, „izrailjski dom“ će ostati pust tj. biće opustošen od strane rimske vojske i ostaće takav sve dok ne dođe vreme da Izrailj prihvati Isusa iz Nazareta kao svoga Mesiju i cara. Hristos je prorekao sve ono što će se sa jevrejskim narodom i njihovom zemljom dešavati do poslednjeg vremena – do vremena ponovnog Njegovog dolaska među narod Starog zaveta i konačnog uspostavljanja carstva:

„A kad vidite da je vojska opkolila Jerusalim, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Tada stanovnici Judeje neka beže u gore, koji budu u gradu neka iziđu napolje, a koji budu u polju neka ne ulaze u grad, jer su ovo dani osvete, da se ispuni sve što je napisano. Teško trudnim ženama i dojiljama u te dane; biće, naime, velika nevolja na zemlji i gnev na ovom narodu, pašće od oštrice mača i odvešće ih u ropstvo po svim narodima, a mnogobošci će gaziti Jerusalim dok se ne ispune vremena mnogobožaca.“[31]

Ispunjenje pomenutih proročanstava

Pre nego što u nekoliko rečenica prikažem istinitost i ispunjenje proročanstava koja je izgovorio sam Gospod – a u vezi dalje sudbine jevrejskog naroda nakon Njegovog odbacivanja i raspeća, želim da istaknem još jednu važnu činjenicu. Naime, proročanstvo iz knjige proroka Danila kazuje da će pomazanik (Hristos) biti ubijen (pogubljen) posle „šezdeset druge nedelje“ (nakon što je proteklo prvih sedam nedelja), tj. posle 483 jevrejske godine (173.880 dana). Ono što je u ovome važno istaći jeste to da proročanstvo ne tvrdi da će pomazanik biti pogubljen u toku 70-te sedmice, već nakon proteklih 69. Da se u nekom slučaju ovo „odbrojavanje“ godina nastavilo u vreme posle Isusovog raspeća, to bi značilo da je carstvo Božije trebalo da bude uspostavljeno nekoliko godina nakon Njegovog vaznesenja na nebo. Nasuprot tome, a u skladu sa knjigom proroka Danila i kazivanjem iz Jovanovog Otkrivenja, nakon okončanja 69-te sedmice, nastupila je „vremenska pukotina“ u proroštvu – koja će trajati sve do momenta Hristovog dolaska po njegovu Crkvu. Ono što valja zapaziti, a o čemu ćemo govoriti mnogo detaljnije nešto kasnije, jeste to da i sam Gospod Hristos podrazumeva da „sedamdeseta sedmica“ neće skoro biti navršena. Umesto skorog uspostavljanja Božijeg carstva, Isus predviđa zlu sudbinu Izrailjaca – njihovo rasejanje i ropstvo po celom svetu.

Nešto više od trideset godina posle pogubljenja Mesije, u pokrajini Judeji izbio je ustanak protiv rimske okupacione vlasti. U istoriji je ovaj sedmogodišnji sukob (od 66-73. god. n. e.) poznat pod imenom „Judejski rat“ a detaljno je opisan u delu rimskog istoričara jevrejskog porekla, Josifa Flavija, u istoimenoj knjizi. Godine 70. posle Hrista, rimska vojska je opkolila Jerusalim. U glavnom gradu, koji je u to vreme brojao negde oko 100.000 stanovnika, nalazilo se nekoliko puta više ljudi, koji su, ne računajući na to da će se desiti opsada Jerusalima, doputovali da u svetom gradu proslave drevni tradicionalni praznik – Pashu. Gradska vrata su bila zatvorena i opsada je trajala pet meseci. Tokom tog vremena, stanovnici glavnog grada su prolazili kroz strahovitu agoniju. Hrane je bivalo sve manje. Pojavile su se razne bande čiji su se pripadnici međusobno ubijali. Jedni drugima su palili ambare sa ionako osiromašenim zalihama žitarica. Zbog velike gladi koja je vladala javljali su se i slučajevi ljudožderstva (čiji su akteri bile majke koje su posezale za svojom malom decom kao hranom). Izgladneli Jerusalimljani koji su bežali iz grada, bivali su zarobljavani i pribijani na krstove. Nakon konačnog sloma odbrane i probijanja unutar gradskih zidina, Rimljani su krenuli u krvavi obračun sa onima koji su još uvek pružali otpor. Najhrabriji i najuporniji jevrejski ustanici ušli su i u sam sveti hram i u njemu postavili poslednji bedem odbrane. Ipak, nakon neviđenog pokolja, prilikom koga je krv poginulih tekla potocima niz kamene stepenice, buknuo je požar u okviru hramovnog kompleksa kao i u samoj njegovoj unutrašnjosti. Jerusalimski hram je spaljen, a zatim i u potpunosti srušen, 9. dana jevrejskog meseca Ava, na isti dan kada je nešto više od 600 godina pre toga (586. g. pre Hrista) uništen i onaj prvi, Solomonov hram, od strane Vavilonaca. Stotinama godina su Jevreji na taj dan, koji se zvao Tiš Be Av, oplakivali uništenje prvog hrama. Sada su oni, koji su odbacili Isusa, doživeli istovetnu sudbinu svojih predaka. Tokom opsade grada u njemu i oko njega poginulo je oko 600.000 ljudi. U celoj Palestini, za vreme rata, poginulo je oko milion i sto hiljada Izrailjaca. Isusova proročanstva su se ispunila u potpunosti. Od hrama nije ostao „ni kamen na kamenu“. Ona generacija koja je prisustvovala i učestvovala u Njegovom raspinjanju, kao i njihovi direktni potomci na koje su prizivali krivicu za učinjeno nedelo, bila je brutalno kažnjena i to od strane onoga koga su izabrali rekavši: „mi nemamo drugog cara...“. Izbor rimskog cezara umesto galilejskog drvodelje je za njih bio više nego koban.

Gušenje Bar-Kohbinog ustanka

Nakon velikog poraza od strane rimske vojske, mnogi Izrailjci su proterani iz svoje zemlje i odvedeni u roblje, upravo u skladu sa Isusovim rečima. Međutim, jedan deo naroda je ipak ostao u Jerusalimu kao i čitavoj Palestini. Šezdesetak godina posle završetka Judejskog rata (73. g. n. e.), Jevreji su ponovo podigli ustanak protiv Rimljana. Jevrejski rabin Akiba je jednog lažnog proroka i revolucionara proglasio za izrailjskog Mesiju. Ime mu je bilo Bar – Kohba (aramejski: Sin Zvezde). Pomenuti „mesija“ je ponovo poveo Jevreje u rat protiv najjače imperije sveta. Time se ispunilo još jedno Gospodnje proročanstvo. On (Hristos) došao je u ime svoga nebeskog Oca – i nije bio primljen od strane svojih sunarodnika. Bar – Kohba je došao u svoje ime i od strane verskih autoriteta bio proglašen Mesijom. Gospod je naime rekao:

„Ja sam došao u ime svoga Oca, i ne primate me. Ako drugi dođe u svoje ime, njega ćete primiti.“[32]

Evo kako nas o pomenutoj buni koju je vodio samozvani mesija, „Sin Zvezde“, izveštava istoričar Milovan Baletić u svom delu:

„Hadrijan je protiv ustanika poslao generala Severa, ali je rimskim legijama trebalo tri godine da savladaju ustanike. Bar Kohba i njegovi zeloti su izginuli. To je bilo 135. godine naše ere. Hadrijanova osveta je bila okrutna: zatomiti židovsku vjeru i zakone. Da bi se osvetio Židovima, obnovio je Jeruzalem, ali je Židovima bilo zabranjeno da se pojave na njegovim ulicama. Podignut je rimski hram sa kipovima Jupitera. Grad je dobio novo ime Elia Capitolina. To se dogodilo 138. godine naše ere.“[33]

Od tog vremena, pa sve do polovine dvadesetog veka naše ere, jevrejski narod je živeo u rasejanju – bez svoje države, ispunjavajući na sebi još jedno od mnogobrojnih proročanstava Staroga i Novoga zaveta.

Izrailj u rasejanju

Zbog svog otvorenog bogoborstva, proglašavanja svoga Mesije slugom đavola te njegovim raspinjanjem, Izrailj je na kraju dobio ono što je i zaslužio. Gospod je još u Mojsijevo vreme, u Starom zavetu, saopštio Izrailjcima šta će im se desiti ukoliko zađu sa puta istinitog bogougađanja:

„Ako mi uzidete nasuprot i ne htjedbudete slušati me, dodaću vam sedam puta više muka prema grijesima vašim. (...) I obratiću gradove vaše u pustoš, i razoriću svetinje vaše, i neću više mirisati mirisa vašega. I opustiću zemlju da će joj se čuditi neprijatelji vaši, koji će živjeti u njoj. A vas ću rasijati po narodimai učiniću da vas gone s golijem mačem; i zemlja će vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani.“[34]

„Ali u onijem narodima nećeš odahnuti, niti će se stopalo noge tvoje odmoriti; nego će ti Gospod dati ondje srce plašljivo, oči iščiljele i dušu iznemoglu. I život će tvoj biti kao da visi prema tebi, i plašićeš se noću i danju, i nećeš biti miran životom svojim.“[35]

Nakon gotovo potpunog uništenja jevrejske nacije od strane rimske imperije, i progona ostatka iz svoje vekovne zemlje, duhovno vođstvo nad Izrailjcima u rasejanju preuzeli su učenjaci i književnici koji su bili nastavljači farisejske tradicije. Podaci iz Jevrejske enciklopedije nam stavljaju do znanja sledeće:

„Posle uništenja hrama (70. godine posle Hrista), sadukeji su sasvim iščezli ostavljajući odluke o svim jevrejskim pitanjima – farisejima. Jevrejski život su zato regulisali fariseji; cela istorija judaizma prerađena je sa njihovog stanovišta, kao i novo viđenje nekadašnjeg jevrejskog vrhovnog saveta (Sinedriona) u prošlosti. Novi lanac tradicije zbacio je staru svešteničku tradiciju. Farisejstvo je oblikovalo karakter, kao i judejski život i misao budućih generacija.“[36]

U periodu od II do IV veka nastala je i zbirka jevrejskih religijskih tekstova po imenu Talmud. Milovan Baletić o Talmudu kazuje:

„Talmud je regulirao način života Židova u postbiblijskim vremenima sve do emancipacije u XIX stoljeću. U užem smislu Talmud je zajednički naziv za dva djela od kojih je jedno Mišna, a drugo Gemara, tj. komentari Mišne, čiji su autori Amorejci, koji djeluju od 225. do VI stoljeća. Poslednje prečišćavanje teksta izvršili su Saborejci u prvoj polovici VI stoljeća. U kasnijim rukopisima i tiskanim primjercima javljaju se i komentari Rašija i Maimonidesa, a i zbirka Tosefta, tj. dodatnih tanaitskih tekstova nastalih neposredno s Mišnom. (...) Talmud je imao presudnu ulogu u čuvanju židovskog nacionalnog jedinstva u dijaspori. Zbog svoje strogosti i moralističke pedantnosti, zbog naglašenog judeocentrističkog stava, oštre opozicije protiv prozelitskog nastojanja kršćanstva, Talmud je stoljećima bio napadan, klevetan i krivotvoren unutar i izvan židovstva.“[37]

Prema upravo pročitanom navodu, Talmud, kao knjiga koja je umnogome doprinela očuvanju nacionalnog identiteta jevrejskog naroda u rasejanju kroz vekove, bila je napadana i krivotvorena kako od samih Jevreja tako i od „hrišćana“. Ono što predstavlja sigurnu činjenicu jeste da pisci ovog dela nisu bili „prijateljski nastrojeni“ prema verskoj struji koja je proistekla iz judaizma u prvom veku, tj. prema hrišćanstvu. Posledica koju su izazivali stavovi onih koji su bili idejni nastavljači prvovekovnih Hristovih i apostolskih neprijatelja iz krila judaizma, jeste mržnja koju su Jevreji navukli na sebe od strane otpalog hrišćanstva tokom više od hiljadu godina crkvene dominacije nad srednjevekovnom Evropom. Vraćajući Jevrejima „istom merom“ jedan od najpoznatijih bogoslova hrišćanske crkve u IV i V veku, sv. Jovan Hrizostom (prozvan i „Zlatousti“) je izjavio:

„Sinagoga je gora od javne kuće. Židovi su gomila razbojnika. Mrzim i sinagogu i Židove!“[38]

Norman Kon, u svojoj izvanrednoj knjizi u kojoj opisuje poreklo i način stradanja Jevreja u novijoj istoriji (u XIX i XX veku), iznosi i ostale podatke o izvorima netrpeljivosti „hrišćana“ prema starozavetnom Božijem narodu:

„Na mnogim meridijanima na Jevreje se tradicionalno gledalo kao na misteriozna bića, obdarena strašnim, opakim moćima. Ovakav stav proteže se unazad sve do vremena, između drugog i četvrtog veka naše ere, kada su se crkva i sinagoga takmičile za preobraćenike iz helenskog sveta i kada su se, još više, borile da pridobiju sledbenike iz protivničkog tabora. Kako bi prinudio hrišćane iz Antiohije još vezane za judaizam da konačno raskinu sa verom otaca, sveti Jovan Zlatousti sinagogu naziva „hramom demona... đavolovom pećinom... paklenim ambisom“, a Jevreje slika kao ogrezle ubice i uništitelje, ljude koje je obuzeo zao duh. A da bi zaštitio svoje katihumene od judaizma, sveti Avgustin je opisao kako su se oni koji su nekada bili najmiliji sinovi Božiji preobrazili u sinove Satanine. (...) Mnogi od crkvenih otaca su učili da će Antihrist biti Jevrejin i da će Jevreji biti njegovi najodaniji sledbenici.“[39]

U to vreme se, zbog sve izraženijeg antisemitizma u crkvenim krugovima, počela da razvija i posebna teologija, koja je zastupala „teoriju supstitucije“ tj. „teoriju zamene“, a koja je postajala sve popularnijom i to dotle dok nije postala opšte prihvaćenom. Ova „teorija zamene“ je podrazumevala da Jevreji više ne predstavljaju Božiji narod ni po kom osnovu, te da je hrišćanska Crkva zapravo „Novi Izrailj Božiji“. Na hrišćanskom Istoku je počelo da se veruje da su sva proročanstva namenjena starozavetnom Izrailju prenesena na Crkvu; da u budućnosti neće biti nikakvog mesijanskog carstva nad Jevrejima, niti ovaj narod više ima bilo kakvu ulogu u daljem Božijem naumu spasenja čovečanstva. Evo šta o ovoj temi ukratko kazuje pravoslavni bogoslov Božidar Mijač:

Hristos konstituiše crkvu kao Izabrani Narod Božiji, Novi Izrailj. Kao što je Stari Izrailj bio ekskluzivna zajednica u kojoj se Bog otkrivao i na poseban način bio prisutan, tako je i Novi Izrailj, Crkva, mesto naročitog Božjeg otkrivenja i prisustva.“[40]

Rumunski autor, dr Dimitrije Staniloje na ovu temu dodaje:

„Takvom se učenju (učenju o budućem Hristovom mesijanskom carstvu nad Izrailjem; prim. I. S.) može odgovoriti da se ispunilo proroštvo o obnavljanju Izrailjskog carstva osnivanjem Crkve, koja je duhovni Izrailj, ili će se savršeno ispuniti u budućem životu. (...) I otkad je ovde Hristos, ponovno pribiranje izrailjskog naroda iz dijaspore nema više značaja za istoriju spasenja, jer je prošao posebni značaj zemlje, Jerusalima, carstva Izrailjeva, njegovog kulta. Od tada naovamo izrailjska je dijaspora toliko mala teološka tema, kao što je dijaspora nemačkog naroda pred licem sveta. Izrailj, kao istorijski narod, nije više teološka veličina, činilac u istoriji spasenja; od Hrista, Izrailj je ispunio svoju misiju u spasenju sveta.“[41]

Ovo Mijačevo i Stanilojevo objašnjenje bi, naravno, moglo da bude veoma interesantno i prihvatljivo, ali samo za one koji ne poznaju dovoljno Sveto pismo. Jedini problem u vezi njega jeste činjenica da se ono ne temelji ni na jednom jedinom tekstu Staroga i Novoga zaveta.[42] Ideja da je, sa jedne strane, Crkva Isusa Hrista „Novi Izrailj“, a sa druge da je jevrejski narod izgubio svoju ulogu u božanskom spasenjskom planu je veoma daleka od istine kao što smo i ranije govorili, a u šta ćemo se još više uveriti nešto kasnije. Naime, sam apostol Pavle, pišući o budućoj obnovi duhovnosti izrailjskog naroda, kazuje da su Jevreji samo privremeno postali Bogu neposlušni, radi spasenja mnogobožaca, te da će, na kraju, i sami od Boga primiti spasenje:

„Pitam sad: da nije Bog odbacio svoj narod? Daleko od toga. Jer i ja sam Izrailjac od Avraamovog potomstva, iz Venijaminovog plemena. Bog nije odbacio svoj narod, koji je unapred znao. (...) Pitam stoga: da se nisu spotakli da bi sasvim pali? Daleko od toga; nego njihovim promašajem spasenje je došlo mnogobošcima, da ih podstaknu na revnost. Ako je pak promašaj bogatstvo za svet i njihovo zaostajanje bogatstvo za mnogobošce, šta li će tek učiniti njihova punoća?“[43]

Na ovom mestu želim da ukratko prikažem kroz kakve su sve nedaće prolazili Avraamovi potomci kroz istoriju dugu gotovo 19 vekova – otkako su zbog bogootpadnuća, prema biblijskim proročanstvima, bili rasejani po svim narodima.

Prema Džozefu Linču, piscu dela „Istorija srednjevekovne crkve“, nakon potpunog razorenja Jerusalima 138. godine posle Hrista, jevrejski narod, koji je posedovao specifičnu religiju a u isto vreme bio i potpuno slomljen da ne predstavlja nikakvu pretnju po imperiju, mogao je da i dalje postoji i ispoveda svoju veru koja je bila zaštićena zakonom i pored preziranja od strane običnog sveta. Ipak, umesto da se situacija u pogledu ljudskih prava Jevreja preokrene u pozitivnom pravcu u vreme kada je Rimsko carstvo postalo hrišćansko, desilo se sasvim suprotno:

„Kada je Carstvo postalo hrišćansko, postojeća napetost pojačana je davnašnjim suparništvom između hrišćana i Jevreja, jer su i jedni i drugi tvrdili da su baš oni narod Izraela koji je Bog izabrao. (...) Uprkos zakonskoj zaštiti, ni Jevreji kao pojedinci ni njihova religija nisu bili ravnopravni sa pravovernim hrišćanima i njihovom Crkvom.“[44]

Kao što nam dakle istorija svedoči, položaj Jevreja se, umesto da se poboljša dolaskom „hrišćana“ na vlast, znatno pogoršao. Razlozi zbog kojih se očekivalo da se poboljša bili su čisto evanđelske prirode, a u skladu sa Hristovim „zlatnim pravilom“ koje je postavio pred sve svoje učenike: „Sve dakle što želite da vama čine ljudi, činite i vi tako njima.“ (Mt. 7:12). Ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, kakvo su Jevreji doživljavali pod paganskim Rimom, bilo je prava „šala“ naspram progonstava i zločina koje je nad Jakovljevim potomcima kasnije počinila „hrišćanska crkva“ na Zapadu i Istoku. Evo nekoliko izveštaja o postupanju Zapadne crkve prema zavetnom Božijem narodu u periodu od XIII do XV veka:

„Utjecaj Crkve je jačao i prema Židovima se širila mržnja, jer se u njima vidjelo ‘otelovljenje poricanja dogme o božanskom podrijetlu Isusovu’. (...) Tomas de Torquemada je bio svećenik, prior samostana dominikanaca u gradu Segoviji, fanatički zagovornik inkvizicije. Odlikovao se bestijalnošću u progonima i masovno slao optužene, osobito Židove, na auto-da-fe. Godine 1492. isposlovao je od kralja Ferdinanda dekret za izgon Židova iz Španjolske, pa ih je protjerano 300.000, pošto im je oduzeta sva imovina. (...) Svuda u kršćanskom svijetu čekat će ih veći ili manji fanatizam kršćanske tradicije koji se oslanjao na Justinijanov ‘Corpus iuris civilis’ kao uzor protužidovskog zakonodavstva u Evropi i njenim posjedima. (...) U srednjevekovnoj Francuskoj bilo je i spaljivanja Talmuda (1242) po naređenju Ljudevita Svetog, koji je slijepo slušao svećenstvo. Inkvizicija je u toj zemlji često izmišljala optužbe protiv Židova. Okrivljavani su da ubijaju kršćansku djecu uoči praznika Pesaha, kako bi njihovom krvlju umijesili praznične kolače. Židovi su malo što mogli učiniti u svoju obranu, iako su bili nedužni.“[45]

Sa druge strane, ni situacija na pravoslavnom Istoku (konkretno u Rusiji) nije bila ni malo bolja. Ono što iznad svega zaprepašćuje jeste činjenica da su progonstva Jevreja na Istoku bila najintenzivnija krajem XIX i početkom XX stoleća. Počevši od 1881. pa do 1920. godine, u Rusiji se odigralo na stotine lokalnih pogroma Jevreja, koji ni u kom slučaju nisu bili rezultat spontanog izliva narodnog gneva već pažljivog planiranja:

„Rusija, na kraju vlastitog srednjeg vijeka, sa četvoromilionskom jevrejskom zajednicom, u uslovima dubokih previranja činila je zemlju u kojoj je antisemitizam sve do pojave Hitlera dobio najmasovniju i najradikalniju formu. (...) Za razliku od istodobnog zapadnoevropskog, ruski antisemitizam ličio je na antijevrejstvo iz doba srednjeg vijeka, a razlika je, pored masovnosti i surovosti, i u tome što je antisemitizam u Rusiji imao prikrivenu a često i otvorenu podršku države. (...) Ovakva politika ruske države, oslonjena na pravoslavnu crkvu pa i rusku inteligenciju, ostaće konstanta sve do Februarske revolucije 1917.“[46]

„Incidenti u Moskvi, Petrogradu i Harkovu prerasli su u masovne pogrome. Jevreji su proglašavani krivcima za glad, epidemije kolere i sl. Da je antisemitizam konstanta u politici carske Rusije pokazalo se u Kišinjevu aprila 1903. u vrijeme krvavog pogroma u kome je bilo 45 mrtvih i oko 1000 ranjenih Jevreja, te oko 2000 opljačkanih i zapaljenih jevrejskih kuća i radnji. Inicijator zuluma bio je niko drugi do carski ministar unutrašnjih poslova Vjačeslav Konstantinovič Ple(h)ve.“[47]

„Progoni su intenzivirani nakon što je relativno liberalan car Aleksandar II ubijen 1881, a nasledio ga njegov sin, nemilosrdni i ultrareakcionarni Aleksandar III. I Aleksandar III i njegov sin Nikolaj II, poslednji car (ovaj „sveti car“ je nama od ranije poznat iz poglavlja „Poštovanje svetitelja“. Njegove se ikone same oslikavaju na zidovima ruskih manastira, i to na mestima gde treba da stoje ikone Svemogućeg Gospoda; prim. I. S.) bili su fanatični antisemiti; tokom njihove vladavine sve moguće je rađeno, uz službeno ohrabrivanje, da se Rusija očisti od Jevreja.“[48]

Istorijski podaci koje iznose Milovan Baletić i Zoran Pejašinović u svojim radovima ukazuju da se sasvim pouzdano zna da je na ovakvu fanatičnu antisemitsku politiku ruskih careva presudno uticala Ruska pravoslavna crkva, tj. njen glavni glasnogovornik, prokurator svetog arhijerejskog sinoda Konstantin Petrovič Pobjedonoscev. On je bio tutor cara Aleksandra III, a posle njegove smrti je na isti način „tutorisao“ i njegovom sinu Nikolaju II Romanovu. Sveti sinod Ruske crkve je zastupao ideju o „tri trećine“, koja je sadržala zamisao o rešavanju „jevrejskog pitanja“ u carskoj Rusiji. Naime, prema ovoj ideji, trećinu Jevreja je trebalo pobiti, trećinu proterati iz zemlje a trećinu pokrstiti i preobratiti u Pravoslavlje.[49] Bile su organizovane različite ekstremističke organizacije koje su učestvovale u organizovanim pogromima nad pripadnicima starozavetnog Božijeg naroda. Jedna od tih organizacija je nosila ime „Crne stotine“. Evo kako nas Norman Kon obaveštava o pomoći koju je Ruska crkva pružala ovim razbojničkim bandama:

„Dobro je poznato da su Crne stotine angažovale kriminalce radi razbojništava i predvođenja pogroma, a političke vođe Crnih stotina nisu primane u pristojno društvo – no to nije ometalo organizaciju da dobija obilnu pomoć od crkve i države. Jedan episkop je bio među njenim vođama, manastiri su štampali letke njima u prilog, njihovi amblemi i zastave izlagani su u crkvama, sveštenici su nagovarali vernike da se mole za njihov uspeh i da učestvuju u njihovim aktivnostima.“[50]

Prema istom autoru, 1905. godine, moskovski mitropolit je naredio da se u svih 368 moskovskih crkava pročita propoved koja je sadržavala navode iz takozvanih „Protokola sionskih mudraca“ (u kojima stoji zapisano da je cilj Jevreja da porobe sve narode i zagospodare svetom), a koji zapravo predstavlja (kako je kasnije utvrđeno) običan plagijat satire iz 1864. koju je o Napoleonu III napisao Moris Žoli, a koja nosi naziv „Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskijea“. Ovaj plagijat, koji je umnogome doprineo pogromu nad Jevrejima u Rusiji kao i kasnije u nacističkoj Nemačkoj[51], sačinjen je u Parizu od strane tajne Ruske policije Ohrane.

Zbog uglavnom nepovoljnog položaja u kome su se nalazili Jevreji u Evropi (iako je bilo i perioda slobode), u XIX veku je u nekim krugovima počela da jača ideja o ponovnom uspostavljanju države izrailjskog naroda. Od toga vremena, istaknuti Jevreji su osnovali tzv. „Cionistički pokret“ čija će nastojanja, nakon više decenija dovesti do željenog rezultata – ponovnog osnivanja izraelske države polovinom XX veka u Palestini.

Povratak Jevreja u zemlju Izrailjevu

„Taj dan učini Gospod zavjet s Avramom govoreći: sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode Misirske do velike vode, vode Efrata.“[52]

„Zato prorokuj, i kaži im: ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću otvoriti grobove vaše, i izvešću vas iz grobova vaših, narode moj, i dovešću vas u zemlju Izrailjevu. I poznaćete da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, narode moj. I metnuću duh svoj u vas u vašoj zemlji, i poznaćete da ja govorim i činim, govori Gospod. (...) I reci im: ovako veli Gospod Gospodevo, ja ću uzeti sinove Izrailjeve iz naroda u koje otidoše, i sabraću ih od svuda, i dovešću ih u zemlju njihovu. I načiniću od njih jedan narod u zemlji, na gorama Izrailjevim, jedan će car biti svjema njima, niti će više biti dva naroda, niti će više biti razdijeljeni u dva carstva. (...) I sjedeće u zemlji koju dadoh sluzi svojemu Jakovu, u kojoj sjedeše oci vaši; u njoj će sjedeti oni i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovijeh dovijeka, i David sluga moj biće im knez dovijeka. I učiniću s njima zavjet mirni, biće vječan zavjet s njima, i utvrdiću ih i umnožiću ih, i namjestiću svetinju svoju usred njih navijek. I šator će moj biti kod njih, i ja ću im biti Bog i oni će mi biti narod. I narod će poznati da sam ja Gospod koji posvećujem Izrailja, kad svetinja moja bude usred njih dovijeka.“[53]

Najpre nastojanje a potom i ostvarenje težnje Jevreja okupljenih u cionističkom pokretu za ponovnim osnivanjem izrailjske (izraelske) države u zemlji koju je Gospod obećao njihovim praocima, Avraamu, Isaaku i Jakovu, predstavlja zadivljujuće ispunjenje još jednog biblijskog proročanstva, starog preko 2500 godina. Iako je prorok Jezekilj živeo i prorokovao za vreme rasejanja starozavetnog Izrailja u Vavilonu, proročanstvo koje je ovom prilikom izrekao nije se odnosilo na njihov povratak u judejsku zemlju koji se desio za vreme Zorovavelja, Jezdre i Nehemije u VI i V veku pre Hrista. Dokaz za to su stihovi 26 i 27 u napred navedenom tekstu, u kojima se jasno tvrdi da će nakon ovog povratka Jevreja iz rasejanja Bog sa njima da uspostavi „večni zavet mira“, te da će oni biti Njegov narod koji će ga priznavati za svog Boga. Kao što je poznato, ovaj „zavet večnog mira“ nikada do sada nije bio uspostavljen od Gospoda nad Izrailjem – te je stoga jasno da se radi o događaju koji će uslediti u budućnosti. U narednih nekoliko rečenica želim da ukratko pomenem na koji je način došlo do proglašenja izraelske države, na njima obećanoj teritoriji, 1948. godine.

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz