Tuesday
2024-03-19
6:06 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Mesija u Poslanici Jevrejima

Poseban akcenat na Isusovu ljudskost je dat u Poslanici Jevrejima. Isus je, jasno, sigurno deo ljudske rase:

Jev. 2:17 "Zato beše dužan u svemu da bude kao braća." (Njegova braća su sva ljudska bića.)
Jev. 7:14 "Jer je poznato da Gospod naš od kolena Judina izađe." (Kao Davidov sin, on je deo ljudske rase.)

Jev. 5:8 "Iako i beše Sin Božji, ali od onog što postrada nauči se poslušanju." (On je patio kao svaki čovek. Bog se ne uči poslušnosti.)
Jev. 2:18 "Jer u čemu postrada i iskušan bi" ("Bog ne može zlom iskušati" Jakov 1:13).
Jev. 5:7" On (Isus) u dane tela svog moljenja i molitve k Onome koji Ga može izbaviti od smrti s vikom velikom i sa suzama prinošaše, i bi utešen po svojoj pobožnosti."(Da je on bio Bog bio bi u stanju sam sebe da spasi.)
Jev. 4:15 "Jer nemamo Poglavara svešteničkog koji ne može postradati s našim slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim greha."(Bog ne može biti u iskušenju.)
Jev. 4:4 Bog, ne Isus, se odmorio posle stvaranja; odnosno Bog je stvoritelj.
Jev. 2:12 Isus se pridružuje hrišćanima u slavljenju Boga.

Dunn priznaje da se za Poslanicu Jevrejima često mislilo da podržava preegzistenciju Hrista:"Poseban doprinos Poslanice Jevrejima je što izgleda da je prva od spisa Novog Zaveta koji prihvata posebnu misao o preegzistenciji božanskog Sina." Ali primetite ovaj zaključak:

Svakako ne bi bilo u skladu sa dokazima da zaključimo da je autor postigao razumevanje Božjeg Sina kao da je imao pravu ličnu preegzistenciju.Ukratko, koncept preegzistentnog sina, da; ali preegzistencija više kao ideja i plan u umu Boga nego kao božansko biće.[16]

Kada se u Poslanici Jevrejima govori o Isusu (Jev. 2:6-8) odnosi se na klasični pasus u Psalmima koji ima veze sa sudbinom čoveka:"Šta je čovek, te ga se opominješ, ili sin čovečji, te ga polaziš? Učinio si ga malo manjeg od anđela, slavom i čašću venčao si ga; Postavio si ga gospodarem nad delima ruku svojih, sve si metnuo pod noge njegove" (Psalmi 8:4-6).

Da li bi ovaj pasus koji govori o ljudima mogao biti primenjen na Isusa kada bi on zaista bio Bog? Kako on može biti "manji od anđela" i u isto vreme, čak i kao čovek, biti potpuno Bog?

Poslanica Jevrejima je korišćena da podrži večno prethodno postojanje Mesije. Takvi dokazi se u mnogome oslanjaju na zaključke izvučene iz pojedinačnih pasusa. Na primer: "Bog...  govori i nama u posledak dana ovih preko sina, Kog postavi naslednika svemu, kroz kog i svet stvori." (Jev. 1:2). Neki pretpostavljaju da je ovaj pasus dokaz da je Isus stvorio svet. Pasus je pravilnije prevesti "kroz kog On (Bog) stvori eone." Ovde ne postoji ništa što nagoveštava da je Isus stvorio nebo i zemlju. Ono što je rečeno je da je Jedan Bog, koji je po sopstvenom svedočanstvu, kao što smo videli, sam izvršio čin stvaranja (Isaija 44:24), uspostavio eone ljudske istorije, sa Isusom u centru svoje namere, pre nego što je govorio kroz Sina samo "u ovim poslednjim danima." Nije teško zamisliti da bi Mesijin život, smrt i vladavina uticali na sva vremena, prošla, sadašnja i buduća. Ista slika Isusa u samom centru Božje zamisli sveta se pronalazi u Kološanima 1:15-18. U Poslanici Jevrejima je veoma značajno da Bog nije govorio kroz Sina u vremenima Starog Zaveta, već samo "u posledak dana ovih" (Jev. 1:1). Ovde postoji jaka naznaka da Sin nije večan, već nastaje kao istorijski Isus.

Ono što se zaključuje iz prva dva pasusa Poslanice Jevrejima je da Isus nije bio Božji poslanik u Izraelu u vreme Starog Zaveta. Bog je u prošlosti govorio kroz druge osobe, ne kroz Isusa. Anđeli su često bili Božji poslanici. To ne znači da je "anđeo Gospod" koji predstavlja Boga Izraela, večni Sin Božji, kao što se ponekad tvrdi. Baš posebno, tvrdi naš autor, Bog se ni jednom anđelu ne obraća kao "Sinu" (Jevrejima 1:5). Ta privilegija je rezervisana samo za jedinog Božjeg Sina, Isusa. Ova činjenica bi trebalo da pobije bilo koju teoriju da je Isus postojao kao anđeo. Pomisao da je on mogao biti arhanđel Mihajlo, je svakako isključena prvim poglavljem Poslanice Jevrejima. Učenje Sina Božjeg je daleko superiornije od anđela, budući da su oni sredstvo postavljanja zakona na Sinaju (Galatima 3:19).

Pisac Poslanice Jevrejima usmerava našu pažnju na različite periode u vremenu kada govori:"Jer Bog ne pokori anđelima vasioni svet, koji ide i o kome govorimo" (Jevrejima 2:5). On na umu nema prošla vremena, već novu eru koja dolazi. Mesijina nadmoć kao vođe ovog novog stvaranja budućnosti je istaknuta u učenjima Novog Zaveta. Autor Poslanice Jevrejima podvlači činjenicu da je Isusovo nasleđe superiorno u odnosu na anđele. To je nasleđe na koje pravo ima prvorođeni sin:"Jer kome od anđela reče kad: Sin moj ti si, ja te danas rodih?"(Jevrejima 1:5). Isus nije mogao biti Bog. On je biće stvoreno od Boga. Začeće ili očinstvo podrazumeva početak, a Bog nema početak. Isus je bio prvorođenče nove Božje kreacije. Njegovo poreklo je jedinstveno, uključujući čudotvorno začeće (Luka 1:35), ali on nije bio Bog, niti je doslovno večan. Niti je bio Melhisedek iz 1. knj. Mojsijeve 14:18-20. Melhisedek nije bio Sin Božji, već nalik njemu, kako se navodi u Poslanici Jevrejima 7:3. Melhisedek je zapravo imao geneologiju, iako ona nije zabeležena u Svetom pismu. Misteriozni sveštenik o čijem poreklu nema zapisa u Svetom Pismu nije bio vrhovni Bog! (Bog u Bibliji i onako "nije čovek"). Prevodi su tačni kada označavaju Melhisedeka sa "ovaj (čovek)" (Jevrejima 7:4). On je takođe osoba "čija geneologija ne potiče od Levita" (Posl. jev.7:6), ali je činjenica da potiče od nekoga."Čija geneologija" (v. 6) podrazumeva da je ima, kao što je i svako ima. Naravno da je ovakva vrsta argumenata na bazi odsustva podataka o precima sveštenika-kralja veoma neobična nama u dvadesetom veku. Upravo iz tog razloga Bibliju treba proučavati u svetlu sopstvenog konteksta i često uz pomoć onih čije je zanimanje da budu informisani o njenoj pozadini.[17] Mentalitet onih koji govore: "Ja samo proučavam Bibliju, ne objašnjenja" se može pokazati kao put ka katastrofi i neznanju.

Ono što su pisac Poslanice Jevrejima i Pavle pokušali da pojasne je Isusova nadmoć kao "prvorođeni iz mrtvih, da bude On u svemu prvi" (Kološanima 1:18). Prvorođeni sin po jevrejskom zakonu dobija najveće nasledstvo. Poslanica Jevrejima opisuje uzvišeni položaj Sina: "I opet uvodeći Prvorodnoga u svet govori: i da Mu se poklone svi anđeli Božiji." (Jevrejima  1:6). Pisci Novog Zaveta smatraju da je neophodno da podvuku značaj Isusove službe kao Mesije. Zašto autor nije jednostavno izjavio da je Isus Jedan Bog? To bio uspostavilo njegovu nadmoć nad anđelima, Mojsijem i Jovanom izvan svake sumnje. Budući da je autor kao i Petar i Apostoli znao da je Isus Mesija (Matej 16:16), on je morao i Svetom Pismu da pokaže njegovu nadmoć nad svim ostalim stvorenim bićima.Primetite takođe da se Bog, ne Isus Mesija, odmarao posle stvaranja (Jevrejima 4:4). Ovo nema smisla ukoliko je Sin izvršio posao stvaranja iz 1. knj. Mojsijeve - činjenica koju je porekao u Marku 10:6. Na svetlu Isaije 44:24, Isus je teško mogao da misli da je bio sa Bogom u 1. knj. Mojsijevoj 1.

Svakako je ljudskost Isusa kao Vrhovnog sveštenika još jedna bitna tema koja se mora naglasiti u Poslanici Jevrejima. Međutim, pojavila se zabuna oko osmog pasusa u prvom poglavlju."A sinu: Presto je Tvoj, Bože, va vek veka". Brown daje sledeće viđenje:

Vincent Taylor priznaje da je u pasusu 8 izraz "Bože" vokativ upućen Isusu, ali on kaže da je autor Poslanice Jevrejima samo citirao Psalm i upotrebio terminologiju bez bilo kakve smišljene namere da nagovesti da je Isus Bog. Istina je da je glavni cilj citiranja Psalma bio da se napravi razlika između Sina i anđela i da se pokaže da Sin uživa večnu dominaciju, dok anđeli nisu ništa drugo do sluge. Stoga u citatu nije značajno naglašeno da se Sinu treba obraćati kao Bogu.Ipak, ne možemo da pretpostavimo da autor nije primetio da njegov citat ima ovaj efekat. Možemo, u najmanju ruku, reći da autor nije video ništa pogrešno u ovom obraćanju, i možemo se pozvati na sličnu situaciju u Poslanici Jevrejima1:10, gde primena Sina iz Psalma 102:25-27 ima efekat obraćanja Isusu kao Gospodu. Naravno, nemamo načina da saznamo šta je izraz "Bože" iz Psalma značilo autoru Poslanice Jevrejima kada ga je primenio na Isusa. Psalm 45 je kraljevski Psalm; i po analogiji sa "Bog silni" iz Isaije 9:6, Bog može značiti samo kraljevsku titulu koja je stoga primenljiva na Isusa kao Davidijanskog Mesiju.[18]

Raymond  Brown s pravom oseća snažnu Mesijansku atmosferu u Poslanici Jevrejima 1. "Bog silni" iz Isaije 9:6 zaista znači, kao što je definisano u hebrejskom leksikonu, "božanski heroj koji oslikava božansko veličanstvo."[19]  Upravo taj Mesijanski smisao termina "Bog" dozvoljava piscu da se kralju obrati sa "Bog", a da nas ne navede da pomislimo da sada postoje dve osobe u Bogu. Citiranje Psalma 45:6 u Poslanici Jevrejima 1:8 donosi tu istu mesijansku upotrebu reči Bog u Novi Zavet. Ne smemo pogrešno razumeti ovo veoma jevrejsko korišćenje titula. Ozbiljna je greška pomisliti da je Mesija zakoračio na mesto rezervisano za Jednog Boga, Oca. Koliko god da je pozicija Isusa uzvišena i uprkos njegovoj ulozi kao Božjeg predstavnika, strogi unitarni monoteizam izraelske vere nije nikada doveden u pitanje od strane bilo kog pisca Novog Zaveta.

Pisac Poslanice Jevrejima se pridružuje ostalima u Novom Zavetu kada proglašava Isusa Božjim kraljevskim Mesijom. Obećanje čoveka Mesije o dolazećem Carstvu se, naravno, često nalazi u Svetom Pismu.Pavle je rekao neznabožačkom svetu na najjasniji mogući način da je "Bog odredio dan kada će On suditi svetu (ili upravljati njime) po pravdi kroz čoveka koga će odrediti, a svim ljudima će biti dokaz to što će ga veskrsnuti iz mrtvih".[20]

Čovek Isus je živeo i umro na ovom svetu i svojom poslušnošću se kvalifikovao da bude prvi pravedni vladar sveta. Kroz njegovo vaskrsnuće i moć koju mu je dao njegov Otac, on će se u određeno vreme vratiti da sedne na presto svog oca Davida, vladajući i sudeći svetu. On, i u svom vaskrslom stanju, ostaje "čovek, Mesija Isus" (1. Timotiju 2:5), svedočanstvo o divnoj stvari koju je Bog učinio kroz i za čoveka. Bila bi velika nepravda prema piscu Poslanice Jevrejima kada bi se insistiralo da je on pokušao da predstavi večnog Bogočoveka u prvom poglavlju svoje poslanice.

Često ponavljana tvrdnja da ukoliko Isus nije Bog, mi nemamo Spasitelja, nema podlogu u Svetom Pismu. Naprotiv, Biblija svedoči o neverovatnom planu koji Bog sprovodi kroz izabrano ljudsko biće. Moramo razumeti da se izvor svih hrišćanskih nada nalazi u ovom čoveku, Isusu, koga je Bog podigao iz mrtvih. Da Isus nije član ljudske porodice, kao i svi mi, tada ne bismo imali potvrdu da ljudska bića mogu vaskrsnuti u večni život. Isusovo vaskrsnuće je crkvi dokazalo sa je čovek Mesija zaista vredan uzvišene titule pripisane Mesiji u Starom Zavetu. Njegovo vaskrsniće je nada koja je motivisala ranu crkvu. Ukoliko se to dogodilo jednom čoveku, onda se može desiti i njima.

Isus, čovek

Najraniji Isusovi sledbenici su se izgleda posebno trudili da naglase njegovu ljudskost. Ovo je naročito tačno kad govorimo o Poslanici Jevrejima."Budući, pak, da deca imaju telo i krv, tako i On uze deo u tome... Zato beše dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i veran poglavar sveštenički." (Jevrejima 2:14, 17). Pošteno je pitati:Kako je mogao biti iskušavan kao i mi, delio krv i meso, i bio u svemu kao njegova braća, ukoliko nije bio potpuno smrtno ljudsko biće kao i svi mi? Biće koje je Bog stavio u ljudsko telo ili ono koje je potpuno Bog i čovek nije ljudsko biće.

Rimokatolički pisac Thomas Hart se otvoreno suočava sa problemom koji postavlja doktrina Trojstva kada primećuje da:

Kalcedonijska formula (odluka sabora koja proglašava Isusa i Bogom i čovekom) čini pravu ljudskost nemogućom. Saborna definicija govori da je Isus pravi čovek. Ali ako u njemu postoje dve prirode, jasno je koja će biti dominantna. I odjednom Isus postaje jako različit od nas. On je sveznajući, svemoćan, sveprisutan. On zna prošlost, sadašnjost i budućnost... On tačno zna šta svako misli i šta će da uradi. Ovo je daleko od običnog ljudskog iskustva. Isus je iskušan, ali ne može da zgreši zato što je Bog. Kakvo je to iskušenje? Ima veoma malo zajedničkog sa mukama koje mi poznajemo.[21]

Kao vrhovni sveštenik, "prorok", i potomak Avrama i Davida, Isus nije prevazišao granice ljudskosti, iako je jedinstven kao Sin Božji. Pavle poredi Isusa sa prvim ljudskim bićem, Adamom, kako bi uspostavio Isusov položaj kao Mesije. Napisao je Korinćanima:  "Jer budući da kroz čoveka (Adama) bi smrt, kroz čoveka (Isusa) i vaskrsenje mrtvih... Prvi čovek Adam postade u telesnom životu, a poslednji Adam u duhu koji oživljuje... Prvi je čovek od zemlje, zemljan; drugi je čovek Gospod s neba" (1. Kor 15:21, 45, 47).  Adam je načinjen od prašine sa zemlje. Isus potiče od moći Boga aktivne u Mariji, i ponovo će se pojaviti u Drugom dolasku kao životvorno biće koje je postao svojim vaskrsenjem.

Ne postoje dokazi da je bilo koji od Apostola izmisio novi pogled na Isusa kao Boga.  Pavle poznaje samo Mesiju koji je čovek, poslednji Adam.On pravi kategoričnu razliku između njega i njegovog Oca u svom prvom pismu Timotiju.U klasičnoj izjavi o hrišćanskoj veri on kaže: "Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovek Hristos Isus" (1. posl. Tim.2:5).Ovo je odličan sažetak hrišćanske vere.Da bi sprečio bilo kakvu nejasnoću između Boga i čoveka, on upoređuje Jednog Boga sa čovekom Mesijom.I ne samo to, on postavlja verovanje u Jednog Boga i čoveka Mesiju kao osnovu za znanje o istini koja vodi spasenju  (1. Tim. 2:4, 5).Pavlovo povezivanje spasenja, znanja istine i odgovarajućeg razumevanja identiteta Boga i Isusa ne sme biti zanemareno.

Posle vaskrsnuća Petar takođe ne poznaje drugog Mesiju osim "čoveka Isusa". On Spasitelja predstavlja svojim sunarodnicima rečima: "Ljudi Izrailjci! Poslušajte reči ove: Isusa Nazarećanina, čoveka od Boga potvrđenog..." (Dela Ap. 2:22). Luka citira Pavlovu izjavu grcima: "Jer je postavio dan u koji će suditi vasionom svetu po pravdi preko čoveka koga odredi" (Dela Ap. 17:31). I Petar i Pavle opisuju vaskrslu osobu, Mesiju kome je suđeno da će se vratiti da sudi i vlada. Isus je još uvek definisan kao čovek. Deo je Božje beskonačne mudrosti da presuđivanje poveri čoveku koji je iskusio život zajednički za sve ljude.

Novi Zavet je pun jasnih izjava o čoveku Isusu koji je morao da bude iskušan u svim pogledima, baš kao i mi (Jevrejima 4:15). Neko ko je potpuno čovek i potpuno Bog ne može biti skroz čovek. Ovo je koren problema Trojstva. Potpuna je nemogućnost, u biblijskom pogledu, pomešati Jednog Boga i ljudsko biće. Koliko god Bog dao duha smrtnom čoveku, i koliko god Isus postao uzvišen, čovek je, u biblijskom pogledu, prašina oživljena duhom, a ne telo i odvojena duša, što je grčka ideja.[22] "Ljudsko biće" po definiciji karakteriše smrtnost, podložnost propadanju i smrti. "I kao što je ljudima određeno jednom umreti..."(Jevrejima 9:27). Isus je pretrpeo konačnu sudbinu svakog čoveka - nije morao da umre, budući da nije počinio ni jedan greh. Bez obzira, snoseći kaznu za grehe čovečanstva, umro je. Bog ne može da umre. Moramo naglasiti stav: Spasitelj koji je Bog ne može umreti, pa stoga nije umro zbog naših greha. Činjenica da je Isus umro zbog naših greha je samo po sebi dokaz da on nije bio Bog. Očigledno je da je neodrživo tvrditi da je besmrtni Bog umro! Oni koji tvrde da je samo Isusovo telo umrlo upadaju u zamku jer govore da sam Isus nije umro. Svi takvi argumenti koji su bazirani na dualnosti su u svakom slučaju nebiblijski. Glavna poenta na kojoj se održava cela vera je da je Isus umro.

Isus je ceo život proživeo pod ograničenjima ljudskog bića. Postao je besan i umoran (Marko 3:5; Jovan 4:6), iako nikada nije zgrešio. Morao je da se nauči poslušnosti kroz svoje patnje (Jevrejima 5:8). Nije mogao da se povuče u božansku mentalnu kapsulu kako bi pobegao od teškoća i borbe svakodnevnog života. Po sopstvenom priznanju nije posedovao svo znanje:nije znao dan svog povratka (Marko 13:32). Kao dete, morao je da se nauči mudrosti (Luka 2:52). Jednom prilikom je morao da pita sledbenike "Ko se to dotače mojih haljina?"(Marko 5:30). Jecao je (Jovan 11:35) i osećao obeshrabrenost. Očigledno je da nije posedovao osobine sveznanja (Marko 13:32), sveprisutnosti (Jovan 11:32) i besmrtnosti koje su nezaobilazne karakteristike božanstva.

Jevreji i hrišćani u prvom veku su tražili čoveka, Mesiju, da uvede novi poredak na zemlji iz obećane zemlje. Odluka teologa iz četvrtog i petog veka da je jedinstveno ljudsko biće koje se zvali Isus "sam Bog od samog Boga" bi bila šokantna za hrišćansku zajednicu u prvom veku koja je imala jasnu ideju u Mesijinom poreklu."Jer je poznato da Gospod naš od kolena Judina izađe" (Jevrejima 7:14). Mateja beleži očekivanja jevrejskog naroda i pretnju koju su predstavljali po bezbožničku vlast (Matej 2:26). Bezbožnički vladar, Irod, je bio duboko zabrinut kada je čuo da istočnjački mudraci tragaju za onim koji treba da bude rođeni kralj Jevreja. Svaka nova dinastija bi ugrozila njegovu vlast. Irod se kod visokih sveštenika i pisara raspitao gde taj Mesija treba da bude rođen. Matej beleži njihov odgovor: "U Vitlejemu judejskom... I ti Vitlejeme, zemljo Judina! Ni po čem nisi najmanji u državi Judinoj; jer će iz tebe izići čelovođa" (Matej 2:5,6). Sve je ovo opštepoznato. Prevod u verziji kralja Džejmsa o Mesijinom "večnom poreklu" u Miheju 5:2 (citiran u Mateji 2:6) ne treba da nas zavara. Premisa Mesije se može pratiti do "večnih vremena..."[23] Mesija će poteći iz plemena Judinog da nasledi presto njegovog oca Davida.Jevreji su tragali za ljudskim oslobodiocem, kome je podarena božanska mudrost i moć (Isaija 11:1-5), ali svakako ne za Bogom koji će postati čovek.O ovoj poslednjoj ideji Stari Zavet ništa ne govori.

Vaskrsnuće večnog bića umanjuje čudo koje je Bog učinio kroz ljudsko biće i za celo čovečanstvo. Činjenica da se Bog tako divno poneo prema ljudskim bićima, omogućavajući ljudskom biću da osvetli stazu do spasenja, postavlja besmrtnost na dohvat ruke svakog čoveka. Danas hrišćani veruju u lažnu nadu nejasnog obećanja Raja posle smrti. Apostolska nada se oslanja na činjenicu da je njihov obećani oslobodilac, smrtnik, pobedio smrt tako što je podignut iz groba. Štaviše, on je obećao da će da se vrati na zemlju kako bi verne nagradio mestom u svom mesijanskom Carstvu[24] i kako bi obnovio sjaj Izraela. Goruće pitanje koje su sledbenici postavili Isusu pre nego što je odveden do desne ruke Oca ne može biti bolje:"Hoćeš li sad načiniti carstvo Izrailjevo?"(Dela apost. 1:6). On je odgovorio da nije na njima da znaju kada će se dogoditi taj veličanstveni događaj. Isus je potvrdio da je suđeno da će se dogoditi, kao što su proroci prorekli. Vremenski faktor ostaje neizvestan.[25]

Heroj koji je poznat tim najranijim hrišćanima nije bio Bogočovek. On je bio najbolji sin Izraela, izdanak Davidovog porodičnog stabla, najistaknutiji od sve Judine dece, ipak jedinstveno Sin Božji od svog začeća. On je propovedao među njima, umro i ponovo ustao. Njegova karijera je u njima inspirisala istu ideju o vaskrsnuću. Drastično nova slika Spasitelja će se pojaviti u postbiblijskim vremenima. Taj kasniji "Isus" crkvenih sabora koga su prihvatili vernici u četvrtom i petom veku je čudno iskrivljenje stvarnog ljudskog Isusa iz Jevanđelja. Uprkos protestima, Isus je u ovoj novoj zvaničnoj veri samo izgledao kao čovek. Njegov stvarni "ego", tvrđeno je, je večno biće iz Trojnog Boga. Izgleda da je Isus sabora progutao stvarnog, istorijskog, ljudskog Mesiju iz hrišćanskih zapisa.[26]

Skromni drvodelja iz Nazareta bi bio bolji vodič do istine od odluka sabora koje je nadgledao rimski car koji nije bio u stanju da donese odluku o dalekosežnom pitanju Isusovog identiteta, On nije obraćao mnogo pažnje na to što sam Isus nikada nije tvrdio da je Bog. Sabori nas ne obaveštavaju da Isus nije učinio ništa da uzurpira vlast Jednog Boga Izraela i da se složio sa svojim sunarodnicima Jevrejima da je Bog samo jedna osoba (Jovan 5:44;17:3; Marko 12:29).

Jednom kada je Mesiji oduzeta smrtnost i ljudskost, istorijska istina je pomračena.Orijentalni koncept reinkarnacije je načinio prvi upad pod maskom inkarnacije. Grčke spekulacije i mitologija su ušle u veru na zadnja vrata sa razornim posledicama. Vredi ponoviti komentar Kanona Groudg-a:  "Kada su grčki i rimski umovi, umesto hebrejskih počeli da dominiraju crkvom, nastala je katastrofa u doktrini i praksi od koje se nikada nismo oporavili".[27]

Ovo viđenje zaslužuje dalje ispitivanje. Da li se gubitak biblijske doktrine o Bogu može pripisati infiltraciji strane grčke filozofije?

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz