Tuesday
2024-03-19
5:29 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Džon Bidl, Osnivač Engleskih Anti-Trijadologa

Džon Bidl (1615-1662), koji je učio o klasici i filozofiji u Oksfordu, započeo je rad na ,,nepristrasno ispitivanje Biblije” nakon što je počeo da sumnja u dobijenu crkvenu doktrinu. Od 1641. do 1645. godine Bidl je bio direktor škole Kript u Glaučesteru. U ovom periodu desilo se to da je detaljno proučavanje Novog Zaveta prouzrokovalo to da je on postao odbojan prema doktrini o Trojstvu. Stvar je bila tako ozbiljne prirode da su sudije izdale naređenje za njegovo hapšenje i zatvaranje. Nakon debate sa Arhiepiskopom Ašerom, Bidl je sabrao rezultate svog proučavanja ranog Hrišćanstva: ,,Očevi  prva dva veka, kada je hrišćansko rasuđivanje bilo još uvek slobodno, a ne zarobljeno odlukama Sabora, uveravali su da postoji samo jedan Bog, Otac.”

Bidl se žalio da je Grčki filozofski jezik religijskog ubeđenja bio ,,prvo oformljen suptilnošću Satane u glavama platonista, kako bi se izopačilo obožavanje pravog Boga”. 1648. godine Britanska vlada je odobrila ono što je bilo nazvano ,,Drakonska Naredba” za kažnjavanje smrću svih ,,Bogohulnika i Jeretika”, što je bilo usmereno na Bidlovu tvrdnju da Trijadološka doktrina predstavlja ,,tri Boga, i tako obara Jedinstvo Boga, koje se toliko često pominje u Bibliji”. Atanazijska  vera nije rešenje problema:,,jer onaj ko je tamo (ukoliko se bar usuđuje da pronađe smisao u svojoj religiji) uviđa ne samo da je ovo smešno kao kad bi neko rekao: Petar je Apostol, Jakov je Apostol, Jovan je Apostol; pa ipak nema 3 Apostola već samo jedan.“

    1655. godine Bidl je izručen Njugejt Zatvoru za ,,javno odricanje toga da je Isus Svemogući ili Najviši Bog”.

Podržavaoci Bidla su brzo ukazali na to da se svi hrišćani moraju smatrati krivim i biti osuđeni na smrt, što jeste bio najnoviji pokušaj Parlamenta da potisne anti-Trijadologiju, zbog toga što ,,onaj ko reče da je Hrist umro, reče da Hrist nije Bog, jer Bog ne može umreti. Ali ipak svaki Hrišćanin kaže da je Hrist umro, zato svaki Hrišćan kaže da Hrist nije bio Bog“.

Peticija za oslobođenje Bidla opisala ga je kao ,,čoveka, koji se od većine nas razlikuje po mnogim stvarima koje se tiču vere, ipak nakon razumevanja njegovog marljivog proučavanja Biblije, trezvene i mirne konverzacije, koja je mnogima od nas veoma dobro poznata, mi ne možemo da ne osudimo slobodu koja je dodeljena vladi“.

Iako ima samo četrdestet i sedam  godina, Bidl je proveo skoro deset godina u zatvoru zbog njegovog insistiranja na tome da je Bog jedna osoba. Umro je u zatvoru 1662. Godine kao ,,žrtva teološke mržnje i loših uslova u kojima je živeo“. Jedan saosećajan biograf pisao je o Bidlovoj ,,velikoj predanosti promovisanju svetosti života i običaja; ovo je oduvek bio njegov cilj i zamisao njegovog učenja“.[25]

Džon Milton, Ser Isak Njutn, Džon Lok

Proslavljeni Britanski pesnik, Džon Milton (1608-1674), manje je poznat po svojoj Raspravi o Hrišćanskoj Doktrini, ovaj sadržaj nije bio dostupan javnosti sve do otprilike 150 godina nakon njegove smrti. Ponovo otkriven 1823. godine, rasprava je prikazala Miltonove biblijske argumente protiv ortodoksneTrijadologije. Milton je samo priželjkivao sledeće: 

da objavim svetu rezultat svog ispitivanja; Neka mi je Bog svedok, prijateljskim i bazazlenim osećanjem prema čovečanstvu, spremno dajem da se stavi u promet ono što smatram svojim  najboljim i najbogatijim vlasništvom, nadam se da ću naići na iskreno prihvatanje sa svih strana..., iako bi mnoge stvari trebalo da isplivaju na površinu, stvari koje će odjednom biti različite od određenih primljenih mišljenja.

On dalje moli sve ,,ljubitelje istine“ da ,,dokazuju sve stvari“ u skladu sa Biblijom. Njegova jedina želja je da odbrani Bibliju od tradicije:

Što se mene tiče, ja se pridržavam samo Biblije - ja ne sledim nikakvu jeretiku niti sektu. Čak nisam ni pročitao reči jeretika, takozvanih, kada su me greške onih koji su smatrani ortodoksnim, i njihovo neoprezno rukovanje Biblijom, naučili da se slažem sa njihovim protivnicima svaki put kad su se ti protivnici slagali sa Biblijom.[26]

Milton svoj anti-trijadološki stav gradi na eksplicitno unitarnoj verskoj tvrdnji Novog Zaveta. Njegov argument je okarakterisan čvrstom logikom, detaljnim poznavanjem biblijskih jezika i frustracijom usled tradicionalnih pokušaja da se zaobiđe Pavlova unitarna tvrdnja da ,,ne postoji Bog osim Oca“: ,,Neverovatno je to kakvom uzaludnom suptilnošću, ili kakvim lukavim smicalicama, određene individue nastoje da izbegnu ili pomute jednostavno značenje ovih pasusa“.[27]

Milton je upoznat sa čitavim spektrom Trijdoloških argumenata i njegov odgovor pruža značajan doprinos modernoj diskusiji.

Ser Isak Njutn (1642-1727) i Džon Lok (1632-1704) su ubrojani u najbolje umove sedamnaestog veka. Oni su se zajedno sa Miltonom bunili zbog stvaranja mistifikacija koje nisu pronađene u Bibliji. Njihovi argumenti su ,,krajnje logični i zdravorazumni“.[28] Obojica su delili mišljenje da je smisao Hrišćanstva prihvatanje Isusa kao Mesije, ne Boga.[29]

Savremena Debata oko Preegzistencije

Pitanje preegzistencije je bilo fokus prosvetljujućem eseju Džona Noksa pod nazivom Ljudskost i božanstvo Hrista. Njegov glavni zaključak je da je ,,izjava o Hristovoj preegzistenciji, postavila mrlju, takoreći, na ljudskost Isusa koju je nemoguće podneti”.[30] On ide dalje u dokazivanju da u Jevanđelju Jovana ljudskost Hrista jeste ,,u formalnom smislu, nedvosmisleno i čvrsto potvrđena, ali zapravo,  toliko je promenjena zbog božanstava koja tu ljudskost okružuju sa svih strana, kao da ona više nije čovečija u bilo kom uobičajenom smislu”. Ovim rečima on oslikava svoj prigovor na Jovanov prikaz Isusa. Da li je Jovan stvarno protivrečio samom sebi? Tvrdimo da je to slučaj samo u interpretacijama kasnije vere. Noks postavlja uslove debate koja se nastavila delimičnim interesovanjem za hristologiju Jovana i  prirodom preegzistencije. Ako je zaista Jovan mislio o Isusu kao lično preegzistentnom Sinu, zar ovo automatski ne negira njegovu pravu ljudskost? Noks je ubeđen da ovo negira njegovu ljudskost: ,,Možemo imati ljudskost bez preegzistencije i možemo imati preegzistenciju bez ljudskosti. Ne postoji način da imamo oba”.[31] Noks je verovao da je ,,prosto neverovatno da je božanska osoba trebalo da postane u potpunosti obična ljudska osoba – ukoliko je on takođe trebalo da  nastavi da bude, po sopstvenom suštinskom identitetu, ista osoba”.[32]

Tradicionalni prikaz Isusa kao inkarnacije preegzistentnog Sina predstavlja akutan problem kod Noksa. On vidi ortodoksnu Hristologiju kao ,,pola priču i pola dogmu”, mešavinu mitologije i filozofije, poezije i logike, tešku za definisanje kao i za odbranu…Ovo uopšteno važi za svetootačku hristologiju (a samim tim i za formalnu hristologiju koju smo nasledili)”.[33]

Nekolicina proslavljenih teologa su od nedavno počeli da rešavaju ove brige, pokazujući da je drevni problem u vezi sa prirodom božanstva i ljudskošću  Isusa prsutan kao nikad pre.

Noks smatra da razvoj ka preegzistentnom Hristu predstavlja deformitet, koji uključuje, voleli mi to ili ne, pricanje prave realnosti o Isusovoj ljudskosti. On ukazuje na to da protesti Crkvenih očeva koji su uveravali da je njihov Isus u potpunosti čovek su manje uverljivi, zato što ,,Postoje, kada su u pitanju reči ništa manje nego ostale stvari, načini da se pomoću jedne ruke uzme ono što je dato drugom rukom. Može se potvrditi ljudskost kao formalna činjenica i zatim nastaviti sa definisanjem ili prikazivanjem iste na način kojim bi se porekla njena stvarnost u opšte prihvaćenom smislu”.[34]

U ovom mišljenju ga potpuno podržava Norman Pitendžer koji donosi važnu presudu o svetootačkoj hristologiji, koja je u velikoj meri inspirisana Jovanovim jevanđeljem:

Sudim da je fundamentalna poteškoća sa hristologijom iz svetootačkog doba jeste ta da dok je napismeno uverila u realnost ljudskosti Isusa Hrista, zapravo nije shvatila tu ljudskost za ozbiljno…(Interesantno je to on izostavlja Pavla Samosatskog iz ove kritike). Sklonost hristološkog razmišljanja u središtu onoga za šta se verovalo da je  ortodoksno je bila daleko više na strani božanstva nego na strani ljudskosti Isusa.[35] Ortodoksna hristologija, čak i kada su ekscesi Aleksandrijskih učenja bili do određene mere sputani u Halkedonu 451. godine, napredovala je prema bezličnoj ljudskosti koja nije, ja verujem, prava ljudskost uopšte.[36]

Tu i leži problem. Noks nije u pravu kada okrivljuje Jovana kada uvodi ovo izvrtanje značenja. Jovan nije kriv za bilo kakvo slično prikrivanje ljudskosti Isusa. Problem leži u  tome što nikejski Crkveni oci i neki njihovi naslednici, nisu razumeli Jovanov logos a samim tim ni značenje preegzistencije. Kasnija zvanična formula da je Isus čovek a ne obični čovek uopšte ne odražava Jovanovu nameru, jer ne postoji shvatljiv način da neko bude čovek a da pri tom ne bude običan čovek.[37]

U skladu sa ovim razmatranjima, nije teško uvideti da se optužba doketizma mozda svodi na ortodoksnu definiciju Hrista.  Ukoliko biti ljudsko biće znači biti čovek i ako ortodoksnost ne sme da se ustručava da Isusa nazove ,,čovekom”, možda ova kritika i treba da bude prihvaćena. Da li Jovan poriče da me verujemo u preegzistentnog ,,Boga, Sina”? Mnogi tako misle, i pri tom se drže verovanja u preegzistenciju, bez obzira na to kakvo opasno približavanje ,,Apolinarizmu” (jeres koja poriče ljudskost Isusa) može biti umešano. Nedavni rad tri vodeća učenjaka prikazuje ne samo ozbiljnu prirodu problema već i predlaže način kojim se može doći do rešenja - rešenja koje nije novo, iako zasluga nije uvek data od strane modernih pisaca onima koji su u ranoj crkvi već išli u pravom smeru ka otkrivanju rešenja. Rešenje prati tumačenje Jovana na način koje smo predložili ranije.

Džejms Dan i Džejms Mekej

Džejms Dan, u jednoj detaljnoj studiji, počinje ispitivanje pitanja Inkarnacije (a samim tim i Trojstva) u Novom Zavetu.[38] On spasava tradicionalni pogled na stvari samo u Jovanovom Jevanđelju, tvrdeći da su Pavle i ostali pisci Novog Zaveta mislili samo na apstraktnu ili idejnu preegzistenciju Hrista a samim tim ne na preegzistentnog Sina. Važan doprinos debati je doneo Džejms Mekej 1983 godine.[39] U poglavlju nazvanom ,,Problem preegzistencije Isusa”, počinje pitajući se kako nešto može da preegzistira samo od sebe, ,,šta tačno, prema ovom terminu (preegzistirati) preegzistira čemu drugom, i u kojem smislu to čini”. On beleži da upravo ova pitanja vode to poteškoća koje se tiču tradicionalne inkarnacije i Trijadološke teologije. On primećuje da su egzegete ,,često nesvesne žrtve tokom svog najprofesionalnijeg rada koga karakterišu poprilično dogmatske (zapravo nekritičke) pretpostavke.[40]

Mekej pokušava da nađe izvorno značenje termina ,,preegzistencija” koje se odnosi na Hrista, beležeći to da učeni ljudi često u tim pasusima pronađu značenje koje se tradicionalno smatra da tu stoji. On tvrdi da u Sinoptici termin Sin Božiji sigurno neće nositi značenje ,,preegzistentni Sin”, ali se pravilno slaže sa starozavetnim imenovanjem Kralja Izraela Sinom Božijim. ,,Logični put ka takozvanoj preegzistenciji”, on dalje tvrdi, ,,je mukotrpan”.[41] Pre svega, sačuvani jevrejski izvori ukazuju na ,,vrstu apstraktne preegzistencije Mesije u onoj meri u kojoj mu ime, suština i priroda, prethodi formiranju svetlosti od strane Boga prvog dana stvaranja… Jevrejsko shvatanje je da nebeska preegzistencija Mesije ne utiče na njegovu ljudskost”.[42]

Štaviše, ova vrsta preegzistencije je:

deo i odeljak modela otkrovenja u ljudskoj mašti po kojoj je Bog, koji nije vezan za naše vreme, imao na umu u večnosti ili pre nego što je išta stvoreno, onog ko je ključ svog postojanja, koji će sve dovesti do ispunjenja, i za koga (u kome, kroz koga) se sve može reći da je stvoreno.[43]

Makej nastoji da donese važan zaključak da Jovanov opis Isusa kao nekog ko je monogenes (jedinstven) ne implicira na to da je unigenitus (samo začet) u Vulgati, iako je Isus bio jedini Sin. To znači da je bio jedinstven među ostalima koji su se bavili ovim žanrom. On cititra Šilebiksa, koji kaže da nam pridev koji Jovan upotrebljava ne pruža ,,osnovu u Jovanovoj teologiji za kasniju sholastičnu teologiju o procesiji Sina od Oca unutar Svetog Trojstva, per modum generationis (rođenjem)”.[44] Na ovom dokazu, potvrda je ojačana tezom da Jovan nije išao van ,,koncepcijske hristologije” Luke, jer se sinovstvo kod Jovana nigde ne podrazumeva, uprkos tački gledišta Svetih očeva da Sinovstvo postoji u večnosti.

Čak štaviše, Mekej napominje to da nije neophodno čitati Jovanovu ,,Reč” osim u smislu u kojem se Jevrejska ,,mudrost” već smatra preegzistencijom Božijeg plana. ,,Ova Reč, kao mudrost (Izreke 8:30) je bila sa Bogom na početku i kroz nju (ne njega) sve stvari su stvorene”.[45] Još jednom Šilebiks ga podržava. ,,Jevanđelje Jovanovo priča o Isusu od Nazareta od trenutka kada se pojavio na zemlji”.[46] Mekej dodaje da reč ,,silazak” (Isus je sišao iz raja) i ostali jezik vezan za to kod Jovana  ne uključuje verovanje u bukvalnu preegzistenciju. Tačnije, Jovan hoće da kaže da je Isus konačno otkrovenje Božije prirode. Čak i najimpresivnija tvrdnja o Isusu da ,,pre nego što je Avram bio, ja sam bio”  ne ukazuje na svestan pre-ljudski život nego na njegov apsolutni značaj u božanstvenom planu i posebno na njegovu Mesijsku poziciju kao što je to predvidio Avram. Makej iznosi zaključak čvrstom tvrdnjom:

Ukoliko nam je preostalo poštovanja za ono što prečesto i hitro tvrdimo da jeste normativna uloga Biblije, mi se prosto ne bismo mogli pretvarati da nam Biblija daje ikakve bitne informacije o drugoj božanskoj ,,Osobi” ili hipotezi koja se razlikuje od Boga, Oca i od istorijskog Isusa pre nego što je Isus rođen ili ,,pre nego što je svet stvoren”.[47]

Jako je upozorenje da tradicionalna Trijadološka doktrina nije nađena u Bibliji.

Džon A.T. Robinson

    Na temu vekovima starog pitanja o preegzistenciji, a  posebno pitanja da li Jovan namerava da shvatimo da je Isus bio lično preegzistentno božansko biće, energično se raspravljalo u magazinu Teologija.[48] Diskusija je počela kod razmene pisama između Džejmsa Dana i Maurisa Vajlsa. Kritična pitanja koja se javljaju u ovom dijalogu su predmet rasprave u narednim komentarima od strane Robinsona.[49]

    Robinson počinje posmatranjem onoga u čemu se Vajls i Dan slažu a to je da unutar Novog Zaveta samo Jovan predstavlja Isusa kao nekog ko ima preljudsko postojanje. Vajls ovo označava katastrofalnim hristološkim razvojem, koji zapostavlja ljudskost Isusa i tako ohrabruje doketizam. Robinson ukazuje na to da u svojim poslanicama Jovan reaguje agresivno na bilo koju sugestiju da je njegov Isus ništa drugo do potpuni čovek - ,,dosao od krvi i mesa“. Ovo navodi Robinsona da se ne složi sa Vajlsom i Danom da u svom Jevanđelju Jovan hoće da mi razumemo da je Isus bio preegzistentno božansko biće. Ova diskusija tako ponovo priziva problem koji je podstakao Pavle Samosatski a kasnije i neki Anabaptisti, posebno u Poljskoj.

    Robinson postavlja pitanje da li mi čitamo Jovanove reči na način na koji je on nameravao da ih mi čitamo. Da li mi možda ne pristupamo Jovanu pogledom zamućenim kasnijim svetootačkim učenjima o  hristologiji? Koristeći Danovu opomenu, Robinson zahteva od nas da razumemo Jovanove reči kao što bi ih razumeli prvobitni čitaoci. Robinson podseća Dana da je za Pavla Isus bio izražaj Božije mudrosti, ,,čovek postade mudrost“.[50] Dan priznaje da čak ni Jovan u stihu 1:14 ne obezbeđuje solidnu osnovu za tradicionalnu doktrinu o Inkarnaciji. Zapravo, to označava ,,pomak od bezlične personifikacije ka stvarnoj osobi“.[51] Sa ovim se Robinson slaže. Dan i Robinson dele mišljenje da Jovanova ,,reč“  označava božansku personifikaciju a ne božansku osobu koja se razlikuje od Boga. Tek kada je Isus začet ,,reč“ postaje personalizovana a ne personifikovana.

    Robinson nije mogao da se složi sa Danom, međutim, da ,,preegzistencija Reči kao osobe kod Boga je opisana svuda u Jevanđelju“.[52] Robinson apeluje na nas da ograničimo naše razumevanje preegzistentne reči, čak i kod Jovana, na ,,Božiji iskaz“, Njegovu ,,moć i svrhu“. Poenta je prosto ovakva: Mi bi trebalo da vidimo pomak od razumevanja Jovanove ,,reči“ kao božijeg samoizražavanja ka smislu koji podrazumeva preegzistentno božansko biće, van Novog Zaveta.  Jovan ne može biti odgovoran za ovu promenu. Pomak se desio Jovanu kada je on pogrešno shvaćen gnostičkom tendencijom, koja je ostavila trag na svetootačkoj teoligiji. To se nije desilo kod Jovana. Robinson veruje da ,,reč“, koja je bila theos (,,Bog“, Jovan 1:1) u potpunosti izražava Božiji plan, svrhu i karakter. Ta ,,reč“ je u potpunosti otelotvorena u ljudskoj osobi onda kada je postala meso (Jovan 1:14). Isus je dakle ono u šta se reč pretvorila. Njega ne treba poistovetiti sa preegzistentnom reči,  u smislu kao da je on sam preegzistirao. Razlika je suptilna ali ima razorne implikacije na ceo razvoj hristologije. Dakle nije reč bila osoba, hipostaza, koja je zatim preuzela ljudsku prirodu kao svoju, već je ta reč bila ,,anhipostatična“, bezlična, iako je u potpunosti izražavala Boga, sve dok nije postala individualna istorijska ličnost, Isus. Isus je u potpunosti ljudska osoba koja ,,predstavlja“ jednog Boga čovečanstvu (Jovan 1:18).

Ovakvo tumačenje Jevanđelja po Jovanu ima ogromnu prednost jer se izbegava opasnost koju sa sobom nosi doketsko predstavljanje Hrista, kao i polarizacija između Jovana i Sinoptike, koja ne zna ništa o preegzistentnom Hristu. To dozvoljava terminu ,,reč“ da zadrži svoje starozavetno, jevrejsko značenje ,,svrhe“ ili ,,plana“ ili čak ,,obećanja“. Isus može biti viđen kao ispunjenje drevnog obećanja Avramu koje je važno Mateju i Luki. Isus je Božiji kreativni plan spasenja izražen u ljudskoj osobi. ,,Božanstvo“ Isusovo nije umanjeno jer onaj ,, Koji vide mene, vide Oca“ (Jovan 14:9). Ali to je ,,božanstvo” u smislu drugačijem od onog koji je izražen u Trijadološkoj ortodoksiji.  Jer božanstvo predstavlja Božije delovanje koje se vrši u savršeno predatom čoveku kao i kroz njega. Isus u ovom tumačenju nije Bog u Trijadološkom smislu već ljudska osoba koja u potpunosti izražava Boga, njegov zastupnik pri pomirenju sveta. Divna stvar koju je Bog učinio tada će biti viđena glorifikacijom pokorne ljudske osobe  koja je iskreno iskušavana kao i svi mi. Ovakav portret će se harmonizovati sa Sinoptičkim pogledom na Isusa. Istina će se tada pojaviti, da je Isus bio ,,Božijem obličju“ (Fil. 2:6), a ne da je bio Bog. ,,Bog je bio u Hristu“ (2. Kor. 5:19), ali Hrist nije bio Bog.

Svojim intezivnim ispitivanjima Biblije, Robinson ukazuje na put koji vodi nazad ka biblijskoj slici Isusa kao nekog ko je savršen odraz slike svog Oca, Hrista čija ga savršena poslušnost i požrtvovanost čini kvalifikovanim da bude proglašen ,,Sinom Božijim“.Tek će se žaliti zbog toga što Robinson nije potvrdio verovanje u natprirodno začeće Isusa koje za Mateju i Luku predstavlja čudo kojm je Jedan Bog doneo u postojanje čelo novog stvaralaštva, bezgrešnog Mesiju, Sina Božijeg.

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz